obrodošli u kraljevski grad Jajce! kaže natpis pored druma u mjestu Vinac na Vrbasu. Ova ploča postavljena je nedavno, valjda da sugerira slavnu prošlost Kotromanića grada, inače se ona doima kao ironija. Ništa u Jajcu danas nema kraljevsko, osim zapuštenih grobova i te ploče. Mene ona pak podsjeća na jednu od najbesmislenijih i najjadnijih slika što su ih moje oči gledale: negdje u kasno proljeće devedeset druge terensko vozilo Jugoslovenske narodne armije ušlo je u Banju Luku sa tadašnjom pomenutom oznakom grada kao ratnim trofejem. Slika je obišla cijeli svijet: tamnoplava ploča s latiničnim imenom grada, pričvršćena na haubu sivomaslinastog "dajca", pobjedonosno uvezena u Banju Luku, bila je znak da je Jajce "oslobođeno".

Nejaka i nesložna odbrana domaćih, uglavnom muslimansko-hrvatskih snaga bila je lako slomljena pred do zuba naoružanim neprijateljem. Trijumfalnim ulaskom u Jajce vojska Radovana Karadžića počela je "oslobađanje" bosanskih gradova od njihovih građana, rušeći sve pred sobom i na tim temeljima stvarajući Republiku Srpsku, koja će 1995. godine biti međunarodno verificirana u američkoj vojnoj bazi Dayton. Nakon što je, dakle, gotovo sve stanovnike Jajca potjerala u progonstvo, ova je izdajnička klika na ulazu u grad pobola nove, ćirilične oznake. Srpsko Jajce, međutim nije bilo dugog vijeka - nakon vojne akcije "Oluja" 1995. godine hrvatska je vojska zaposjela grad i na njegovoj tvrđavi zavijorio se osam metara dugi hrvatski barjak. Jajce je postalo "hrvatski stolni grad", mada je po popisu iz 1991. hrvatsko stanovništvo činilo manje od polovice ukupnog gradskog. Za svega tri godine ovaj je grad dva puta preimenovan i "oslobađan".

Šetnja kroz historiju Balkana Jajce je danas silovana starica. Ulazeći kroz banjalučku gradsku kapiju u srednjovjekovni burg, putnik namjernik šetnjom kroz jednu kratku ulicu, dužine svega kojih stotinjak metara, prošeta kroz kompletnu historiju Balkana i proteklih pola milenija. Ta nekadašnja Školska ulica (danas ulica sv. Luke) priča svoju zapretanu i uzbudljivu priču. Odmah iza gradskih vrata, s desne strane, nalazi se zaravanak gdje je sve do 1993. stajala čuvena džamija Esme Sultanije - srpska vojska tu je napravila "čudo" pretvorivši je u tren u gomilu šuta i pepela. Legenda kaže da se posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević 1572. godine na ovom mjestu zadnji put sa suzama u očima osvrnuo na grad, prije nego što će biti pogubljen od osmanlijskih osvajača. S desne strane poravnane džamije nalazi se veliki novopodignuti granitni spomen-križ "hrvatskim braniteljima", obilježje koje svojom izvedbenom nezgrapnošću više izgleda kao šaka u oko u bjelini starog grada nego što izaziva pijetet prema poginulima.

U sredini Školske ulice nalazi se čuvena zgrada koju Jajčani zovu "Šarenica". Naziv je dobila po "šarama" na fasadi, koje su resile gotovo sva zdanja koja je Austro-Ugarska podizala ovdje u pseudomaurskom stilu. Austrijska vojska zaposjela je grad 1878., odmah nakon Berlinskog kongresa, i dala mu moderni srednjoevropski oblik. Kultivirala je mjesto gdje se Pliva ulijeva u Vrbas, uredivši kejove i parkove, a dala je i definitivni oblik samom vodopadu, koji je desetljećima bio jedan od simbola druge Jugoslavije. U Jajcu je ta država bila i stvorena - na malenoj krpici slobodne teritorije Tito je upriličio Drugo zasjedanje AVNOJ-a, na kojem skupu će deputati svih južnoslavenskih zaraćenih plemena donijeti odluku o ponovnoj izgradnji zajedničke države.

Dom AVNOJ-a danas je sjedište "Udruge dobrovoljaca i veterana domovinskog rata", a na njemu umjesto socijalističkih insignija leprša zastava Herceg-Bosne. Zgrada "Šarenica" je za vrijeme Drugog svjetskog rata jedno vrijeme bila središte Titova vrhovnog štaba, a u njoj je utemeljena i Telegrafska agencija Nove Jugoslavije, poznatija kao skraćenica Tanjug. Danas je ona prazna i nudi se na prodaju - vlasnik Bošnjak Mustafa Ćuk izbjegao je iz grada i tu se više ne misli vraćati. Njegov sin Zijad, vrhunski elektrotehnički inženjer zaposlio se u Švedskoj, a unuk Adnan velika je košarkaška nada ove skandinavske zemlje.

