Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić, Amir Kubura... "Ja sam se ovdje udala prije dvije godine", veli sredovječna žena podižući pogled sa gomile odjeće ko-ja leži u koritu pred njom, "nisam ja tada bila u selu." Dok iz unutrašnjosti kuće iza njenih leđa dopire turbo-folk, ponovo se vraća poslu, pokazujući da nije zainteresirana za nastavak razgovora. "Ja sam tada bio u Zenici", kaže muškarac u ranim četrdesetim. Gol do pojasa, na sebi pored opanaka ima još samo maskirne pantalone, zastajkuje nakratko na strmom putu koji vodi kroz selo. Rukom briše znoj koji kipi, i tek ponekad procijedi: "Ne znam!", ipak pokazujući put ka hrvatskom, spaljenom dijelu sela.

Dusina, zeničko selo, čije je hrvatsko stanovništvo pobijeno u januaru 1993, zavjerenički je tiho. I pored toga što je ljeto, poljski radovi u jeku, na njivama nema skoro nikoga, ispred jedine seoske prodavnice nema dežurnih alkoholičara, a život valjda jedino teče iza dvorišnih ograda; "Haj'te vi dalje!", reći će neki starac na sam spomen 1993. A dalje - nema ništa. Na kraju puta je desetak ruševina, oguljenih zidova, jedini preostali trag hrvatskih domaćinstava i podsjećanje na zločin; muslimansko groblje, nastalo u ratu, leži na livadi naspram ruševina.

Put između ruševina i groblja završava pored posljednje u nizu ruina; kuća, međutim, nije spaljena, kao niti jedna druga u selu. Sve su temeljito opljačkane, svaki kabl izvađen iz zida, svaka cijev istrgnuta, svaki crijep i svaka greda odneseni. Malter je sa raspuknutih zidova u gomilama opao na pod, a ponegdje iz zemlje, jer ni poda više nema, niknula je trava. Između krša, rijetkih keramičkih pločica sa motivom plave palme, leže protruhle pantalone, a pored njih pletena čarapa. Nigdje na zidovima nema uobičajenih poruka, grafita, polumjeseca, nemuštog potpisa nekog pobjedom opijenog vojnika, ni traga od stihije nasilja koja je morala preplaviti ovo seoce; te kuće su polako, strpljivo razarane, iz dana u dan odvoženi komadi namještaja, rastavljani krovovi, izbijane cigle iz zidova A plijen je najvjerovatnije završio u selu, kod njih, kod komšija, prijatelja, radnih kolega. U Dusini danas nema Hrvata i Srba. "Dođe jedan ponekad, radi", kaže naš sugovornik, a "jedan" više nije susjed ili poznanik, nego "jedan"- neprijatelj.

Pogled koji se sa vrha brda pruža na naizgled idiličnu dolinu je veličanstven. Ljepotu krajolika ne remeti ništa, spaljene kuće su iza leđa, rat kao da nije vođen, jer rastu kukuruzi, grah se suši, sijeno je u stogovima, trava je pokošena. Ali, tiho je, odviše tiho. Preteško tiho.

....znali su ili imali razloga da znaju... Za razliku od Dusine, u Buhine Kuće, selo na samom ulazu u Vitez, stanovništvo se nakon pokolja u januaru 1994, vratilo. Život naizgled teče, Bošnjaci i Hrvati žive u iznova izgrađenim kućama, dvorište uz dvorište, ali kao nikad ranije daleko jedni od drugih. Tu nema dovikivanja preko ograde, ničega od obilježja svakodnevnog seoskog života, od svega je ostao samo teški zadah apartheida, neprirodan koliko i nov.

"Nismo mi bile ovdje", odgovaraju dvije žene, koje ne mogu imati više od četrdeset godina, prerano ostarjele od teškog i težačkog života. "Otiđite u Vidoviće, oni su nastradali." Kuće Vidovića, Ante i njegove preživjele snahe Ankice, na izlazu su iz sela, jedna do druge. Veliko dvorište, kokoši i patke, koje kljucaju po travi, drvarnik i staje, velika i nedavno obnovljena kuća, pored glavnog puta, kojim zuje automobili.

