DANI: Gospodine ambasadore, koja je razlika između onoga što mislite i onog što morate govoriti kao zvanični predstavnik Velike Britanije u Bosni i Hercegovini?

HAND: Temeljna razlika leži u tome što iz Londona ponekad dobijam instrukcije s obzirom na ono što bi se moglo desiti. U nekim stvarima koje su odveć male, detaljne ili nove, ja moram donijeti sud o tome šta je moguće, a šta poželjno itd. Ako se radi o nekom važnom pitanju, London će svakako htjeti da iznese svoj stav; moji nadređeni ne žele imati osjećaj da ja iz Sarajeva vodim britansku vanjsku politiku.

DANI: Da li se nakon tri godine boravka u BiH smatrate poznavaocem prilika u zemlji?

HAND: Bio sam ovdje dovoljno dugo da shvatim kako Bosnu ipak nije lako shvatiti; razgovarao sam i sa Bosancima, kojima je njihova zemlja veoma zagonetna i niko od njih, čini mi se, ne shvata zašto se sve u ovoj zemlji dešava na ovaj način. Ovo je vrlo nepredvidljiva i ne naročito logična zemlja. Nisam toliko arogantan da kažem kako Bosnu poznajem bolje od Bosanaca, ali poznajem je bolje od mnogih stranaca.

DANI: Imate li djecu?

HAND: Da. Moja sedamnaestogodišnja kćerka Kate je trenutno u Bosni i tu će provesti mjesec dana.

DANI: Pitam Vas to da bih mogao postaviti sljedeće pitanje: Da ste Bosanac, šta biste predložili svom djetetu - da ostane tu ili napusti zemlju i vani potraži bolju budućnost?

HAND: Odgovorit ću vam indirektno. Uvijek me rastuži kada sretnem Bosance, roditelje, koji mi s ponosom kažu da su njihova djeca u Sjedinjenim Državama, Njemačkoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji I to kažu sa takvim olakšanjem i ponosom da im je nemoguće kazati da su u krivu. Nadam se da će se uvjeti ovdje popraviti barem u toj mjeri da se neki od njih vrate u zemlju, a oni koji još uvijek žele otići požele da ostanu i rade u ovoj zemlji, da se i sami uključe u politiku, da se otarase stare garde političara. Niko iznad 40 godina starosti se u ovoj zemlji ne bi trebao baviti politikom. A to isključuje najveći dio aktivnih političara.

DANI: Ne možemo izbjeći Dejtonski sporazum, ali možemo barem opća mjesta debate o Daytonu. Koje su praktične političke i pravne posljedice presude za genocid počinjen u Srebrenici u procesu protiv generala VRS Radislava Krstića? Da li bi prva presuda za genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata trebala natjerati međunarodnu zajednicu da iznova razmotri Dejtonski sporazum?

HAND: General Krstić je osuđen za djela koja je on sam počinio i niko ne sumnja da je u tome slijedio naređenja i provodio Mladićevu i Karadžićevu politiku. Ali, pojedinci vrše genocid, ne narodi. Pred sudom se vodi još nekoliko procesa za genocid, ali ne vjerujem da ova presuda kompromitira Dejtonski mirovni sporazum. Činjenica da je neko osuđen za genocid počinjen tokom rata ne znači da je i sam sporazum utemeljen na genocidu.

DANI: Ali, general Krstić osuđen je na osnovu zapovjedne odgovornosti kao oficir VRS i kao pripadnik hijerarhije koja je počinila genocid. Vojska Republike Srpske je kao takva priznata na mirovnim pregovorima koji su rezultirali sporazumom i dejtonskim Ustavom.

HAND: Pojedinci su vodili politiku genocida i znamo ko su barem neki od njih; mislim da to Vojsku RS, ovakvu kakva je sada, ne pretvara u genocidnu organizaciju. I sam sam bio vojnik i znam da vojnici uvijek imaju iste probleme sa nezakonitim naređenjima. Kako da pucate u nekoga ko se ne može odbraniti? Ako odbiješ poslušnost, možda i sam budeš ubijen, ali ako ga izvršiš, postaješ zločinac; to je strašna dilema za svakog vojnika. U prošlosti su ljudi bili mnogo skloniji tome da poslušaju naređenja nego da o njima razmisle. Mislim da Vojsku RS ne možete nazvati genocidnom, jer to, na koncu, nema nikakvog rezultata. Pojedinci su pristali na genocid i već su kažnjeni ili će biti kažnjeni.

