 
aobraćaj postaje sve gušći na putu za selo Aračinovo, koje
se nalazi 10 kilometara na sjeveroistoku od Skoplja. Po prvi
put otkako su albanski pobunjenici, pripadnici Oslobodilačke
nacionalne armije (ONA) prije pet nedjelja napustili ovo selo,
Vlada je organizovala povratak jedne grupe izbjeglica.
Život se vraća u normalu,
a to se može vidjeti po brojnim automobilima na putu. Očigledno
je, međutim, da se saobraćaj odvija u dva smjera. Većina automobila
čiji su vlasnici Albanci vraća se u pravcu razrušenih kuća
u Aračinovu.
Makedonci se, međutim,
vraćaju samo nakratko, kako bi pokupili ono što im je ostalo
od stvari prije nego što napuste selo.
"Već godinama patimo",
priča šezdesetogodišnja Makedonka, Marika, koja sjedi na pragu
ruševine koja je nekada bila njena kuća: "Naš cio
život, sav naš napor uložili smo u ovu kuću. Ostali su samo
goli zidovi." Kaže da se njena porodica nikada neće
vratiti u Aračinovo. Kćerkina kuća također je uništena.
Aračinovo je u posljednje
dvije decenije postalo mjesto u kome se nastanilo 10.000 stanovnika.
Albanski emigranti sa Kosova došli su tu kako bi započeli
novi život u blizini makedonskog glavnog grada. Tek je 2.000
stanovnika sela makedonske nacionalnosti.
U posljednjih deset godina
Aračinovo je postalo poznato među Makedoncima kao centar lokalne
albanske mafije koja se navodno bavi švercom cigareta i droge.
Nekoliko "komandanata" ONA-e koji su okupirali ovo
selo u junu, vjeruje se, pripadnici su lokalnog kriminalnog
bratstva.
Prekoputa ulice u dijelu
Aračinova u kojem su pretežno nastanjeni Makedonci, Marikine
komšije iz polusrušene kuće izvlače ono malo namještaja što
im je ostalo: sto, dva kauča, šporet, neke kuhinjske stvari.
"Odlazimo",
kaže gospodin Jovanovski. "Preostale stvari
odnijet ćemo rođacima u Skoplje, a onda ćemo otići u privremeno
sklonište. Ne znamo šta će dalje biti. Očekujemo da će nam
vlasti dati negdje drugdje novi dom. Nema ovdje života za
Makedonce."
Njegova kuća je porušena.
Na zidu su rupe od bombi i metaka. Jedino što je ostalo u
kući je spaljeni namještaj. Rođaci Jovanovskog kažu da se
ne osjećaju bezbjedno u Aračinovu i da ne vjeruju da će se
njihova djeca ikada osjećati sigurno na ulicama. "Ne
vjerujemo našim albanskim susjedima", rekao je Jovanovski.
"Oni su svi podržavali pobunjenike koji su nam zapalili
kuće i istjerali nas napolje."
Duž glavne ulice Aračinova,
na obje strane porušene kuće dokaz su da je ono što se dešavalo
prije nekoliko nedjelja izgledalo kao pravi rat. Makedonci
kažu da je uništeno oko 90 odsto njihovih kuća. Pričaju da
je ONA imala dobro razrađenu taktiku: uglavnom su zauzimali
pozicije u makedonskim kućama, znajući da će se naći pod vatrom
snaga bezbjednosti.
Aračinovo za sada nema
ni struje ni telefonskih veza. Voda za piće stiže u selo u
cisternama. Smrad životinjskih leševa još uvijek se osjeća
u selu iako je prije nekoliko nedjelja izvršena dezinfekcija.
Iako je u selu uspostavljen policijski punkt, većina Makedonaca
iz Aračinova kaže da ih to ne inspiriše na povratak. Malo
je njih koji popravljaju kuće. Neki nemaju izbora.
"Izgubio sam sve,
stoku, kuću, otišla je i ljetna žetva", kaže pedesetogodišnji
Milan. "Ali, nemam gdje da idem. Bit će mi teško da
ostanem ovdje, a pogotovo će biti teško mladima. Za njih nema
budućnosti. Mi stari ćemo se nekako snaći."
On je ljut što vlasti nisu
odmah ponudile pomoć pri popravci kuća. "Sada smo
sami", rekao je Milan. "Rekli su da možemo
da se vratimo, ali niko nam ne pomaže."
Vlasti su, međutim, naredile
ministarstvima da preuzmu potrebne mjere kako bi se stvorili
normalni uslovi za život u Aračinovu. Već su preduzete prve
procjene štete, a molbe za nužnu pomoć poslate su međunarodnoj
zajednici.
Makedonci u Aračinovu ne
vjeruju da će pomoć uskoro stići. Plaše se da će ih istjerati
iz škole u Skoplju, gdje su se privremeno sklonili, kada počne
nova školska godina u septembru.
"Niko ništa ne
preduzima", kaže jedan čovjek. "Septembar
dolazi. Šta će se desiti ako nas izbace? Gdje ćemo ići? Nismo
bezbjedni u selu, niko ništa ne preduzima kako bi nam našli
nove domove."
