vropska centralna banka čekat će još samo dvije sedmice - da ljeto mine, da se morska so sapere, izgorjela koža oljušti i mozgovi odmore od protekle radne godine - pa da započne veliko finale uvođenja eura: jedinstvene valute 12 evropskih zemalja, članica Evropske monetarne unije.

Prvog septembra ove godine 14,5 milijardi novčanica eura i 50 milijardi kovanica, teških 71.500 tona, a čija vrijednost iznosi 664 milijarde eura ili 560 milijardi dolara, tek izašlih ispod čekića 11 štamparija novca, u 5.000 blindiranih kamiona, praćenih hiljadama policajaca, krenut će iz trezora centralnih u trezore komercijalnih banaka.

Prema Belgiji krenut će kamioni sa 530 miliona novčanica eura, u Njemačku će biti otpremljeno fantastičnih 4.342 miliona novčanica, u Grčku 581 milion, u Španiju 1.942 miliona, u Francusku 2.570, u Irsku 243, Italiju 2.380, Luksemburg 46, Holandiju 655, Austriju 520, Portugal 535 i Finsku 219 miliona novčanica.

Naravno, ovdje nije kraj transportu, niti poslu oko uvođenja eura. U sve zemlje koje posluju sa ovih dvanaest zemalja i čije novčanice građani drže kod sebe ili u bankama, valjat će otpremiti novčanice za zamjenu, gdje će pričekati prvi januar 2002. godine, kada počinje zvanična zamjena nacionalnih valuta za euro, odnosno završetak njegove dvogodišnje virtualne egzistencije.

Do tog datuma, kojeg mnogi već nazivaju početkom najvećeg evropskog monetarnog eksperimenta, Centralna evropska banka i Monetarna unija, prije svih, imat će pune ruke posla. Trebat će promijeniti software, silne registar kase, taksimetre, bankomate, prepraviti automate za kupovinu cigareta, kafe, slatkiša, sladoleda, karata za podzemnu željeznicu, prepraviti autiće, voziće, helikopterčiće sve ono što se do sada pokretalo na novčiće nacionalnih valuta zemalja koje usvajaju euro. Valjat će obučiti radnike u bankama, trgovce, građane, pa i djecu Zato je Evropska centralna banka već kreirala poseban site, nazvan Children's zone, koji sadrži nekoliko igara pomoću kojih se djeca, kada se vrate sa raspusta, mogu zabaviti i usput naučiti kako izgledaju i koliko vrijede nove novčanice.

Euro i dolar kao airbus i boeing Za ovu priliku banke užurbano kupuju ogromne količine aparata za prepoznavanje falsificiranih novčanica jer se sumnja da će prilikom zamjene biti puno prevara. Da su u pravu, govori i činjenica da su u Velikoj Britaniji (koja nije među 12 zemalja sa zajedničkom valutom) već pronađeni krivotvoreni euri. Naime, novčanice eura štampane su u velikim apoenima (do 500), tako da kofer pun eura vrijedi puno više od kofera punog lira, franaka, guldena...

U frci i strci zbog uvođenja eura našli su se čak i dizajneri. Jer, novčanica eura veća je od većine novčanica valuta zemalja koje ga usvajaju, tako da valja mijenjati i novčanike. Italijanski dizajneri već su započeli pravi biznis sa novčanicima za euro. Pošto se kovanice u Italiji već duže vrijeme, zbog inflacije, skoro nisu ni upotrebljavale, došlo je vrijeme da se u modu vrate novčanici s pregradom za sitniš. Čak je i državni trezor Italije, zemlje modnih čarobnjaka, izdao saopćenje za javnost u kojem stoji da novi dizajn nove novčanice neće ugroziti italijanski osjećaj za stil!

Iako je vrijednost eura već duže vrijeme stabilizirana na oko 0,85 za jedan dolar, u Njemačkoj, zemlji koja je poslije Sjedinjenih Američkih Država već decenijama imala najčvršću valutu, strahuje se od inflacije. Asocijacija potrošača Njemačke tako je nedavno javno saopćila da se plaši kako će trgovci prilikom konverzije cijene zaokruživati na veću sumu.

Euro je odgovor Evrope na globalizaciju svjetskih tržišta i ekonomski stručnjaci očekuju da on, pored američkog dolara i japanskog jena, postane treća najjača svjetska valuta. Tarik Selimović, magistar investicijskog bankarstva iz Sarajeva, kaže da će uvođenje eura imati dalekosežne posljedice na finansijska tržišta u Evropi.

"Euro će uticati na značajno smanjenje troškova koji se odnose na konverziju jedne valute u drugu i koji se procjenjuju na oko 58 milijardi dolara godišnje. U zemljama članicama Evropske monetarne unije formirat će se jedinstveno tržište za proizvode i usluge, što će vjerovatno uticati na porast konkurencije i smanjenje cijena. Posljedice toga su konsolidacija i restrukturiranje u evropskom industrijskom sektoru, što se odvija već od 1999. godine. Pojava eura dovela je i do značajnih promjena na evropskim tržištima kapitala. Većina evropskih država, sa izuzetkom Velike Britanije, imala je nedovoljno razvijena tržišta kapitala gdje su banke imale dominantnu ulogu kao izvori kapitala. Već od polovine devedesetih godina situacija se mijenja u većini tih zemalja, pa čak i u Njemačkoj, poznatoj po značajnoj ulozi banaka u upravljanju kompanijama i njihovom vlasništvu. To ima za posljedicu i konsolidaciju u finansijskom sektoru, gdje možemo vidjeti trend udruživanja evropskih berzi i značajno jačanje evropskih investicionih banaka. Euro će imati značajnu ulogu i na finansijskim tržištima izvan Evrope. Iako je dolar i dalje dominantna svjetska valuta, vrlo je vjerovatno da će konkurentnost eura u budućnosti porasti zbog ogromnog potencijala evropske unije. Možda će uskoro euro biti dolaru ono što je danas airbus boeingu", kaže Selimović.