DANI: Da raščistimo još jednu stvar: mislite da su pojedinci bili u stanju počiniti genocid bez podrške državnih, vojnih i policijskih vlasti i bez infrastrukture koja je za to potrebna?

HAND: Ne. Govorimo o okolnostima u kojima je demokratski mandat Radovana Karadžića bio veoma upitan: parlament kojem je on bio odgovoran bio je pod kontrolom Momčila Krajišnika, također ratnog zločinca. Međutim, niko ne može reći da su bosanski Srbi glasali za genocid. Mnogi Srbi u ovoj zemlji bili bi užasnuti da to čuju. Moramo prihvatiti činjenicu da su, kao i u Njemačkoj, mnogi bili krivi, kao što mnogi nisu.

DANI: Možete li prokomentirati tezu da je struktura Dejtonskog sporazuma, barem dijelom, bazirana na rezultatu zločina protiv humanosti, uključujući i genocid, što je upravo potvrđeno presudom generalu Krstiću? Ne govorim samo o Republici Srpskoj nego i o Federaciji BiH, koja je također posljedica zločina protiv čovječnosti. Nije li to dovoljan razlog da još jednom razmislimo o temeljnim principima Dejtonskog sporazuma?

HAND: To što govorite je vrlo opasno. Svakako, uređenje zemlje koja je tek izašla iz rata mora biti haotično, neće biti pažljivo izrađeno, neće se dopasti svakome Zločini su počinjeni i ta činjenica je u backgroundu Dejtonskog sporazuma. Ali, to je bio jedini način da se rat privede kraju. Sada možemo reći da je čudan i težak, ali ako postoji politička volja da taj sporazum postane funkcionalan, onda on to može i biti. Sanjam dan kada će političko vodstvo RS-a shvatiti da je moguće razmišljati o promjenama Daytona i Ustava bez ikakve prijetnje temeljima RS-a. Taj entitet će ustvari početi da funkcionira tek onda kada bude integriran u ovu zemlju. Tako je očigledno, ali srpski političari to, izgleda, nisu u stanju shvatiti.

DANI: Šta mislite o političkom vodstvu ove zemlje? Volio bih da u odgovoru budete što je moguće detaljniji.

HAND: Mora da ove sedmice štampate veće izdanje nego inače (smijeh) Politička elita u ovoj zemlji je vrlo slaba, nema nikakvu viziju niti hrabrosti. Naravno, uz neke izuzetke, kakvi su, recimo, Alija Behmen i Mijo Anić. Nešto slabije poznajem ljude iz Ivanićeve vlade, ali i njega smatram razmjerno hrabrim. On je premijer u teškim uvjetima i, ako želi ostati na tom mjestu i nakon sljedećih izbora, morat će u narednom periodu povlačiti vrlo pametne poteze. Ali, to je politika. Politička elita ove zemlje odveć je spremna dovesti u opasnost položaj drugih etničkih skupina, uopće ne odgovarajući na temeljnu potrebu naroda i građana ove zemlje za pomirenjem i prosperitetom. Čini se kao da misle da bolje od naroda znaju šta narodu treba. U jutrošnjim novinama sam pročitao izjavu Nikole Špirića, nekakvu glupost o tome kako je Živko Radišić izdao RS jer, za boga miloga, postoji samo jedna vrsta banknote od 200 KM. Kako se u Bosni može desiti da postoji samo jedna vrsta banknote od 200 KM?! Iskreno sam zaprepašten!

DANI: Kada ste već spomenuli Nikolu Špirića, možete li predložiti kako se treba odnositi prema ljudima poput njega? Postoji li recept?

HAND: Postoje dva načina. Prvi je da ga Visoki predstavnik proglasi nesposobnim da se bavi politikom, kao što to svi znamo, i da ga smijeni. Ali, mislim da je došlo vrijeme da njegov narod kaže: "Što je dosta, dosta je! Trebaju nam drugi, bolji ljudi. Idi i bavi se nekim poslom, radi šta god hoćeš drugo!" Jer on ne čini ništa u korist BiH, a definitivno ne čini ništa niti u korist RS-a.

