tvaranjem tajne optužnice i zatvara njem trojice visokih oficira Armije BiH u haškom pritvoru, započeo je prvi veliki postupak za ratne zločine u kojima su žrtve pretežno bili bosan ski Hrvati. "Sva djela i propusti navedeni u ovoj optužnici dogodili su se u periodu od 1. januara 1993. do 31. januara 1994. godine", stoji u optužnici koju je 5. jula 2001. potpisala Carla Del Ponte, tužilac Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

Generalmajor Enver Hadžihasanović, brigadni general Mehmed Alagić i pukovnik Amir Kubura terete se, po principu zapovjedne odgovornosti, za djela podređenih oficira i vojnika. "Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić i Amir Kubura su krivično odgovorni za djela svojih podređenih, na osnovu Člana 7(3) Statuta Međunarodnog suda. Nadređeni je odgovoran za djela svojih podređenih ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti takva djela ili da su ih već počinili, a nadređeni nije preduzeo potrebne i razumno moguće mjere da takva djela spriječi ili da kazni njihove počinioce".

U osnovi optužbe je tvrdnja da su pripadnici Armije BiH počinili ratne zločine u nizu gradova srednje Bosne, tokom napada na HVO početkom ljeta 1993. godine. "Tokom tih napada, ili poslije njih, ubijeno je najmanje 200 civila, bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, a još ih je mnogo više ranjeno ili povrijeđeno dok su se pokušavali sakriti ili pobjeći", navodi se u optužnici. Snage Armije BiH se zatim okrivljuju za ubistva vojnika HVO-a "nakon što su se ovi predali". Oficiri se terete i za ubistva i mučenja protivpravno zatočenih bosanskih Hrvata i Srba u zatočeničkim centrima Armije BiH, korištenje zatočenika za prisilni rad i "žive štitove", pljačkanje i uništavanje imovine bosanskih Hrvata i Srba, te uništavanje njihovih vjerskih objekata. Haški tužitelji ne navode pojedinačno sve izvršioce navedenih zločina, ali opisuju "važnu ulogu" koju su u ovim borbama imali Sedma muslimanska brigada 3. korpusa i strani islamski dobrovoljci.

Haške i travničke istrage Prvo pitanje ovog sudskog procesa jeste da li su civilne vlasti tadašnje Republike BiH i vojne vlasti Armije BiH na području srednje Bosne znale da su tokom i poslije ovih vojnih operacija počinjeni zločini. Odgovor je nedvosmislen - za počinjene zločine znali su i civilni političari i vojni komandanti, ali su ih svodili na pojedinačne, izdvojene slučajeve.

U jednoj presudi od 4. augusta 1993. godine, Okružni vojni sud je osudio Naila Rizvanovića, pripadnika Sedme muslimanske brigade, na smrtnu kaznu zbog dva ubistva, pljačke, jednog silovanja i jednog pokušaja silovanja koje je počinio 17. juna 1993. u selu Rebrovac kod Zenice. Dom za ljudska prava je naredio Federaciji BiH u junu 1998. da opozove ovu smrtnu kaznu, zbog ukidanja takve kazne evropskim konvencijama o ljudskim pravima koje je Federacija BiH preuzela u svoje zakonodavstvo. Kazna je preinačena u zatvorsku kaznu od 20 godina, a Rizvanoviću je Dom dosudio i 3000 maraka odštete. Postojale su i druge pojedinačne presude za pljačke i ubistva. Bošnjački političari i komandanti su, očito, vjerovali da je njihova dužnost okončana kažnjavanjem ovakvih pojedinačnih zločina.

Hrvatski istražitelji ratnih zločina su mislili drugačije. Više javno tužiteljstvo Travnik, sa sjedištem u Vitezu, podnijelo je u martu 1996. godine zahtjeve za sprovođenje istrage zbog ratnih zločina protiv 678 osoba bošnjačke nacionalnosti. Na vrhu ove duge liste bili su upravo generali Hadžihasanović i Alagić, dok je pukovnik Kubura bio samo jedno od imena u okviru istrage za zločine počinjene nad Hrvatima Zenice. U dogovoru OHR-a i Federalne komisije za nestale osobe (hrvatska strana), na području Travnika i okolice 16. juna 1999. godine počela je ekshumacija i identifikacija civilnih i vojnih žrtava sukoba Armije BiH i HVO-a 8. juna 1993. godine. Tada je postalo jasno da su tragom hrvatskih optužbi protiv bosanskih i arapskih "mudžahedina" krenuli i istražitelji Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu.

