ekada je svijet telekomunikacija bio miran i dosadan. Rijetko su državni vrhovnici obraćali pažnju na njega, a u socijalističkom bloku ta pažnja bila je isključivo negativna: koliko god je mogućno, ograničiti komunikaciju na zemlje bloka, pomno nadzirati nekolicinu dopuštenih veza s vanjskim svijetom. Oprez tih vlada pred međunarodnim kontaktima bio je toliko jak da je telekomunikacijska industrija svjesno držana na minimumu investicija. A tada je i na Istoku i na Zapadu telekomunikacijska mreža bila monopol države, ili barem vrlo blizu monopola, kao u SAD. Takve firme nisu mogle propasti, ni u teoriji. Međusobno, u tišini su monopoli određivali šta da naprave, i koliko da naplate, ili u slučaju komunističkih zemalja, ne naplate telefonske usluge. "Pola nas čeka telefonsku liniju, druga pola da čuje signal", gorko su se šalili Mađari. Kvalitet nije bio privilegija korisnika.

Sve se to korjenito mijenja. Konkurencija raste, i nadire iz raznih pravaca. Monopolistička kontrola telekomunikacija razbijena je novim tehnologijama u paramparčad, svugdje. U polje hrle konkurenti, ne više čak ni druge telekomunikacijske firme, već i operatori kablovske TV, proizvođači softvera, banke... Čak je i francuska državna vodoprivreda zagazila u telekom. Svjetsko tržište globalnih telekomunikacija teško je trilion dolara. A uljezi donose nove vještine, svjež pristup, i transformiraju cjelokupnu industriju, iz gradnje i održavanja komunikacionih mreža u djelatnost gdje su komunikacije tek slučajni dio kolopleta raznih usluga. Negdje poletno, negdje s ogorčenjem, i vlade moraju prihvatiti činjenicu da je konkurencija najbolji put od novih tehnologija ka poboljšanim i raširenijim uslugama, po nižim cijenama. Tako je telekom dospio na vrh političkih prioriteta.

Budi se Istok na Zapad Širom Istočne Evrope, u Rusiji i nezavisnim državama bivšeg SSSR-a, potražnja za telekomunikacijskim uslugama vrtoglavo raste, kako za novopronađenim, tako i za starinskim. U zemljama poput Albanije gdje su telefoni rijetki a veze loše (jedna linija na sto duša), satelitske mreže niču u pokušaju da pristignu dugo potiskivanu potražnju. Ne radi se ni samo o osnovnim uslugama. Prije par godina, moskovski izlazi za internet bili su zloglasni po nepouzdanosti. Danas već postaju po zapadnjačkim standardima normalni, sa zadovoljavajućom brzinom transmisije, a cijene su opale za 50 posto i više, usljed oštre konkurencije. Čak ni najsuvremenije zemlje tranzicijskog vilajeta poput Slovenije ili Hrvatske, gdje je u prosjeku dostupna jedna telefonska linija na dva stanovnika, nisu pošteđene neutažive gladi za novim uslugama. Poslovan čovjek ili žena, ukoliko drže do sebe bit će polugoli bez mobitela, a Rusi su poludjeli za pejdžerima: broj pretplatnika se udvostručuje godišnje. Proizvođači opreme zaslijepljeni su blještavom perspektivom koju im pruža tako masivna modernizacija informacionih usluga ekonomija u tranziciji. Najvećom šansom da se profitira na prelasku iz komunizma. A profiti su veliki, jer velike su i prepreke. U Rusiji 1990. postojalo je samo 1000 međunarodnih telekomunikacijskih kanala i samo jedna međunarodna centrala, u Moskvi. Lenjingrad je imao bijednih 11 kanala kojim je opsluživana Oblast od 12 miliona stanovnika. Danas Rusija ima 45.000 međunarodnih kanala, i svi regioni, praktično svaki telefon, imaju međunarodni pristup. Nekadašnji "drugi svijet" grčevito se bori da postigne lagodni pristup globalnim komunikacijama kakav Amerikanci, Japanci i mnogi Evropljani uživaju već decenijama, bilo kao Rumuni koji su ponudili na tender ugovor od milijardu dolara za kompletnu revitalizaciju Romtelecom-a, bilo kao Litvanija i Makedonija gdje Ericsson i Alcatel prave nove međunarodne centrale. Istodobno, zemlje poput Ukrajine bore se za ono osnovno: uvesti telefon gradskim masama, i prve telefone u sela. Tamo gdje je početna razina viša, kao u pribaltiku ili zemljama Višegradske grupe, lokalni telekomi i konzorcijumi zapadnih firmi vrše zajednička ulaganja u dalje reforme. Ponegdje, kao u Rusiji i Poljskoj, desetine privatnih operatera, često uz podršku zapadnih kompanija poput MCI, France Telecoma, Nokie ili Sprinta direktno se sučeljavaju s negdašnjim državnim monopolima natječući se za korisnike. U Poljskoj privatne firme kao što je RP Telekom nalaze profitabilnu tržišnu nišu nudeći pouzdanije usluge instalacije, jeftinije nego kod monopolističke Telekomunikacje Polska (TP SA). U 1995 je već RP dostigao brojem instaliranih priključaka, 760.000, svog državnog rivala.