Iako hadezeovske vlasti ističu da se veliki broj Bošnjaka vratio, njihova prisutnost u gradu jedva je primjetna. Jedan od njih je dr. Enes Milak objašnjava nam da su prepreke povratku više egzistencijalne nego političke naravi. U gradu je osamdeset posto nezaposlenih, a Jajčani su mahom iselili u skandinavske zemlje, gdje imaju zaposlenje i riješen socijalni status, gdje vide perspektivu za školovanje i budućnost svoje djece. Ljudi se vraćaju tek na sedmicu-dvije u ljetnim mjesecima, da riješe problem nostalgije, pa potom hrle natrag u tuđinu.

Ostala samo "gajtan-trava" Dr. Milak, koji vodi Društvo za zaštitu kulturno--povijesnih spomenika Jajca, ogorčen je i na nedostatak urbanističkog planiranja. Mnoge izbjeglice, iako ovdje ne žive, obnavljaju svoje kuće "po svom ćejfu", ne mareći za historijsko nasljeđe i gradski duh. Tako u jezgri starog grada niču kuće-kanarinci, stilovi doneseni iz dalekih zemalja: vlasnici ljubičastih kuća žive u Nizozemskoj, žutih u Švedskoj itd. Poduzetnik Rizah Rupić koji je početkom rata izbjegao u Örebro u Švedskoj, na mjestu roditeljske kuće, u samoj sredini Školske ulice, izgradio je lijep moderan hotel, u koji planira u budućim godinama dovoditi švedske turiste, ali on sam se, veli, zasad ne misli vraćati.

Na samom kraju Školske ulice gledamo ruševni toranj Crkve sv. Luke, najstarije romantičko zdanje u ovom dijelu Balkana. Građevina je zapuštena, oronula od teških vjekova i još težih gospodara. Premda je gotovo uništila Franjevački samostan u mjestu, ovaj zvonik srpska vojska nije dirala. Ali su njegove stare "kosti" protresle mnogobrojne detonacije, tako da svaki čas prijeti opasnost od njegova rušenja. Vlada u Sarajevu odobrila je interventnu pomoć u visini od 160.000 KM, ali to će biti dovoljno tek da se spriječi rušenje, kaže dr. Milak, te ističe veliko razumijevanje i podršku dr. Dubravka Lovrenovića iz Federalnog ministarstva kulture.

Odmah do ove ruševine nalazi se čuvena jajačka Medvid-kula, gradska utvrda, koja sad služi kao deponija smeća. Na njenim zidovima, preko izblijeđenog grafita "HDZ -Zna se" stoji novi, jarko crveni "Es lebe Deutschland!". U čuvenu zavjetnu kraljevsku crkvicu s kriptom, koju Jajčani zovu "Katakombe" nismo se mogli spustiti, jer je zabravljena katancem, a vlasnik ključa gosp. Pašaga, koji stanuje tu prekoputa, nije bio kod kuće. Prolazimo ruševinu sahat kulu, pretvorenu u "spontani" javni nužnik, potom koračamo kroz Gornju mahalu prema Velikoj tabiji, gradskom obrambenom bedemu. Koračamo oprezno kroz izraslu travuljinu, bojeći se zmije ili kakve zaostale mine. Jedan zalutali pas dugo nas gleda i prijateljski maše repom.

S Velike tabije dugo gledamo grad u vrelini ljeta. Tamo, sa druge strane planine, kaže legenda, nalazi se kraljev grob, jer je zadnji rex bosnae bio kažnjen tako što je sahranjen na mjestu koje će biti tako blizu Jajca, a iz njega se grad neće moći vidjeti. Razmišljaš o graditeljskom umijeću i genijalnosti naših predaka, koji su ovaj univerzum planina, voda i zvijezda kultivirali po ljudskoj mjeri. Šopovska omaglica sipi na izbušene krovove, na ruševine, na rane: A poslije ćemo jedinog konja upregnuti da te provozamo kroz naš mali grad. Nad njim se nebo nisko uvijek muti, pod njim raspršeno tutnji vodopad Hej, Jajce i njegova nepodnošljiva historija, njegove propale države i njegov nesretni ljudski materijal uvijek u fluhtu, u surgunu i izbjeglištvu!

Nakon obilaska starog grada u izlogu robne kuće gledamo pano sa slikama najnovije generacije maturanata. Gdje će završiti ova mladost stasala u zlu vremenu i ruševinama? U mnogobrojnim kafićima oko nas ona zasad krati vrijeme uz nesnosne ritam mašine i snove o odlasku. Potom pijemo ukusni espresso u restoranu "Oluja 95", koji se nekad zvao "Tri patke", onda vozimo prema Jezeru. Nema više ljudi. Jedino "gajtan-trava" "s onu stranu Plive" šumori o golemoj i neprebolnoj tuzi neke daleke i tuđe zemlje.

Arhiva Dani
218