Republici Srpskoj sve je moguće osim dosade: radnici najavljuju štrajkove, sindikati smjenu Vlade, SFOR hapšenja po narudžbi iz Haaga, Milorad Dodik povratak Sve važne stvari u Republici Srpskoj tradicionalno se ostavljaju za jesen. Naravno, nije riječ ni o kakvoj jesenjoj strategiji, jesen je tu tek doba kada se ono što se sve vrijeme odlagalo više odlagati ne može. Toga je svjestan postao čak i dežurni odlagač Živko Radišić, koji je najavio da idućeg mjeseca očekuje gužvu samo takvu. Stvar izgleda veoma prosto: na jesen će vlada Mladena Ivanića konačno morati da se sretne sa samom sobom i da prizna dvije stvari za koje joj je trebalo devet mjeseci - da nije bila uspješna i da nema mnogo izgleda da to u bliskoj budućnosti bude.

Ekonomski i svi ostali pokazatelji, naravno, ne idu u prilog Ivaniću: cijene skaču, proizvodnja je u padu, donacije ne stižu, privreda je na ivici kolapsa, nezaposlenih je više nego ikada. Ali ti pokazatelji, bez obzira što su vrlo nedvosmisleni, nisu mjera neuspjeha Ivanićeve vlade. Njen neuspjeh je, više od svega, politički.

Ivanić i ekstremizmi Podsjećanja radi, Ivanićeva januarska misija bila je veoma plemenita: on je želio da, prvi među Srbima, svojim kredibilitetom kod stranaca izmiri njihove oštre političke zahtjeve i zahtjeve većine biračkog tijela, koja je glasala za njega i SDS. Naime, SDS u vladi koju potpuno kontroliše Ivanić i podržavaju je stranci bila je politička himera novog premijera RS-a kao njene treće sreće poslije sedmogodišnje vladavine SDS-a, koju je obilježio sukob sa cijelim svijetom, i trogodišnje vladavine Milorada Dodika, koju je obilježio sukob sa svima onima sa kojima SDS nije bio u svađi, dakle sa Srbima.

Tadašnji američki ambasador Thomas Miller od samog početka stajao je na poziciji da to neće ići i pokušavao, svim silama, kako on to već radi, da SDS ekskomunicira, ne samo iz Vlade nego i iz svake pomisli na vlast. Ipak, nije on najveći krivac za Ivanićev neuspjeh iako, kad se danas u Vladi nađu dvojica Srba iz različitih stranaka, jedino mogu da se slože oko američke krivice. To opet ne znači da se devetomjesečna pozicija premijera RS-a mogla definisati raspolućenošću između dva ekstremizma - srpskog (SDS) i američkog.

Problem je bio u tome što je Ivanić u jednom trenutku povjerovao da ima nadmoćnu poziciju - da će SDS morati da slijedi njegovu politiku, a da će stranci sa svim tim morati da se slažu, jer ni tada, a ni sada, Ivanić nema realnu alternativu između kompromitovanih SDS-a i Dodika. I šta se dogodilo: Miller i njegovi ljudi uporno nisu željeli da vide zašto bi oni imali veći interes da sa RS-om sarađuju više nego ona s njima. SDS, sa druge strane, nije Ivaniću pravio veće ideološke probleme, pristajali su na onoliko koliko bi se od njih tražilo, ono što nisu željeli da rade, ostavljali su da uradi neko drugi, a oni se nisu previše miješali. Naravno, i strance i Ivanića interesovala je najviše ideološka transformacija SDS-a, zaboravljajući da su oni tu vrstu transformacije doživjeli već prvog dana kada nisu bili na vlasti i kada su shvatili kako bi bilo lijepo da se jednog dana tamo opet vrate.

Kako dopasti se SDS-u Međutim, SDS nije proveo strukturnu, mentalnu i kadrovsku transformaciju, što se najbolje pokazalo u njihovoj unutrašnjoj organizaciji, koja je oduvijek počivala na funkcionalnoj zajednici nekoliko lokalnih bosova, namjernih da se, poslije trogodišnjeg opozicionog boravka u zgradama provincijskih opština, vrate na velika vrata u Banski dvor. Pošto je SDS vrijeme kada je rušen i spolja i iznutra uspio da preživi upravo zahvaljujući snazi i postojanosti lokalnih ljudi, to su po izboru Vlade fakture za dobro obavljen posao sa terena stizale Draganu Kaliniću, da bi ih ovaj samo prosljeđivao Ivaniću. To se najbolje pokazalo na temi firme i upravljanje istima, gdje će se ispostaviti da RS nema toliko privrede i direktorskih mjesta koliko SDS ima zaslužnih ljudi kojima valja nekako platiti za trogodišnji trud pružanja krova nad glavom i prehranjivanja stranke u uslovima kada su bili na ivici da budu zabranjeni. Tada je SDS, po svemu nalik na vrijeme od prije 1998, bukvalno upao u profitnu Rafineriju Modriča sa svojim ljudima, tada je bijeljinski lider te partije Cvijetin Nikić doslovno postao protivnik Vlade, koja nije bila spremna da još i njemu obezbijedi da postane prvi čovjek Termoelektrane i rudnika Ugljevik.