No, koliko god među globalnim telekomima vladala "zlatna groznica", toliko je često i neprijatno otkriće da je sklapanje ugovora ustvari napornije i skuplje nego što su uopće mogli očekivati. Pljušte optužbe za korupciju, a katkad se i već sklopljeni ugovori poništavaju. Razlike su drastične: Mađarska je privatizirala dio monopola da bi popunila budžetsku "crnu rupu", a Česi i Slovaci suočeni s znatno manjim deficitima izabrali su pojačanje međunarodnih ulaganja zadržavši ključnu ulogu vlade. Ponegdje su, kao u Rusiji i Bugarskoj, inicijative došle s nivoa regionalnih i gradskih vlasti, čime je podstaknuta konkurencija državnim monopolima, koji se pak često reformišu fleksibilnije suočeni s bilo kakvom konkurencijom. No, kao i na Zapadu, val privatizacije pruža nove šanse samo uz enormne rizike.

U Mađarskoj se telekom odijelio od poštanske službe pa je i privatiziran. Uslijedila su dramatična poboljšanja performansi i poslovne prakse. Prihod MATAV-a je već 1996. prešao 196 milijardi forinti, profit 23 milijarde. Sedamdeset miliona forinti, deset posto sume ukupno investirane u zemlji te godine, uloženo je u digitalizaciju 62 posto telefonskih usluga i 300.000 novih linija, nakon čega je nekih 80 posto Mađara imalo pristup telefonu, liste čekanja polahko se smanjivale do nestajanja. Predsjednik Arpad Goncz je zakon koji je sve to omogućio nazvao "najvažnijim aktom privrednog i društvenog zakonodavstva koji je ova vlada donijela".

No, mada je Mađarska tom prodajom rastresla rukovodstvo vlastitog telekoma, dajući novonastaloj firmi monopol na međunarodne pozive strukturirala je telekom industriju tako da je MATAV-u dopustila da zaguši konkurenciju. Profiti su korišteni i da se utvrdi dominacija pred nadolazećim konkurentima, primjerice otkupom velikog dijela vlasništva u Westelu 900, vodećem mađarskom mobilnom operateru. Na duge staze, to je jednako škodljivo kao i državni monopol. U Moldovi je pak svojedobno došlo do žestokog sukoba između ministra privatizacije Ceslava Ciobanua i ministra telekomunikacija Iona Casiana, te se vlada podijelila po pitanju dopuštenog omjera stranog i privatnog učešća u Moldtelecom-u, te procenta zarade koji će biti usmjeren u državni budžet. Ciobanu je htio učvrstiti pozicije u vladi, usmjeravajući privatizacijom zarađena sredstva u fondove drugih ministarstava. Casian se pak nadao da bi zadržavanjem fondova i njihovim ulaganjem u poboljšanje usluga mogao popraviti političku reputaciju, pa možda preći i u važnije ministarstvo. Bilo jednom na divljem Istoku.

