Kotorsko: Srpski placevi, bošnjačka zemlja

erid Hajrić živi u štali. Desetak metara od štale je dvospratna kuća. U kući živi žena od 75 godina. Ferid je zove "baba". Baba je Srpkinja, izbjegla iz nekog od sela u okolini Vozuće. Kuća u kojoj živi baba je Feridovo privatno vlasništvo. On je jedan od nekoliko stotina povratnika u Kotorsko, selo u okolini Doboja u kojem je do rata živjelo preko 4.000 mještana, uglavnom Bošnjaka. Kada su se u januaru prošle godine, osam godina nakon što su protjerani, počeli vraćati, dočekale su ih ruševine dvije trećine sela i srpske izbjeglice u tristotinjak kuća koje nisu potpuno uništene.

Građevinsko bojno polje U međuvremenu, donirani građevinski materijal i želja prognanih Kotorana da se vrate postali su problem za vlasti Republike Srpske. Problem je riješen tako što su općinske vlasti u Doboju srpskim izbjeglicama dodijelile 175 placeva za izgradnju kuća. Međutim, zemlja na kojoj su nikle kuće za nekadašnje stanovnike maglajskih i zavidovićkih sela je pripadala Bošnjacima iz Kotorskog. Tako je Kotorsko postalo građevinsko bojno polje: sa lijeve strane puta Doboj - Derventa, Bošnjaci koji su imali više sreće od Ferida Hajrića prave "mobe" i obnavljaju porušene kuće, a desno od puta niče srpsko naselje na zemlji koja je pripadala predratnim stanovnicima Kotorskog.

Kotorsko bi postalo još jedna od bezbroj depresivnih povratničkih priča o gaženju prava na privatno vlasništvo u Republici Srpskoj i planskom naseljavanju srpskih izbjeglica u mjesta sa većinski bošnjačkom populacijom da mještani ovog velikog sela nisu u martu podnijeli tužbu protiv RS-a pred Domom za ljudska prava, a potom, početkom augusta, pred Uredom visokog predstavnika u Sarajevu organizirali demonstracije zbog nepravilne dodjele zemlje i izgradnje kuća na njihovom zemljištu.

OHR je reagirao tako što je 9. augusta zatražio od Općine Doboj da za period od 15 dana obustavi svu izgradnju na zemljišnim parcelama u Kotorskom dok se ne završi pregled dokumentacije koju su dostavili predstavnici Bošnjaka iz Kotorskog.

Dok stojimo pred vratima kancelarije odbora za povratak u Kotorsko, Zijad Zečević, jedan od najglasnijih protestanata u Sarajevu, član tima koji je "pregovarao" sa OHR-om i član imovinsko-pravne komisije, vidno nervozan objašnjava kako je "ovo zemljište bilo privatna svojina do 1963. godine". "U bivšem sistemu pokušavali su putem arondacije, okrupnjavanjem zemljišnih površina, radi boljih prinosa poljoprivrednih kultura, formirati zadruge. To je zemljište zaista upotrebljavano u tu svrhu pa je i 2000. godine tu bila posijana soja. Međutim, prošle godine su nabrzinu i nezakonito podržavili to zemljište. Ono je za godinu dana promijenilo tri vlasnika pa je zadruga 'Johovac' dala zemlju zadruzi 'Bosnakop', 'Bosnakop' državi, država dala opštini, a opština raseljenim Srbima. A tapija je, recimo, na meni. Oni su u gruntu izbrisali imena, ali mi imamo kopije iz Beča gdje piše ime, primjera radi, mog djeda, Zečević Saliha. I nema tog suda na svijetu koji to može tako dodijeliti. A i kada bi ovo zemljište bilo državno, kako ga oni mogu dijeliti po sistemu 80 odsto Srbima, a 20 odsto Bošnjacima. To je diskriminacija."

Zečević kaže kako posjeduje dokumente koji dokazuju šta svaki od raseljenih Srba koji su dobili placeve posjeduje u Federaciji. "Stotinu šesnaest duluma, 112 duluma, pet duluma, 50 duluma, jedna kuću, dvije kuće, ugostiteljska radnja, stan Našli smo samo 10-15 ljudi koji nemaju ništa. Od 175."

"Špijun", Kinez ili Japanac Razgovaramo dva dana nakon što je pedesetak od tih raseljenih Srba protestiralo tražeći da neometano nastave gradnju kuća i četiri dana prije roka koji je OHR dao sam sebi. U toku razgovora, pred kancelariju stiže džip sa oznakama Misije Ujedinjenih nacija. Zečević prilazi džipu i razgovara, preko prevodioca, sa čovjekom čija fizionomija upućuje na istočnoazijsko porijeklo, očigledno službenikom UN-a. Nakon kraće rasprave, vraća se i okupljenim objašnjava:

- Znaš koga je tražio? Tražio je Himzu da sa njim razgovara jer je on bio za dodjelu placeva Srbima. Pitao sam ga da razgovara sa mnom, ali neće, a bio je kod mene u kući prije sedam dana.

