Diplomatski jezik
Bosanski ambasadori koji se
ovih dana iz svjetskih prijestonica pakuju kući iznenada su dobili
zanimljivo društvo. Na putu će im se pridružiti i Milan St.
Protić, kontroverzni ambasador SRJ u Washingtonu. Protić je
prošlog mjeseca napravio skandal kada je u Ambasadu pozvao patrijarha
Pavla da je osvešta. Kada su ga pitali da li to znači da
je Jugoslavija vjerska država, Protić je odgovorio kako je "stolica
svetog Save najstarija među Srbima", i da će on nastaviti
da radi kako mu se sviđa.
Goran Svilanović, ministar
inostranih poslova SRJ, inače privatno Protićev veoma dobar prijatelj,
našao se tim povodom u vrlo neprijatnoj situaciji, zbog čega je
na svog petooktobarskog saborca bio veoma bijesan. Iako Protićem
nije bio zadovoljan ni savezni predsjednik Vojislav Koštunica,
ipak je postojao prešutan dogovor da se ambasador ne smjenjuje,
tim prije što je uspio da dobije naklonost američke administracije,
pa i samog Georgea Busha Juniora.
Ali već u srijedu je savezni
premijer Dragiša Pešić izjavio da je Svilanović zatražio
Protićevo povlačenje. "Ne mogu da kažem da sam iznenađen.
Stvar je u tome što se u ovoj zemlji nisu dogodile suštinske promjene
za koje sam se ja borio punih deset godina, a i na vrhovima vlasti
se danas nalaze ljudi koji pripadaju onom starom načinu mišljenja,
mentalitetu i poretku", reagovao je Protić.
Pitanje je šta se dogodilo
u međuvremenu. Odgovor glasi: serija Protićevih intervjua, sve
biser do bisera, koje je Protić prosuo prošle nedjelje po dolasku
na odmor u Beograd. Šta je rekao Protić: "Meni nisu šef
Svilanović i Koštunica, već moj narod"; ili: "Ja
nisam činovnik i nastupam kad hoću i kako hoću"; ili:
"Da je sreće i pameti, to bi (svetog Savu) trebalo da
poštuju i Srbi i nesrbi koji ovdje žive"; ili: "Ja
sam sam svu ušteđevinu potrošio i, ako se sad vratim u Beograd,
ostat ću bez prebijene pare" (na pitanje šta ako ga smijene);
"Nije baš lako mene smijeniti" (opet na pitanje
šta ako ga smijene); ili: "Ministarstvo (diplomatije)
ne vrijedi ni pola dinara. Niko ništa ne zna To je školovano u
titoizmu, to nije nikakva diplomatija. To je nula."
I tako je propala nova verzija
diplomatskog jezika, na žalost, Srba i nesrba u Washingtonu.
Garibijada (III)
Bivši federalni ministar socijalne
politike, raseljenih osoba i izbjeglica Sulejman Garib,
ozbiljno shvativši ono socijalne, a smatrajući da
namještenicima plaće nisu dostatne ni za rentu, pomagao im je
u rješavanju stambenog pitanja. Valjda bi nas ova srčanost trebala
utješiti ako se prisjetimo da su šokantni iznosi izdvajani za
gaće, čarape, satove, slike, knjige, popravke i kupovine automobila,
štampanje naljepnica
Praksa da se zakupljuju stanovi
za uposlenike, i to ne bilo kakvi i po bilo kakvim mjesečnim rentama,
kao i lokacijama, bila je jedna od "stvari" na koje
je prošli saziv Federalnog ministarstva socijalne politike, izbjeglih
i raseljenih trošio novce, i to izbjegličke!
Tako je iz budžeta koji je
za 2000. godinu iznosio 1.280.230,69 KM, za jedan i po stan izdvojeno
10.424 KM, navodi se u izvještaju Federalne finansijske policije.
Barem su namještenici bili stambeno obezbijeđeni izbjegličkim
novcima u 2000. godini.
Ugovorom o zakupu, naravno
bez broja, sa Ahmedom Alikadićem i Mirkom Pejčinovićem,
pomoćnikom ministra za socijalnu i dječiju zaštitu u Federalnom
ministarstvu socijalne politike, raseljenih i izbjeglih lica,
te Draženom Barbarićem, pomoćnikom ministra u istom ministarstvu,
kao zakupcima stana, zakupac stana je za korištenje mjesečno plaćao
900 KM neto iznos, uvećan za porez na dobit. To je plaćano izbjegličkim
novcima i to, naravno, tokom cijele godine.
Ali bilo je u tom sazivu još
uposlenika ministarstva kojima je trebalo zakupiti barem dio stana.