(IWPR)
|
|
|
Pišu:
Adnan Hajdari i Nexhmedin Asani
|
|
U Haračinu, kako
Albanci zovu selo Aračinovo, još uvijek vlada pravi
haos, uprkos činjenici da je stanovnicima sela od kraja
jula dozvoljeno da se vrate kućama. Struje i vode nema,
a telefonske linije su u prekidu otkako su selo u junu
zauzeli pripadnici Oslobodilačke nacionalne armije.
Mnoge kuće porušene su nakon vazdušnih napada makedonske
vojske. Stanovnici Haračina, kojih je bilo oko 10.000
prije okupacije, nemaju osnovne uslove za život. Jedino
je šezdesetak starijih ljudi ostalo u selu za vrijeme
borbenih dejstava, dok je na hiljade pobjeglo u Skoplje
ili preko granice na Kosovo kako bi se sklonili kod
rodbine.
U međuvremenu su
se vratili, ali njihove su reakcije pomiješane. Raduju
se povratku kući, a tužni su kada ustanove šta se desilo
njihovim kućama.
"Moja kuća
je uništena", rekao je šezdesetogodišnji Albanac
Hasip Ferati, "ali srećan sam zbog povratka...
ovo je moja zemlja koju sam zaradio svojim znojem."
Međutim, ljut je
zbog nepotrebnog razaranja i kaže da je bilo načina
za rješavanje krize a da se ne ruši imovina nevinih
ljudi.
Sefi Salihu
(72), još jedan albanski stanovnik sela, raduje se povratku
u svoj razrušeni dom. "Za nas nema budućnosti
van Haračina", kaže on. "Tuđa kuća
nikada neće biti tvoja i zato se Haračin mora obnoviti."
Desetočlana porodica
Sefija Salihua nema gdje da ide. "Vlada mora
da štiti svoje građane", rekao je on,
"a ne da ih ovako uništava."
Ljudi su šokirani
zbog toga što im se desilo sa imovinom za vrijeme njihovog
prisilnog izgnanstva u Skoplju ili preko granice na
Kosovu. Mnogi tvrde da su pripadnici makedonske armije
i policije opljačkali njihove kuće.
Femi i Qani kažu
da su članovi makedonske policije danima boravili u
njihovoj kući nakon što su se povukli pripadnici ONA-e.
"Oni su ne samo upotrijebili sve što smo ostavili",
kaže Qani, "već su sve polomili i spalili kada
su otišli iz naših kuća na vrhu sela. Iza njih je ostala
šteta od 100.000 njemačkih maraka."
"Kada sam
se vratila", rekla je Latife (45), koja živi
blizu džamije u
gornjem dijelu sela,
"ustanovila sam da je pokraden cio miraz moje
kćerke i da su mnoge stvari koje je pravio moj muž uništene."
Džamija blizu Latifine
kuće uništena je granatama koje su ispalile snage bezbjednosti.
Dva druga muslimanska spomenika uništena su i spaljena.
Već nekoliko nedjelja
Vlada pokušava da stvori uslove kako bi se ohrabrio
povratak ljudi u selo. Međutim, seljaci koji se po prvi
put vraćaju kućama užasnuti su otkrićem mina koje je
ONA postavila u samom Haračinovu i njegovoj okolini.
Dodatnu opasnost
za povratnike predstavljaju neeksplodirane naprave.
"Kada sam se vratio kući, mislio sam da je bezbjednosna
situacija u redu", izjavio je tridesetpetogodišnji
Albanac Sazan. "Tada sam pronašao neeksplodiranu
granatu u mom dvorištu, koju su vjerovatno ispalili
Vladini helikopteri. O tome sam obavijestio organe bezbjednosti
i oni su je deaktivirali."
 Život
je otežan za oko 80 odsto stanovništva koje se do sada
vratilo. Zbog nedostatka struje, stanovništvo sela nema
vode. "Pokušali smo da osposobimo bunare, ali
voda nije za piće", rekao je pedesetogodišnji
Albanac Sali. "Ustvari, rekao bih da je veoma
opasna, sudeći po nalazima stručnjaka koji su pregledali
selo."
Stanovništvu će biti
potrebna pomoć prije početka zime. "Potrebna
nam je hitna humanitarna pomoć od nevladinih organizacija
i Vlade", kaže šezdesettrogodišnji Nejaz sa
suzama u očima. "Mnogi od nas nemaju sredstava
da obnove spaljene kuće." Nejaz je nezaposlen,
izdržava ga sin od svoje male plate.
Međutim, stanovnici
Haračinova ne odustaju tako lako. Trude se da obezbijede
minimum uslova potrebnih za oživljavanje porušenog sela.
Jedni drugima pomažu pri izgradnji skloništa za njihove
porodice. Prije početka borbi, većina stanovnika dobro
je zarađivala od poljoprivrede, neki od njih bavili
su se privatnim biznisom.
Glava seoske zajednice
Reshat Ferati ne krije da postoji nemir lokalnog
stanovništva, ali, ipak, apeluje na sve da se vrate.
"U Haračinu ima mjesta za sve", rekao
je on. "Bez obzira na nacionalnu pripadnost
i religiju, selo pripada svima koji hoće u njemu da
žive. Oni bi trebalo da se vrate da živimo u zajednici
kao i prije."
|
Arhiva Dani
220
|
