(Reagiranja:
Komparativne
prednosti poljoprivrede
su brojne, Dani 219, 17.
august 2001, str. 44-45)

Ekonomista griješi

Želim da vam napišem o reagovanju Komparativne prednosti poljoprivrede su brojne. Jednim dijelom se slažem sa Jasminom da u Bosni postoji jak snobizam među studentima prema svemu što ima veze sa poljoprivredom i naročito sa selom, ali to je druga tema. Razlog za moje reagovanje je način i neinformiranost reagovanja ekonomiste Jasmina Halebića. Prvo, sam naslov je smiješan. Poljoprivreda u Bosni nema nikakve komparativne prednosti. Poljoprivrednik u Bosni sa trenutnom tehnologijom nikad neće moći proizvesti više od jednog Amerikanca, Francuza ili Holanđanina (tim redom, jer su to najveći izvoznici). Komparativno znači poredeći sa nečim. Stvari koje je Halebić naveo u korist poljoprivrede su socijalne i strateške: socijalne iz razloga što smanjuješ nezaposlenost, a strateške su iz razloga što državi garantuju suverenost. Sve zemlje se trude da budu neovisne o uvozu hrane. Druga stvar koja me je iritirala je cifra od 100 milijardi dolara izvoza poljoprivrednih dobara koju je ekonomista Halebić naveo za Holandiju. Holandija je ukupno napravila oko 13 milijardi dolara poljoprivrednih proizvoda i nikako nije mogla izvesti još 93 milijarde. Šaljem vam i web stranice kao reference o holandskoj ekonomiji. Moje mišljenje je da Bosna treba da ulaže u poljoprivredu, ali ne iz ekonomskih razloga nego iz socijalnih i strateških. Znači da se ljudi zaposle i da u sljedećem ratu ne pomremo od gladi. Činjenica je da poljoprivreda ima primarnu važnost, ali fakat nema budućnosti samo u poljoprivredi. Mišljenja sam da bi se bosanski studenti trebali više zanimati kompjuterima, biologijom i tehnologijom, jer bi tu mogli biti veoma kompetetivni.

(Hemonwood: Nevolje s
Bushom, Dani 219, 17.
august 2001, str. 66)

Bushova glupost i američke dileme

Nemam ništa protiv toga što je A. Hemon odgovorio na moje poluprivatno pismo u svojoj rubrici Hemonwood. No, pošto je time proširio krug čitalaca te prepiske a također i prvobitnu temu, htio bih da se osvrnem na taj odgovor. Kako moje pismo nije objavljeno u Danima, a u cilju tačnosti navoda, evo šta sam ja djelomično rekao u originalu: "Međutim, upravo ta činjenica da Amerika neprekidno opstaje i prosperira uprkos povremenoj gluposti svojih predsjednika ukazuje na urođenu snagu sistema. I Reagan i Bush su angažovali ljude pametnije od sebe da upravljaju raznim resorima i dokle god je to slučaj, neće biti ozbiljne opasnosti da se nešto jako nepredviđeno desi u unutrašnjoj ili spoljnoj politici. S druge strane, uzmimo naše balkanske političare, koji su često mnogo pametniji, obrazovaniji i obavješteniji od Busha. Mnogi od njih, kao Nikola Koljević, bili su i jesu istinski intelektualci, ali s pogrešnim predznakom. Dakle, šta je bolje: imati političke predvodnike koji nemaju problema s pismenošću, ali nemaju minimalni nivo karaktera i integriteta, ili sistem koji obezbjeđuje stabilnost, prosperitet i građanske slobode uprkos sporadičnoj nesposobnosti svojih lidera?" Elem, ja nisam nigdje izjavio da neko s ograničenim intelektualnim sposobnostima poput Busha ili Reagana može da bude dobar predsjednik. On jedino može uz pomoć lidera svoje stranke da izabere kompetentan kabinet, koji će da vuče konce iza kulisa i da spriječi nekompetentnog predsjednika da previše uprska stvari. Što se tiče glavne teze A. Hemona da je Bushova glupost simptom američkog nacionalizma - tu se već teže snalazim. Stepen inteligencije je psiho-biološka osobina i prvenstveno je genetski uslovljen, a može se samo ograničeno mijenjati vanjskim uticajima. Pored toga, inteligencija se javlja u raznim vidovima: kao sposobnost za analizu i kombinatoriku, kao društvena, imaginativna (umjetnička), verbalna inteligencija itd. No, pošto su ljudi ne samo racionalna nego i emocionalna bića s iracionalnim porivima, s materijalnim interesima i karijerističkim ambicijama, vrlo je lako intelektualcima da postanu nacionalisti. Pogledajmo samo noviju istoriju balkanskih i drugih evropskih naroda. Dakle, Bushova glupost je upravo i samo to - glupost. Sve ono što on smiješno ili nepravilno kaže proizilazi iz te datosti i iz lijenosti da usavrši svoje obrazovanje i vještinu izražavanja a ne iz nacionalizma. Oni koji ga podržavaju (otprilike 50 posto Amerikanaca koji su glasali na nedavnim izborima) čine to ne zato što su svi glupi nego zato što on barem verbalno podržava izvjesne konzervativne (ne nacionalističke) vrijednosti i političke ciljeve do kojih im je stalo. Zapravo se može ustanoviti trend u republikanskoj stranci od Reagana pa naovamo, gdje stranački lideri odluče da kandiduju nekoga ko dobro komunicira s običnim, prosječnim glasačima bez obzira na njegove ostale sposobnosti. Nakon što glasači nasjednu na kandidatov šarm, predsjednikov kabinet i stranka vuku sve glavne poteze, a predsjednika ismijavaju iza leđa. Čini mi se da A. Hemon miješa nacionalizam s Bushovim provincijalizmom i izolacionizmom. Nacionalizam je agresivan i definiše se u stalnoj konfrontaciji s drugim narodima ili državama. Hemon također miješa patriotizam i konzervativizam s nacionalizmom. Patriotizam je pozitivan, jer označava emotivnu vezu s tlom i najboljim civilizacijskim vrijednostima naroda iz kojeg potičeš ili s kojim živiš, ali ne na uštrb drugih naroda.

