amopoštovanje, samosvijest, samopouzdanje, samorefleksija itd., samo su neke u čitavom nizu psiholoških i kognitivnih kategorija kojima se imenuje unutarnje odnošenje pojedinaca i društava prema sebi, svojoj nutrini, biti, vlastitosti, svome identitetu. Posredstvom ovih i sličnih kategorija pojedinci i društva reguliraju i izražavaju vlastiti sistem vrijednosnih normi putem kojih se odnose prema sebi, drugima i svijetu. Imati i izražavati samopoštovanje, samopouzdanje i samosvijest pretpostavlja, ali istovremeno i podrazumijeva, izgrađen normativni sistem odnošenja, gdje se tačno znaju ciljevi, postulati i skala vrijednosti. Jednostavnije rečeno, jer ovo očigledno djeluje preapstraktno, a apstrakciju kao bit mišljenja mi baš previše i ne volimo, poštovati sebe znači imati sebe, biti individua, subjekt, zasebnost, identitet.

Šta je sa kategorijom "samopoštovanja" u bosanskome društvu? - ako je uopće o tako visoko etičkom zahtjevu, u osiromašenom i opustošenom društvu kakvo je naše danas, primjereno se i pitati, mada smatramo da jeste i to neizostavno? Da li su samo novac i tržište regulatori svih naših budućih odnosa, kako naivno ekonomistički i mehanicistički promišljaju i propagiraju naši manufakturni politekonomisti, ili se kategorija ljudskih odnosa mora i treba postaviti na neke trajnije i univerzalnije osnove? To u našem slučaju pretpostavlja postojanje "krovnih" socijalnih i vrijednosnih realiteta kao što su "bosansko društvo", "bosanski čovjek", "bosanska kultura". Dakle, svega onoga što se i od pojedinih domaćih snaga sustavno niječe, poriče i razara kako u teoriji, tako i u zbilji.

Neki od poteza aktualne Alijanse za promjene u odnosu na tzv. međunarodnu zajednicu nagovještavaju veći stupanj samopoštovanja bosanskog društva u odnosu na ranija vremena. Odlučno protivljenje financijskim mešetarenjima inozemnih dužnosnika s bosanskim javnim resursima pokazalo je mogućnost vraćanja digniteta Bosni, te njeno pozicioniranje u partnerski, a ne samo sluganski odnos. Takvi potezi su u javnosti sa velikim odobravanjem primljeni. Isti je slučaj sa navodnim "previdom" Republike Slovenije oko dužine valjanosti šengenskih viza prilikom prolaska preko njenih granica, kojom prilikom se zakratko, a nadamo se da se nešto takvo neće više ponavljati, Bosanace krajnje kolonijalno pokušalo tretirati. Istovremeno, mada zatezanje konopca sa međunarodnom zajednicom vodi jačanju bosanske samosvijesti i samopouzdanja, ne bi se trebalo upasti u zamku, vlastima s ovih područja Evrope suviše blisku, da se za vlastito nečinjenje optužuje neko sa strane, da se izmišljaju neprijatelji, ili fabriciraju navodne nepogodnosti.

Budući da su Bosanci vrlo nepovjerljivi ljudi, da ne vole velike priče koje uvijek prijete da se pretvore u "šuplje", od aktualne vlasti je očekivati da jačem vrijednosnom samoutemeljenju bosanskoga čovjeka u sebi, u Bosni, a ne, recimo, u Hrvatskoj ili Srbiji, što je skoro postalo pravilo i što mnogi osporavatelji Bosne žele, doprinose i na konkretan način. Od nje se očekuje jedan iskorak, koji nije ni lahak niti jednostavan, ali bi to, recimo, intenziviranje gradnje autoputa kroz zemlju moglo biti. Jednim takvim potezom razina suvremenog civilizacijskog koda ovog područja bi se znatno povećala, a on bi sam po sebi značio jedan jak i atraktivan financijski i komunikacijski društveni mehanizam.

Samopoštovanje se zasniva na slobodi izbora i moralnoj autonomnosti kao najvećim vrijednostima. Primjer nedostatka samopoštovanja jeste pranje ruku od svega što se dešavalo u vrhovnom državnom tijelu tokom bosanskoga obrambenoga rata jednog dijela članova Ratnog predsjedništva. Izreka da kad brod tone, miševi prvi napuštaju brod, ovdje ne važi iz razloga što brod ne tone. Prije se radi o poslovičnom kukavičluku, što se uljepšano naziva oportunizmom, a što je u Bosni odavno modus vivendi. Oportunizam je postao način življenja bosanskoga čovjeka. Ta filozofija zapećka, pritajivanja u ćošku dok se stvari bez mene i moje odgovornosti dogode, dok sve protutnji jer je sve ionako prolazno kao i ovaj svijet, svojevrsna je psihologija dosadašnjega bosanskoga preživljavanja. Kao da su ljudi postali uvjereni da se drugačije ne može opstati, biti, imanje steći i glava sačuvati. Žmiriti na vlastitu moralnu samosvijest, praviti ad hoc kompromise i sitne ustupke u ime navodne sutrašnje dobrobiti, jedno govoriti na sastanku, a drugo poslije njega, vremenom je postao način funkcioniranja bosanskoga kolektivnog duha. Tu jednostavno uspravnoga hoda nema, nema slobode, iskrenosti i otvorenosti. Iskrenost i istinoljubivost su proglašavane budalaštinom.