Dani su u broju 109., iz izvora u Haagu i Travniku, upoznatih sa tokom istrage, objavili da su haški istražitelji zvanično otvorili istragu protiv nekadašnje 7. muslimanske brigade i stranih islamskih dobrovoljaca u srednjoj Bosni. Prema tada dostupnim informacijama, već u junu 1999. godine, bilo je jasno da su haški istražitelji usmjerili istragu na komandnu strukturu 7. muslimanske brigade i jedinice "El Mudžahid". Čitajući sažetak presude Tihomiru Blaškiću, predsjedavajući sudskog vijeća i predsjednik Haškog suda Clode Jorda je 3. marta 2000. posebno naglasilo da "Vijeće smatra da su izvedeni dokazi o zvjerstvima počinjenim protiv hrvatskih civila" i najavilo "da počinioce tih zločina valja krivično goniti". Istraga je okončana podizanjem optužnice protiv Hadžihasanovića, Alagića i Kubure u julu 2001. godine.

Sve ove najave haške i travničke istrage ratnih zločina nad Hrvatima u srednjoj Bosni, bošnjački političari i komandanti su prešućivali ili ih jednostavno odbacivali kao produžetak "ratne propagande hrvatske strane". Haško tužilaštvo sada tvrdi u optužnici da Hadžihasanović, Alagić i Kubura nisu ni spriječili, niti kaznili počinioce zločina.

Svjedočenje Šerifa Patkovića Prvo pitanje na koje će odgovoriti ovo suđenje jeste da li su počinjeni zločini na način na koji su opisani u optužnici. Stoga nije slučajno da se kao prvi zločin opisuje "pogubljenje civila Vojislava Stanišića i pet vojnika HVO-a Nike, Stipe i Vinka Kegelja, te Pere Ljubičića i Augustina Radoša 26. januara 1993. u Dusini kod Zenice. Prema optužnici, vojnici HVO-a su ubijeni nakon što su se predali. Za hrvatske advokate koji su branili Blaškića, Kordića i ostale, ovaj zločin u Dusini je važan jer je njime započeta "spirala nasilja" između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni. Policijska istraga u Zenici o ovom događaju pokrenuta je još krajem januara 1993. godine. U Kantonalnom tužilaštvu u Zenici i dalje je otvoren "slučaj Dusina". Tokom rata istraga je bila potpuno zapostavljena, a potom poslije rata obnovljena. Prema izvoru koji je upoznat sa ovom istragom, testovi parafinske rukavice su potvrdili postojanje barutnih čestica na rukama 11 od 12 ubijenih. Samo za Stipu Kegelja, rođenog 1992. godine istražitelji su bili sigurni da nije učestvovao u borbama, jer zbog starosti uopće nije bio vojni obveznik.

Armija BiH je dostavila podatke o razlozima za ovaj napad i o jedinicima koje su u njemu učestvovale. Prema armijskoj verziji događaja, sukob su isprovocirale snage HVO-a, onemogućavajući komunikaciju na putu za Travnik, a nije bilo ubistava civila, niti vojnika van borbe. Kantonalno tužilaštvo u Zenici nije imalo dokaz da su ubistva vojnika izvršena "pogubljenjem nakon njihove predaje". U haškoj optužnici se sada također navodi da je "Šerif Patković, tadašnji komandant 2. bataljona 7. muslimanske brdske brigade, nakon napada na Dusinu lišio života Zvonka Rajića, vojnika HVO-a koji se predao".

Patković dosljedno poriče takvu optužbu, ponavljajući da on nije ubio Rajića. "Ovo ubistvo je počinio jedan drugi vojnik tokom borbe. Taj vojnik je sličan Patkoviću, a ubistvo je njemu pripisano jer je svjedok gledao događaj sa velike udaljenosti", objašnjavaju izvori bliski Patkoviću i bošnjački istražitelji. "Zvonko Rajić je bio već mrtav kada sam stigao na to mjesto", rekao je Patković u Haagu. Kada je završavao svoje svjedočenje pred Haškim sudom, kao svjedok sudskog vijeća, Patković je na direktno pitanje sudije Jorde odgovorio da ostaje pri svemu što je rekao tokom ovog saslušanja 10. juna 1999. godine. Patković i nakon objave optužnice ostaje pri svojoj haškoj izjavi.

U optužnici se zatim navode ubistva četiri vojnika HVO-a koja su se predala 24. aprila 1993. u selu Miletići (Travnik), te masakr 8. juna 1993. u Bikošima (Travnik) nad tridesetak civila Hrvata i vojnika HVO-a koji su se predali nakon što su snage Sedme muslimanske, 306. brigade i mudžahedina krenule u napad na selo Maline. Masovna grobnica u kojoj je "pronađeno 21 tijelo od 37 žrtava ubijenih u masakru 8. juna 1993. godine, otkrivena je u selu Maline sredinom maja ove godine, svega nekoliko sati uoči Petritscheve posjete izbjeglicama u tom kraju". Travnički Hrvati su pozvali Petritscha da posjeti Prahulje, groblje gdje su sahranjene ranije otkrivene žrtve ali i novu masovnu grobnicu u Malinama. Petritsch poziv nije prihvatio zbog ranije preuzetih obaveza.

