ajbolji su otišli - već godinama važi ona tupava otužna lamentacija po oba bosanska entiteta za ljudima koji su uspjeli da dočekaju svoje redove pred stranim ambasadama. Sada, kada je u Haagu pročitana presuda srpskom generalu Radislavu Krstiću, prvom bijelcu poslije nacističkih vođa osuđenom za genocid, i kada su se u Haagu našli trojica bošnjačkih visokih oficira - dovoljno je otvoriti novine i shvatiti: najbolji su otišli - u Haag. Proizvod cijele priče bio bi, onako našijenački, uveseljavajući, kada stvar ne bi silazila do donjih granica morbidnosti. Tek, titoistički narodnoooslobodilački diskurs promovisao je heroje koji su "prolili krv umjesto nas". Naravno, mislilo se na njihovu krv. I poslijedejtonski NOB-diskurs nije daleko od toga. Sa malom razlikom što, kada "najbolji među nama" dospiju Haaga, i oni su "prolili krv umjesto nas", ali tuđu. Oni su u Haagu zato što smo mi na slobodi, jer svi smo mi Momčilo Krajišnik, svi smo mi Mirko Norac, svi smo mi Mehmed Alagić. Tako smo ušli u veoma nijansiranu psihološku priču: svi smo mi zapravo jako svjesni zločina počinjenih u naše ime. Nelagoda koju zbog toga osjećamo kadra je da od onih koji zbog tih zločina odgovaraju u Haagu napravi neklu vrstu hristolikih mučenika koji tamo okajavaju u ime svih nas. Hvala im što su pristali (hm, pristali?!) da budu svinje da bi mi ostali ljudi. Ali krenimo od početka.

Živjela hapšenja, dolje genocid "Ako optužite nekoga od Bošnjaka, dovest ćete me u tešku poziciju jer ću morati da sarađujem sa Haagom", bila je ironična, iako istinita i ozbiljna, ponuda Mladena Ivanića Carli Del Ponte prilikom nekoliko njihovih susreta za posljednjih pola godine. Zato je hapšenje generala Alagića i Envera Hadžihasanovića, te pukovnika Amira Kubure u Banjoj Luci primljeno na ivici varljive nade i prigušenog oduševljenja. Odlično, možda i nismo samo mi krivi za sve - bila je poruka koju su emitovali političari iz RS-a.

Mirko Šarović, predsjednik RS-a, ocijenio je da je veoma važno da se uspostavi ravnoteža u istragama i optužbama. "U RS-u će se promjena stava spram rada Tribunala mjeriti koliko bude optuženih i privedenih za počinjene zločine protiv Srba", rekao je Šarović. "Bilo je krajnje vrijeme da Haški tribunal pokaže objektivan pristup u utvrđivanju odgovornosti svih vinovnika ratnih zločina", rekao je srpski član Predsjedništva Živko Radišić. Ali, dok je likovao nad optuženim Bošnjacima, Šarović je odbio da komentariše presudu generalu Krstiću. Radišić je bio nešto pošteniji, pa je rekao: "Izražavam javno neslaganje s presudom u kojoj se Krstić optužuje za genocid". Zašto, nije elaborirao, vjerovatno zato što Radišić mnogo više zna o mogućim posljedicama te presude nego o tome šta je zaista genocid. Ako je Šarović bio onakav kakav mora da bude, ako je Radišić bio ogoljelo pošten, Ivanić je bio mudar uzdržavajući se da komentariše i jedno i drugo. Čak, prema tvrdnji Cvijete Kovačević, šefa Vladinog biroa za informisanje, Ivanićev kabinet uopšte se nije bavio ni presudom Krstiću ni hapšenjem Bošnjaka.

Zašto volimo Ševeninžane Pravo pitanje je šta za Banju Luku znače te dvije stvari. Jer tamo su kao krajnje ironičnu doživjeli reakciju Zlatka Lagumdžije da presuda Krstiću doprinosi normalizaciji u regionu i da "konačno treba razmišljati o kategorijama individualne krivice i nevinosti, a ne kolektivne". Na poluistinu o pravom stavu Bošnjaka ličila im je reakcija Beriza Belkića, koji je rekao da će presuda za genocid "napraviti jasne distinkcije između vrsta odgovornosti" dvije strane iz rata. Na surovu iskrenost, međutim, ličila im je izjava Hakije Meholjića, ratnog šefa policije u Sreberenici da "nema nikakve koristi od suđenja ljudima iza kojih će njihova djela ostati da žive". "To djelo je Republika Srpska", ciljao je Meholjić.

Mirko Šarović: Odbio je da komentariše presudu generalu Krstiću

Elem, u RS-u nisu mnogo branili Krstića lično. Nekima se učinilo drakonskim što će general (ipak je on naš) biti na slobodi tek u 99. godini života. Ortodoksni nacionalisti u RS-u ga nisu branili zato što kažu da je izdajnik i što je odbio da bude žrtvovan na oltaru otadžbine. Krstiću, naime, ne zaboravljaju da je, braneći se, iskočio iz sistema i za sve zločine o Srebrenici optužio generala Ratka Mladića i ekipu oficira koji su ga pratili još iz Knina. Tako je, kažu, Krstić otvorio mogućnost za još nekoliko optužnica protiv Srba, a sebe nije izvukao.

Sa druge strane, shvatajući da je presuda za genocid dala mustru za eventualna suđenja Radovanu Karadžiću, Mladiću i Slobodanu Miloševiću, u Banjoj Luci su shvatili da je genocid vrlo čupava priča i za moralnu i za funkcionalnu perspektivu RS-a. Tim prije što bi na bilo kakvo njihovo šire upuštanje u pokušaj da brane Krstića od takve presude neko mogao da ih optuži za neukus i ponovi im koliko je ljudi u Srebrenici zaista pobijeno.

