o prvi put Haški tribunal je donio presudu kojom se neki od zločina počinjenih na tlu bivše Jugoslavije kvalifikuju kao genocid. Za zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine, general Radislav Krstić, bivši zapovjednik Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, osuđen je na 46 godina zatvora. Analizirajući dokaze izvedene na suđenju, Sudsko vijeće je ustanovilo da Krstić nije planirao ili naredio da se sprovede genocid, ali je postao aktivni učesnik ove operacije, onda kada je za to donijeta odluka. Predsjedavajući sudija Almiro Rodrigez zaključio je na završnom procesu 2. augusta "da je jula 1995. godine general Krstić pristao na zlo".

Do svog prvog uspjeha da pred sudom dokaže da su neki od zločina u bivšoj Jugoslaviji počinjeni sa genocidnom namjerom, haško tužilaštvo došlo je tek iz četvrtog pokušaja. Prvo suđenje za genocid u ljeto 1998. godine prekinuto je nakon samo tri sedmice, zbog smrti dr. Milana Kovačevića, optuženog za genocid u Prijedoru i tamošnjim zloglasnim logorima: Omarska, Keraterm i Trnopolje. Sljedeća dva pokušaja prekinuta su na pola suđenja: u slučaju Gorana Jelisića za ubistva u Brčkom (suđenje 1999. godine) i suđenje Dušku Sikirici, komandantu logora Keraterm (suđenje 2001. godine). Naime, Sudsko je vijeće zaključilo da optužba nije u dokaznom postupku prezentirala dovoljno dokaza kojima bi se, izvan svake sumnje, ukazalo na genocidnu namjeru optuženih da su imali namjeru da "unište dio ili cjelinu jedne nacionalne, etničke, rasne ili religiozne grupe kao takve".

U slučaju Krstić, Sudsko vijeće je ustanovilo da je ono što se završilo kao genocid, započeto kao još jedna operacija etničkog čišćenja.

Devet dana pakla Operacija "Krivaja 95", kako je glasilo šifrovano ime napada jedinica Drinskog korpusa na Srebrenicu, nije završila kao odmazda zbog stalnih napada bošnjačkih snaga, koje su upotrebljavale ovu sigurnosnu UN zonu kao bazu za napade na srpske snage i srpska sela. Prvobitni cilj operacije bio je da se presijeku linije komunikacija muslimanskih snaga u Srebrenici i obližnjoj enklavi Žepi, koja se također nalazila pod zaštitom UN-a, te da se enklava svede na gradsko jezgro Srebrenice.

Taj cilj je ostvaren lako i brzo, budući da srpske snage nisu naišle na ozbiljniji otpor, ne samo muslimanskih snaga, već ni međunarodne zajednice, odnosno Holandskog bataljona u samoj enklavi. NATO tim snagama nije pružio "pomoć iz vazduha".

Uvidjevši da im niko i ništa ne stoji na putu da "očiste" Srebrenicu od muslimanskog stanovništva, bosanski Srbi su odlučili da prošire cilj operacije i osvoje sam grad. Na osnovu dokaza izvedenih na suđenju, Sudsko vijeće je zaključilo da je donesena odluka da se "očisti" Srebrenica i da se "iz ove enklave protjera svo muslimansko stanovništvo, uključujući žene, djecu i starce".

To što su muškarci odvojeni od grupe nije bilo neobično, jer su kao ratni zarobljenici mogli poslužiti tokom eventualne razmjene, do koje je često dolazilo u toku konflikta u bivšoj Jugoslaviji, zaključili su suci.

Međutim, kako objašnjava sudac Rodrigez, "iz razloga koje Sudsko vijeće nije moglo ustanoviti, donesena je odluka da se ubiju svi muškarci vojnog uzrasta". Ovom odlukom se "originalni cilj etničkog čišćenja. pretvorio u smrtonosni plan da se jednom za uvijek uništi muško stanovništvo Srebrenice",

Najmanji problem optužbe je bio da dokaže kako su u Srebrenici, između 10. i 19. jula 1995. godine, u toku "devet dana pakla", kako stoji u presudi, izvršeni zločini masovnih razmjera, koji mogu da predstavljaju takozvane materijalne elemente genocida. Optužba je dokazivala, a odbrana nije sporila, da je nakon ulaska srpskih snaga u enklavu pod zaštitom UN-a, na hiljade muslimanskih muškaraca ubijeno ili su im nanijete teške tjelesne i mentalne ozljede.