Ovakve hrvatske i sada haške optužbe potpuno su suprotne tvrdnjama koje su od juna 1993. godine uporno ponavljale komandne strukture Sedme muslimanske i Trećeg korpusa Armije BiH: "Na području Zenice i Travnika u operacijama u junu 1993. godine nije bilo ubistava, posebno masovnih, van borbenih dejstava". Sa stajališta komandi ovih jedinica Armije BiH, "HVO je bio odgovoran za izazivanje sukoba i prisilnu evakuaciju hrvatskih civila sa ovog područja, koje je koristio kao štit za svoju odbranu". Iz Sedme muslimanske su tada tvrdili da je omogućen izlazak i misiji ECMM-a na teren, kako bi provjerila da su neke od optužbi (za rušenje crkvi u Brajkovićima, naprimjer) neosnovane. "U Brajkovićima, naprimjer, nije zapaljena nijedna kuća, samo je nekoliko kuća oštećeno od granata, a nijedno od ubistava nije bilo van borbenih dejstava. Zarobljenim vojnicima HVO-a je čak omogućeno da se mole u crkvi. Evropski posmatrači su bili zadivljeni vojničkom akcijom", tvrdili su iz Komande Sedme muslimanske brigade. Osam godina kasnije, problem je samo u tome što je iz Haaga stigla saglasnost i za krivično gonjenje oficira Sedme muslimanske brigade koji je tada vodio misiju ECMM-a na područje župe Brajkovići. Prema informacijama iz Kantonalnog tužilaštva u Zenici, iz Haaga je, putem travničkog tužilaštva, proslijeđena saglasnost za krivično gonjenje najmanje 80 ljudi na području Zeničko-dobojskog kantona.

Tadićev izvještaj U to vrijeme je postojao izražen antagonizam između vojske i civilne policije na području 3. korpusa, posebno općine Zenica. Tvrdnju da su bošnjački političari i komandanti znali za počinjene zločine potvrđuje i činjenica da je manevarski odred MUP-a pratio jednu komisiju koju je predvodio Željko Tadić, dopredsjednik Izvršnog odbora općine Zenica, u obilasku devet sela na području Travnika i Zenice, nakon masovnog egzodusa tamošnjih Hrvata. U ovom zapisniku se navode ista imena koja se navode i sada u optužnici kao žrtve masakra u selima Miletići i Bikoši.

Nije poznato kakva je bila sudbina ovog zapisnika i da li su po njemu poduzete bilo kakve istražne radnje unutar civilne i vojne policije u zeničkom i travničkom kraju. U zapisniku Tadićeve komisije, opisano je i razaranje i pljačkanje sela u travničkom i zeničkom kraju. U haškoj optužnici, okrivljeni oficiri se također terete da nisu spriječili niti kaznili pljačkanje i uništavanje kuća i imovine Hrvata u selima Dusina (januar 1993), Šušanj, Ovnak, Brajkovići, Grahovčići u junu 1993. (općina Zenica); zatim u travničkim selima Miletići (april 1993.), Guča Gora, Maline, Ćukle (juni 1993.); te u Varešu u novembru 1993. i u mjestu Buhine Kuće (Vitez) u januaru 1994. godine. Oficiri Armije BiH će na ovu optužbu, najvjerovatnije, odgovarati da pljačke nisu izvršene tokom borbenih dejstava, nego naknadno, te da nisu pljačkali vojnici, nego civili.

Takvom odbranom oficira, odgovornost se prebacuje, uobičajeno, na civilnu policiju u zeničkom i travničkom kraju. U svakom slučaju, nakon tog prvog poricanja samih zločina, pljački i razaranja, uslijedit će utvrđivanje odgovornosti za sprečavanje i kažnjavanje počinilaca.

Sedma muslimanska na smotri: "Uzvikivano za Allaha protiv Vlaha"

Haški tužitelji su pitanje nadređenosti optuženih tumačili kroz strukturu 3. korpusa, Operativne grupe "Bosanska krajina", te jedinica Sedma muslimanska i "El Mudžahid". Uz tvrdnju da su zločini počinjeni na području zone odgovornosti 3. korpusa, haški tužitelji tvrde da je "u tim borbenim operacijama 7. muslimanska brdska brigada 3. korpusa ABiH, koja je oformljena i korištena kao laka pješadijska manevarska jedinica, igrala važnu ulogu. Sedmoj muslimanskoj brdskoj brigadi 3. korpusa ABiH priključili su se i bili joj potčinjeni muslimanski borci iz inostranstva. Ti strani borci su sebe nazivali 'mudžahedinima'. 'Mudžahedini', uglavnom iz islamskih zemalja, počeli su pristizati u Bosnu i Hercegovinu negdje sredinom 1992. godine. 'Mudžahedini' su bili spremni na 'džihad' ili 'sveti rat' protiv neprijatelja bosanskih Muslimana".

