etko mudar (i ciničan taman koliko treba) davno je rekao da bi se bez rutine, bez tupe mehaničnosti svakodnevnih navika, život teško dao podnijeti. Često ti to padne na um dok stojiš pred malim zidom plača na Grbavici, čekajući autobus osamnaesticu. Zid je pokraj Klasovoga dućana, koji i sad mnogi zovu Belje, po onom predratnom. Na zidu povremeno osvanu zelene smrtovnice, uvijek u većem broju, uredno polijepljene, s naznakom exhumacija iz Foče, Goražda, Višegrada, Sarajeva-Grbavice..., i uvijek su u pitanju datumi nasilne smrti od zločinačke ruke iz jednoga od onih makabričnih ljetnih mjeseci '92... Možeš li zamisliti što sve stoji iza te naznake, možeš li to istinski, živo zamisliti - točno, konkretno, materijalno, a da ostaneš pri svomu dnevnom rasporedu, da i danas uredno otfunkcioniraš prema trivijalnim nalozima svoje svakodnevnice? Kakva je svakodnevnica onih ljudi, u krajnjoj liniji tvojih sugrađana, možda nekoga od ovih s kojima se očešeš na ulazu u autobus, koji posluju oko toga što se kratko, tehnički naziva - exhumacija? Kakve su sve ove njihove godine, od one sada već davne '92, preduge čemerne godine u kojima se tugovalo, nadalo, tragalo, premiralo, pa onda saznavalo, odlazilo na strašna prepoznavanja, suočavanja s ostacima... Tek - kakva je svakodnevnica onih što još uvijek ne znaju, što čekaju! A onih prvih, i ovih drugih - na desetine, na stotine tisuća, po cijeloj Bosni!

U danima u kojima tako započinješ svoja svakodnevna putovanja u Sarajevo, to biva cijela jedna anabaza. Od zida plača, do onoga drukčijega grada, u kojemu ljudi čitaju novine, planiraju ljetovanja, konzumiraju kulturne priredbe... Baščaršijske noći, Pejakovićev Latas na Bijeloj Tabiji, Sarajevski filmski festival - nikad, kažu, bolji. Ove godine ne samo da je dobavio odlične filmove, sjajna svjetska imena poput Frearsa, ove godine Festival, i s njime cijelo Sarajevo, ima specijalnoga junaka, unaprijed pobjednika nad pobjednicima - mladoga Danisa Tanovića. Za sarajevske i općenito bosanske prilike i običaje, momak se pojavio niotkuda, došao smjerom obrnutim, koji će mu, vjerojatno, valjati glave (umjetničke, ali, bogme, i one na ramenima): stigao je kući napravivši djelo i ovjenčavši se slavom - vani.

Negdje u sred toga konteksta uglavljuje se i legenda o Šerbedžijinom povratku. Malo čudno, jer, bukvalno, taj se povratak zbiva na dalekom sjevernom otočju susjedne zemlje (predstava Kralja Leara na Malom Brijunu), a kulturno (i politički, i te kako!), to je povratak Rade Šerbedžije u Račanovu i Mesićevu Hrvatsku, nakon što u Tuđmanovoj nisu za njega davali pet para. Svejedno, Šerbedžijin magnetizam snažno se osjetio sve do Sarajeva, a majstor predstave pojačao ga je s nekoliko ganutljivih izjava u medijima o boravku i odlasku iz Sarajeva na početku pakla '92, te o budućim - inšallah! - sarajevskim planovima svoje nove družine Teatar Ulysses. Više nego dovoljno da u sarajevskom doživljaju postane i zauvijek ostane: naš Rade.

Veseo je i polahak taj duh sarajevski, o kojemu se pletu priče i legende. On nekim hedonističkim, gotovo erotskim čulom osjeća geste i prepoznaje ljude što pripadaju predstavljačkim vještinama, i spreman ih je u trenu, nekritično načiniti svojim bogovima. Unutarnja sličnost svih tih vještina, bez obzira na njihovo različito kulturološko i društveno vrednovanje i rangiranje, počiva u njihovoj zajedničkoj blizini iluzionizmu. Doista, svi sarajevski bogovi uvijek su samo bogovi javne scene. Pri tomu su na vrhu ljestvice nogomet i pjesma, a za njih se kače film i, u izuzetnim primjerima, teatar.