Najdraža novčanica plava Dva fundamentalna pitanja o političkom aspektu čitavog projekta još uvijek čekaju na odgovore: prvo je kako vlade mogu biti sigurne da nova supernezavisna Evropska centralna banka djeluje upravo onako kako one očekuju da ona djeluje. Drugo je kako će oblast vođenja jedinstvene valute biti integrirana u ostale oblasti egzistiranja Evropske unije, posebno u svjetlu činjenice da tri od petnaest članica Unije nisu i članice monetarne unije.

Ali, prvi januar 2002. godine nije e-day samo za 12 zemalja koje prelaze na jedinstvenu valutu. Prvi januar nikako ne smiju prespavati, liječeći mahmurluk, ni Bosanci i Hercegovci. Osim što treba da nauče da će od prvog dana sljedeće godine u 12 zemalja Evropske monetarne unije moći koristiti samo jednu valutu - euro, trebaju da shvate da se od tog dana imaju oprostiti i od svoje najdraže plave novčanice - njemačke marke.

Guverner Centralne banke Bosne i Hercegovine Peter Nicholl izjavio je da u Bosni i Hercegovini, tj. u njenim bankama, ima 900 miliona njemačkih maraka koje trebaju biti pretvorene u eure. Prema nekim procjenama, oko dvije i po milijarde njemačkih maraka nalazi se u privatnim rukama, odnosno u "dušecima".

Kako se Bosna i Hercegovina priprema za e-day i šta će se dešavati između prvog januara i 28. februara 2002. godine, nadasve je zanimljivo pitanje. Možete li zamisliti koliko će "čeka" biti postavljeno pred bankama onima koji krenu da zamijene svoju ušteđevinu u ta dva mjeseca, možete li zamisliti koliko će biti pokušaja da se zamijeni falsificirani novac, koliko će onih koji žive na selu, koji žive pod šatorima, bez televizora i novina, čuvati svoje ušteđene markice još mjesecima poslije toga, možda i godinama, ne znajući da su neupotrebljive, možete li zamisliti bh. tajkune kako raspoređuju rodbinu po bankama kako bi (s obzirom da se svakom ko ima iznad 30.000 DEM ispituje porijeklo imovine i uzima porez) razmijenili svoje gute novca, kako se prelaze granice sa vrećama novca

Frane Maroević, iz Misije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, veli da BiH nije stavljena na listu prioriteta kad je u pitanju potpora kampanje za prelazak na euro, ali da će Evropska komisija u suradnji sa Centralnom bankom Bosne i Hercegovine od prvog septembra, dakle kad i Evropska monetarna unija, početi kampanju putem medija, okruglih stolova i predavanja. On također kaže da niti Centralna banka BiH, a niti druge banke nisu dobile nikakva sredstva za posao promjene valute i da će sve raditi o svom trošku.

"Ono što je meni važno jeste to da putem medija, koliko god budemo mogli, obavijestimo građane da njemačke marke koje sad imaju, pa makar to bili i vrlo sitni iznosi, kao i druge valute zemalja koje prelaze na euro, neće moći nigdje trošiti nakon prvog januara i da će im rok za promjenu isteći 28. februara sljedeće godine. Novac koji oni ne budu zamijenili do tog datuma više neće vrijediti, odnosno moći će ga zamijeniti, ali samo u zemlji odakle on potiče i to samo u nekim bankama i u određenim terminima. To, naravno, usložnjava stvar i onaj ko ne zamijeni na vrijeme novac morat će putovati, recimo, u Njemačku, za to platiti put, boravak i proviziju za zamjenu. Bit će to skuplja pita od tepsije, kako se ovdje kaže. Drugo, ovo je velika šansa za domaće banke da vrate povjerenje građana, da konvertibilna marka postane suverena valuta, da ojača."

Maroević veli i to da će konvertibilna marka, koja je dosad bila vezana za njemačku marku, sada biti vezana za euro. I sve rezerve koje je BiH do sada imala u njemačkim markama, od prvog januara bit će pretvorene u eure.

Kao i sa drugim formama političkog razoružanja, transfer vlasti supranacionalnim institucijama ne garantuje da će vlast, ovog puta monetarna, biti korištena na pravi način. U trgovini, nacionalni protekcionizam se često zamjenjuje panevropskim protekcionizmom. Ali ugovor iz Maastrichta, koji je 1991. godine popločao put Evropskoj centralnoj banci (ECB) i euru, daje nadu. ECB ima precizan i jednostavan zadatak: stabilnost cijena.

Za DEM spremni Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo jedna je od rijetkih banaka u BiH koje su još prije početka septembra, kada se očekuje i dolazak predstavnika Bundesbanke (Centralna banka SR Njemačke) koji trebaju ovdašnjim bankama dati smjernice za povlačenje DEM-ova, krenule sa reklamnom kampanjom. Sanja Korene, šef odjela za trgovinu Raiffeisen Banke, kaže da je ova banka već u nekoliko dnevnih i sedmičnih novina objavila reklamu sa osnovnim podacima o euru.

"Mi smo još u februaru ove godine od naše centrale u Beču dobili zadatak da se uključimo u kampanju. U martu smo već izvršili pripreme, obuku zaposlenih i do sredine aprila izvršili smo narudžbu određene količine eura. Čitavu kampanju sponzorira banka, ona će od vlastitih sredstava, ali i provizije, koja će biti uzimana za konverziju novca, platiti transport novčanica u matične zemlje i njihovo osiguranje. Mi znamo da građani nemaju povjerenja u banke, ali najbolje što sada mogu uraditi i što će ih lišiti plaćanja provizije, bespotrebnog čekanja u redovima, pa možda i zaštititi od moguće pljačke, jeste otvaranje bankovnih računa. Dakle, devize mogu staviti na bankovni račun i one će prvog januara automatski biti prebačene u euro, a na taj novac dobit će i kamatu. Kolika će provizija za konverziju biti, mi još uvijek ne znamo", rekla je Sanja Korene.