Dakle, pred odbranom Hadžihasanovića, Alagića i Kubure se postavlja pitanje ko je bio odgovoran da spriječi i kazni pripadnike ovih i drugih jedinica Armije BiH koji su počinili zločine. Za haško tužilaštvo, ovi oficiri su "shodno naredbi nadređenog imali obavezu da pokreću postupak izricanja zakonskih sankcija protiv onih pojedinaca pod svojom komandom i kontrolom koji su prekršili međunarodno ratno pravo". Kao njihov nadređeni, u optužnici se navodi Predsjedništvo BiH koje je "23. avgusta 1992., izdalo naredbu o 'Primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama Bosne i Hercegovine'. Ta je naredba stupila na snagu 5. septembra 1992. godine". U naredbi se propisuje da su "svi komandanti jedinica i svaki pripadnik oružanih snaga pojedinačno odgovorni za primjenu ovih pravila te da su starješine dužne preduzeti korake propisane pravilima protiv lica koja ih krše".

Haško tužilaštvo se odlučilo za ovako čistu liniju zapovjedne odgovornosti, prikazujući tako pojednostavljen odnos države i vojske. U odnosima Predsjedništva BiH, 3. korpusa, Sedme muslimanske i El Mudžahida - to nije bilo tako jednostavno. Bivši saborci optuženih pretpostavljaju da bi se neko, ukoliko čak ne i svi optuženi, mogli pokušati da brane tvrdnjom da je postojao paralelni sistem komandovanja, posebno nad i unutar jedinica Sedme muslimanske i "El Mudžahida". Ta tvrdnja se temelji na postojanju političke i vojne strukture kao nadređene ovim jedinicima.

Počasni komandanti Sedma muslimanska brigada nastala je iz jedanaest jedinica takozvanih Muslimanskih snaga - iz Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa. U julu 1992. godine ove jedinice su objedinjene u Sedmi bataljon Prve zeničke brigade. Iz ovog bataljona formirana je 7. muslimanska brigada 17. novembra 1992. godine. Patković je još 1993. uručio Aliji Izetbegoviću povelju kojom je proglašen za počasnog komandanta Sedme muslimanske brigade. Među počasnim članovima komande je bio i npr. Hadžija Halid Čengić. Kasnije je Sedma, odlukom Predsjedništva BiH od 14. maja 1994. godine, dobila naziv Slavna. U zimu 1995. godine bila je razlogom sukoba unutar Predsjedništva BiH zbog optužbi petorice članova Predsjedništva da se islamizira Armija BiH. Nakon postignutog kompromisa unutar Predsjedništva BiH, njeni članovi 11. maja 1995. godine dodjeljuju joj naziv Viteška brigada. Borila se u sastavu 3. korpusa, ali je dobijala i direktne naredbe od Alije Izetbegovića kao, naprimjer, u vrijeme sarajevske krize, u ljeto 1993. godine. Na svečanoj smotri 21. augusta 1997. godine, komandant 3. korpusa Kadir Jusić je simbolično predao Sedmu vitešku mehanizovanu brigadu generalu Rasimu Deliću, komandantu Zajedničke komande Vojske Federacije. Treći korpus je ukinut, a Sedma muslimanska je opstala mijenjajući naziv u Sedma mehanizovana brigada.

Uz četvoricu komandanata u različitim periodima (Asim Koričić, Amir Kubura, Šerif Patković, Halil Brzina), Sedma je imala i počasnog komandanta Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH, i emira Mahmuta ef. Karalića. Činjenicu da je Haško tužilaštvo u ovoj optužnici navelo odgovornost samo regularnog komandanta, lako je objasniti. Sa stajališta legalnih zakona, vlasti i Armija BiH su bili obavezani na provođenje međunarodnog prava, a ne islamskog, šerijatskog prava. Samo u jednom dijelu optužnice, Haško tužilaštvo konstatira da su se "pripadnici ove jedinice morali strogo pridržavati islama": "Regruti su morali položiti zakletvu koja je sadržavala i to da će slijediti primjer pravog muslimanskog vojnika, opisan u knjižici pod naslovom Upute muslimanskom borcu. Upute muslimanskom borcu prvi put su objavljene 1993., a nakon toga je u zoni odgovornosti 3. korpusa ABiH razdijeljeno oko 20.000 primjeraka. Godine 1994. izašla su nova izdanja."