DANI: Jednom prilikom ste izjavili kako Mladen Ivanić, kao i Mirko Šarović nisu uspjeli bosanskim Srbima objasniti da je Velika Srbija mrtva i da je njihova budućnost u BiH. Hoćete li to elaborirati, imajući u vidu da ste i Vi bili žrtva njihovog neuspjeha sedmog maja ove godine, prilikom postavljanja kamena temeljca za obnovu Ferhadija džamije?

HAND: Vodećim ljudima u SDS-u nedostaje hrabrosti da svojim glasačima objasne da žive u BiH, a ne u Velikoj Srbiji. Mislim da, nažalost, ni izjave predsjednika SRJ Vojislava Koštunice nisu bile dovoljno jasne u prilog tome da je njihova zemlja, dakle, BiH. Postoje dvije države: SRJ i BiH. Još uvijek traje zbrka koja liderima SDS-a pruža priliku da glasače uvjere kako je Velika Srbija nadohvat ruke, što je sasvim netačno. A pošto oni neće, Ivanić to ne smije reći jer bi za njega to bilo političko samoubistvo. Nažalost, jer u ovoj zemlji mora doći do integracije. Neka entiteta, neka zajedničkih organa ako su građani u stanju raditi jedni s drugima. Na privrednom frontu svi moraju raditi zajedno, jer, u suprotnom, ova zemlja nema nikakvu budućnost. Stoga sam prije incidenta u Banjoj Luci i rekao da me mnogo više brine RS nego "Samouprava". Debata među bosanskim Hrvatima je okončana, Hrvatska je demokratska zemlja i više nema povratka na staro. Pokušaj HDZ-a nije uspio i mislim da je vrijeme da odustanu, pošteni ljudi u HDZ-u trebaju što prije napustiti tu partiju i istinski se baviti politikom. I to će se s vremenom desiti, to će doći na svoje. Mnogo više me brine RS.

DANI: Koja su Vaša predviđanja za Republiku Srpsku? Na koji način očekujete da se situacija tamo razvija?

HAND: Zabrinut sam jer obični ljudi, u velikoj mjeri, još uvijek nisu shvatili da je rat završen, da moraju raditi sa Bošnjacima i Hrvatima na izgradnji BiH. To ih ne dovodi u bilo kakvu opasnost. Još uvijek je živ mit da Bošnjaci žele dominirati zemljom, stvarajući policijsku državu u kojoj će sve manjine, uključujući i Jevreje, biti progonjene. Vi i ja znamo da je to glupost, uvredljiva glupost. Možda među Bošnjacima postoje takvi ljudi, ali oni su u onoj vrsti manjine u kojoj su fašisti u Velikoj Britaniji.

DANI: Kakvo je Vaše viđenje uloge vjerskih lidera u ovoj zemlji? Ne mogu sebi objasniti divljenje koje Vi i Vaše kolege javno izražavate prema njima. Je li u pitanju diplomacija i diplomatska ljubaznost, ili stvarno mislite da trojica vjerskih lidera u BiH zaista vode svoje zajednice ka pomirenju i izgradnji budućnosti ove zemlje?

HAND: Naravno da ne. Jakob Finci je najbolji od svih njih

DANI: Na njega nisam mislio. On je četvrti

HAND: Svakako, ali ja sam ga želio spomenuti jer ga jako poštujem. Vođe tri velike vjerske zajednice u BiH bi se zaista trebali zamisliti nad onim što čine. Jesu li oni zaista Božji ljudi? Meni to ne izgleda tako. Kardinal Puljić je često vrlo dvosmislen. Iz Srpske pravoslavne crkve ne dopire nikakav glas, a kada razgovaram s njihovim službenicima, obično ne shvatam niti o čemu govore. Svi oni imaju dužnost da koriste svoj posrednički utjecaj, da budu glasnogovornici običnih ljudi, jer, bez sumnje, uživaju njihovo poštovanje. I recimo da će vjernici poslušati reisa ako na molitvama petkom bude pozivao na pomirenje. Međutim, vrlo često čujem prigovore da je to politiziranje vjere i vjerskih vođa. Žao mi je, ali oni su već politizirani. I to na vrlo pogrešan način.