Iz srpskih rezervi prema Krstićevoj presudi i bošnjačkog "stajanja iza" trojice svojih oficira, krije se, međutim, nešto mnogo više od proste nelagode i servisnih usluga svojim građanima koji su zaglavili pred međunarodnim sudom. Dok Srbi misle da je Krstić dobio previše, oni brane karakter i rezultat svoje borbe. Dok Lagumdžija kaže da je Alagića, Hadžihasanovića i Kuburu poslao u Haag "kao ljude koji žele da se brane zato što su branili državu", on pred sudom u Haagu ne samo da brani karakter svoje borbe nego u Haagu inauguriše institut prekoračenja sile u samoodbrani i sam ulazi u zamku Banje Luke - najbolji su u Haagu.

Zašto "smo" ("ih") ubijali Većina političara u BiH, i jednih i drugih, danas tako pričaju kako priznaju i podržavaju Haški tribunal, ali to nije tačno. Jer oni pod tim imenom ne priznaju sud, na kome će da se sretnu sa pravom i pravdom, već jednu moćnu političku instituciju pred kojom se i ponašaju kako valja. Ponizno i politički, dakle. O čemu se radi? Kada Ivanić u Haag optuženicima odnese štedne knjižice sa po (simboličnih) hiljadu maraka na njima, kada ljuti opozicionar Krstan Simić demagoški predloži da, prilikom donošenja zakona o Haagu u RS-u, treba pitati one koji tamo leže, kada Lagumdžija ponudi sve usluge "svojim" Ševeninžanima, ima tu mnogo više od dobrih usluga. Rat za Bosnu nastavljen je u Haagu.

Jer, ako je Haag optužio trojicu bošnjačkih oficira, valja mu sada, kažu u Banjoj Luci, optužiti i one koji su tim oficirima naredili da rade ono što su radili. A to su Alija Izetbegović, Ejup Ganić i ostali iz političkog vođstva. Ako bi se to desilo, tada bi iz Haaga u svijet i Bosnu bila poslata politička poruka: ma, svi su oni isti. I protiv takve poruke Srbi nemaju ništa. Ukoliko bi trojica bošnjačkih oficira bili osuđeni kao ljudi koji su se oteli naređenju da se, je li, civili ne smiju dirati i zarobljenici ubijati i masakrirati, i ukoliko bi i srpske ratne vođe, kao i Krstić, bili osuđeni za genocid, bila bi to jasna poruka koja bi prijala Sarajevu: oni su ubijali jer su to prvo isplanirali, a nama se omaklo.

I šta onda: kada bi svi bili isti, čemu teže u Banjoj Luci, tada bi razočarenje svijeta u Bosnu bilo kompletno, što bi valjda trebalo da znači da se za tu državu niko više neće zauzeti ni politički ni bilo kako. I Srbi bi se u tom mrklom mraku lijepo otcijepili. Ali, ako bi bilo da su srpski zločini projektovani, a bošnjački slučajni i sporadični, tada bi Srbi ostali bez svoje genocidne Srpske, a Bošnjaci bi svjedočili o krvavoj epopeji, toliko krvavoj da su ponekad morali da prekoračuju pravila.

Gdje su tu mrtvi i pravda za njih. Nema je, mrtvi su danas samo ulog u dva državna projekta, oni su danas mrtvi iz istog onog razloga zbog kojeg su i umirali. Oni su i Sarajevu i Banjoj Luci potrebni baš tako mrtvi, i tu velike razlike između Karadžića i Ivanića ne može da bude, kao što ne može da bude velike razlike između Izetbegovića i Lagumdžije. Naravno, najlakše je tu ostrviti se na Ivanića i Lagumdžiju, ali valja imati na umu da oni nisu u igru ušli poslije rata, kako se mnogima čini; oni su ušli da završe rat, i niko im neće oprostiti ako ga ne završe pobjedom.

Eto, zato su najbolji u Haagu. Zato što se tamo brane državne politike. Zato su u Bosni na sceni dvojica reformista da završe rat iako bi i oni radije da je poslije rata grade. Zato su oni reformisti onoliko koliko im više ne pada na pamet da se dočepaju ičega težeg od političkih argumenata, ali nisu onoliko koliko im prilike ne daju da ih ideja pobjede u ratu ne napušta.

Zbog toga je glupo zamjerati Sanjanima kada demonstriraju za Alagića, zato ne treba ružiti obične Srbe zato što o Srebrenici ne žele da znaju ništa. Svi oni su kao programirana mašina glasača (srećom ne i vojnika) uključeni u državne projekte, svima njima "rečeno" je da će im biti bolje ako budu dobro spavali, i svima je na znanje dato da će loše spavati ako budu znali previše o zločinima počinjenim u svoje ime. Nije, dakle, tišina o zločinima, tek ponekad prekinuta nekim hicem koji dolazi od onih koji nisu pod kontrolom, stvar psihološkog odbijanja građana da se s tim suoče. Tišina je dio projekta. Tišina je put do pobjede.

Strašno, ali tako će biti sve dok su u Haagu "najbolji među nama". Zato presude i hapšenja u Haagu nisu nikakva stabilizacija mira u Bosni, kako umilno cvile političari u Sarajevu i Banjoj Luci, oni su samo korak prema miru onoliko koliko su, morbidno i istinito, korak prema miru bila Srebrenica i Oluja 1995. godine.

Arhiva Dani
218