Ove upute priredili su hafiz Halil Mehtić i Hasan Makić, a izdavač knjižice je bio Ured Mešihata Islamske zajednice BiH, kojim je rukovodio Mehtić. Prvo izdanje je štampano u 50.000 primjeraka. Prema objašnjenju priređivača, to je "štivo koje sadrži osnovna uputstva o ponašanju muslimanskih boraca u uslovima rata". U ovoj knjižici se tumače islamska pravila rata kroz tumačenje primjera iz islamske tradicije i izvora. Haško tužilaštvo je u optužnici navelo tri stava iz ovih Uputa. Citirane su upute za pitanje pokornosti starješini, odnos prema ratnom plijenu i starješinama. Prema ovim uputama, "Muslimanski borac se prvenstveno pokorava vrhovnom zapovjedniku, pa tek onda pretpostavljenom starješini." Za ratni plijen se daje uputa da je najispravnije da država preko nadležnih vojnih starješina raspolaže sa ratnim plijenom." Za ratne zarobljenike se navodi da je "...zabranjeno ubijanje žena, djece i svećenika koji nemaju nikakvog učešća u ratu i koji direktno ili indirektno ne pomažu neprijatelje;... Islam takođe zabranjuje mučenje i iživljavanje na zarobljenicima, masakriranje neprijateljskih ranjenika i leševa... Ovo su opšta pravila, obavezujuća za naše vojnike. Međutim, ukoliko starješina procijeni da situacija i opšti interes zahtijevaju da se i drukčije postupi vojnici su obavezni poslušati starješinu. Tako npr. ako starješina ili viša komanda ocijeni da je u interesu odbrane, zaštite vlastitog naroda i viših ciljeva ispravnije zapaliti određene objekte, usjeve ili šumu, onda je i to dozvoljeno činiti... Takođe se vojnoj komandi stavlja na raspolaganje da odluči da li je korisnije i od interesa za opštu stvar da se oslobodi, razmijeni ili likvidira neprijateljskog zarobljenika." Same Upute nisu pisane samo za Sedmu muslimansku brigadu, nego za sve muslimanske borce. Sam hafiz Mehtić je i dalje ponosan na ove Upute, uvjeren da je na takav način "uputio i sačuvao brojne muslimanske borce da ne čine zločine koji su u islamskom pravu zabranjeni daleko prije nego što je ta zabrana propisana kroz međunarodno pravo".

Politički i vojni odnosi Haški tužilac u optužnici navodi i podatke o podređenosti "mudžahedina" u okviru strukture Armije BiH. Nakon dolaska u BiH, strani islamski dobrovoljci su formirali niz jedinica širom srednje Bosne. U optužnici se navodi da su "stvaranjem zone pod komandom 3. korpusa ABiH 'mudžahedini' uključeni u sastav i potčinjeni 7. muslimanskoj brdskoj brigadi. Nakon toga su 'mudžahedini' u vrlo velikoj mjeri učestvovali u borbenim dejstvima sa 7. muslimanskom brdskom brigadom. Dana 13. avgusta 1993., formirana je jedinica 'El Mudžahid' i stavljena pod komandu 3. korpusa ABiH". General Hadžihasanović je u svojstvu svjedoka na suđenju Blaškiću 9. juna 1999. godine rekao da "mudžahedini nikada nisu bili u sastavu 7. muslimanske brigade, niti u sastavu Armije BiH". Za generala Hadžihasanovića to su bile samo grupe i pojedinci koji su pravili probleme, i koje je razoružavao MUP. Za njega su "mudžahedini bili izvan armijske strukture", dok je Sedma muslimanska bila u zapovjednom lancu 3. korpusa. Hadžihasanović je poricao da je znao bilo šta o zločinima od Dusine do Bikoša, od Zenice do Travnika. Na direktno pitanje sudije Jorde, Hadžihasanović je rekao da je tražio izvještaje i istrage od vojne policije o navodno počinjenim zločinima od strane njemu podređenih jedinica i dobivao od nje "vrlo često" odgovore da zločina nije ni bilo.

General Alagić je optužen prije svega kao komandant OG "Bosanska krajina" sa komandom u Travniku. Njemu je, prema optužnici, do sredine aprila bila podređena i Sedma muslimanska, a od tada je ova jedinica direktno podređena 3. korpusu. Kao potčinjene jedinice komandantu Alagiću, navode se i druge jedinice koje su učestvovale u sukobima sa HVO-om, opisanim u optužnici: 17. krajiška brdska brigada, 305. brdska brigada Jajce, 27. motorizovana brigada, te Opštinski štab odbrane Jajce sa svojim jedinicama. "U sastav OG 'Bosanska krajina' 16. aprila 1993. ušle su 306. brdska brigada, 308. brdska brigada i 312. brdska brigada, dok su dijelovi 7. muslimanske brdske brigade premješteni i potčinjeni direktno komandi 3. korpusa ABiH". Jedinice 306. brigade Armije BiH, koje su, prema optužnici, bile podređene generalu Alagiću, terete se za masakre i zločine u Miletićima i Bikošima. To je samo jedan od primjera Alagićeve odgovornosti, prema optužnici Haškog tužilaštva. Pukovnik Amir Kubura se tereti za djela koja su počinili pripadnici Sedme muslimanske brigade na području Zenice, Travnika i Kaknja.