Brzina munje Digitalne tehnike i mikroelektronika su, dajući novim napravama brzinu, lakoću i računarsku "inteligenciju" do neprepoznatljivosti izmijenile telekomunikacije za proteklih petnaestak godina, do te mjere da je danas tehnološka besmislica praviti razliku između telekomunikacije i računara. Mreže privreda u tranziciji, dakle, moraju preći na kompjutorski jezik, koristeći digitalne kodove, napustiti tradicionalne analogne kodove i ručne centrale kakve je većina razvijenih zemalja odbacila još prije dvadeset godina. Primjerice, u Poljskoj su sve do 1991. ručno prebacivali polovinu poziva, a ručno prebacivanje je u centralnoj Aziji ostalo pravilo, pa se zalutali Zapadnjak može osjećati kao u muzeju. Analogna transmisija nevjerovatno usporava transmisiju podataka u mreži, putujući brzinom od 9,6 kilobita u sekundi. U digitalnoj formi, pak, glas, podaci, teleksi i faksimili mogu putovati brzinom munje, jeftinije i preciznije. Francuski Alcatel u Makedoniji instalirao 12 digitalnih centrala sa 226.266 linija, te je skoro tri četvrtine veza digitalizirano. Poljska je, da bi obezbjedila dotok prijeko potrebne digitalne opreme, prodala svoje tvornice telekom opreme konzorciju Siemensa, AT&T-a i Alcatela.

Obzirom da su danas čak i starinske centrale često kompjuterski kontrolirane, u stapanju nove i stare tehnologije već je zasigurno nemoguće odrediti oštru granicu između obrade podataka i prenosa poruke. Te i takve promjene nužno utječu, ne samo na telekomunikacije već i na druge srodne monopole poput onog poštanskog. Faks je kao sredstvo poslovne komunikacije u regionu procvao, a e-mail je sve rasprostranjeniji način komuniciranja, s naoko neograničenim potencijalom širenja. U Rumuniji je, na primjer, financijski daleko najpovoljniji vid komunikacije s vanjskim svijetom, uz cijenu osnovnog paketa usluga od 20 dolara mjesečno. Nije teško uvidjeti prijetnju za tradicionalne poštanske službe. "Na kocki je budućnost pošte", tvrdi direktor slovenačke pošte, u zemlji gdje već više od četvrtine firmi koristi e-mail, više nego u većini zapadnoevropskih zemalja. U Poljskoj pošta priznaje da zbog prodora e-maila gubi stotine miliona dolara potencijalnih prihoda godišnje. Procvat interneta pojačava taj pritisak: većina korisnika može, plativši fiksnu sumu, dobiti neograničen pristup uz plaćanje telefonskog poziva po lokalnoj tarifi. Sve češće se postavlja i pitanje zašto plaćati telefonske pozive ako je komuniciranje internetom skoro besplatno, kako s kraja na kraj grada, tako i širom zemljine kugle. Riječima Bila Gatesa: "Nisam baš siguran za šta je internet dobar komercijalno, ali ne znam zašto bi iko želio biti na tržištu međugradskih i međunarodnih telefonskih poziva, sad kad je ta stvar tu".

U pokušaju sustizanja telekomunikacijskih potencijala najrazvijenijih zemalja, postoji još jedan bitan problem: čak su i zapadne kompanije u špicu tehnološkog razvoja prinuđene da se konstantno mijenjaju i u hodu prilagođavaju zahtjevima tržišta i novonastajućim pravilima igre. Opstanak zahtijeva fleksibilnost, a paradoks je da se globalna telekom industrija istodobno kreće u dva pravca: fragmentacije i konsolidacije. Otud ne čudi ni rascjepljenost direktora i političara iz tranzicije oko pitanja budućnosti industrije. Ne samo što pravac koji izmijenjene telekomunikacije uzimaju nije potpuno jasan, nego se sve to odvija izuzetno brzo. Vlade mogu zadržavati revoluciju, ali ne i spriječiti je. Ako pokušaju, samo će nešto kasnije propasti nešto spektakularnije.

