U onoj grani novinarstva koja se bavi filmom postoji i običaj da, prije negoli se kaže koja riječ o nekom filmu, taj isti film se i pogleda. Sedmi SFF je ove godine posjetilo više od 160 novinara iz zemlje i inostranstva sa namjerom da svojoj publici predstave što je više moguće od ukupno 120 filmova koji su se ove godine našli na programu festivala. E, ali onda se pojavio problem na koji je naša novina ukazala na vrijeme, prije nego što je festival i počeo, problem čije je postojanje u danima pred početak festivala pres-služba festivala uporno pokušavala demantirati. Bilo bi dobro da je energija uložena u demantiranje potrošena u rješavanje problema koji je eskalirao odmah prvog dana. Ali nije.

Sujeta uposlenih u pres-službi, gajena godinama, poprimila je redateljske dimenzije da ne dozvoljava nikakve sugestije. Tvrdnja da će novinari biti u prilici pogledati svaki film za koji su zainteresirani, u startu se pokazala neizvodljivom. Naime, najprije se novinar za svaku projekciju za koju pokaže interes mora najaviti dan ranije. Onda mu, nakon što je upro prstom u željene projekcije u večernjim terminima, kažu da te projekcije u to vrijeme ne može pratiti jer su one za publiku sa kartama, a tek sutradan postoje reprize istih za novinare. Jeste, samo da se u isto vrijeme kada se dešavaju reprize premijerno ne dešavaju projekcije programa koji nemaju reprize. A novinar još uvijek nije dobacio dotle da u isto vrijeme fizički bude na dva različita željena mjesta, kako mu pres-služba festivala svojim pravilnikom o radu sugeriše. Tako, jedini plan po kome novinar može uspjeti pogledati sve ono što bi htio jeste da festivalu vrati pres- -akreditaciju sa nadom da više nikad za svog života neće doći u nepriliku da se akredituje za SFF i da ubuduće karte, kao i sav normalan svijet, kupuje bez žaljenja za propuštenim konferencijama za štampu.

Pres-služba svakako djeluje kao da bi bila najsretnija kada bi novinari posjećivali samo pres-konferencije, jer one koji pokazuju interes za gledanjem filmova tretiraju kao da je riječ o nekome ko im je došao zdrav zub vaditi. Pošto peglanje novinara na SFF-u traje već godinama, ovo peglanje čitalaca festivalskom problematikom se naprosto već jednom moralo desiti pa neka čitaoci halale.

Ispostavilo se, normalno, da je samo takav neakreditiran novinar mogao biti u prilici pogledati oba iranska filma iz prvog dijela programa koji su za akreditirane kolege igrali u isti čas. A propustiti danas i jedan film koji izađe iz Irana i na neki način dođe u naše krajeve, za ljubitelje filma može se smatrati samo luksuzom.

Trenutno najvitalniju svjetsku kinematografiju predstavio je režiser i gost festivala Jafar Panahi sa filmom Krug, nagrađenim na venecijanskom festivalu. Krug je zaista snažna priča o stanju ljudskih prava u Iranu ispričana kroz nekoliko priča o ženama koje su imale nesreću biti zatvorene. Kao takve one na slobodi nemaju šansu cigaru zapaliti, a kamoli nešto više tražiti, i jedini izlaz koji im društvo nudi jeste ponovni boravak u zatvoru. Kakvu je temu Panahi načeo i kakav hrabar film je napravio, govori nešto što se desilo neposredno poslije projekcije, kada je predstavnik iranske ambasade u Sarajevu izjavio nešto u stilu da se stidi što je Panahi Iranac. Takav stid prema svome velikom umjetniku koji je iz unutrašnje potrebe morao progovoriti o problemu koji ga boli (ko će ako neće umjetnik) jeste bezrazložan jer Krug se jedino može shvatiti (ne ulazeći u estetske kriterije) kao dobronamjerna sugestija vlasti da pokuša riješiti probleme u svome društvu davanjem većih građanskih sloboda.