Nakon otvaranja optužnice, bošnjački političari i komandanti nastavljaju da tvrde kako nije bilo masovnih zločina, ubistava van borbe, razaranja i pljačkanja tokom operacije jedinica Armije BiH protiv HVO-a u srednjoj Bosni od januara 1993. do januara 1994. godine. Ali, vrijeme poricanja je prošlo: izlaskom pred sud trojice visokih oficira Armije BiH počinje sudsko preispitivanje stvarnih političkih i vojnih odnosa unutar Armije BiH i vlasti tadašnje Republike BiH tokom rata, koji su do sada ostajali sklonjeni od očiju javnosti samo zbog razmjera zločina koje su počinile druge dvije vojske u prošlom ratu. Bez takvog suočavanja, nema ni bošnjačkog, niti bosanskog ozdravljenja od trauma i posljedica odnosa nastalih tokom rata. Takvo pravilo, jednostavno, važi za sve u BiH i u regionu, nakon rata u kome nije bilo ni pobjednika, niti poraženih.

Bošnjaci u Haagu

Nema nevinih nacija

Zločini koje su dijelovi bošnjačkih postrojbi u proteklom ratu činili, morali su se na licu mjesta procesuirati, bez obzira što to nisu radili Srbi i Hrvati. A to u većini slučajeva nije učinjeno