I u najvećoj bosanskohercegovačkoj banci - Central Profit Banci - kane od septembra krenuti sa animiranjem javnosti. Enes Merzić, direktor Direkcije sredstava Central Profit Banke, i Abdulaziz Mahmutović, izvršni direktor za razvoj, sredstva i platni promet u Union banci, kažu da već dvije godine posluju sa eurom, odnosno da se svo bezgotovinsko plaćanje u Evropi još od 1999. odvija u eurima, tako da nije potrebno dodatno osposobljavanje zaposlenih. Obojica tvrde da njihove banke imaju dovoljno aparata za otkrivanje falsifikata.

Enes Merzić veli da Central Profit Banka može sama zamijenjeni keš transportovati do zemalja iz kojih potječu. "Ako procijenimo da treba dodatno obezbjeđenje, mi ćemo ga osigurati", kaže on. Na pitanje hoće li se Ministarstvo unutrašnjih poslova aktivnije uključiti u periodu razmjene novca, s obzirom na to da bi moglo doći do masovnih pljački onih koji budu donosili novac na razmjenu, Merzić kaže da banka odgovara samo za ono što se dešava pod njenim krovom. "Mi imamo elektronske uređaje i naše obezbjeđenje koje može bez problema zaštititi građane dok su u banci. Šta će se dešavati vani, nije naš problem. O tome neka misle drugi", kaže on.

Od Abdulaziza Mahmutovića saznali smo i to da će, za vrijeme dok bude trajala konverzija novca, Centralna banka otvoriti i posebne punktove u Distriktu Brčko, a nakon 28. februara još jednom će se organizirati prikupljanje novca kako bi se pomoglo građanima koji nisu stigli zamijeniti novac u datom roku. Ova banka također je jedna od rijetkih koje već znaju koliko će iznositi provizija za konverziju u euro. "Provizija će biti 0,1 posto i ona neće biti mijenjana do 28. februara", kaže Mahmutović.

Bosanske banke ne brinu puno da neće biti dovoljno eura u gotovini kojim će zamijeniti njemačke marke i ostale devize. Evropljani ionako ne drže kod sebe keš, pa ga neće ni tražiti, a što se nas tiče, već sada bankari prognoziraju, radije ćemo najdražu plavu novčanicu mijenjati za KM-ove, dolare ili švicarske franke nego za eure. Ipak, ono što ne možemo izbjeći jeste to da ćemo kad pođemo u bilo koju od 12 država koje su uvele jedinstvenu valutu, morati novac, koji god da imamo, zamijeniti za euro. Uostalom, od uspjeha eura neće zavisiti samo uspjeh i ugled Evropske unije; od uspjeha eura, od prvog dana januara pa ubuduće, zavisit će konvertibilnost naše - konvertibilne marke.

Novčanica za dječiju ruku

Novčanice i kovanice eura još uvijek nije moguće vidjeti "uživo". Postoji sedam novčanica, u apoenima od 5, 10, 20, 50, 100, 200 i 500 eura, te kovanice od jednog i dva eura, te 50, 20, 20, 5, 2 i jednog centa. Sve papirne novčanice su u svim zemljama iste. Kovanice su različite za svaku zemlju, s tim da je "glava" ili lice svugdje isto, dok se "pismo" ili naličje razlikuju. Zapravo, svaka zemlja na naličju kovanica oslikala je svoje simbole, ali to ne znači da se te kovanice mogu koristiti samo u zemlji koja ih je izdala. Sve se mogu koristiti u svih 12 zemalja - članica Evropske monetarne unije. Na novčanicama su oslikani prozori i vrata, što simbolizira otvorenost i komunikaciju između zemalja. Dvanaest zvjezdica simbolizira 12 zemalja koje koriste jedinstvenu valutu, dok most oslikan na naličju novčanice simbolizira povezanost i komunikaciju Evrope sa svijetom. Grafički simbol eura potekao od grčkog slova "epsilon" i aludira na prvo slovo riječi Evropa, dok dvije paralelne linije simboliziraju stabilnost Evrope. Dizajneri eura ponosni su na ovaj simbol. Kažu da je jednostavan za raspoznavanje, autentičan i može se lahko napisati rukom. Čak i dječijom.

Odlazak na krilima orlova

Njemačka marka nastala je davne 1871. godine, kada je kao platežno sredstvo zamijenila tada važeće guldene i talire. Prva marka zvala se reichsmarka, a 1918. naslijedila ju je, još uvijek današnja, deutschmarka. Nakon Drugog svjetskog rata deutschmarka postaje temelj njemačkog privrednog čuda. Punu konvertibilnost dostigla je 1958. godine, od kada i važi za model stabilnosti. Od tada ona nadjačava i japanski jen i švicarski franak. Čak i američki dolar, temeljac globalnog sistema, te godine je izgubio oko dvije trećine svoje vrijednosti. Tako je njemačka marka postala, nakon američkog dolara, druga najveća valutna komponenta globalnog monetarnog sistema. Manje od deset procenata svjetskih monetarnih rezervi držano je u njemačkim markama, kroz sedamdesete do kraja 1987. rezerve u markama dostigle su 15 posto. Do kraja 1989. oko 20 procenata svih globalnih monetarnih rezervi bilo je u njemačkim markama, a Vlada Sjedinjenih Američkih Država je u rezervama držala više od 13 milijardi dolara pretvorenih u njemačke marke. Jaka, čvrsta, stabilna, poslužit će kao uzor i osnova za euro. I otići časno u povijest, na krilima onih orlova, uz sonatu Klare Schumann.