DANI: Da li to onda znači da se slažete da su vjerski lideri, paradoksalno, jedna od najvećih prepreka na putu do pomirenja?

HAND: Nisam rekao da su prepreka

DANI: Ja jesam

HAND: Ne bih koristio tu riječ, ne bih rekao da su prepreka. Ali, kazat ću da ne obavljaju svoju dužnost ispravno i u onoj mjeri u kojoj bi trebali.

DANI: Ne želim propustiti priliku da Vas, prije nego što odete, upitam šta mislite o privatizaciji Aluminijskog kombinata u Mostaru. Tim više što znam da znate jako mnogo.

HAND: To je opasno i teško pitanje. Ali, reći ću nekoliko stvari.

DANI: Zašto ne sve?

HAND: Zato jer je to duboko političko pitanje, pitanje koje će Bosanci morati da riješe sami. Međunarodna zajednica neće mahnuti čarobnim štapićem i Aluminij pretvoriti u nešto drugo što ta tvornica nije.

DANI: Zašto to premještate u političko polje? To je pravno pitanje.

HAND: Naučio sam da u ovoj zemlji ništa nije izvan politike. Mijo Brajković je dobar poslovni čovjek koji vodi profitabilnu firmu, što je u današnjoj BiH dragocjeno. Razgovarajući s njim, shvatio sam da je mnogo više zainteresiran za to da bude uspješan menadžer nego što je zainteresiran za ekstremističku hrvatsku politiku. Svima bi nam učinio uslugu kada bi se distancirao od "Samouprave", jer to ne vodi nikuda, jer je riječ o gluposti, a inteligentan čovjek, poput Brajkovića, to zna. On i ljudi kao on bi morali sakupiti hrabrosti i reći da to ne vodi nikuda i da je pomiriteljski pristup Nevena Tomića i Bože Ljubića pravi pristup.

DANI: Je li to sve što možete reći o Aluminiju?

HAND: Zvučite razočarano

DANI: Da, veoma sam razočaran i žao mi je što tako mislite

HAND: Da li hoćete da kažem da bi radnici trebali biti zapošljavani prema popisu iz 1991. i da

DANI: Znam da, kao i ja, i Vi imate dokaze da je privatizacija Aluminija bila potpuno kriminalna

HAND: Apsolutno. Prema onome što znam, Aluminij je privatiziran smanjenjem njegove prave vrijednosti. Ali, to se već dogodilo i mora se ispraviti zakonskim putem. To zna i Alija Behmen. OHR je do sada imao ulogu viteza na bijelom konju koji je rješavao probleme umjesto bosanskih vlasti. Ali, sada postoji Vlada Alijanse, koja je, uza sve svoje slabosti, pristojna vlada, spremna da radi za dobrobit građana ove zemlje. I ona mora donijeti tu odluku. Mislim da ne možete očekivati od OHR-a da to učini za vas. To vrijeme je prošlo i OHR sve više ima savjetodavnu ulogu.

DANI: Jeste li sasvim sigurni da OHR shvata da je došlo vrijeme da međunarodni službenici preuzmu savjetodavnu ulogu, umjesto da se aktivno bave politikom?

HAND: Petritsch to shvata, siguran sam u to. OHR je velika organizacija i možda poruka nije dospjela u sve njene dijelove. Siguran sam da Wolfgang Petritsch i Zlatko Lagumdžija to shvataju i sve se kreće ka tome da OHR postane mehanizam za podršku.

DANI: Koje su najveće greške u politici međunarodne zajednice tokom protekle tri godine, koliko ste Vi ovdje?

"Prema onome što znam, Aluminij je privatiziran smanjenjem njene prave vrijednosti. Ali, to se već dogodilo i to se mora ispraviti zakonskim putem. To zna i Alija Behmen. OHR je do sada imao ulogu viteza na bijelom konju koji je rješavao probleme umjesto bosanskih vlasti. Ali, sada postoji Vlada Alijanse, koja je, uza sve svoje slabosti, pristojna vlada, spremna da radi za dobrobit građana ove zemlje. I ona mora donijeti tu odluku"