Konzervativizam je politička filozofija i stanje uma iz kojih se lakše regrutuju nacionalisti nego iz liberalizma, ali daleko od toga da su konzervativci automatski nacionalisti. U vezi intervencija u Vijetnamu, Centralnoj Americi i drugdje kao rezultata američkog nacionalizma, Hemon griješi, jer ne smješta ove događaje u istorijski kontekst hladnog rata. Mogu se ja iz današnje perspektive složiti da su neke američke intervencije bile nepotrebne, ali su u to doba SAD pomagale svoje saveznike u borbi protiv SSSR, Kine, Sjevernog Vijetnama i drugih totalitarnih režima. To što su neki od tih saveznika bili autoritarni i nisu bili mnogo bolji od navedenih režima jeste tema za drugu priliku. No, bilo bi istorijski netačno tvrditi da je Amerika vodila ratove iz istih motiva kao Miloševićeva Srbija ili Tuđmanova Hrvatska. Pošto već pominjemo američke vojne intervencije, pomenimo i Drugi svjetski rat, u kojem je američka vojska spasila veliki dio svijeta od totalitarizma (i usput mog oca iz Auschwitza) ili onu koja je uspostavila mir u Bosni. Američka dilema u pogledu stranih intervencija može se sažeti u engleskoj izreci damned if you do, damned if you don't (šta god uradiš, loše ti se piše). Ako se Amerika povuče u izolaciju, svi krešte: "aha, izbjegavate međunarodne obaveze!", ako interveniše, "oni drugi" optužuju je da se igra svjetskog policajca.

Konačno, Danilo Kiš je bio pametan čovjek, ali čak ni Kišove generalizacije ne mogu da se odnose na sve nacionaliste. Neki nacionalisti su neznalice, ali mnogi nisu, poput Nikole Koljevića. Prije možemo da govorimo o mentalnoj bolesti u kojoj iracionalno pobjeđuje racionalno nego o neznanju.