Dok se SDS bavio onim što mu je najviše nedostajalo za tamnih opozicionih noći, za to vrijeme Ivaniću su ostajali najteži poslovi: odnosi sa partnerima u Federaciji, Haag, punjenje budžeta, sindikati, stranci

Ono što je na početku njegovog mandata izgledalo kao prednost, uskoro se pokazalo kao nepremostiv nedostatak. Tako je najpolivalentniji srpski političar, što će reći čovjek koji je u politiku ušao sa mnogo više prijatelja nego neprijatelja i koji je mogao da ima identitet i da pri tome sa sastanka s njim zadovoljni izlaze i Kalinić i Miller - tako je, dakle, Ivanić definitivno postao talac svojih političkih prijatelja. Iako mnogi precjenjuju njegov pokušaj da ugodi nacionalnim stavovima SDS-a, on je sa Kalinićem i drugovima pukao na drugoj strani. Naime, sa SDS-om nije bilo moguće ući u bilo kakve političke reforme: nije bilo moguće juriti Dodikove ljude zbog korupcije i kriminala, kad iste takve prijave odranije postoje i protiv njegovih novih političkih partnera; nije bilo moguće ući u ozbiljnu priču o ratnim zločinima kada bi morao mnoge prijatelje svojih prijatelja da pošalje u Haag ili bar u Tunjice (banjalučki zatvor) ili pak da ih uvrijedi otvarajući priču o zločinima.

Zašto Dodik napada Ivanić je vjerovao da će taj nedostatak političkog konsenzusa nadoknaditi ekonomskim reformama, ali tek one nisu bile moguće. Prvo, stranci su ekonomsku pomoć, bez koje ni bogatiji od RS-a danas na Balkanu nemaju šta da traže, uslovljavali zahtjevom da im Kalinića i drugove sklanja sa očiju. Ivanić bi im to i učinio, ali mnogo je bilo Kalinića. Drugo, nema ekonomskih reformi tamo gdje treba zaposliti Cvijetina Nikića, čovjeka koji je pikirao mjesto u jednoj od najjačih firmi u cijeloj Bosni, sa jačom preporukom iz svijeta folk-muzike, gdje nastupa kao pjevač, nego iz svijeta poslovnih ljudi, gdje je nastupao kao direktor propale Semberske banke.

Ivanić zato nema mnogo izbora. U septembru će konačno morati da u Skupštini tiho najtiše usvoji zakon o isporučivanju Srba u Haag, da poslije toga ubijedi nekoliko optuženika da se sami predaju, a oficire SFOR-a da će oni lakše stići Karadžića nego srpski policajci. I, naravno, moraće da rekonstruiše Vladu, što je američki zahtjev koji je nadživio i ambasadorski mandat svog autora Thomasa Millera.

Pitanje je, međutim, hoće li imati snage da Vladu rekonstruiše suštinski ili samo kozmetički, i čini se da tu još uvijek ne barata definitivnim rješenjem. Jedno je sigurno: saglasnost će morati ponovo da traži od SDS-a, čije tragove tragova mora da počisti iz svog kabineta. Jer, i Ivanić je prijatelje sticao u vrijeme dok nije bio na vlasti. Kao premijer sticao je neprijatelje, među kojima je najaktuelniji Milorad Dodik, koji je počeo da djeluje kao čovjek koji je spalio sve mostove prema Ivaniću u trenutku kada mu je mogao biti najpotrebniji.

Osjećajući Ivanićev neuspjeh kao svoj uspjeh (osobina koja od dobrog političara pravi tek lošeg komšiju), Dodik je na Vladu udario iz svih oružja: optužio je da ekonomski pokazatelji govore da je ipak moguća i gora vlada od njegove; da Ivanić toleriše SDS, koja je obnovila "Tajfun", nekadašnju privatnu obavještajnu ekipu Radovana Karadžića; da mu po Carini haraju korupcija, reket i Radovan; da Vlada ima grupu za pritisak koja Srbe šalje u Haag

Ko je više nervozan Ivanić, čija sujeta je u stanju da se uzdrži od javnih polemika, posebno kada mu nisu potrebne, optužio je Dodika i Srpski narodni savez, danas marginalnu stranku koju je osnovala Biljana Plavšić, za veliku nervozu i nesposobnost da djeluju kao opozicija. "Iznošenje neistinitih podataka o nekakvim fantomskim grupama u RS-u, ostale izmišljotine ovih stranaka, te pokušaj stvaranja pesimističke atmosfere u društvu, govore o produžavanju agonije u kojoj su se SNSD i SNS našli", kaže se u oštrom saopštenju Ivanićevog PDP-a.

Naravno, ne ljuti se Ivanić zbog širenja pesimizma jer ni on ne širi ništa drugo, ali je razočaran Dodikovim napadima, utoliko prije što je jedna od njegovih varijanti u rekonstrukciji vlasti uključivala i Dodika. Naime, Nikola Špirić, funkcioner Parlamentarne skupštine u Sarajevu koji se posljednjih mjeseci zaposlio da za Ivanića pušta probne balone, najavio je mogućnost rekonstrukcije Vlade i pri tome mogućnost otvaranja mjesta za Dodika u Savjetu ministara, gdje bi takođe trebalo da dođe do promjena među srpskim kadrovima.

Šta Ivanić sada može da učini. Da rekonstruiše Vladu u svakom slučaju i da iz nje ne počisti samo ljude koji su članske knjižice SDS-a spustili u podrum dok im ne istekne mandat, nego i nekoliko svojih ljudi koji nastupaju kao da žele da dokažu da je i sam Ivanić možda talac SDS-a, ali svakako dobrovoljni. Moraće da uradi sve ono što stranci budu od njega tražili; da se potrudi da to upakuje u bolji papir od onog kojim je Glas srpski pakovao optužnice protiv Bošnjaka; da Kaliniću pokaže koliko njegova partija mnogo može da učini za RS ako je ima što manje. I da se sve vrijeme pita zašto to nije učinio mnogo ranije. U protivnom, može da uđe u kozmetičke promjene i da produži svoj život za još neki mjesec.

Arhiva Dani
220