Djelomični uzrok porasta telekoma u ovim zemljama je i činjenica da su neke od njih među najbrže rastućim ekonomijama svijeta. No, rast telekoma često je još brži, jer vlade ih drže na vrhu prioriteta u strahu da će, bez efikasnog sistema poslovne i lične komunikacije, ekonomski porast usporiti, zastati, ili još gore, početi da opada. Teoretski, većina njih naoko se slaže oko načina poboljšanja telekom industrije : manje-više vlada uvjerenje da su privatizacija i konkurencija jedini način privlačenja nužnih stranih investicija i znanja. Vidljive su tendencije privatiziranja, no i one imaju perverzne efekte. Ponegdje se na privatizaciju gleda kao na nebeski dar : ne samo da će bajoslovno bogati stranci financirati modernizaciju lokalne mreže, već se smatra da su spremni novcem ispuniti državne blagajne za puko pravo da to učine. Jednako očito je i da ni ovo nije "na račun kuće". Strani ulagači žele natrag svoje novce, i žele da im država u tome pomogne. Često se ti interesi prebijaju produživanjem monopola nad telekomima. Omiljeno sredstvo-polovična privatizacija : država zadrži većinsko vlasništvo, a ulagači dobijaju zauzvrat razne implicitne ili eksplicitne garancije povrata. To je često ponavljan obrazac. Primjer Češke pokazuje: 27 posto SPT prodato je konzorcijumu koji predvodi nizozemski PTT Telecom i Swiss Telecom, a kompanija se obavezala da postavi zadani broj novih linija, kao i da osigura pravovremenost postavljanja: rok od tri mjeseca za privatna lica, mjesec dana za firme. Ovakva polovična liberalizacija bila bi besmislena u razvijenom svijetu, gdje većina ljudi već ionako ima telefon, ali na prostoru Istočne Europe i bivšeg SSSR sedam od deset ljudi živi bez telefona i često su suviše siromašni da bi platili priključak, čak i kad ga efikasna kompanija nudi. Stoga su vlade uvjerene da moraju naći ravnotežu između težnje za uvođenjem konkurencije i potrebe za zaštitom profita koji će biti uloženi u širenje mreže prema pasivnijim krajevima i kokuznijim žiteljima.

Instant programi Dosada su razne zemlje imale nešto uspjeha u ovom traženju ekvilibrijuma. Rumunija je, od 4.000 instaliranih priključaka u 1991. dobacila do 297.154 u 1995. Ali tek 10 posto tih linija je bilo digitalizovano, a usprkos drastičnom širenju mreže tek je oko polovina lokalnih poziva uspješno vršena. Karakteristično za skoro cijeli prostor, međunarodni su impulsi daleko skuplji nego što bi morali biti. Ruski instant program za preobrazbu jednog od globalno najgorih telekomunikacionih sustava u jedan od najmodernijih u regiji izložen je istim rizicima kao i Mađarski. Rusija je korporatizirala gigantski Rostelekom, dopustivši i stvaranje lokalnih i regionalnih operatora, planirajući i ustrojavanje kompanije-izazivača Svjazinvesta. Očekivana su poboljšanja, mada svi "konkurenti" Rostelekomu moraju platiti solidne sume novca za korištenje postojećih fiksnih linija. Sve u svemu, nigdje se ne javljaju kompletni rivali starih državnih mreža. Firme za pejdžing i mobilnu telefoniju i slični manji rivali pripušteni su u arenu, te je oštra konkurencija među njima često za posljedicu imala uvođenje novih usluga i sniženja cijena. Eurotel i Radiomobil, konkurentski češki mobilni operateri, uspjeli su proširiti krug korisnika, istovremeno smanjujući cijenu. Ali SPT je, u klasičnom monopolističkom maniru, naprosto povisila cijene ostalih usluga kako bi zadržala profit.

Činjenica jeste, da telekomunikacije sadrže elemenat prirodnog monopola a konkurencija telekoma je osobena. Pridošlica u poslu mora moći povezati se na postojeću mrežu: telefon je koristan samo jer povezuje s drugim telefonima, i što je mreža veća, to je korisnija.