Živjeti s eurom

Banke građanima preporučuju da deviznu gotovinu odmah zamijene u konvertibilne marke, što mogu odmah učiniti ili da polože depozit u komercijalnu banku otvaranjem računa ili štednih knjižica. Kasnije, 2002. godine te devize će se automatski pretvarati u euro ili valutu po želji, bez plaćanja provizije. Njemačke marke se mogu zadržati i poslije 2002. godine, ali tada se neće moći trošiti, već će ih vlasnici morati sami dopremiti do Bundesbanke u Njemačkoj ili neke ovlaštene banke koja će novac prikupljati povremeno. Ova se alternativa nikom ne preporučuje. S obzirom na ovdašnju sklonost obavljanju poslova u zadnjem trenutku, lako je pretpostaviti kako će posljednji dani marke u BiH biti obilježeni gužvama u bankama. Preporuke: zamijeniti ili položiti na račun na vrijeme i odmah dobiti protuvrijednost. Konvertibilna marka će u budućnosti biti vezana za euro, a odnos će biti kao onaj što ga sada njemačka valuta ima prema evropskoj: 1 euro ili 1,95 maraka. Svako ko bude mijenjao više od 30.000 DEM morat će objasniti i porijeklo imovine. Euro će umnogome olakšati putovanja, umjesto promjene novca s promjenom države, jedna će valuta biti u opticaju u 12 država. Za razliku od Italijana, Bosanci ne moraju brinuti o novim novčanicima: euro je manji i od njemačke i od konvertibilne marke. Bankarski stručnjaci tvrde da bosanska valuta neće devalvirati i da je njena stabilnost neugroziva. Povlačenje njemačke marke konačno će otkriti koliko je takvih novčanica bilo po kućama. Prema nekim procjenama Bosanci posjeduju više od dvije i po milijarde maraka koje se ne nalaze na bankovnim računima.

Jure Pelivan, član upravnog vijeća Centralne banke BiH

Konvertibilna marka ostaje stabilna

Bivši predsjednik Vlade Bosne i Hercegovine, član Upravnog vijeća Centralne banke BiH, za Dane govori o mogućnostima koje ovdašnjoj privredi otvara uvođenje eura, stabilnosti domaće valute i njenoj vezanosti za novi novac Evrope, onome što čeka građane i banke...

Razgovarao: Emir Imamović

DANI: Gospodine Pelivan, šta za BiH i njenu valutu znači uvođenje eura i povlačenje njemačke marke? PELIVAN: Prije svega to da Centralna banka mora pokrenuti inicijativu za određene promjene u Zakonu o Centralnoj banci jer su do sada naš devizni kurs i pokriće u poslovanju bili vezani uz fiksni kurs u odnosu prema njemačkoj marki, a ubuduće će biti vezan prema euru. Za naše prilike to ima i određene prednosti pošto mi imamo najveći promet u platnom bilansu sa inostranstvom sa ovim zemljama koje će poslovati sa eurom. To, drugim riječima, znači da ćemo imati dosta stabilne odnose i uporedive cijene i moći ćemo se ravnati bez nekakvih dodatnih preračunavanja. Sa druge strane, u perspektivi je jačanje položaja te valute u odnosu na druge i to su određene prednosti i u našim odnosima u poslovanju sa ovim zemljama, u pogledu stabilnosti cijena u tim zemljama, a isto tako stabilnosti cijena u našoj zemlji. DANI: Postoji li mogućnost devalvacije konvertibilne marke? PELIVAN: U Dejtonskom sporazumu u posebnom poglavlju se govori o Centralnoj banci BiH i predviđeno je da Centralna banka ne može odobravati kredite u šestogodišnjem periodu nakon potpisivanja Daytona i da sva domaća valuta koju Centralna banka pušta i kreira u domaći novčani opticaj mora biti pokrivena u slobodnoj konvertibilnoj valuti. To znači da ona ima stabilan i fiksni kurs i taj se odnos u ovoj prilici neće mijenjati. DANI: Imate li podatak koliko je trenutno njemačkih maraka u opticaju u BiH? PELIVAN: Centralna banka BiH preuzima višak njemačkih maraka i drugih konvertibilnih valuta od komercijalnih banaka i otprema te viškove u inostranstvo radi konverzije u žiralni novac. U prošloj godini je Centralna banka otpremila u inostranstvo 903 miliona njemačkih maraka kao višak i položila na svoje račune ili račune banaka. Ove godine, za sedam mjeseci otpremili smo 670 miliona. To je taj tekući obrt koji se reflektira u bankama kroz trgovinu i ugostiteljstvo i koji se polaže preko banaka do Centralne banke. DANI: Prema nekim procjenama, van banaka u BiH je više od dvije milijarde njemačkih maraka. Koliko je to blizu istini i da li su banke spremne zamijeniti toliku količinu novčanica? PELIVAN: Nemam pouzdanih informacija da bih operirao nekom cifrom, no sigurno je da u prometu ima značajan iznos njemačih maraka. Treba sačekati ovaj proces konverzije da bismo došli do pouzdane cifre: u svakom slučaju iznos je značajan, ali mislim da je ta cifra pretjerana. DANI: Ko će snositi troškove konverzije? PELIVAN: Sami učesnici u konverziji. Mi sada naplaćujemo od banaka kad primamo viškove novčanica 0,1 posto i to pokriva naše stvarne troškove, ne unutrašnje troškove organizacije ili poslovanja, nego stvarne troškove prijenosa valute u Njemačku. Kad primamo druge valute iz euro-zone, naplaćujemo 0,4 posto. Centralna banka nema poseban razlog da mijenja tarifu, vjerovatno nećemo moći ići ispod toga jer su to samo troškovi transporta i osiguranja. Banke kad prodaju njemačke marke, obično naplaćuju 0,5 posto za domaću valutu i obrnuto i nikakvog razloga neće imati da naplaćuju veću proviziju. To je limit iznad kojega komercijalne banke ne bi trebale ići. Međutim, to je stvar slobodne procjene takvih banaka. One će same ocijeniti imaju li mogućnosti da snize troškove. DANI: Šta biste kao bankar preporučili građanima koji posjeduju značajnije sume njemačkih maraka? PELIVAN: Svakako zamjenu u domaću valutu, koja je posve stabilna kao i te druge valute euro-zone. Druga je mogućnost da imaoci deviza, prvenstveno njemačkih maraka, polože novce u komercijalne banke i tako ne samo dobiju kamate već i izbjegnu troškove zamjene, jer gotovinska razmjena ipak uzrokuje troškove. DANI: Šta će biti sa onima koji propuste rok zamjene? PELIVAN: Za one novčanice, mislim opet na njemačke marke, koje se budu slale poslije 28. februara, mi ćemo čekati da Bundesbanka odobri protuvrijednost našoj korespondentskoj banci u Njemačkoj. Drugim riječima, i građani će čekati na tu konverziju. Zbog toga treba izbjeći takvu situaciju i što prije taj posao obaviti da bi banke mogle da uhvate rok u kojem se promptno odobrava protuvrijednost. DANI: Šta prelazak na euro znači za dužnike/primaoce kredita sa deviznom klauzulom? PELIVAN: Ako je ugrađena devizna klauzula u određenoj valuti iz euro-zone, banke će automatski preračunati taj dug po ovom fiksnom tečaju u euro, i to bez ikakvih posebnih troškova. Ako je riječ o dolarskoj klauzuli, ona ostaje u dolaru i stvar je partnera dužnika i banke promjena koju mogu obaviti sporazumno.