Goran S., Teksas, SAD

Tragom jednog partijskog iskustva

Želim prezentirati jedno iskustvo, a moj je motiv frustracija naspram rada i ponašanja dijela vodstva Stranke za BiH na prostoru BPK Goražde, koji svojim djelovanjem skrnave tu lijepu ideju koja se zove Stranka za Bosnu i Hercegovinu. Zarad ličnih interesa, egoizma i vlastite političke promocije, napušteni su, ili bolje reći, nisu ni prakticirani osnovni postulati demokratskih principa. Sukobi interesa koji su svojstveni ljudskom biću su poznati, kako nauci, tako i široj populaciji, počevši od porodice pa do najsloženijih oblika organizovanja ljudske zajednice. To dakle nije sporno. Sporni su načini i metode prevazilaženja sukoba interesa svake vrste. U društvima bez demokratije ti sukobi se rješavaju podvalama, lažima, ucjenama, represijom i konačno silom. U demokratskom društvu, pomenuti sukobi se prevazilaze snagom argumenata. Nažalost, argumenti u metodu rada Stranke za BiH Goražde se manifestuju samo sporadično, kao pojavni oblik. U prilog toj tvrdnji želim skrenuti pažnju na sljedeće opservacije: Ideja sadržana u partiji koja nosi ime Stranka za Bosnu i Hercegovinu je 1996. godine dobila i svoju formalnu verifikaciju imenovanjem vođstva stranke od ljudi protagonista te ideje na općinskim, kantonalnim i državnom nivou. Rukovodstva na nivou općina i kantona verificirana su od strane Izvršne komisije kao izvršno-političkog tijela koje je imenovano od strane skupštine stranke na nivou BiH, a imenovanje je potvrdio predsjednik Stranke za BiH. Za općinu Goražde imenovan je savjet, te predsjednik savjeta Zahid Dučić, za potpredsjednika Salem Halilović. Za BPK Goražde imenovano je Kantonalno vijeće, predsjednik vijeća Ismet Briga i potpredsjednici: rahm. Mujo Peštek, Mustafa Hošo i Abduselam Sijerčić, te za sekretara Murat Rašidović.

Ovjereni akti o imenovanju pomenutih organa u personalnom sastavu trebali bi biti pohranjeni u arhivi stranke. Prvi poslovi (izbori) i odmah određene nedoumice, nesporazumi i verbalni sukobi. Jedan takav sukob je, čini se, imao dalekosežne posljedice, a radilo se o ozbiljnim prigovorima Ismetu Brigi na metode rada u stranci od strane Halilovića, Dučića i Rašidovića. Bio sam još samo ja prisutan pri čemu sam sugerisao da probleme rješavamo u okviru organa, što se nije dogodilo. Zauzvrat sam optužen od jedne strane da joj nisam dao "podršku", a od druge da je nisam "branio".

Ovi i slični problemi doveli su do toga da imenovani organi nisu nikada radili na način kako je trebalo. Naime, Općinski savjet je i funkcionisao kako tako do momenta odlaska predsjednika Zahida Dučića, odnosno zaleđivanja članstva imenovanog u stranci zbog nespojivosti funkcije sa poslovima koje obavlja profesionalno. Savjet nakon toga uglavnom vodi Salem Halilović, koji 2000. godine provodi izbor novog savjeta bez primjene niti jedne odredbe statuta i promoviše se za predsjednika, na potpuno nelegalan i nelegitiman način. Kantonalno vijeće, zahvaljujući Ismetu Brigi, nije nikada ni radilo u punom sastavu, niti je bilo ko kooptiran. Dakle, Kantonalno vijeće čini Ismet Briga. Moje nastojanje da se rad stranke dovede u formalne organe ostalo je i do dan danas bez rezultata. Tu ulogu je preuzela grupa ljudi.

Imajući u vidu takvo stanje i sve izraženiji pritisak pojedinih članova krnjih rukovodstava, te članova uopšte, početkom 2000. godine, nakon provedenih lokalnih izbora od strane Zahida Dučića i mene, aktivnom članstvu koje je učestvovalo u izbornim aktivnostima, te svim aktivistima Stranke, upućen je Prijedlog mjera za konsolidaciju stranke.

To je od strane Ismeta Brige, Salema Halilovića i Ramiza Drakovca dočekano "na nož", a autori su okarakterisani od istih kao pučisti, nezadovoljnici, buntovnici, esdeaovci i sl. Formalno nije moglo biti bilo kakve optužbe, prvo, zato što nije bilo organa koji bi eventualno o tome raspravljali i drugo, što je naš prijedlog bio u skladu sa Statutom i što nismo organizirali čin izbora, već ponudili prijedlog mjera za konsolidaciju, uključujući i izborni proces kada to pripremi radna grupa koja je prethodno trebala biti imenovana.