Piše: Šaćir Filandra

Cijelu stvar sa odlaskom bošnjačkih generala u Haag ne treba dramatizirati, a niti to, kako se vidi, Bošnjaci čine, budući da je nešto takvo bilo i predvidivo i očekivano. Ukupnom događanju ne treba prilaziti emocionalni ni stresno, nego racionalno i mudro. Radi se o stvarima koje su izvan domaće kontrole i događajima koji su se već zbili, a kriti se nisu mogli, niti trebali. Hiljadu puta bi bilo bolje da je domaće pravosuđe te događaje već davno procesuiralo, budući da je za njih znalo ili moralo znati, ali zbog nedostatka hrabrosti i poštenja ono to nije učinilo. Kategorija odgovornosti za djela učinjena u ime nacije na ovim prostorima još očito ne postoji, pa se borci za nacionalnu stvar, bez obzira šta učinili, ne mogu smatrati krivim. Stari Machiavelli je tu uvijek na djelu. Tako je dijelom bilo i sa Bošnjacima, mada ne u istoj mjeri i u istom opsegu kao sa Srbima i Hrvatima. Svaki put kada Bošnjaci preuzmu metode rada od svojih napadača i osporavatelja, u ovom slučaju Srba i Hrvata, oni izvuku tanji kraj. Bošnjaci jednostavno ne mogu da sebi priznaju da je njihova pozicija radikalno drugačija i da ono što je "dopušteno" drugima njima nije. Zločini koje su dijelovi bošnjačkih postrojbi u proteklom ratu činili, morali su se na licu mjesta procesuirati, bez obzira što to nisu radili Srbi i Hrvati. A to u većini slučajeva nije učinjeno. Da li stoga što je baš sredinom '93. godine došlo do znatnog redukcionizma u bošnjačkoj politici i što se islam počeo znatnije koristiti u ideološke svrhe, kako misle i tumače mnogi taj izostanak principa odgovornosti, ili zbog toga što je sam princip odgovornosti bio cijelo vrijeme subjektiviziran i personaliziran u tadašnjoj bošnjačkoj politici tako da neki "naši" ljudi, a zna se koji su to bili tada podobni, nisu mogli griješiti jer su bili "naši" ljudi, u ovom trenutku nije bitno. Bitno jeste da je izostalo masovno histeriziranje povodom hapšenja, izuzme li se skup podrške u Sanskom Mostu čovjeku koji je očigledno pun pehova, te je na taj način, mada ne toliko svjesno koliko instinktivno, pokazana jedna osobena bošnjačka politička kultura koje se i nadalje treba držati. Mali i nezaštićeni, a to su u cijeloj priči Bošnjaci, mogu i moraju jedino inzistirati na općim načelima pravde i pravičnosti, univerzalnim vrijednostima u čijem podržavanju postaju i opstaju kao dio svjetske zajednice. Status žrtve Vijest o hapšenju bošnjačkih generala proizvela je svojevrstan muk više nego zaprepaštenje, razočarenje ili iznenađenje u bošnjačkoj javnosti. Bošnjaci su se svemu više nadali nego tome, posebno izboru uhapšenih, jer su sa neospornim statusom žrtve u proteklom ratu razvili duboki osjećaj nevinosti. Činom odlaska u Haag njihovih omiljenih generala, osjećaj nevinosti i žrtve (ali i svojevrsne naivnosti i zbunjenosti koja ih je držala i na početku ali i na kraju devedesetih) doveden je u pitanje. A taj osjećaj oni, naravno, ne treba da gube jer je on neosporna stvar. I prije početka rata, u imaginarnim političkim konceptualizacijama rješavanja bosanskog/bošnjačkog pitanja srpskih i hrvatskih ekstremista, oni su imali status onog koji će postati žrtva. Tako je i bilo. O narodima se ne može govoriti u kolektivnozločinačkim kategorijama, ali ni u kategorijama apsolutne i aksiomatske nevinosti, bez obzira na to kakve zločine pojedine generacije tog naroda povremeno i činile. Ne može se, dakle, govoriti o apsolutno zločinačkim i apsolutno nevinim nacijama, ali se može i treba govoriti o zločinima koje naprave pojedinci iz određenih naroda. Sasvim je normalno da svaka nacija, kao i svaki čovjek uostalom, o sebi misli sve najbolje i najljepše. Pozitivni stav o sebi dio je onog gradivnog tkiva nacionalnog identiteta i bez takvog vrijednosnog stava nacija uopće ne bi ni postojala. I pored svih zločina koji su od strane pojedinaca učinjeni u ime "slobode" i "srpstva", a zaprepašćujuće su razmjere do kojih je srpska javnost prešutno odobravala zločine nad Bošnjacima, taj narod ponovo o sebi misli kao o jedinoj slobodarskoj naciji na Balkanu. Očektivati da oni taj oblik samodopadljivosti redefiniraju je iluzorno, ali nije iluzorno kažnjavanje počinilaca zločina. Kakve će to efekte imati za kolektivnu svijest, tek će se vidjeti. Ako konkretiziramo kategoriju zločina, kao što se i čini, onda nema mjesta govorenju niti kvalificiranju zločina nacionalnim kategorijama, a ako već kolokvijalno tako govorimo, moramo ustvrditi da u tom slučaju niko nije nevin, pa ni Bošnjaci. Stoga je sasvim neumjesno i politički kontraproduktivno govoriti da su bošnjački oficiri nevini jer svačiju nevinost ili krivnju u datim okolnostima treba da ispita pravosuđe. U herojskoj obrani bošnjačkoga naroda, u prilikama kada je dvjestopedeset hiljada ljudi različitih karaktera, sudbina ili stepena zasićenosti alkoholom ili ponesenosti ličnom osvetom bilo pod oružjem, sasvim je očekivano da će biti ekscesnih, i bilo je ekscesnih i nekontroliranih situacija u kojima su nevini ljudi stradavali. Bitno jeste, i to se uvjerenje kao činjenično stanje kolektivnog bošnjačkog pamćenja i iskustva ne može izbrisati niti potamniti, da nije bilo ideologije zločina, konceptualnog i svjesnog ratovanja da bi se nanijelo zlo kao takvo drugome, da bi se drugi istrijebio, protjerao ili uništio. Stoga pojedinačne zločine, za koje se treba i mora odgovarati, treba odvojiti od bošnjačke obrane golih života u proteklom ratu. Zatvorski selami Stoga je danas bitnije pitanje kako je sam čin privođenja okrivljenih izveden i šta će sa njihovim porodicama poslije svega biti. Ne može se izbjeći utisak da se postojeća vlast u cijeloj situaciji ponijela krajnje hinjski, da ne kažemo kukavički. Ona čin privođenja optuženih nije izvela na dostojanstven i ljudski način, kako se to, recimo, provodi u Hrvatskoj, nego je okrivljenim pristupila kao kriminalcima, kao osobama u koje se nema povjerenja. Nije bilo potrebe da se ljudi nasilno hapse i da noći provode u zatvorima. Svoju revnost prema vlastitim foteljama/međunarodnoj zajednici naši zvaničnici mogli su iskazati i sa više osjećaja za vlastiti dignitet. A to što su u zatvor poslali svoje potrčke da se sa uhapšenicima poselame/pozdrave, jer, Bože moj, njima bi to neko mogao zamjeriti, krajnji je cinizam, izuzme li se časni gest ministra Mijića. Stoga nije očekivati za Bošnjake u Haagu ništa bolje ni u budućnosti. Ko će snositi troškove njihovog boravka u zatvoru i posjete njihovih porodica, to tek treba da se vidi. Da li je to samo briga Bošnjaka, pa onda kojih Bošnjaka i koji su danas spremni ljudima u nevolji pomoći, ili je to stvar države čiji su građani. Već ima nagovještaja da postojeća bosanska vlast u taj aranžman skrbništva neće htjeti ili smjeti ulaziti, jer je, po toj logici, i Karadžića kao bosanskog državljanina ona dužna materijalno pomagati. Kako će se, recimo, Vijeće ministara odnositi prema tome, bit će zanimljivo vidjeti. Ako se cijelo skrbništvo nad bošnjačkim uhapšenicima u Haagu svede na same Bošnjake, možemo lahko doći u poziciju da među Bošnjacima imamo istu stvar kao sa Herceg-Bosnom, što u materijalnom smislu nije toliko bitno, ali je politički za bosansko društvo i državu pogubno. Na taj način bismo imali produžetak rata u miru, tri istine, tri žrtve, tri povijesti bez perspektive za pomirenje i normalizaciju života. Bilo bi najbolje i jedino ispravno da se briga nad bosanskim uhapšenicima u Haagu i njihovim porodicama u zemlji, bez obzira na njihovu vjeru i naciju, napadačku ili obrambenu poziciju u ratu, te stepen zločina za koji su odgovorni, regulira na državnoj razini, bez obzira koliko to kome izgledalo paradoksalno ili nepravedno.