Zašto su Velika Britanija, Švedska i Danska odbile ulazak u evropsku monetarnu uniju?

Tradicionalni politički euro-skepticizam britanskih konzervativaca tek je jedan od razloga zbog kojih Velika Britanija još nije odlučila funtu zamijeniti eurom. Njemu valja pridodati i zazor od kontinentalne političko-ekonomske osovine Berlin - Pariz, u svjetlu kojeg specijalni britanski odnosi sa Sjedinjenim Državama još više dobijaju na značaju. Novi laburisti priznaju da pristupanje euru otvara ozbiljna politička i ustavna pitanja, ali da je ekonomski značaj uvođenja eura značajniji. Konzervativci se ne slažu. Oni smatraju da je ulazak u euro-zonu gigantski korak ka stvaranju sanjane "Evropske superdržave". Jedinstvena valuta podrazumijeva odricanje od nacionalne kontrole nad monetarnom politikom i kamatnim stopama. Istina je da su kamatne stope u Britaniji određene nezavisno od Bank of England, ne od političara: radi se o praksi promoviranoj od laburista 1997. i podržanoj od torijevaca. Ali, konzervativci naglašavaju da Bank of England radi u okvirima inflacionih limita određenih od strane britanske vlade. Ako Britanija usvoji euro - naglašavaju konzervativci - obje ove stvari se mijenjaju. Oklijevanje Velike Britanije da uđe u euro-zonu je sasvim dovoljan razlog da u nju ne uđe Danska. Razočarani proevropski krugovi već decenijama prave šale na račun danske sklonosti da prate britanska opredjeljenja i onda ih kopiraju. U manjoj mjeri isto važi i za Švedsku, čiju suzdržanost pojačavaju dvije okolnosti: norveško odbijanje ne samo da se priključi Evropskoj monetarnoj uniji već i Evropskoj uniji, kao i značajan pad nezaposlenosti posljednjih godina, sve do 2001. No, na brzu promjenu švedskog stava može uticati očekivani rast nezaposlenosti tokom tekuće godine. No, često se iz vida ispušta i činjenica da i među britanskim laburistima, sa svim svojim proevropskim opredjeljenjem, još uvijek nisu iskristalisani odgovori na pet ključnih ekonomskih dilema koje je formulirao premijer Tony Blair: - postignuća održive konvergencije između ekonomskih ciklusa u Britaniji i euro-bloku; - posljedice pristupa euru na zaposlenost; - posljedice na strano investiranje u Britaniju; - posljedice po grad London; - upitnost nad dovoljnom "fleksibilnošću" britanske ekonomije u uslovima ekonomskih šokova, kada Britanija izgubi moć da prilagođava kurs i kamatne stope.

Sjedinjene države Evrope

Ako se projekat eura pokaže uspješnim, to jest ako euro-zonu bude karakterizirala niska inflacija, visoka zaposlenost, bez dramatičnih up and down ekonomskih ciklusa, sljedeći projekat koji će, logično, doći na red bit će politička unija zemalja euro-zone. Prenošenje monetarnog suvereniteta na supranacionalne institucije u tom slučaju bit će snažan impuls za traženje novih puteva za prenošenje i drugih dijelova nacionalne suverenosti na zajedničke institucije. Za Evropljane koji mrze federalizam, utjeha može biti da je nerealno očekivati da bi do formiranja Sjedinjenih Evropskih Država, po uzoru na SAD, moglo doći u narednih dvadeset godina. No, u slučaju da euro ispuni očekivanja, pomenuti razvoj događaja će biti sasvim izvjestan, čak i pod pretpostavkom da će Evropska unija u svom sastavu imati možda i tridesetak zemalja.