Tako je sa Zoranom Perkovićem, stanodavcem, i Davorom
Čordašem, zamjenikom ministra u Federalnom ministarstvu socijalne
politike, izbjeglih i raseljenih, potpisan ugovor o iznajmljivanju
i korištenju dijela stana po cijeni od 750 DEM.
U inspekcijskom postupku utvrđeno
je da je zahtjeve za plaćanje potpisivao Fadil Haverić,
sekretar ministarstva, a da prethodno nije bila donijeta odluka
ministarstva. Isplaćen je izbjegličkim novcima na ime Ahmeda Alikadića
preko Ljubljanske banke iznos od 5.400 KM, i na ime Zorana Perkovića
putem Privredne banke 4.500 DEM. Tome na ovaj prvi iznos treba
dodati i uplatu akontacije na porez na prihod imovine za prvu
polovicu 2000. godine, koji je iznosio 524,94 KM.
Iako bi se o dosjeu finansijske
inspekcije o Garibu i budžetu ministarstva kojim je rukovodio
moglo pisati unedogled, jer šokantnim ciframa i namjenana za koje
su utrošene nikada kraja, Garibijadom III završavamo serijal.
Rat za tender u Financial
Timesu
Krizom oko trećeg mobilnog
operatera u BiH pozabavio se prošle sedmice i ugledni Financial
Times, omiljeno štivo poslovnih ljudi koji traže informacije,
a ne podatke. U sažetom osvrtu, između ostalog, kaže se da je
povlačenje tendera "udarac naporima međunarodne zajednice
da reformira i modernizira privredu Bosne slamanjem moći postojećih
monopolističkih operatera s političkim vezama".
Naglašeno je da je povlačenje
Hrvatskog telekoma i austrijskog Mobilkoma sa tendera izazvano
političkom atmosferom oko natječaja, naročito napadima državnog
premijera Zlatka Lagumdžije, na koje se, navodno, žale
oba ponuđača. Navodi se i da će pregovori sa CRA o novom tenderu
biti nastavljeni nakon godišnjih odmora, ali i da bi Vijeće ministara
najradije otezalo proces sve do privatizacije postojećih telekoma.
Neki ministri sugerirali su i da bi bilo kakva aktivnost morala
sačekati da prođu izbori dogodine, tvrdi se u FT-u.
Financial Times podsjeća,
također, da je Lagumdžija tvrdio da se za licencu može uzeti 500
miliona maraka, a ne predviđenih dva miliona, iako nijedan od
postojećih operatera nije uopće platio licencu. U zaključku stoji
da je tender primjer koji potcrtava teškoće s kojim se BiH suočava
već šest godina, od kraja rata za nezavisnost.
Solomonska enigma
Vijest je došla kao grom iz
vedra neba, i u početku primljena s nadom u javnosti Solomonskih
Ostrva. Nada je inače jedan od rijetkih luksuza koje si može priuštiti
državica s 27.540 četvornih kilometara razbacanih na pet-šest
otoka i oko hiljadu otočića, s 470.000 ljuto zavađenih stanovnika
koji se svađaju na nekih stotinjak različitih jezika. Otkad je,
prije tek dvadesetak godina, stekla nezavisnost, država je poharana
korupcijom i opterećena etničko-plemenskim razmiricama, uvijek
na rubu rata, ili preko ruba.
Međutim, da ta zemlja nešto
ipak i vrijedi, jasno je svima koji se tuku oko svakog pedlja.
A prošle sedmice postala je naglo zanimljiva i nekim novim strukturama:
"Vlada Solomonskih Ostrva potpisala Memorandum o razumijevanju
sa evropskim konzorcijumom", glasila je prva verzija vijesti
koja će ubrzo izazvati razdor unutar najužih krugova otočke elite.
Evropski konzorcijum ACC AMCO
Pty. ltd. je, naime, "baziran u Jugoslaviji". Pregovore
je u australijskom uredu "jugoslavenske" firme završavao
specijalni savjetnik novog premijera Manasseha Sogavarea,
Edward Huni'ehu, koji je novinarima tamošnje državne agencije
potvrdio da je kompanija izrazila interes za kupovinu većine dionica
Narodne banke Solomonskih Ostrva, osamdeset procenata učešća u
Razvojnoj banci Solomonskih Ostrva, dionica poljoprivredne firme
Solomon Islands Plantations ltd., Vladinih dionica u ribolovno-prehrambenom
kombinatu Soltai, te za razvoj turizma putem izgradnje hotela
s pet zvjezdica, kupovinu zrakoplovne tvrtke Solomon Airlines,
Štamparija Solomonskih Ostrva, Solomon Telekoma i još nekih tvrtki!
Ukratko, neko je odlučio kupiti kompletnu privredu države.