U takvoj atmosferi karijerizam, poltronstvo, dodvorništvo, podrepaštvo, nazovimo kako već hoćemo tu sitnosopstveničku snishodljivost, odlika je velikog broja ljudi na našoj javnoj sceni. To je istovremeno jedan od razloga zašto bosansko društvo nema razvijenu kategoriju javnosti, zašto kod nas javno mnijenje ništa ne znači, zašto nas zanimaju samo ekstremni slučajevi, po sebi jasne situacije kao što su ubistva, tragedije, katastrofe. Takva atmosfera na javnu scenu, u svim njenim segmentima, dovodi polusvijet, tipove koji smisao svega vide u zadovoljenju svoje beskrajno velike sujete.

Kategorija "bosanskoga" danas ima egzotični, periferni, pomalo orijentalni ali ne i pozitivni imidž. Priskrbiti toj kategoriji jedno novo značenje ne vodi nužno odricanju od njenih autentičnosti, kako se proces tranzicije i nove postmodernosti često pogrešno razumijeva i prakticira, nego baš obrnuto, vraćanju i novom artikuliranju izvornim vrijednostima ovoga društva. Ma koliko su u pravu oni cinici koji tvrde da se iz bosanske prošlosti ništa permanentno, osim sukoba i međusobnog podozrenja, ne može izvući, jer tu prošlost mi, odista, i suviše idealiziramo, vlastitu vrijednosnu vertikalu u koegzistenciji njenih različitosti moguće je naći i istaknuti je kao zajedničku nit opstanka života na ovom prostoru. U jednom novom čitanju Bosne, koje je nužno za njen opstanak i razvoj, a koje opet treba da bude istinonosne vrijednosti, prihvatljive za najveći dio njenih ljudi, slika "tamnog vilajeta" zasigurno će se redefinirati, pa za svima onima koji su je napuštali zbog tjeskobe i nerazumijevanja njihovih tobožnjih veličina, vjerovatno nećemo lamentirati, kako to i danas još činimo, nego ćemo ih prepoznavati kao ljude koji je nisu dovoljno cijenili, iako su je možda voljeli.

Uspostavljanje Bosne kao subjekta povijesnog događanja Alijansa ne može niti političkim sredstvima niti za kratko vrijeme osigurati. Taj rast bosanske samosvijesti dug je, ali nužno i planski vođen civilizacijski proces. Bošnjački predstavnici u Alijansi u tom su pogledu trenutno pred posebnim iskušenjima. Bošnjački narod im je u većini iskazao povjerenje i povjerio mandat zastupanja u zajedničkim institucijama, što sa Srbima i Hrvatima nije bio slučaj. Kako će se ti novi kadrovi odnositi prema vrijednostima bošnjačkog društva, te kako će bošnjačke interese artikulirati, umnogome će određivati i cjelokupnu sudbinu te političke asocijacije. Ako se nastave trendovi prešućivanja ili minimiziranja, recimo, događanja iz proteklog rata, u kome su Bošnjaci branili sebe, ali i državu, te stekli punu nacionalnu i državotvornu samosvijest i slobodu, na račun historijskih datuma iz Drugog svjetskog rata, kako se to već da uočiti, onda stvari i za Alijansu i za Bošnjake neće ispasti dobre. Aktualna previranja unutar boračke populacije, javne tvrdnje boraca o njihovom omalovažavanju, marginaliziranju i oštećivanju od strane resornog federalnog ministarstva, daju povoda sve učestalijim tvrdnjama unutar pojedinih krugova da bošnjački predstavnici Alijanse ne predstavljaju Bošnjake, nego svoje ideološke koncepte, pa se čak ide dotle da se govori o tome kako se pojedinci i bošnjačkoga imena stide. Ne bi se reklo da su pojedinci iz Alijanse uopće i svjesni toga pitanja, a kamoli da ga pravilno razumijevaju i artikuliraju. Nije ni potrebo ukazivati na to da će se i ubuduće nacionalnim osjećanjima manipulirati, da će kategorija nacionalnog digniteta u svim procesima igrati važnu ulogu, jer nacija neće "odumrijeti", kako to još mnogi naime očekuju, te da će svjesno oblikovanje kategorije "nacionalnog" u ovakvoj tronacionalnoj državi biti od presudne važnosti za opstanak ne samo neke posebne političke asocijacije nego i živih ljudi na ovom prostoru.

Arhiva Dani
220