Snaga dvanaestorice

Glavni zagovornici Evropske monetarne unije prije deset godina su bili francuski predsjednik François Mitterrand, njemački kancelar Helmut Kohl i predsjednik Evropske komisije Jacques Delors. U zajedničkoj valuti vidjeli su način za međusobno približavanje i vezivanje Evropljana. Oni su vjerovali da će euro ojačati i supranacionalne institucije Evropske unije. I uistinu, upravo potencijal za političku transformaciju Unije napravio je monetarnu uniju atraktivnom. Ekonomske koristi u tom trenutku nisu bile u prvom planu: one su izgledale relativno male, čak ako su uopće i uzimane u obzir. Niko tada nije očekivao da će sistem nacionalnih valuta izazvati široko nezadovoljstvo. Dvanaest članica Evropske unije kroz projekat eura vide ostvarivanje nacionalnih interesa na različite načine. Francuska je dugo vremena željela staviti vlastite šape na ekonomsku moć koju je držala njemačka Bundesbank. Njemačkoj je odgovaralo da zadovolji Francusku, naročito od njemačkog ujedinjenja. Zamjenjujući svoju marku eurom, Njemačka dokazuje svojim nervoznim susjedima da nastavlja doprinositi evropskim integracijama. Francuska i Njemačka i dalje vide ujedinjenu Evropu - ma šta to značilo - kao najbolju formu za ostvarivanje vlastitih interesa u cjelini. Odlučnost Francuske i Njemačke da poguraju monetarnu uniju ostavila je drugim zemljama ograničen izbor mogućnosti. One nisu bile pitane da odluče da li je zajednička valuta dobra ideja; mogli su odlučivati samo o tome žele li se i same priključiti projektu koji će svakako biti realiziran. Očekivano, većina nije željela ostati van. Odluka je bila laka za zemlje Beneluxa. Belgija, Holandija i Luksemburg su bile osnivači Evropske zajednice (prethodnika Evropske unije), zajedno sa Francuskom, Zapadnom Njemačkom i Italijom. One pružaju dosljednu podršku evropskim integracijama iz dva razloga: zato što presudno ovise o trgovini unutar granica Evropske unije i zato što su ih historijske lekcije ostavile sa vrlo malo iluzija o važnosti nacionalnih granica. Njemačka računa na četvrtinu vanjske trgovine Holandije. Gulden je još od 1979. čvrsto vezan za njemačku marku. Holanđani su bili vrlo kritični prema prvobitnom rješenju monetarne unije, ali nisu osporavali principe na kojima je projekat počivao. Oni su željeli biti sigurni da interesi manjih evropskih zemalja neće biti ignorisani u projektu kojim dominiraju Francuska i Njemačka. Zato su bili presretni kada je Holanđanin Wim Duisenberg izabran za čelnika Evropske centralne banke, unatoč francuskom pokušaju da u posljednji tren na njegovo mjesto instaliraju svog čovjeka. Belgija je još snažnije željela ojačati vlastiti evropski identitet zato što je njen nacionalni identitet počeo ozbiljno padati u osamdesetim godinama prošlog vijeka. Produbljavanje podjela između juga zemlje, u kojem se govori francuski, i sjevera, sa holandskim jezikom, pretvorilo je nekadašnju unitarnu državu u federalnu. Evropske integracije su jedno od rijetkih pitanja oko kojih je konsenzus postignut u čitavoj zemlji. Belgijanci su uzgred otkrili da euro može izvana korisno disciplinirati njihovu javnu potrošnju, pomažući im da je drže pod kontrolom namećući nepopularne mjere. Ako se belgijski problemi mogu smatrati ozbiljnim, onda je Italija izgledala puno manje realnim kandidatom za euro, sa svojim već legendarnim skromnim učinkom u fiskalnoj i monetarnoj disciplini, čuveno neefikasnim političkim sistemom i velikim razlikama u regionalnoj razvijenosti. Dugo vremena je izgledalo da je Italija kandidat za kasnije priključenje, nakon što novi sistem zaživi. No, Italijani su shvatili da bi izostanak njihovog učešća u francusko-njemačkom projektu sveo značaj Italije na onaj primjeren malim zemljama unutar Evropske unije. Mnogi Italijani su u Evropskoj monetarnoj uniji vidjeli šansu da osnaže stabilnost cijena, ali i da stave vlastitu ekonomiju u sigurnije (neitalijanske) ruke. Zato je ostvaren široki politički konsenzus u korist ulaska Italije u projekat po svaku cijenu. Ohrabreni političari i tehnokrati iz Centralne banke su bili iznenađeni javnom podrškom građana koju su dobili za poreske reforme neophodne za kvalificiranje za monetarnu uniju. Borba za smanjivanje zaduženja, povećanje naplate poreza, smanjivanje javnog duga - mjere uglavnom preduzete tokom vladavine koalicije predvođene Romanom Prodijem - bile su bolne, ali uspješne. Italijani nisu mogli računati na pomoć i razumijevanje izvana. Ideja dijeljenja zajedničke valute sa Italijanima, za Nijemce, ali i ostale, predstavljala je noćnu moru skoro ravnu pomisli da bi i balkanske zemlje jednog dana stvarno mogle biti primljene u Evropsku uniju. Zbog toga su njemački političari ostali čvrsti u uspostavljanju vrlo čvrstih i ekonomskih konzervativnih kriterija za pridruživanje monetarnoj uniji. No, na njihov užas, Italija ih je uspjela ispuniti. Španija i Portugal, iako često svrstavani u grupu zemalja kojima ne odgovaraju pomenuti kriteriji, nisu se puno bunili, želeći da na taj način reklamiraju ipak zdravije stanje vlastitih javnih finansija. Španija i Portugal, zajedno sa Irskom, dijele veliki entuzijazam za monetarnom unijom. On se bazira na velikim koristima koje je članstvo u Evropskoj uniji donijelo i donosi ovim zemljama. Dotacije iz budžeta Evropske unije njihovim poljoprivrednim proizvođačima, nerazvijenim regijama, te one za borbu protiv siromaštva, već godinama čine između četiri i pet procenata njihovog bruto nacionalnog dohotka. Sve do kraja 1999. godine izgledalo je da Grčka neće biti u stanju zadovoljiti stroge kriterije za ulazak u monetarnu uniju. Iz istih razloga kao i u slučaju prethodne tri zemlje, plebiscitarne javne i političke podrške za projekat nije falilo od početka. No, kada je stroga poreska politika urodila plodom, otklonjena je prepreka za članstvo u "Klubu dvanaestorice". Od članica koje su u Evropsku uniju primljene 1995. godine, kada je ideja o zajedničkoj valuti već bila u opticaju, očekivalo se da će podnijeti zahtjev za ulazak u Klub. Od trija novoprimljenih članica, Austrija je, kao prirodni saveznik Njemačke, odmah to i učinila. Finska je također pozvana da se pridruži projektu, iako je pozivu prethodila ozbiljnija provjera njene kvalificiranosti. Fincima je pristupanje posebno imponiralo kao potvrda evropske verifikacije, posebno u usporedbi sa Švedskom i Danskom. No, najznačajniji finski trgovinski partneri, uključujući Veliku Britaniju i Švedsku, ostali su izvan euro-zone. Većina vlada Evropske unije procijenila je da koristi monetarne unije opravdavaju predaju dijela njihove nacionalne suverenosti u korist makroekonomskog položaja. Za nešto više od stotinjak dana, od prvog januara 2002. godine, njihovi ministri finansija i centralne banke neće biti u mogućnosti određivati kamatne stope u skladu sa vlastitim potrebama. Vlade koje učestvuju u euro-projektu - bar je tako zapisano - suočavat će se sa drakonskim kaznama ukoliko njihovi budžetski deficiti prekorače tri posto od njihovog bruto nacionalnog dohotka. Čini se neizbježnim da se neke vlade neće slagati sa monetarnom politikom nametnutom od nezavisne Evropske centralne banke. Zbog toga neki ekonomisti predviđaju da će Evropska monetarna unija, stvorena iz političkih razloga, stvarati ekonomske tenzije unutar Evrope. Najdalje je u pesimističkim prognozama otišao harvardski profesor Martin Feldstein, koji smatra da ona čak i evropski rat čini izglednijim. Bilo kako bilo, oni koji tvrde da su na gubitku i demokracija i nacionalni suverenitet imaju argumenata za svoje tvrdnje. Nacionalne vlade i njihovi građani, kako to smatra i konzervativni londonski The Economist, iz svojih ruku ispuštaju pravo samoopredjeljenja, čije obnavljanje budućim generacijama nije izgledno. Odgovor onih koji su naklonjeni monetarnoj uniji jeste da će gubitak za demokraciju i samoopredjeljenje na nacionalnom nivou biti kompenziran dobicima u demokraciji i samoopredjeljenju, ali na puno višem, evropskom nivou.

