a li ljudi i zemlje zaostaju za "globalizacijom"?
Bez sumnje, odgovor je da. BNP po glavi stanovnika je u dvadeset
najbogatijih zemalja godine 1960. bio osamnaest puta veći
nego u dvadeset najsiromašnijih. Jaz se do 1995. povećao za
skoro četrdeset puta. Postoje i pouzdani pokazatelji da se
razlike u dohotku između nekvalifikovanih i kvalifikovanih
radnika pojačavaju u mnogim zemljama u razvoju (naročito u
zemljama srednjeg prihoda po Latinskoj Americi), a također
i u razvijenom svijetu. U Meksiku se, naprimjer, jaz produbio
za četrdeset posto od polovine osamdesetih do polovine devedesetih.
Napredak u očekivanoj životnoj
dobi postignut nakon polovine dvadesetog stoljeća, uskoro
će biti zbrisan u zemljama žarišta epidemije HIV-a u Africi.
U tranzicijskim ekonomijama zemalja Evrope i Srednje Azije,
broj ljudi koji žive na manje od jednog dolara dnevno porastao
je više od dvadeset puta, sa oko milion 1987. na dvadeset
četiri miliona do 1998. Etničke i rasne manjine su suočene
sa rastućim siromaštvom u brojnim društvima, i ni to ne pokazuje
znake poboljšanja. Primjera radi, u Peruu je 1994. bilo za
40 posto vjerovatnije da će pripadnici urođeničkih skupina
biti siromašniji nego ostali ljudi, a 1997. je to bilo za
50 posto vjerovatnije.
 Pogoršavajući
situaciju, bogate zemlje okreću leđa. Usprkos robusnom porastu
većine njihovih privreda tokom devedesetih, razvojna pomoć
se, u prosjeku, smanjila sa trećine na četvrtinu jednog
procenta njihovog zbira nacionalnih proizvoda. I politika
im je često jednako ledena. Primjerice, procjenjuje se da
su trgovinske barijere industrijaliziranih zemalja prouzročile
zemljama u razvoju godišnje gubitke u sumi koja je veća nego
dvostruki iznos razvojne pomoći.
Samo deset posto od nekih
50-60 milijardi dolara koliko se godišnje širom svijeta potroši
na zdravstvena istraživanja, usmjereno je na bolesti koje
pogađaju devedeset posto populacije svijeta. Trideset dva
miliona HIV seropozitivnih osoba u zemljama u razvoju nemaju
pristup tretmanu jer lijekovi za sidu koštaju između pet i
pedeset prosječnih godišnjih prihoda u nekim od tih zemalja.
Postoje i pokazatelji o tome da je, u mnogim zemljama u razvoju,
javna potrošnja usredotočena na potrebe bogatih i srednje
klase, te da fondovi za sirotinju nisu zaštićeni od raznoraznih
udara.
Bismo li trebali u očaju
dići ruke? Trebamo li i dalje okretati leđa? Ili ima akcija
koje možemo preduzeti kako bismo šire podijelili dobrobiti
globalizacije?
Ekonomski rast ostaje ključni
faktor u smanjivanju siromaštva širom svijeta. Ali smanjivanje
siromaštva kroz rast traje dugo. Primjerice, u Brazilu, gdje
živi polovina siromašnih Latinske Amerike, prihod miliona
ljudi koji žive na nivou ispod polovine granice siromaštva
morao bi porasti za tristo posto kako bi uopće dosegli granicu
siromaštva. Trebat će im nekoliko decenija privrednog rasta
da bi postali nesiromašni. Takav je slučaj čak i sad
kad je porast BNP-a po glavi stanovnika u Brazilu ustaljenih
tri procenta, vidno iznad proteklih dosega tamošnje privrede.
U cilju ubrzanja širenja
dobrobiti koje porast može donijeti, nužne su određene akcije
državnog i međunarodnog nivoa, što obuhvaća: izravnavanje
startne osnovice, naročito povećanjem šansi za siromašne na
području obrazovanja, zdravstva, preraspodjelom zemljišta;
učiniti da tržište bolje funkcioniše i za sirotinju; smanjiti
socijalne barijere koje otežavaju položaj određenih etničkih
ili rasnih skupina, ili žena.
Brojne su međunarodne akcije
koje je moguće poduzeti kako bi se pripomoglo izjednačavanju
šansi i riješilo sustavne rizike. Promjena politike od vitalnog
je značaja za smanjivanje protekcionizma u razvijenim privredama.
Druga neophodna promjena je jasna politika promidžbe globalne
financijske stabilnosti. Aktuelna je debata o najboljem načinu
promicanja stabilnosti. Posebno, koliko bitni su paketi pomoći
nakon što financijska kriza razvali neku ekonomiju?
U svijetu gdje prevladava
zarazno širenje panike i instinkti krda, pravovremeni paketi
pomoći, uz podršku odgovarajućih domaćih politika, ostat će
ključni. A s njima i osiguravanje transparentnosti podataka
i adekvatni regulatorni okviri za izbjegavanje financijskih
kriza.
Mimo tih ekonomskih reformi,
razvijeni svijet morao bi uložiti više napora u promidžbu
globalnih javnih dobara, kao što je istraživanje poljoprivrede
ili zaraznih bolesti koje pogađaju zemlje u razvoju. Mora
se također osigurati i pristup rezultatima tih istraživanja
za one kojima su najpotrebniji. Druge akcije obuhvataju usredotočenje
pomoći na smanjenje siromaštva; gušenje oružanih sukoba; ohrabrivanje
konstruktivnog učešća siromašnijih zemalja i siromašnijih
ljudi u odlukama koje oblikuju proces globalizacije.
Arhiva Dani
220
|