Amir Kubura

V.D. za preuzimanje krivice

Amir Kubura (37) napustio je JNA 1992. godine u činu kapetana i vratio se da pomogne odbranu rodnog Kaknja. Tamo je prvo komandovao jednim odredom, a potom jednim bataljonom. U decembru 1992. postavljen je na jedno pomoćničko mjesto u štabu Sedme muslimanske i potom početkom 1993. postaje načelnik štaba ove brigade. Od 1. aprila do 20. jula zamjenjuje Asima Koričića, tadašnjeg zamjenika komandanta Sedme muslimanske brigade, koji je u tom periodu bio odsutan. Praktično, u periodu kada je bio v.d. komandanta vođene su ključne operacije za koje se sada tereti u haškoj optužnici. Komandant Sedme postaje 21. jula 1993., a 16. marta 1994. je prekomandovan za komandanta 1. muslimanske u sarajevskom korpusu. Nakon rata, bio je komandant 443. brigade 4. korpusa, a potom je prebačen u 1. korpus, u kome je ostao sve dok mu nisu javili da prekine odmor i vrati se u Komandu Korpusa. Njegove kolege kažu da je znao razlog takvom pozivu, ali se disciplinirano odazvao pozivu i predao.

Enver Hadžihasanović

Od Mojmila do Srebrenice

Enver Hadžihasanović (51) je slovio u Armiji BiH kao njen vojno "najobrazovaniji oficir" i klasični "štapski oficir" koji je ratovao nad mapama i reljefima u vlastitim kabinetima. U njegovoj haškoj biografiji, nema ključnih činjenica zbog kojih je među Bošnjacima njegov autoritet prestajao odmah po skidanju uniforme. U martu 1992. godine, kao potpukovnik JNA, Hadžihasanović je izveo tenkove na Mojmilo. Početkom aprila 1992. JNA ga stavlja u kućni pritvor, ali on krajem istog mjeseca prelazi u TO BiH. Iz Sarajeva ga u jesen 1992. šalju u Zenicu kako bi vojnički ustrojio 3. korpus. Sa bošnjačkog stajališta, njegova najveća greška jeste što je dozvolio da ga HVO u aprilu 1993. iznenadi serijom zločina i masakrom u Ahmićima. Ali, on je odbacivao takve kritike, vodeći dalje iz jedne krvave greške u drugu. Način na koji je vodio operacije Armije BiH u sukobu sa HVO-om sada je predmet haškog suđenja. Kada je 1. novembra 1993. smijenjen Sefer Halilović, uz optužbe i istragu, Hadžihasanović je postao načelnik Štaba Vrhovne komande Armije BiH. U decembru 1993, postao je brigadni general. Uz druge kontroverze, ostalo je mnogo toga nejasnog oko njegovih naredbi koje su tokom 1995. direktno uticale na slabljenje i sukobe unutar vojne strukture "zaštićene zone" Srebrenice. I pored takvih kritika, u maju 1997. postaje divizijski general a kasnije i generalmajor. Penzionisan je u aprilu 2000. godine.

Mehmed Alagić

General iz zatvora

Mehmed Alagić (54) napustio je JNA 27. februara 1992. u činu potpukovnika. U januaru 1993. kao vojnik stupa u 17. krajišku brigadu 3. korpusa, piše u njegovoj haškoj biografiji, no pouzdano zna da marta ž93. postaje komandant OG "Bosanska krajina". Nakon odlaska Hadžihasanovića, 1. novembra 1993. postaje komandant 3. korpusa. Nakon okončanja sukoba Armije i HVO-a, u aprilu 1994. godine postaje brigadni general. U Zenici je tokom njegovog vođenja 3. korpusa vladalo veliko nezadovoljstvo njegovim samovoljnim, agresivnim i arogantnim ponašanjem. Hamdija Hadžihasanović, ratni ministar odbrane Vlade RBiH, Alagićevo je ponašanje najpreciznije opisao: "Alagić misli da on sve kontrolira, a mi mislimo da vlast treba da kontrolira njega". Alagić je nastavio da gradi vlastitu legendu, bez obzira na veličinu tuđih žrtava: najčešće je bio sekularista, ali kad je trebalo u zimu 1995. proučavao je i ratne operacije Muhameda a.s. pripremajući se za oslobađanje Vlašića. Kao komandant 7. korpusa više je obećavao i najavljivao nego što je postizao. Za njega je srednja Bosna bila "biološki rezervoar" u kome je jedino trebalo mobilisati što više ljudi. Optužbe za samovolju i političko mešetarenje pratile su ga i poslije rata: postao je član Glavnog odbora SDA i potom načelnik Sanskog Mosta. Sa ove dužnosti je smijenjen odlukom OHR-a, a potom izveden pred sud u Bihaću. U aprilu 2001. osuđen je na četiri godine zatvora zbog zloupotrebe položaja. Alagić je uložio žalbu na ovu presudu.

Arhiva Dani
218