- Kako se zove?
- Zon Fai.
- A šta je on?
- Kinez ili Japanac.
- Dobro, ali šta je u UN-u?
- Nula. Pozitivna nula.

Potom, još nervozniji, pita prisutne: "Šta rade ovi iz Ujedinjenih nacija? Mi imamo spor sa OHR-om, a ne sa njima. To je otvorena špijunaža." Na pitanje kakav će biti epilog "spora sa OHR-om" ukoliko se situacija ne promijeni i izbjegli Srbi nastave graditi, Zečević odgovara: "Od 25. augusta ide tužba protiv Petritscha, Paula Martina, Michaela Mature, Micheala Collinsa na sudu pravde u Strasbourgu. Nek' samo još jednom počnu razvodnjavati stvar." Njegove riječi uglas potvrđuju okupljeni povratnici: "Vidite šta nam se događa. Došao je ovaj iz UN-a, išao u mjesnu zajednicu da sa Srbima pregovara oko placeva, a kad smo mi pozvali imovinsko-pravnu komisiju koja predstavlja ljude kojima je oduzeta zemlja, on nije htio da razgovara."

Problem Bošnjaka Kotorskog, međutim, nisu samo OHR, UN, "špijuni" i placevi za izbjegle Srbe. Kada nam je Mirsad Kotorić, sekretar odbora za povratak u Kotorsko, prezentirao podatke o broju povratnika i obnavljanju 114, pa 80, pa 12 kuća, većinom uz pomoć stranih humanitarnih organizacija, Zečević je ustvrdio da se podaci iz papira uopće ne poklapaju sa situacijom u selu. "Mi smatramo za povratnike samo one koji stalno žive ovdje. Oni koji žive danas a sutra su u Federaciji, to nisu povratnici. Oni samo dolete radi donacija i onda idu nazad."

Mešetarenje donacijama Jedan od prisutnih Bošnjaka, klimajući glavom, potvrđuje Zečevićevu priču o mešetarenju donacijama, mrmljajući više za sebe: "Oni nam prave gore pizdarije od Srba." Ovu podjelu među bošnjačkim povratnicima Zečević je ilustrirao sljedećim primjerom: "Kada smo pregovarali sa OHR-om, odavde stižu depeše da je to privatna stvar nekih 28 ljudi. Pa da je barem rekao da je to stvar 350 ljudi čija je to zemlja. To je uradio ovaj koga traže, Hamzalija Bečić."

I Mujo Isić, jedan od "pravih povratnika", kaže kako u selu nema više od 450 onih kojima je Kotorsko stvarno mjesto boravka. "Ljudi popravljaju kuće i žive uglavnom od onoga što im pošalje neko ko radi vani ili od ušteđevine. Niko nije nigdje zaposlen." Jedan od rijetkih zaposlenih, Muhamed, vlasnik jedne od tri prodavnice koje su otvorili bošnjački povratnici, prepričava kako funkcionira pravna država u Republici Srpskoj: "Našli su mi 29 kutija cigareta sa markicama Federacije i sve su mi izrovali i izbacili iz radnje. Vrijednost te robe je 35 maraka. Zapečatili su radnju na 15 dana i poslali me sudiji za prekršaje. Recite vi meni kako ću ja naći sarajevske cigarete sa markicama Republike Srpske?"

Ferid Hajrić, štala i kuća

Tako je samo na trenutak priča bošnjačkih povratnika u Kotorsko odlutala od par stotina metara udaljenih placeva na kojima su i to jutro miješalice uveliko radile unatoč formalnoj zabrani OHR-a i općinskih vlasti. Odgovor na pitanje u kakvim su odnosima sa "komšijama" Srbima vraća nas u surovu realnost ovog dijela Republike Srpske. "Oni su ostavljeni ovdje da nas razbijaju, da se ljudi ne mogu vraćati Problem je što su to ljudi koji su sišli sa brda i jako su pogodni za manipulaciju Svi oni kažu da su iz Vozuće, ali to su neka sela i zaseoci. Oni su se sada dotakli asfalta, ulične rasvjete, fabrike, vodovoda Kad on u kući kaže 'zidna voda', ne trebam ti ništa više govoriti Kad policija ganja lopove, i kad ih uganja i dođe novinar reporter i uzme izjavu od kriminalaca i od policajaca, kome će vjerovati? Normalno, policajcima. E, mi smo ovog momenta ovdje policajci. A oni su kriminalci koji otimaju i kradu, a imaju svoje. Oni nikad nisu shvatili da je to privatno vlasništvo i da oni to moraju napustiti. Samo kažu da je ovo njihova država i da je to njihovo."