Nije bilo mnogo sporenja ni oko toga da su žrtve, muslimanski muškarci, odabrane zbog njihovog pripadništva određenoj nacionalnoj grupi. No, ključno pitanje bilo je - da li se to može nazvati genocidom. Optužba je tvrdila da 7.500 hiljada ubijenih muškaraca predstavlja "znatni" dio grupe, otprilike petinu ukupne muslimanske populacije u Srebrenici prije napada.

S druge strane, odbrana je ukazivala da 7.500 ubijenih ne predstavlja "znatni" dio grupe, ako se uzme da ima 1,4 miliona bosanskih Muslimana.

Nedostatak direktnih dokaza Sistematska pogubljenja muškaraca - Muslimana između 13. i 19. jula Sudsko je vijeće povezalo sa prethodnim prinudnim raseljavanjem između 12. i 13. jula; nekih 25.000 žena, djece i staraca, koji su se nakon pada enklave okupili u bazi UN-a u Potočarima.

Kombinacija ove dvije operacije kvalifikovana je kao genocid. Sudija je zaključio da bosanskosrpske snage "nisu mogle, a da ne znaju" da će ubijanje muškaraca i prinudno raseljavanje civila "bez sumnje dovesti do fizičkog nestajanja bosanskih Muslimana u Srebrenici". Na ovaj način bosanskosrpske snage su "uništile zajednicu bosanskih Muslimana u Srebrenici kao takvu i eliminirali mogućnost da se ona ikada ponovo uspostavi na toj teritoriji".

Mnogo teži izazov za tužilaštvo bio je da dokaže da je u svemu tome optuženi general Krstić imao ne samo aktivnu ulogu, već i da je učestvovao sa specifičnom namjerom uništenja jedne etničke i vjerske grupe kao takve.

Za razliku od Radovana Karadžića i Ratka Mladića koji su ostavili dosta pisanih i usmenih tragova iz kojih se, barem u slučaju Srebrenice, može zaključivati o njihovim namjerama, optužba je našla malo direktnih dokaza koji bi jasno ukazivali na njegovu genocidnu namjeru.

Jedan takav dokaz mogla je da bude traka presretnute radiokomunikacije u kojoj je Krstić, tvrdili su tužioci, majoru Draganu Obrenoviću, također uhapšenom pod optužbom za srebrenički genocid, izdao naređenje da ubije sve zarobljene Muslimane. Sudije su, međutim, kako se to u presudi posebno ističe, odbile da tu traku uvrste u dokazni materijal.

Uprkos tome, kako se navodi u presudi, "nema sumnje da je general Krstić, budući da je znao za sistematska ubijanja muškaraca i bio umiješan u njihovo sprovođenje, imao genocidnu namjeru da ih ubije".

Sažetak suđenja bazirao se na raznim dokazima koji su ukazali da je Krstić bio prisutan na mjestu zločina i da je kao komandant bio svjestan šta se dešava. Sudija Rodrigez je nekoliko puta predočio optuženom: "Vi ste bili tamo".

Do takvog su zaključka sudije došle na osnovu utvrđenih činjenica o Krstićevom prisustvu u Srebrenici, Potočarima i Bratuncu, u kritičnom periodu između 11. i 12. jula. Također je to potvrđeno na osnovu zaplijenjenih naredbi, borbenih izvještaja i drugih vojnih dokumenata, da je general Krstić de facto preuzeo komandu nad Drinskim korpusom uveče 13. jula i odmah izdao svoju prvu naredbu u svojstvu zapovjednika. Iz brojnih presretnutih telefonskih i radiokomunikacija štabova Vojske Republike Srpske, proizilazi da je general Krstić sve vrijeme bio obavještavan o tome šta se događa u njegovoj zoni odgovornosti. On je izdavao naredbe i primao izvještaje potčinjenih oficira Drinskog korpusa.