Nakratko i opet samo na površini problemi nastaju onda kada, u kakvim dramatskim, najčešće političko-nacionalnim potresima, Netko Naš prestane biti Naš. Školski primjer, toliko školski da ga je pomalo neukusno i upotrebljavati, jest Emir Kusturica. Krajem osamdesetih i na samu početku devedesetih (ako ima još ikoga tko se sjeća?) vjerojatno nije bilo slavnijega Sarajlije još od vremena nesretnoga terorista Gavrila. E, onda je došlo "ono što je došlo", genij je politički otišao "na drugu stranu", i prestao biti "naš". Sve do danas nitko nije primijetio da Kusturica zapravo politički nikamo nije "otišao", nego je ostao dosljedan onoj strani na kojoj je uvijek i bio (zajedno s pola Sarajeva i više od pola svojih najboljih jarana), samo su se prilike nad Sarajevom drastično promijenile... To što je Kusturica, doveden pred mrski izbor, ostao vjeran sebi i svojoj staroj strani, a "izdao" Sarajevo - problem je koji leži duboko u samoj srži tzv. duha sarajevskoga.

Da taj famozni duh funkcionira i dalje na potpuno isti i nepoljuljan način, odlično ilustrira happy end krize s Kusturicom. Mogli ste ga, taj sretni završetak, vidjeti nedavno u jednom velikom novinskom naslovu: KUSTURICA JE MRTAV, ŽIVIO KENOVIĆ! (Auzija na veliki spektakl koji Kenović snima u internacionalnoj produkciji.) Nisu važne vrijednosti, važna je re-prezentacija, važan je posvojni odnos prema "veličini"... Pa, neka, ali cijena te površnosti leži u pomamnoj proizvodnji zaborava, u obožavanju majstora zaborava. U nesposobnosti da se artikulira vlastita nesreća. Usput: zato će se tek sad, kada je "stari kralj" u prašini, u sarajevskoj sredini moći pojaviti mentalne okolnosti u kojima će biti moguće normalno kritički analizirati, recimo, Oca na službenom putu. Tanovićevu Ničiju zemlju ne, još zadugo. Srećom po Tanovića, njegov put - kako smo vidjeli - nije ovdašnji, pa mu to neće smetati. Osim toga, on je već prvim svojim izjavama po dolasku u Sarajevo manifestirao racionalnost i sposobnost autorefleksije, posve netipičnu za ove krajeve.

U sarajevsku svakodnevnicu, na njezino tamno naličje, spada i priča o Vijećnici koju je u Slobodnoj Bosni ispričao Duško Toholj, čovjek koji je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci radio skoro pola stoljeća: "I sam sam bio inventar", reći će za sebe. Otkako je prije devet godina, krajem kolovoza '92, izgorjela Vijećnica, mračna legenda o barbarskom paljenju biblioteke obišla je planet, te u medijskom i moralnom smislu godinama predstavljala najjaču ilustraciju agresije na Sarajevo. I samoga me se stjecajem okolnosti taj kontekst tiče: napisao sam za Frankfurter Allgemeine Zeitung u proljeće 1993, a Nenad Popović preveo na njemački, mali esej pod naslovom Ubojstvo Mozarta, koji je zasnovan na strašnoj slici ljetne sarajevske noći osvijetljene gigantskim požarom Vijećnice. Tekst je dalje išao svojim putem: preveden je i objavljen u nekom španjolskom časopisu, potom u New York Timesu, pa ponovo na njemačkom, u Berlinu, u knjizi Welt ohne Brücke. Iz New York Timesa poslali su mi preko nekakvih humanitaraca broj u kojemu su objavili pismo stanovitoga "dobro obaviještena čitatelja" (japanskoga imena i pezimena!), u kojemu on veoma kategorično izražava sumnju u istinitost mojih navoda i mojega doživljaja... "Takvo nešto naprosto nije moguće" - uvjeravao me taj gospodin. Nisam mu odgovarao, jer je, kao u negativu onoga otrcanog vica, bilo besmisleno: zar više vjeruješ svojim očima, nego meni!

Živo me je na tu muku podsjetila priča Duška Toholja o preko milijun i dvjesto tisuća knjiga što ih je s prijateljima spasio iz Vijećnice (učio sam mlađe, kaže, da imaju samo dvije stvari koje se ne smiju ostavljati na podu: hljeb i knjiga), a onda ih snalazila sudbina uništenja od strane "naših". I to je Sarajevo: da za takvoga čovjeka, za tu priču - što i jedno i drugo, i čovjek i priča, spadaju u temeljne vrijednosti, onkraj svakoga iluzionističkoga šljaštenja - godinama nitko ne zna i ne mari...

...Na povratku iz Sarajeva put me opet nanosi pokraj zida plača. Dok zagledam te beskrajne smrtovnice, često na njima otkrijem pokoju sitnicu što me iznenadi, traži da bude upamćena. Neki dan čitam dvije exhumacije iz Goražda. U produžetku informacija o pokopu: obavit će se tada i tada, na greblju Kolijevke. Tu, pred tim sudbinama i pred tim jezikom koji ih sve sadrži i osmišljava, valja stati, othrvati se taštoj želji za tumačenjem. Samo stati i pokloniti se.

Arhiva Dani
220