riga političara o haškim pritvorenicima prevršila je svaku mjeru. Političari i zatvorenici postali su toliko bliski da bi tamnice ponovo mogle da postanu naši univerziteti i rasadnik kadrova za budućnost. Zvaničnici Republike Srpske, od Biljane Plavšić do Mladena Ivanića, slali su u Haag emisare sa miloštama u vidu jeftinih časovnika, trenirki i štednih knjižica, usput obećavajući razne vrste državne pomoći zatvorenicima lično i njihovim porodicama.

Tačku na "i" u besprizornom udvaranju pritvorenicima, koji se sumnjiče za ratne zločine, stavio je predsjedavajući Savjeta ministara BiH Zlatko Lagumdžija, izjavljujući da su njegovo Ministarstvo spoljnih poslova i Vlada FBiH o trošku države angažovali advokata za odbranu uhapšenih generala Alagića i Hadžihasanovića.

Tako je pokopana posljednja nada da među bh. političarima postoji moralni autoritet u kome bi Srbi i Bošnjaci i Hrvati mogli da prepoznaju kohezioni faktor demokratske budućnosti BiH. Lagumdžija je, prepisujući Silajdžića, svjesno ili nesvjesno, srpskim ekstremistima doturio još jedan snažan argument za održavanje fobija i frustracija na kojima su gradili i izgradili svoju političku moć. Čini se da nema više te alijanse koja će razbiti sumrak na političkom horizontu BiH.

Odnos političara RS-a prema Haškom tribunalu, njihovo neodmjereno udvaranje pritvorenicima i izjava Lagumdžije otvaraju dva krupna pravno-politička i moralna pitanja: kakvim pravom država pruža pomoć pritvorenicima, osumnjičenim za ratne zločine, i smije li političar na važnoj državničkoj funkciji da kvalifikuje stepen krivične odgovornosti građana, u čije ime vrši vlast, naravno, prije odluke suda. Da li država takvim svojim odnosom prema krivici dovodi u pitanje kredibilitet suda i relativizuje pravdu? Naravno, Lagumdžija i Radišić privatno mogu o generalima Alagiću i Krstiću da misle šta hoće, mogu da vjeruju u njihovu nevinost, da budu intimno ubijeđeni u grešku suda i da lično saosjećaju sa njihovom sudbinom, ali, da li smiju, kao državni funkcioneri, da to javno kažu?

Da li su bh. političari svjesni da, braneći osumnjičene za ratne zločine, na ovaj ili onaj način, kao vlast ustaju u odbranu zločina i dovode u pitanje elementarne principe prava, pravde i pravičnosti? Da li su svjesni da u zatvorima njihove zemlje, takođe, sjede ljudi, da su možda i oni pogrešno osumnjičeni, da je i njihovim hapšenjem srušena njihova karijera i uništena čast i dostojanstvo, i da se sve to vrši u ime države na čijem su čelu?

Opskurni moral političara oblikovao je amoralnost vlasti i uveo u praksu pravilo da su zločini i zločinci na suprotnoj strani, a dobro na njihovoj, te da država treba jedne da hapsi, goni i optužuje, a druge da brani i finacijski pomaže zato što mora da ih hapsi, ili što su uhapšeni. Tako su političari u BiH uspjeli da stvore svoje zatvorenike, kojima se unaprijed dodjeljuje oreol nevinosti i žrtve.

Kao primjer amoralnosti te vrste može da posluži činjenica da ja haški osuđenik Goran Jelisić (srpski Adolf) od Vlade RS u toku pritvora primio na ime finacijske pomoći oko 20 hiljada KM. Nije li ova činjenica dovoljna da se postavi pitanje kakvim moralnim pravom vlast pomaže osuđenika koji je priznao da je hladno ubijao ljude. Da li će ta ista vlast pomagati ubice u zatvorima u Doboju, Banjoj Luci i Trebinju? Da li haški pritvorenici treba da po bilo kom osnovu imaju drugačiji status od onog koji imaju pritvorenici u domaćim zatvorima? Da li će Haški sud da im odmjerava kazne za teška krivična djela, a njihove države istovremeno dodjeljivati nagrade za nacionalne zasluge? Dakako, riječ je o političko-pravnom apsurdu bez presedana i moralnom posrnuću ljudi koji stoje iza takve politke.

U socijalno-psihološkoj analizi moglo bi da se pouzdano dokazuje da su privilegije, koje političari dodjeljuju haškim pritvorenicima, dokaz da su njihove države nastale na zločinu i da se održavaju na odbrani zločina.

(Preneseno: Nezavisne novine)

Arhiva Dani
218