| |
Ipak se kreće.
Do nekoliko sati prije
predaje u štampu ovog broja Dana bio sam u očaju: moj
prošlonedjeljni tekst, tačnije vrisak, o sramnoj nakani revizorskog
tima Visokog predstavnika Wolfganga Petritscha da svojim
friziranim izvještajem legalizira najdrskiju pljačku Aluminijskog
kombinata u Mostaru, izvršenu kroz navodnu privatizaciju,
ličio je - na pišanje uz vjetar. Nijedna politička stranka,
nijedan državni organ, nijedan funkcioner nije javno reagirao
povodom upozorenja da se upravo ovih dana u Petritschevom
uredu finalizira međunarodna ovjera pljačke državne imovine
od najmanje milijardu maraka, koju pokušava legalizirati HDZ-ova
falanga predvođena Mijom Brajkovićem.
No, nasreću, i nadam se
ne prekasno, stižu saopćenja Stranke za BiH i Socijaldemokratske
partije. U svojim otvorenim pismima Petritschu, dvije vodeće
stranke Alijanse upozoravaju Visokog predstavnika na katastrofalne
posljedice koje bi skandalozne metode rada vođe revizorskog
tima mogle imati po ukupne buduće procese tranzicije i demokratizacije
Bosne i Hercegovine. Dok u svom pismu Stranka za BiH Petritschu
nudi prezentaciju mnoštva dokaza o, u najmanju ruku, sumnjivoj
selektivnosti vođe revizorskog tima u tretiranju nepobitnih
činjenica u vezi s kriminalnom privatizacijom Aluminija, SDP
BiH se opredjeljuje za ilustriranje takvog ponašanja Petritschovog
revizora: "...Skrenuli bismo pažnju na konstataciju
voditelja tima da sporna shema dionica za zaposlene nije u
skladu sa zakonom i šteti državi kao glavnom dioničaru, ali
da je ne bi bilo najmudrije poništiti iz praktičnih, socijalnih
i političkih razloga. Da li je zadatak pravne revizije podvesti
određene radnje i odluke pod propise koji su tada važili i
tako ocijeniti zakonitost sporne transformacije državnog kapitala,
ili je, pak, zadatak bio izvoditi određene političke zaključke,
odnosno razmatrati da li bi, s obzirom na faktičko stanje,
određene preporuke tima bile izvodive ili ne..."
Iako mu modrice od okršaja
sa Alijansom povodom raspisivanja tendera za treću mrežu mobilne
telefonije i nabavke opreme od Siemensa za ustroj državne
banke podataka još nisu prošle, Petritsch će ponovo morati
u ring sa istim protivnikom. Pokuša li braniti očitu nakanu
šefa svog revizionog tima Timmermansa da legalizira
Brajkovićevu "privatizaciju" ("šta je ko jamio
- jamio"), sve su šanse da se okršaj ne bi završio samo
na modricama. I to ne zbog toga što je Alijansa toliko jaka,
a on toliko slab, već zato što su Alijansini argumenti toliko
neoborivo jaki da ona duel ne može izgubiti, pa čak ni u jedinstvenoj
bosanskoj situaciji u kojoj je protivnik istovremeno i vrhovni
sudija.
Tokom svog nedavnog druženja
sa bivšim američkim ambasadorom u Hrvatskoj Peterom Galbraithom,
posebno sam uživao u razgovorima o njegovom upravo završenom
mandatu na čelu Misije Ujedinjenih nacija u Istočnom Timoru.
S naročitim žarom sam ga ispitivao kako je u okrilje Istočnog
Timora uspio vratiti naftom bogati morski pojas, koji su decenijama
prije otele i bratski podijelile Australija i Indonezija.
Tu krunu svoje misije, za šta je dobio velike pohvale od vodećih
svjetskih medija, Galbraith mi je objasnio svojom upornošću,
sviješću o značaju naftonosnih polja za siromašne Timorane,
ali, prije svega, insistiranjem na poštivanju međunarodnog
prava, koje je išlo na ruku Timoranima.
Ova priča bi mogla biti
višestruko poučna za Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, Wolfgang
Petritsch očito nije Peter Galbraith, pa da se prava drži
"k'o pijan plota". Ali, nasreću, ni Bosna i Hercegovina
nije Istočni Timor. Iako je značaj Aluminija u ovom trenutku
za Federaciju BiH sličan onom koji naftonosni pojas ima za
Istočni Timor, njegova važnost nadilazi njegovu finansijsku
vrijednost.
Pritom ne mislim samo na
činjenicu da je Aluminij najvažniji i jedini još uvijek vitalni
dio "Herceg-Bosne", koja se, unatoč atrofiji, još
uvijek održava u životu.
Naime, ono što mi se čini
jako bitnim jesu indicije da Bosna i Hercegovina, upravo u
pokušaju sprečavanja kriminalne otimačine Aluminija po prvi
put ogoljeno za protivnika ima i multinacionalne korporacije
i interese stranog krupnog kapitala, čijoj moći se sve bezuspješnije
suprotstavljaju i najjače demokracije (vidjeti pod: George
W. Bush). Osjeća to i Mijo Brajković i očito zna šta govori
kada kaže: "Ti ljudi iz međunarodne zajednice itekako
vode računa o interesima ekonomija zemalja koje su ih postavile
ovdje. To je naš najveći uspjeh i oni nas ovdje čuvaju."
Mnogi industrijski koncerni
širom Zapada u svojim unaprijed ukalkuliranim troškovima imaju
i sredstva odvojena za podmićivanje ljudi koji presudno mogu
uticati na dobijanje milionskih poslova. Kada je u pitanju
vrijednost Aluminija, ne radi se o milionima, nego o milijardama.
Ako je jednom strancu u jednoj zemlji data moć bez presedana
u savremenom svijetu i ako taj stranac pokušava legalizirati
najdrskiju otimačinu, onda su sumnje u motive njegovog ponašanja
više nego osnovane.
Jedna od najtragičnijih
prevara koju međunarodni predstavnici pokušavaju nametnuti
Bosancima i Hercegovcima jeste ona po kojoj je korumpiranost
genetska osobina Balkanaca, njima nesvojstvena. Radi se o
krupnoj laži, zato što korupciju ne porađa hromozomska, nego
društvena struktura. U datoj društvenoj strukturi Bosne i
Hercegovine i raspodjeli moći u njoj, po pitanju Aluminija
na suprotnim se stranama nalaze federalni premijer Alija
Behmen i Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch.
Ja ne znam, niti sam i
od koga čuo, ni za jednu indiciju ili sumnju da je Behmen
korumpiran.
|
|