Sudija Rodrigez je u sažetku presude otišao još dalje i zaključio da je na osnovu specifičnih komandnih odgovornosti Krstić znao i razumio posljedice onog što se dešavalo. Kada je 11. jula, zajedno sa generalom Mladićem, ušao u Srebrenicu, on je naišao na "pust grad".

"Ako pretpostavimo da niste znali šta se događa, morali ste se pitati gde je otišlo stanovništvo grada", insistirao je Rodrigez. Budući da je originalni cilj operacije bio da se Srebrenica odvoji od Žepe i da se sama enklava svede na gradsko jezgro, za generala je bilo "bitno" da sazna gdje se nalaze bošnjačke snage.

Historijska važnost dokumenta Krstić je potom prisustvovao sastancima na kojima je Mladić razgovarao sa predstavnicima Holandskog bataljona prijetećim tonom, gdje je naredio da žene, djeca i starci napuste Potočare. Krstić je naredio da autobusi dođu što brže do UN baze i bio je prisutan kada je počelo izdvajanje muškaraca. "Vi niste mogli, a da ne primijetite njihovo fizičko stanje", rekao je sudija. "Niste mogli, a da ne čujete krike ljudi dok su ih tukli u zgradi, poznatoj pod imenom bijela kuća."

Nakon naredbe koju je primio od generala Mladića 13. jula, Krstić se usmjerio na pripreme napada na Žepu, koji je počeo sljedećeg dana. Međutim, i dalje su ga obavještavali o događajima u Srebrenici, gdje su se smjestile trupe pod njegovom kontrolom u noći između 14. i 15 jula.

Sudija je potom nastavio: "Ujutro 15. jula, šef bezbjednosti Glavne komande vas je pozvao i upitao za vašu pomoć za '3.500 paketa'. Znali ste na koga su se odnosili ti 'paketi', generale Krstiću. To su bili bosanski Muslimani koje je trebalo ubiti. Vi ste izrazili nezadovoljstvo. Isti oficir vam je rekao da snage MUP-a nisu željele da to rade. Vi ste rekli da ćete vidjeti šta može da se uradi. Potom su 16. jula, neki od vaših podređenih ljudi iz brigade Bratunac učestvovali u masovnim egzekucijama na vojnoj farmi Branjevo."

Suci su također odbacili tezu Krstićeve odbrane da on, iz straha od odmazde protiv njega i njegove porodice, nije mogao preduzeti mjere protiv ovog oficira. U stvari, Sudsko vijeće je ustanovilao da "nijedan jedini borac Drinskog korpusa nije bio kažnjen za ubistvo jednog ili više bosanskih Muslimana".

Suci su u izlaganju sažetka presude bili svjesni historijske važnosti ovog dokumenta. Čitavi pasusi posvećeni su razmatranju individualne i kolektivne krivice, važnosti suda i potrebi da srpski narod pronađe krivce za specifične zločine kako se to "zlo" više ne bi povezivalo sa cijelim narodom.

Krstić je osuđen na osnovu specifične uloge "u obezbjeđivanju ljudstva koje je učestvovalo u egzekucijama Ostao je pasivan iako je znao šta se događa: kriv je, ali je manje kriv od onih koji su organizirali i rukovodili pogubljenja tokom te sedmice i koji su još u bjekstvu".

General Mladić, zaključile su sudije, je "komandovao i lično rukovodio ubijanjima", što je jasan znak da se mogu očekivati buduće osude genocida, vjerovatno i strožije kazne, ukoliko se dva glavna lidera bosanskosrpskog rukovodstva, nađu u Haagu.

(Autor je urednik IWPR-a za pitanja Tribunala za ratne zločine i glavni urednik novinske agencije SENSE)

Arhiva Dani
218