Film Još jedan dan iranskog režisera Bapka Payamija kroz priču o zatvoreniku koji od uprave traži još jedan dan da izađe u grad, ne bi li vidio i proašikovao sa ženom koja mu se sviđa, također je još jedna indirektna kritika iranskog društvenog trenutka. Ašikovanje je svedeno na gotovo telepatsku mjeru, autobus javnog prevoza je štangom podijeljen na muški (prednji) i preostali ženski dio. U tom autobusu policajac u civilu provodi zatvorenika sa lisicama na rukama, što je neodoljiv flashback na identične predratne sarajevske prizore iz tramvaja kada raja, da čuvar ne vidi, svezanom robu gura u njedra pare i cigare.

Napravivši film Takav je život, veliki meksički režiser Arturo Ripstein je ne samo uspješno ekranizirao svoje viđenje Medeje nego se i stilski poigrao dosta duhovito, što se ne može reći za njegov prethodni film Pukovniku nema ko da piše, u kome se sve vrijeme činilo da mu sam Gabriel Garcia Marquez dahće za vratom sa prutom u rukama, ne dajući mu da se ni trenutak razmaše i odmakne od romana.

Na kraju filma Takav je život, koji sve vrijeme vješto balansira na opasnoj granici tragedije i crne komedije, Arcelia Ramirez, izvrsna latinska Medeja, nakon što je namrtvo iščakijala svoju djecu, svome nevjernom Nicolasu poruči da je nikada neće zaboraviti. "Postala sam nezaboravna", reče Arcelia i sjede u prvi auto koji je naišao prljavom ulicom, negdje u Meksiku.

Jafar Panahi

Opet, negdje u Francuskoj se dešava priča vjerovatno najboljeg filma prikazanog u prvih nekoliko dana festivala. Film Hari, prijatelj koji želi pomoći francuskog režisera Dominika Molla govori o dva prijatelja iz školskih klupa koji se nakon dugo vremena slučajno susreću. Harry, sjajni Sergi Lopez, koga se sjećamo iz filma Western ('97) Manuela Poiriera, ne samo da se sjeća svega što je Michel svojevremeno napisao u školskom listu nego je i veliki poštovalac njegovog djela. Pošto je Michel to davno batalio, Harry ga navraća da ponovno počne. On će mu stvoriti uslove za rad, nema nikakvih problema da otkloni sve što bi moglo njegovom idolu stati na spisateljski put pa taman to bili i njegovi roditelji, brat, žena i djeca. To otklanjanje Harry obavlja bukvalno fizički, eliminišući jedan po jedan lik iz Michelova života.

Billy Bob Thornton također ubija. Nakon što mu je to sjajno išlo za rukom prije nekoliko godina u njegovom vlastitom filmu Silling Blade (režirao i odigrao glavnu ulogu), priliku da nešto prikolje su mu ovaj put pružila braća Joel i Ethan Coen u svom novom, crno-bijelom neo-noir filmu Čovjek koji nije bio tamo. I on ju je, normalno, ponovno iskoristio priklavši Jamesa Gandolfinija, za koga je opravdano sumnjao da mu jaše ženu. Oni koji vole filmove braće Coen, a pogotovo Bartona Finka, sasvim sigurno će biti oduševljeni i ovom novom pričom koju ispisuje čovjek sa električne stolice. Može li brico biti okrutni ubica? Može, prije nego bilo ko drugi iz komšiluka. Ako vam se ukaže prilika da pogledate ovaj film, saznat ćete i zašto.

Onoliko koliko je neizvjesno da će se film Čovjek koji nije bio tamo pojaviti redovnom distribucijom u ovdašnjim kinima, toliko je izvjesno da će se holivudski hitovi koji na festivalu igraju u otvorenom kinu Metalac, za relativno kratko vrijeme pojaviti i u kinu i na videu. Zato pažnju do kraja festivala treba držati na evropskim filmovima, nezavisnoj američkoj produkciji i kinematografijama Dalekog istoka, jer ko zna, možda ponovno u tom žbunu čuči neki Crouching Tiger, Hidden Dragon. (N. Džanko)