Narodna banka je, pak, već
sutradan kategorički zanijekala bilo kakvu vezu sa AMCO konzorcijumom,
i rečeno je da nema kontakata niti pregovora s tom firmom i njenim
rukovodstvom, a naglašeno je i da je NBSO privatna kompanija,
te Vlada nema nikakvih ovlasti da dejstvuje u njeno ime.
Solomonci su se, dakle, s pravom
zapitali: ko je i zašto istresao pare na sto s pitanjem "pošto
država?". Prvu glasnu kritiku uputio je generalni sekretar
Sindikata javnih službenika Solomonskih Ostrva Clement Waivori,
naglasivši da "Jugoslavija, u kojoj je konzorcijum registrovan,
nije više suverena država nakon balkanskog građanskog rata".
Guverner Centralne banke Rick Hou izrazio je zabrinutost,
istakavši ipak kako "strani kapital nije loš, i to je
način na koji sve privrede svijeta preživljavaju. Ali samo ako
su investitori iskreni u svom djelovanju".
Ispostavilo se, također, da
su neke odredbe sporazuma u koliziji sa već važećim ugovorom kojim
je Tajvan dobio koncesije u firmi Soltai, koju želi i AMCO. Ako
Vlada proda svoj udio, Tajvanci će se vjerovatno povući. A dosad
su tajvanska ulaganja bila posljednja slamka spasa potonule otočke
privrede.
No, najzanimljivije u cijeloj
priči je to što, izgleda, ama baš niko nije siguran kakav je i
čiji fantomski konzorcijum. Prvo su procurile vijesti o mogućem
otkazivanju ugovora: predstavnici konzorcija su bili veoma iziritirani
što je priča, mimo dogovora, prerano procurila u javnost! Tragom
izjava solomonskih zvaničnika, reporteri AFP-a otkrili su da je
konzorcij zapravo baziran u Melbourneu, s uredima u prestižnom
Collins Streetu, i da su vrlo, vrlo neraspoloženi za razgovor
s novinarima. Službenica AMCO-a Julie Caulfield odbila
je reći bilo što o poslovnim pregovorima, usljed "delikatnosti
pregovora", obećavajući pojašnjenja početkom narednog mjeseca,
a na upite o kompaniji, odrezala je: "Ne mogu vam dati
nikakve detalje o kompaniji."
No, priznala je da firma "posluje
i na Balkanu", te da je njen predsjednik Nick Baničević
"porijeklom iz bivše Jugoslavije". Po navodima AFP-a,
predsjednik je Srbijanac, no Dani raspolažu pouzdanim indicijama
o dalmatinskom, korčulanskom, backgroundu biznismena iz
sjene. U nizu otvorenih pitanja, najzanimljivije je, dakle, još
uvijek bez odgovora: kome i zašto Baničević kupuje državu? Jer,
po svoj prilici, ne kupuje je sebi.
Evo zore, evo dana, evo
Bože i Bobana
Da je trebinjski guslar, kamiondžija
i bivši gradonačelnik Božidar Vučurević odavno na popisu
favorita Haškog suda za područje Republike Srpske, uglavnom je
poznato. Da je nedavno objavio knjigu proze i poezije koja ide
tim željama u prilog, manje je znano.
Naime, redovna knjižarska distribucija
u granicama Bosne i Hercegovine ne funkcionira baš najbolje, pa
je njegov osmi rukopis probio granice entiteta s nekoliko mjeseci
kašnjenja. Pod naslovom Ovako je bilo i motom "Bjegstva
ljude ništavnijem čine, a najviše bjegstvo od istine", sabio
je Božo toliko crne laži da će sasvim ispuniti očekivanja publike...
Ponajprije u dijelu koji se odnosi na Trebinje i Dubrovnik. No,
ima u tome štivu i ponešto u skladu s istinom. Recimo, sjećanja
na Matu Bobana.
Od činjenice da je dijelio
Bosnu i Hercegovinu, Božidar Vučurević uopće ne bježi, vjerovatno
zato što mu je to u dobroj mjeri i uspjelo, via Dayton. A najbolje
je vlastitu državu rasturao u kompaniji sa Bobanom, u vezi kojega
danas žali samo to što mu nije mogao obići grob. U svojoj najnovijoj
knjizi, komponiranoj u red proze - red poezije, Božidar Vučurević
podrobno opisuje prvi njihov susret, na kojem su "nevjerovatno,
veoma brzo, približili stavove". Dogovorili su podjelu Hercegovine
na Neretvi, dakako na srpsku i hrvatsku, i prema tome nastavili
voditi oslobodilački rat, u ime svojih naroda i Boga svoga.
U međuvremenu, jedan između
dvojice ratnih drugova već je otišao Bogu na istinu. Drugoga prije
toga možda stigne obraditi i Carla Del Ponte.