Tokom ove sedmice jedan euro je vrijedio:

- 1,95583 DEM (njemačke marke) - 40,3399 BEF (belgijskih franaka) - 40,3399 LUF (luksemburških franaka) - 166,386 ESP (španskih pezeta) - 6,55957 FRF (francuskih franaka) - 200,482 PTE (portugalskih eskudosa) - 0,787564 IEP (irskih funti) - 1936,27 ITL (italijanskih lira) - 2,20371 NLG (holandskih guldena) - 13,7603 ATS (austrijskih šilinga) - 5,94573 FIM (finskih maraka)

Kako je Clara Schumann srušila socijalizam (i pritom se smješkala)

Piše: Mile Stojić

Anegdota uz koju smo odrastali: "Šta radi Hercegovac kad mu nestane novca? Ode u banku i razmijeni tisuću maraka." Regionalni vic iz mračnog doba socijalizma govorio je tad o jednome mentalitetu, točnije o njegovu mjestu u socijalnoj državi u kojoj su svi bili samoupravljači, a jedino Hercegovci - gastarbajteri. U tom vremenu, međutim, ne samo kod Hercegovaca nego kod svih ostalih, formirala se monetarna svijest: mjesto sve nestabilnijega socijalističkoga dinara zauzimala je omražena kapitalistička moneta. Partizani, koji su nezapamćenim heroizmom pobijedili njemačku fašističku neman, ostajali su do kraja principijelni u svemu osim u jednom - omilila im je njemačka marka. Njemačka marka (DM) nije, međutim, dokrajčila samo jugoslavensko socijalističko samoupravljanje, već je skršila i socijalizam kao svjetski proces. Pedeset milijardi ovih konvertibilnih novčanica otputovalo je specijalnim vlakom Frankfurt - Moskva početkom kolovoza 1989., kao cijena povlačenja slavne Crvene armije iz Istočne Njemačke. Doduše, i sama Istočna Njemačka imala je istoimenu valutu (DDR-marka), koja se po službenome kursu mijenjala za DM u omjeru 1:1, a u stvarnosti za tu istočnu marku nisi mogao kupiti niti pišljiva boba. Istini za volju, ni njemačka marka, kao najstabilnija valuta današnje Europe nije uvijek bila pojam monetarne stabilnosti: nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme tzv. Weimarske republike ona je bila najbezvrednija novčanica u monetarnoj povijesti Staroga kontinenta - milijun maraka koštala je tad kocka šećera, a za litru šnapsa morao si posjedovati milijarde. Zvuči paradoksalno, ali onaj koji će ustaliti njemačku marku neće biti nitko drugi do osobno - Adolf Hitler. Svoju monetu on će nasloniti na ekspanzivnu nacionalsocijalističku privredu i tako joj osigurati vrijednost. Svojoj pak novčanici Führer će dodati prefiks "carska" (Reichsmark). Vjerujući da će ona biti moneta Trećeg njemačkoga carstva, koje se, po njemu, trebalo prostirati na polovici globusa. Hitler će, tako, postati tvorcem valute koja je svoje pokriće imala u zlatu - ne treba spominjati kojem i kakvom zlatu. Sjećate li se iz historijskih čitanki - njegova vlada raspisala je za Titom, kao razbojnikom i rebelom, tjeralicu u visini od sto tisuća rajhsmaraka u zlatu, što je u to vrijeme predstavljalo pravo bogatstvo. Ali, ova potjernica neće dati nikakva rezultata - lukavi Tito će se u godinama raspleta priključiti Saveznicima i postati tako pobjednik nad tada svemoćnom soldateskom Trećega Reicha. Ali Njemačka je iz vojnog poraza 1945. izvukla mnoge pouke, a jedna od najvažnijih jeste da se svijet više ne može osvajati oružjem. Nijemci su svijet odlučili osvojiti novcem. Već desetak godina nakon New Deala njemačka nacionalna valuta postat će moćni simbol jedne moderne privrede i od tada će ona sve više postajati gospodar europskog i svjetskog tržišta kapitala. Tako će se, preko prvih jugoslavenskih gastarbajtera početkom šezdesetih polako uvlačiti i u pore dogovorne socijalističke ekonomije, prkoseći svojom stabilnošću i čvrstinom fiktivnoj vrijednosti inflatornoga dinara. Inflatorne ništice koje su dinaru bile svakodnevno dodavane, pa čak i njegova renominacija (tzv. novi dinar) rezultirat će tek prostom činjenicom da će njemačka marka sve više postajati jedinim kriterijem vrijednosti. To je tako bilo među državljanima bivše Jugoslavije preko trideset godina. I u vremenu raspada socijalističke Jugoslavije, kad su sve vrijednosti bile dovedene u pitanje - jedino je vrijednost njemačke marke bila neupitna. Sve