Očito isfrustrirani i posvađani sa međunarodnom zajednicom, lokalnim vlastima, novim komšijama i sami između sebe, bošnjački povratnici u Kotorsko čekaju 25. august. I čekaju da konačno dođu u posjed svojih kuća. A ako se njihova borba za privatnu imovinu završi porazom, kažu da im preostaje samo jedan izlaz. "Mi ćemo pitati OHR za tačan datum kada će početi deložacije u Kotorskom. U protivnom, pet stotina ljudi je potpisalo peticiju da će napustiti mjesto, i ako ne počnu deložacije, mi ćemo ići odavde..."

Novak Radojčić, šef odsjeka za obnovu i razvoj općine Doboj

Logično je očekivati zloupotrebe

"Na planu rješavanja pitanja izbjeglog i raseljenog stanovništva smještenog trenutno u opštini Doboj, Opština je pokrenula određene aktivnosti na planu dodjele placeva i mi smo to radili u kontaktu sa kancelarijom OHR-a u Doboju. Krajem prošle godine, 4. decembra pristiglo je odobrenje od strane OHR-a da na lokalitetu Kotorskog možemo podijeliti 175 placeva. Istovremeno, postavljeni su uslovi, i to izgradnja mini sportskog kompleksa te da se najmanje 20 odsto placeva na lokalitetu Trnovo 1 i Trnovo 2, sa južne i sjeverne strane fabrike Enterijer - Kotorsko, podijeli Bošnjacima. Mi smo u cijelosti ispoštovali proceduru koja je u to vrijeme važila. Također smo posljednjih dana upoznati sa revizijom koja se vrši od strane OHR-a po predmetu dodjele zemlje u Kotorskom. U petak, 17. avgusta, načelnik opštine Nikola Gavrić i ja smo na sastanku sa delegacijom OHR-a podastrli dokumente koji dokazuju da je na transparentan način bila oglašena dodjela zemljišta, da je 20 odsto ponuđeno Bošnjacima, da je izrađen sportski poligon", kaže Novak Radojčić, šef odsjeka za obnovu i razvoj općine Doboj, u kraćem razgovoru za Dane. Na pitanje po kojim kriterijima je vršena dodjela zemljišta, Radojčić kaže: " Ona je vršena u skladu sa uredbom Vlade RS o načinu i uslovima dodjele zemljišta bez naknade izbjeglom i raseljenom stanovništvu. Suština vlasničkih odnosa je u tome da je ta zemlja zaista nekada pripadala Bošnjacima, ali je možda prije njih pripadala Srbima ili Jevrejima. Zemlja je 1963. godine, u postupku arondacije, izuzeta od strane tadašnje zemljoradničke zadruge 'Johovac'. Pravni sljedbenik zemljoradničke zadruge 'Johovac' je zemljoradnička zadruga 'Bosnakop'. Skupština opštine Doboj je 1999. godine kupila to zemljište od zemljoradničke zadruge 'Bosnakop'. Naime, poslije Drugog svjetskog rata zemljište se izuzimalo na cijeloj površini BiH i to kroz mjere nacionalizacije, eksproprijacije, arondacije i komasacije. Kod arondacije zemljište se izuzimalo od ranijih vlasnika radi okrupnjavanja posjeda i izmjene namjene. Tim vlasnicima je dato zemljište na korištenje ili u vlasništvo na drugim lokacijama ili im je dato obeštećenje u novcu. Jedan manji dio tih Bošnjaka je odbio da primi tu nadoknadu. Za razliku od zemljišta koje je nacionalizovano, koje podliježe zakonu o restituciji i gdje se predviđa povrat nekretnina izuzetih u postupku nacionalizacije i eksproprijacije, stav je sudske prakse bivše Jugoslavije da zemljište koje je izuzeto u postupku arondacije nikada ne biva vraćeno ranijim vlasnicima." Pokazujući nam dokumente kojima je Općina Doboj dokazivala OHR-u kako je zemljište državno a ne privatno, Radojčić dodaje: " Mi imamo uredno stanje gruntovnice i dio Bošnjaka se zaista vode kao vlasnici. Na tom dijelu Kotorskog je bilo oko 116 hektara u dva dijela. Na prvom dijelu, od 75 hektara zemlje, oko 62 hektara je vlasništvo Opštine, 'Bosnakopa', odnosno društvena svojina, a nekih 12 hektara, zbog neažurnosti evidencije, u vlasništvu je Bošnjaka. Ali ni tu zemlju nikada nisu obrađivali Bošnjaci, nego zadruge." Prema njegovim riječima, samo mali dio onih koji su dobili zemljište vlasnici su dostupne imovine u Federaciji: "Logično je očekivati da je jedan manji dio njih vršio zloupotrebe, odnosno da je dobio plac u Kotorskom a da mu je imovina u Federaciji dostupna. Jedan veliki dio ljudi, Srba kojima su dodijeljeni placevi u Kotorskom, ne može, nije u prilici ili se nema gdje vratiti."

Arhiva Dani
220