Uslijedili su odlasci delegacija i pojedinaca u Centralu Stranke za BiH u Sarajevo, koji su autore Prijedloga blatili i pljuvali. Nažalost, o tome se nije niko oglasio iz viših organa i ako je istim o događanju uredno upućen dopis.

Naravno, proglašen pučistom, uz to popljuvan, doživio sam totalnu izolaciju od "aktuelnog rukovodstva". Bračni par Ismet i Nadža Briga mogli su konačno da odahnu jer su se riješili i posljednjeg neposlušnog člana rukovodstva.

Vodstvo stranke u Goraždu od tada pa do danas je oličeno isključivo u Ismetu Brigi, Salemu Haliloviću i "novoizraslom" kadru Ramizu Drakovcu, te Nadži Briga, "glavnim kadroviku" uz još samo nekoliko poslušnika.

Za opće izbore, listu kandidata za kantonalni i federalni nivo sačinila je isključivo naprijed imenovana četvorka (kantonalna lista: Drakovac, Halilović, Briga Nadža), dok je na federalnu listu usmjeren Ismet. Što se tiče kandidature Ismeta Brige, učinjen je izvjesni napredak, jer je imao saglasnost od tri lica za razliku od prethodna dva mandata kada se sam kandidirao. Nakon čina izbora, kadrovska kombinatorika je u potpunosti realizirana. Salem, predsjednik kantona (koji je iskreno rečeno oštećen jer ima samo "suhu" plaću ). Ismet je, naravno, prošao najbolje jer je u prethodnom periodu imao četiri plaće (dva paušala i dvije plaće zajedno sa suprugom), a sada je kao profesionalni poslanik sam obezbijedio nekoliko hiljada maraka mjesečno, te značajno popravio kućni budžet. Na isti način poziciju je obezbijedio i Ramiz Drakovac u Domu naroda uz još paušal poslanika u funkciji predsjednika Skupštine BPK Goražde (ovdje naravno nije upitna ostala formalna procedura za ulazak u Parlament, već je riječ o kandidiranju od strane stranke).

Slijede izbori u stranci 2001. godine. Prema mom saznanju određeni akti od strane Izvršne komisije u vezi sa izborima upućeni su kantonalnim vijećima i općinskim savjetima sredinom maja ove godine i to: Obavijest Izvršne komisije o provedbi unutarstranačkih izbora u općinskim i kantonalnim organizacijama; Dopis Izvršne komisije u vezi jačanja i omasovljenja članstva; statutarne odluke.

Nevjerovatno, ali je činjenica da predmetna akta nije niko vidio, a da ne govorimo da ih je razmatrao osim ljudi po formuli 3+1, dakle I. Briga, S. Halilović, R. Drakovac i N. Briga koja ima monopol da komunicira sa centralom stranke putem faksa u svom uredu i da informacije prosljeđuje kome i kada želi.

Bliži se i kraj jula o. g. Pozvan sam na sastanak kojim predsjedavaju Ramiz Drakovac, Envera Džemidžić i Nadža Briga, a na istom je prezentiran materijal za općinsku Skupštinu Stranke za BiH Goražde koja treba biti održana prema pripremljenom materijalu 27. 07. 2001. godine.

Moje suštinske primjedbe su bile u vezi sa pripremom skupštine i legitimiteta onih koji su sakupili, radi forme, grupu ljudi, obzirom da većina nije znala u kom svojstvu su prisutni i šta im je zadatak - predsjedavajući su obrazložili da su ovlašteni za taj posao od Brige i Halilovića, a neki od prisutnih su istakli kako je "Poziv za skupštinu lijepo urađen".

Normalno, "šef" je odmah informiran da takva "režija" nije prošla i isti je "naružio" organizatore sastanka, (koji, uzgred rečeno, nije proglašen pučističkim), a nakon toga je Halilović preuzeo "stvar u svoje ruke" i održao jedan sličan sastanak u cilju pripreme održavanja skupštine koja je konačno održana 2. augusta 2001. godine.