Sijed i ne baš pokretan muškarac otvorio je vrata polumračne kuće. "Eh, ne znam šta bih ti rekao", veli zagledan ispred sebe, u pod, a onda ipak obuva gumene opanke i izlazi u dvorište. Opanci kloparaju dok se primiče klupi u dvorištu u hladu jabukovog drveta.

"Ujutro u četiri su nas napali. Povikali su: 'Predajte se, ustaše!' Sinovi su istrčali iz kuće, snaha je nosila djecu i zavikala: 'Ne pucajte, djeca su!' Oni su zapucali, evo ovdje su ubijena njih dvojica (pokazuje rukom na mjesto u dvorištu, dva metra od klupe), a ovdje snaha. Bila je trudna, smo što nije rodila", kaže Ante, prisjećajući se onoliko koliko mu to dopušta dob. Najstariji Antin unuk je također ubijen, a drugo troje, od kojih je najmlađi, Brano, imao sedam godina, ranjeno. Seljani su, veli Ante, pobjegli preko puta, ka tadašnjem logoru UNPROFOR-a, ali su im trupe UN-a odbile pružiti utočište, da odatle nastave bježati prema Vitezu.

da će snage pod njihovom kontrolom... "Evo vidiš kud mi je metak izašao", zavraća košulju i pokazuje ranu na vratu, koju je dobio bježeći, "a ušao je ovdje, kod plećke." "Bili su mladi, lijepi momci, dobro obučeni, iz Sarajeva ili Zenice. Nisu to bili ovi naši. Komšije kad su bile na straži, oni bi nama kazali da radimo ako imamo šta na polju dopodne, jer poslije dolazi druga smjena. A ovi momci, šta ćeš, njih su doveli odnekle i mi smo njima svima bili ustaše! A ja bio u Šesnaestoj muslimanskoj u onom ratu!"

"Bili su tu blizu nekak'i iz Travnika, došli da čuvaju, pa su i njih pohvatali na spavanju, Bože šta su im radili. Na sve liče, samo na ljude ne liče! Al' nije to niko ni očekivao, nije ovdi bilo ni oružja, ni vojske! Ubili su Franu Šafradina, i ženu mu, ona bila nepokretna, a on ost'o uz nju, bio čovjek, zlatan!"

Ante se nakon nekoliko mjeseci liječenja u Splitu vratio u Buhine Kuće već u ljeto 1994. i danas živi tamo sa suprugom. "Nije ti ona sad ovdi, ona je s unucima u Vitezu!" A komšije? "Evo, ovdje prekoputa su izbjeglice. Ima moj Huso, žali mi se da nema šta jest', ja mu ponekad prebacim preko ograde ulja ili šećera. Al' noću, da se ne vidi, ljute se ovi, ne daju da imaš vezu."

Teško priča, često usred rečenice, mijenjajući temu, zastajkuje, pa se ne može sjetiti gdje je stao. "Moje djece nema, najbolje bi bilo da rat je rat svako treba da razgovara. Bilo je svakakvih vojski i u Drugom svjetskom ratu, ali niko nije tuk'o žene i djecu. A ovo je sad tuklo svoj narod jedan narod", kaže, na časak mi se učinilo više za sebe nego za nas, u nekakvom unutrašnjem dijalogu, sa stoičkom pomirenošću sa svijetom i svojom tragičnom prošlošću, pomirenošću od koje se krv ledi u žilama. Nije tu bilo nikakve mržnje, čak ni pravičnog bijesa i srdžbe. Ante, ovakav kakav jeste, izgledao je kao najlakši i najbolji čovjek na svijetu. Oči mu jesu bile vlažne, ali u njima nije bilo ničeg osim tog stravično dubokog mira.

počiniti zločine ili su ih već počinile... Kao i Buhine Kuće, Maline vode dva paralelna života. Selo je jasnom crtom podijeljeno na muslimanski i katolički dio, a dijeli ga zgrada zajedničke, četvorogodišnje, škole. Pred seoskom kafanom, sa nakrivljenim bilijarskim stolom, sjedi nekoliko muškaraca. "Je l' vi radite za optužnicu ili obranu?", pita jedan od njih dok mu se na ruci presijava zlatni sat sa šahovnicom na brojčaniku. "Pitajte ovog vašeg brigadira gdje su ljudi pobijeni!", dobacuje drugi.