postjugoslavenske države su svoje novčane sisteme naslonile na valutnu vrijednost DM-a, a Bosna i Hercegovina i Crna Gora ovu su valutu direktno preuzele u novčanom prometu. I Srbija, koja je cijeli rat vodila "protiv germanske dominacije", nije se odrekla čari njemačke marke, naprotiv - ta je valuta ostala jedina vrijednost i u njihovu sustavu i tko ju je posjedovao mogao si je "kupiti" život i slobodu. I snage bosanskih Srba, koje su radile direktno na destrukciji Bosne, složile su se oko naziva nove bosanske valute. Tako je tautološka sintagma "konvertibilna marka" (KM) i od njih jednoglasno prihvaćena kao naziv nove bosanske valute i skupa sa njemačkim novčanicama za svega par mjeseci otpuhala "patriotski" ali bezvrijedni YU dinar. Područja tzv. Herceg-Bosne, koja su bila uvela hrvatsku kunu, vrlo su se lako i dobrovoljno preorijentirala na novu novčanicu već zbog činjenice da je ova - konvertibilna. Tako je, dakle, i pored svih emotivnih otpora, razum za osnovnu vrijednost ustoličio mrsku germansku valutu. Njena najfrekventnija i najpopularnija banknota - ona od 100 DM - već desetljećima je u nas parametar svih, pa i novčanih vrijednosti. Tako sam i sam, nakon gotovo cijele decenije boravka u Austriji, shvatio da, recimo, i dan-danas sve cijene u šilinzima automatski prebacujem u marke, te da se prema svakoj drugoj, makar i konvertibilnoj valuti, odnosim kao prema bezvrijednom papiru. Nedavno sam slušao da brojne naše izbjeglice u Švedskoj svoju zaradu svakog mjeseca pretvaraju u marke, makar plaćali pritom i masne provizije, jer jedino njemačka marka je sigurnost. Banknota od 100 DM, s likom njemačke klaviristice iz pretprošloga stoljeća Clare Schumann (1819 -1896), postala je glavnom oznakom vrijednosti i u balkanskim zabitima gdje zvukovi klavira predstavljaju tek nepoželjnu buku. Tepaju joj tu deminutivima "markica", "maron", "orlić", "plavka" (zbog plavičaste boje), a zagonetnom osmijehu Clarinom dive se tu više nego osmijehu Trojeručice i Međugorske Gospe zajedno. Uvođenje nove valute euro ukinut će njemačku marku, ali ne i našu. Tako će Bosna i Hercegovina ostati jedina zemlja u Europi koja će kroz naziv i nominalnu vrijednost svoje valute čuvati uspomenu na najomiljeniji novac. A i kad dođe zagonetni euro, dugo godina još slušat ćemo uobičajeno pitanje: dobro euro, a koliko je to maraka?

- ukupna težina kovanica eura će odgovarati težini 24 Eiffelova tornja - u prosjeku, građani euro-zone misle da će nakon uvođenja eura nacionalne valute u upotrebi ostati još šest mjeseci: no, ispravan odgovor je najviše dva mjeseca; - prema rezultatima istraživanja koja je objavila Evropska komisija u januaru 2001, svaki četvrti "eurozonac" misli da će svaka zemlja izdavati vlastiti euro, pokazujući da ne shvataju čitavu poentu značenja "jedinstvene valute"; - preračunavanje starih vrijednosti u nove neće biti uvijek jednostavno: euro će vrijediti tek nešto manje od dvije njemačke marke, dok će Francuzi morati da se hrvu sa odnosom 1 naprema 6,56, kolika je prosječna vrijednost eura u odnosu na franak tokom posljednjih mjeseci; - unatoč tome što se uvođenje jedinstvene valute prevashodno objašnjava makroekonomskim motivima, najsigurniju korist mogli bi ostvariti biznismeni i pojedinci. Naime, prema podacima Evropske komisije, godišnji troškovi transakcija valuta u zemljama Evropske unije iznose čak 40 milijardi dolara ili 0,5 ukupnog bruto društvenog proizvoda Evropske unije; - uvođenje eura će umnogome ujednačiti cijene istih proizvoda u zemljama euro-zone, iako ne u potpunosti. Naprimjer, "ford mondeo" je sada skoro 50 posto skuplji u Njemačkoj nego u Španiji. Ni nakon uvođenja eura cijena ovog automobila neće biti ista (i dalje će biti skuplji u Njemačkoj), ali će biti puno ujednačenija: Nijemci će ga plaćati jeftinije nego sada, a Španci skuplje nego do uvođenja eura. Zbog ovakvog ujednačavanja cijena, francuski proizvođači automobila Peugeot-CSA i Renault će izgubiti dvanaest, odnosno devet posto svojih prihoda, izračunali su u konsultantskoj kući Lehman Brothers.

Arhiva Dani
220