Ovaj drugi sastanak je bio upriličen za članove tzv. "Salemovog savjeta", pri čemu se čulo od dva prisutna lica da nisu znali i da tek sada čuju da su članovi savjeta. Ne bih bio korektan da ne kažem da na ovaj sastanak nisam pozvan, te da sam slučajno dijelom prisustvovao. Primjećujem, sastav prisutnih je znatno izmijenjen u odnosu na prethodni sastanak, ali je važno da je i ovdje prisutna Nadža Briga (ključ za sve brave).

Skupština je održana kako je održana. Ono što je neprimjereno je da predsjedavajući Radnog predsjedništva (Salem Halilović ) ne "otvori" raspravu po tački Dnevnog reda - Izvještaj o radu - koji je inače on podnio Skupštini na jednoj stranici teksta.

Da stvar bude još gora, u Izvještaju o radu savjeta govori se tek od 10. 03. 2000. godine, dakle od dana kada je Salem "formirao" savjet, a o radu od 1996. godine ni riječi.

Naravno, na skupštinu nisu pozvani gosti niti novinari, a skupštini se jedini obratio dr. Bećir Heljić, član Izvršne komisije, koji je, da li slučajno ili namjerno, težište obraćanja usmjerio u pravcu političke promocije Ismeta Brige, akcentirajući u najmanje tri puta njegove zasluge (a ostali su valjda "hujkali vrane" sa jedne na drugu obalu Drine ).

O "sakupljanju" delegata za skupštinu, pomjeranju predloženih kandidata na listi, izradi glasačkih listića (tehnički dio), imenovanju pojedinih radnih tijela, ne bih govorio. To i onako "nije važno".

Skupština je izabrala savjet Stranke za BiH općine Goražde tajnim glasanjem, a kada će se isti konstituisati, za sada nije poznato (ako to već nije učinjeno na nekom sijelu).

Otkud konstatacije kao što su skrnavljenje, frustracije i sl., izrečene na početku ovog teksta?

Zato što:

1. Bezbroj pokušaja (ne samo mojih) da se aktivnosti Stranke odvijaju u formi legalnih organa nisu urodili plodom;

2. Kantonalno vijeće stranke nije uopšte funkcioniralo, isključujući kraći period samog početka rada;

3. Ismet Briga nije htio da organi stranke funkcioniraju i što njegova kandidatura za Parlament Federacije nije verificirana, a niti predložena na organima stranke u najmanje dva mandata, niti je o tome vođena rasprava o mogućim kandidatima;

4. Ramiz Drakovac je na isti način "otišao" u Dom naroda;

5. Salem Halilović je konstituisao Savjet stranke u općini Goražde i sebe promovirao za predsjednika na nelegalan i nelegitiman način (sakupljena grupa od 25-30 ljudi u fazi predizborne kampanje za lokalne izbore, od čega jedna trećina radnika iz obrazovanja čiji je bio resorni ministar);

6. Liste kandidata za lokalne i opće izbore nisu predlagali i verificirali organi stranke, već ih je sačinila grupa ljudi (Ismet, Salem, Ramiz i Nadža ), a funkcije nakon izbora "raspodijelili" na isti način;

7. Finansijski izvještaji nisu nikada bili predmet razmatranja organa stranke;

8. Na informacije i vezu sa centralom Stranke ima ekskluzivno pravo Nadža Briga i ako formalno ne obnaša, niti je obnašala bilo kakvu funkciju u organima stranke;

9. Pokušaj da se uspostave organi stranke izborom ili kooptiranjem proglašava "pučem" i u centralu stranke prenosi lažno stanje;

10. Niko iz centrale stranke nije reagirao na bilo koji način iako su uredno obaviješteni o događanju iz prethodnog stava, a što upućuje na zaključak da je prihvaćeno "obrazloženje" onih na koje se akt i odnosi.

11. Zato što ...

UMJESTO ZAKLJUČKA: Tragom jednog partijskog iskustva koje može, a ne mora, biti pouka?! S poštovanjem!

U funkciji člana Savjeta Stranke za BiH općine Goražde i potpredsjednika imenovanog Kantonalnog vijeća Stranke za BiH BPK Goražde,

Mustafa Hošo, Goražde