"Ma, pusti, nije ti niko od nji' bio ovdi", kaže Ante Pranješ, jedan od rijetkih žitelja Malina, koji su preživjeli napad osmog juna 1993, i koji se vratio da živi sa suprugom i unukom. "Bogami, ja sam mislio da se ovi naši nešto zajebavaju i viču 'Allahu-ekber', jer to nije bilo ništa ozbiljno. Nekoliko dana prije toga Armija i HVO odigrali su nogometnu utakmicu", kaže Ante, čija je cijela familija bila zarobljena.

"Jedno sedam dana prije napada ja sam kamionom povezao dvojicu Krajišnika (pripadnici 17. krajiške brigade AR BiH, op.a.) u Mehuriće i kad smo stigli, dao sam jednom od njih sto maraka, da im se nađe. Kad su nas zarobili i poveli u Mehuriće, prilazi on meni i pita:'Sjećaš li se ti mene?' Sjećam, kako ne sjećam. I kad su počeli Arapi izvoditi ljude, on je njima prišao i rekao:'Ove ljude ne dirajte, njih je zarobila Armija BiH!'" Međutim, veli on, jedan od Arapa je uperio pušku u njega, dok su druga dvojica izvodili muškarce iz kolone, između ostalih i Antinog sina Dragana.

Spomenik na Bikošima

Nekoliko sati kasnije, Dragan je, okrvavljen i sa ranom u nozi i grudima, ležao u gomili leševa na Bikošima, brdu između Malina i bošnjačkog sela Mehurić. "Oni su njih poveli, a onda je jedan momak dobio napad padavice i zagalamio je, a oni su pomislili da ima još neko u šumi i počeli su pucati po njima. Moj sin je pao ispod jednog čovjeka. Poslije toga su pucali u njih, tako na gomili, ali on nije pogođen." Dragan se ranjen, sa još jednim preživjelim, 16-godišnjim Stjepanom Volićem, uspio domoći srpskih položaja na Vlašiću, a odatle u Hercegovinu na liječenje.

...i nisu ih spriječili ili kaznili počinioce... Ante je narednih 16 dana, sa ostatkom familije bio među više od 300 zatvorenih u sali osnovne škole u Mehurićima. "Nisu nas bili, bilo je hrane, nije dovoljno, ali je bilo, jes' jedan čovjek umro, ali nije od batina, bio je bolestan. Doduše, nekad se napiju pa počnu pucati oko zgrade!" Pranješ je veseo i živahan starac, čije cijelo životno iskustvo protivrječi onom što je preživio u junu 1993. "Mrtve niko ne može vratiti, al' žao mi onog povjerenja! Lako je ubiti, al' treba biti junak i sačuvati!" Na vrhu Bikoši, na mjestu gdje se sada nalazi spomenik ubijenim Hrvatima, samo se to i može. Žaliti.

Za stolom u jedinoj seoskoj prodavnici-kafani-zemljoradničkoj zadruzi u Mehurićima, za stolom ispod suncobrana, sjede četvorica muškaraca. Najstariji je zarastao u sijedu bradu, njegov crveni "mercedes" parkiran je prekoputa, a najmlađi trgovac, koji povremeno ustaje od stola, da bi poslužio mušteriju zainteresiranu za alat. Druga dvojica tek se povremeno uključuju u razgovor, da bi potvrdili ono što kaže Brada, očigledno glavni u selu. "Bili su ovdje, hranili smo ih k'o golubove, nije nikome ništa falilo, još smo im mi hranu nosili", kaže Mršavi. Ugodno Popunjeni Gospodin klima glavom, a Brada zaključuje: "Nemamo mi šta kriti. Ako šta krijemo, onda krijemo dobro, loše ne krijemo!" Trgovčić objašnjava kako im je "komandant Fazlić naredio da ne diraju u civile", a Brada nastavlja govoreći kako je "taj napad izveden nakon Ahmića".

I nakon pola sata, kada su se kao po komandi razišli, jedan da gleda izvlačenje Lota, drugi jer ga čeka večera, svi su ostali pri svome. "Šta će civili na liniji?", upitao je Mršavi, više retorički, ne očekujući odgovor. Trgovčić je onda ponudio spasonosni odgovor: "Oni su nosili uniforme koje s jedne strane izgledaju kao uniforme, a s druge kao civilna odijela!" Da, kao Franjo Jokić. Rođen 1924. Ubijen osmog juna 1993.

Arhiva Dani
218