Bilo kuda mobitel svuda

Pa ipak, mrežu posjeduje onaj isti operater s kojim se pridošlica želi nadmetati: kao kad bi neki proizvođač automobila bio prinuđen koristiti internu prodajnu mrežu konkurentske firme. Neki državni monopoli poput poljskog TP SA direktno guše konkurenciju blokirajući pristup novih takmaca njihovoj mreži. Mada su 150 firmi s dozvolom poljskog ministarstva komunikacija opsluživale tek četrdesetak tisuća korisnika, naspram 5,7 miliona korisnika TP SA, monopolistička firma nije žalila truda da potežući veze u državnom ministarstvu popunjenom njenim starim kadrovima dođe do predračuna i planova koje su podnosile nove firme, i prilagodi svoje planove u svrhu osujećivanja konkurenata. Još jedan adut bivših i ne-tako-bivših monopola je dodjela brojeva. Korisnici često nerado mijenjaju telefonsku kompaniju ukoliko moraju promijeniti i broj, jer to nosi rizik gubitka mušterija. U Poljskoj je izračunato da se troškovi te vrste ne mogu kompenzirati ni popustom od 10 do 15 posto. Industrijske regulatorne komisije ustanovile su da je cijena koju TP SA naplaćuje za međunarodne razgovore barem 30 posto veća nego što je optimalno, pa ipak su glavešine TP SA na višoj instanci direktno ubijedili birokratske nadzornike u ministarstvu, koje uzgred posjeduje to preduzeće, da se razlika uglavnom da objasniti troškovima ulaganja, neplaćanjem i sličnim tricama, a ne monopolom koji firma drži. I ostalo je sve po starom. Konkurencija je, navodno, dopuštena u međugradskoj komunikaciji, ali nisu dodijeljene koncesije inozemnim konkurentima, u strahu od pritisaka TP SA. Čije su usluge tako loše da tek šest posto ispitanih u anketi Centrum Badan Opinii Publicznej smatra da su se uopće promjenile od 1992! Pri tom su tako skupe da četvrtina ispitanika uopće ne pravi međugradske pozive! Problem je, uvijek i svugdje, novac. Međunarodna telefonska Unija (ITU) procjenjuje da u čitavom regionu telekomi generiraju tek toliko keša godišnje, da povećaju obim mreže za 10 posto. Potražnja raste skoro 30 posto godišnje, što znači da se pedesetak milijardi dolara mora namicati, uglavnom iz inozemstva. A nedovoljno privlačna politika odbija investitore, što su Ukrajinci osjetili na svojim leđima, usljed pohlepnog i nekompetentnog vođenja tendera. Nakon već pripremljenih tendera i ugovora, ulagači su iz štampe saznali da će vlasti uvesti i 65 miliona nameta u vidu godišnje licence, kako bi popunili budžet. Naposljetku se pobjednik tendera, Motorola povukla zgađena, odnijevši i ulog od 500 miliona dolara, a jedini preostali ponuđač Deutsche Telekom ostao da razmotri opcije"...

Recept za bogaćenje U principu, argumentacija u korist oslobađanja tržišta telekomunikacija ista je kao i u korist oslobađanja robnog tržišta. U oba slučaja, sve se zemlje mogu bogatiti specijalizirajući se za djelatnosti u kojima imaju komparativnu prednost. Možda je, suprotno uvriježenom mišljenju, danas to važnije i od liberalizacije trgovine robama. Ne samo da oslobađanje trgovine obećava poboljšanje domaće efikasnosti, također ima i za svrhu uvezivanje tranzicijskih privreda za bogati svijet, olakšavajući i jednim i drugim otkrivanje i iskorištavanje komparativnih prednosti. Već sada, primjerice, uposlenici u Indiji pišu računarske programe za klijente poput Intela ili Sun Microsystemsa, radnici u Maleziji obrađuju japanske polise osiguranja, radnici u Irskoj britanske avio-karte.

Kako troškovi međunarodne telekomunikacije opadaju usljed liberalizacije i konkurencije, takvi poslovi počet će se otvarati i u tranzicijskim zemljama, s njihovom obrazovanom radnom snagom i znatno jeftinijim nadnicama, naročito u odnosu na napredne ekonomije EU. Svaka djelatnost, od sekretarskih do računovodstvenih usluga, koja se može obavljati preko ekrana i telefona može se prenijeti bilo gdje u svijetu preko satelita i računara. Ta poboljšanja neće se javiti tako naglo kao što bi mogla, da vlade ne nastavljaju posrtati. I kao što zorno pokazuje Motorolin promašaj sa Ukrajinom, nastavak takvih politika navodit će međunarodne telekom kompanije da zaziru od daljeg ulaganja u privrede koje nisu pouzdane u stvaranju nesputanih konkurentskih okoliša u kakvim takve firme normalno operiraju. Mogućnosti koje telekomunikacijska revolucija nudi zemljama u tranziciji su izvrsne, pod uvjetom da vlade krenu korak dalje od već donesenih polovičnih mjera. Budućnost je, očito, njihova stvar.

Arhiva Dani
218