Vladajuća Alijansa za promjene je pronašla rješenje za krizu nastalu u Ministarstvu odbrane, koja je pokazala da postojanje paralelnih nacionalnih struktura ministarstva nije dokrajčeno sa Miroslavom Prcom i Sakibom Mahmuljinom. Umjesto da smijeni zamjenika ministra Ferida Buljubašića, koji je mimo znanja ministra objavio navodno saopćenje ministarstva povodom deportacije u Haag trojice bošnjačkih oficira, nakon čega se saopćenjem oglasio i ministar Mijo Anić, Alijansa je pronašla "genijalno", odnekud poznato rješenje: krivi su mediji. Dakle, mediji su krivi što su prenijeli saopćenje Ministarstva odbrane, a onda i ministra koji se od njega ogradio.

Nezahvalna uloga onoga koji treba da saopći laž, da optuži novinare i da ih još pritom gleda u oči, pripala je predsjedniku Republikanske stranke Stjepanu Kljuiću. Posao je obavio na zadovoljstvo ostalih kolega u Alijansi, koji su mu ga, za razliku od bilo kakve državne funkcije, sa zadovoljstvom prepustili.

Iz Kljuićevog viđenja uloge medija postaje jasno zašto je vrhunac njegove novinarske karijere bilo pisanje o stonom tenisu. S druge strane, njegov istup ukazuje i zašto je vrhunski domet njegove političke karijere bio još dok je bio čelnik HDZ-a, odnosno dok je ubirao tantijeme izbornog uspjeha liste ove stranke, na čijem se čelu nalazio.

Halabuka oko izbora najpovoljnijeg izvođača radova na 11,5 kilometara dugoj dionici, akobogda, autoputa kroz BiH definitivno pokazuje da će tržišnoj ekonomiji još dugo vremena trebati da iz sijedih ili ćelavih glava direktora nekadašnjih ne samo građevinskih giganata izbaci naslijeđe komunizma i vremena kad su tenderi, pored živih drugova iz CK, bili nepotrebni. Naime, i prije nego što su tenderska komisija i Federalna vlada donijele bilo kakvu odluku, iz BH Konzorcija (koji čine "Hidrogradnja", ŽGP, GP "Put" i "Bosnaputevi") na račun Federalne vlade i jedinih suparnika na tenderu, firmi "STC Ljubljana" i "Jata" iz Srebrenika počele su stizati optužbe u vezi s povredama tenderskih pravila te političkih veza privatnika ("Jata") i resornog ministra Besima Mehmedića. Na taj su način čelnici firmi koje čine konzorcij pokušali maskirati dovoljan razlog zbog kojih bi svaka odgovorna vlada u svijetu posao dodijelila njihovom konkurentu: cijenu koju su ponudili i koja je dvadesetak posto viša od ponude "Jate " i Slovenaca. Svoju nesposobnost da se uhvate ukoštac sa tržišnom ekonomijom koju verbalno zagovaraju, pokušali su sakriti otvorenom prijetnjom i demagogijom o socijalnim problemima zaposlenih u svojim firmama koji pripadaju boračkoj populaciji. Mehmed Drino i drugovi zaboravljaju da preduzeća u tržišnim ekonomijama nisu socijalne ustanove, mada će sa ovakvim direktorima njihovi zaposleni očito još dugo biti socijalni slučajevi. Ako je do socijale, onda je bolje da se Vlada odluči za povoljnijeg ponuđača, a da milione koje bi udijelila BH Konzorciju sama potroši u socijalne programe. Time bi možda vozače poštedjela još jednog "zadovoljstva" kakvo su četiri kilometra zapadnog ulaza u Sarajevu, koji su Bičakčićevoj vladi uvaljeni pod "auto-put". Što se tiče tvrdnji da je preduzeće "Jata" politički favorizirano, čelnici Konzorcija bi morali dokaze ponuditi odmah. To bi bilo ne samo korisno već su na to i zakonski obavezni, jer je i prikrivanje saznanja o počinjenom krivičnom djelu - krivično djelo.

Čelnici općinskih vlasti u Bijeljini bi se zaista trebali latiti posla i napisati uputstvo za sve vlasnike političkih fotelja i one koji imaju ambicije da preuzmu vlast u BiH. U tom uputstvu bi ukratko objasnili kako sa uspjehom ignoriraju sve odluke i zahtjeve međunarodne zajednice i Doma za ljudska prava, a da pritom, bez ikakvih posljedica, i dalje opstaju na funkcijama. Posljednji bezobrazluk koji su napravili jeste obustava procedure izdavanja urbanističke saglasnosti za obnovu porušenih džamija. Jer, "regulacioni plan bijeljinske općine predviđa zelene površine" na mjestima gdje su, sve do dolaska Željka Ražnatovića Arkana i njegovih koljača, četiri stotine godina stajale dvije džamije. Sa bahatošću svojstvenom samouvjerenim silnicima koji se ne boje da bi mogli izgubiti vlast, službenici bijeljinske općine jednostavno su zanemarili odluku Doma za ljudska prava kojom je Republici Srpskoj, još u decembru prošle godine, naređeno da izda odobrenje za rekonstrukciju pet bijeljinskih džamija. Rok za provođenje odluke istekao je još u junu, ali, uostalom, događaji u Trebinju i Banjoj Luci su pokazali da je još rano za tako ishitrene poteze u Bijeljini. Naravno, ne treba ni napominjati da OHR sa zadovoljstvom izbjegava bilo kakvo uplitanje u ovaj slučaj. Makar dok ne zacijele rane na glavi Daniela Ruiza.