HAND: Svi smo napravili ozbiljnu grešku prihvatajući pravila i propise Privremene izborne komisije uoči posljednjih izbora, bez temeljite analize mogućih reakcija među bosanskim Hrvatima. Time smo HDZ-u dali u ruke napunjeno oružje i oni su ga iskoristili. Mnogo ranije je trebalo preuzeti odgovornost za to, jer nije imalo smisla poricati grešku. Zatim, međunarodna zajednica nije shvatila da ova zemlja još uvijek može proizvesti fizički sukob u relativno ozbiljnim razmjerima i svi smo naučili lekciju u slučaju Hercegovačke banke, koja nije uspjela u prvom pokušaju. Ali, ako mogu dodati, uvjeren sam da je ta operacija bila potrebna i ispravna, još uvijek se prikupljaju dokazi i, kada dođe vrijeme za to, otkrit ćemo stvari koje će iznenaditi čak i Dane. Obnove džamija u Trebinju i Banjoj Luci su također bile pokazatelji loše procjene, loših priprema i planiranja, i te greške više neće biti ponovljene. Uspješno postavljanje kamena temeljca za memorijalni kompleks u Potočarima bilo je prvi rezultat pouka koje smo izvukli iz ranijih grešaka.

DANI: Šta mislite o ispostavljanju računa za mjere osiguranja skupova u Banjoj Luci i Srebrenici koje je sačinio MUP RS?

HAND: U demokratskoj zemlji, ako vlasnik nogometnog kluba očekuje nerede na stadionu i zatraži zaštitu od policije, dobit će račun za dodatne mjere osiguranja. Ovdje je pitanje ipak dublje: gdje prestaje uloga policije u čuvanju javnog reda i mira, a gdje počinje dobrovoljno čuvanje reda i mira u specifičnim situacijama. Nije legitimno poslati račun za troškove nastale u osiguranju događaja koji se odvijao uz pristanak vlasti, a uz to je riječ o nečemu što se treba i mora uraditi. Ako su se ljudi na vlasti plašili nereda, onda su to trebali i kazati. Ali da prvi put naprave strašan propust, a drugi put izvedu operaciju sa deset puta većim brojem ljudi, i onda za to pošalju račun to je stvarno smiješno.

DANI: Vaš prethodnik Charles Crawford je, nakon što je imenovan za ambasadora Velike Britanije u Beogradu, kazao da je za jednu sedmicu sreo više britanskih biznismena zainteresiranih da ulože u srbijansku privredu nego za godinu dana u Sarajevu. Ako nije tajna, koliko se britanskih poslovnih ljudi obratilo Vama? I šta su uzroci dosadašnje nezainteresiranosti?

HAND: Broj biznismena koje sam sreo je skroman. Veoma sam sretan što ovih dana u Mostaru treba doći do prvog britanskog ulaganja u BiH. Malog, ali važnog ulaganja u proizvodnju ljekovitog bilja. U ovoj zemlji ima jako mnogo mogućnosti za proizvodnju organski uzgajanog bilja, za što u zapadnoj Evropi postoji veliko tržište. Naravno, ima prilika za ulaganje. Mirza Hajrić je imenovan za direktora Agencije za promocije stranih investicija i učinit ćemo sve da mu pomognemo. Ipak, Crawford je potpuno u pravu. Ako biznismena u zapadnoj Evropi pitate gdje će uložiti u bivšoj Jugoslaviji, reći će vam: "Možda Beograd, možda Zagreb", ali niko neće ni spomenuti Sarajevo. Reći će vam da zakoni nisu dovoljno dobri, da su sudovi korumpirani, da politička situacija nije sasvim stabilna, da stanje u zemlji nije sređeno

DANI: Jeste li zadovoljni onim što ste učinili tokom svog mandata u BiH?

HAND: Da. Učestvovao sam u nekim zanimljivim i važnim trenucima i tu bih uključio polaganje kamena temeljca za obnovu Ferhadija džamije, jer je nakon toga Vlada RS shvatila da postoje granice bezakonju. Najveća stvar bila je formiranje Alijansine Vlade, u kojem sam s ponosom također učestvovao, skupa sa američkim ambasadorom Thomasom Millerom. Mi nismo napravili tu Vladu, ali smo bili katalizator koji je političkim strankama omogućio da je naprave. U izvjesnoj mjeri sam razočaran što se nije dogodilo više.

Arhiva Dani
220