Dugo su članovi Kantonalne vlade u Sarajevu odolijevali napasti da daju bilo kakvu ocjenu o, u najmanju ruku, lošoj situaciji unutar sarajevskog pravosuđa. Vajkao se i kantonalni ministar pravde i uprave Samir Silajdžić da je nezavisnost sudova i tužilaštava iznad svega, uporno trubeći kako nema namjeru umiješati se u njihov rad. Na njegovu i žalost njegovih kolega, sarajevska tužilaštva su dostavila izvještaj koji jednostavno nije mogao biti prihvaćen. Tako Hadžidedićevoj ekipi nije preostalo ništa drugo nego da konačno pokaže da, ipak, ima kičmu. "Vladu nisu interesovali slučajevi korupcije kada su u pitanju mali iznosi, već je cilj da se stane u kraj onim privrednim prestupnicima koji su pronevjerili velike novčane sume. Izvještaje nismo usvojili, već ćemo ih uputiti na skupštinsku proceduru da se na skupštini izađe i izrazi nezadovoljstvo radom pravosudnih organa kada su u pitanju krivična djela korupcije i privrednih prestupa." Naravno, sudovima i tužilaštvima bi se imalo još štošta prigovoriti i na to dodati čitav spisak diletantskih i neodgovornih postupaka. Ipak, bitno je da se neko iz vlasti konačno usudio progovoriti "heretičku" rečenicu kako, uza svo dužno poštovanje spram neovisnosti, sudovi i tužilaštva zaista ne mogu biti neovisni od svog posla i dešavanja u državi. Jer, fabricirajući ovakve "konvencionalne" izvještaje, prvi ljudi sudova i tužilaštava će i dalje ubjeđivati javnost i zastupnike u vlasti kako oni zaista zaslužuju svoje basnoslovne plate.

Legenda kaže da su šezdesetih godina u SAD-u presudno važni koraci u borbi protiv rasne segregacije i politike apartheida započeti u školama, miješanjem učenika različitih boja kože. Tih godina, dvorišta američkih škola su vrvjela od policije, ali je danas podjela učenika po boji kože u američkom obrazovnom sistemu gotovo zaboravljena stvar. Zato je segregacija, ona nacionalna, postala pravilo u bh. školama. I dok u školama Federacije (o onima u Republici Srpskoj ne treba ni govoriti) još vlada tiha podjela na "bošnjačke" i "hrvatske" razrede i školske programe, u Brčkom je ovih dana supervizor Henry L. Klark utemeljio nova pravila ponašanja i obećao kako se nikada više neće ponoviti scene iz oktobra prošle godine, odnosno neredi na ulicama, ispolitizirani protesti učenika i zatvorene škole. Obraćajući se nastavnicima koji će predavati u srednjim školama Distrikta Brčko, Klark je, neuobičajeno za ovdašnje predstavnike međunarodne zajednice, taksativno nabrojao mjere koje će poduzeti da se spriječi bilo kakvo ometanje obrazovnog procesa. Otvoreno je obećao i policijsku zaštitu za učenike i nastavnike, i otkaze onima koji budu, eventualno, krenuli u pravcu ponavljanja prošlogodišnjeg scenarija. Supervizor, međutim, nije prijetio. U njegovim riječima vidi se intencija da obrazovanje zaista postane najcjenjenija pa i najvažnija stvar za ljude u ovoj državi. Klark je, za razliku od ogromne većine domaćih političara, duboko svjestan činjenice da će rezultati rada i uticaj nastavnika u brčanskim školama uveliko odrediti budućnost i samog Distrikta i cijele države. Isto kao što je svjestan da je multietnički koncept obrazovanja koji propagira svojevrstan test za slične projekte na razini cijele BiH. Ipak, Klark je više puta ponovio da popravnog ispita u tom projektu neće biti, jer: "Ovo nije eksperiment. Ovu promjenu ćemo napraviti samo jednom."

Policija u službi građana. Fraza koja, makar u pojedinim slučajevima, postaje sušta istina. I zbog koje postaje sve izvjesnije da silne pare i hiljade sati rada na obučavanju policije od strane domaćih i međunarodnih savjetnika i trenera nije uzalud protraćeno. N.S. je prije nekoliko dana, u ranim jutarnjim satima, zapalio vrata na katoličkoj crkvi Sveti Ilija u Zenici. Potom je pokušao, na istovjetan način, ali nekoliko dana kasnije, zapaliti metalni kip Bogorodice u dvorištu iste crkve. Uhvaćen je na djelu, uz pomoć građana Zenice, a ispostavilo se da je riječ o psihijatrijskom bolesniku. Naravno, da se to nije desilo, ponovljeni atak na vjerski objekat zeničkih katolika bio bi očigledan povod za političku instrumentalizaciju. Po izraubovanom scenariju koji se koristi prilikom ovakvih napada, oglasile bi se političke stranke, neke da se ograde osudom vandalskog čina, a neke, zasigurno, da profitiraju ponavljanjem teza o ugroženosti nacije/vjere. Nije nemoguće, da kojim slučajem policija nije efikasno obavila ono zbog čega troši pare poreskih obveznika, da koliko sutra i Hrvatski narodni sabor raspravlja o teškom položaju Hrvata u Zenici, o kojem svjedoče i posljednji napadi na katoličke svetinje. Manipuliranje je, srećom, izostalo. Motiv, kao što reče župnik fra Ilija Puškarić, nije raspirivanje međunacionalne i međuvjerske mržnje. Nažalost, izgleda da treba biti sretan što među nama ima toliko psihijatrijskih slučajeva, pa je sasvim moguće da iza ovakvih vandalizama ipak, i u svakom slučaju, ne stoje interesi političkog terorizma.