DANI: Gospodine Keroševiću, jako ste malo prisutni na scenama bh. pozorišta. Šta se dogodilo sa glumcem koji je prije rata u BiH radio mnogo?

KEROŠEVIĆ: Ne znam. Ja sam odigrao ili izrežirao sigurno 20 predstava u posljednjih 10 godina, ali ovo je prvi put da su novinari došli da vide šta se to ovdje radi. Mislim da je problem što se ljudi nevoljko nakanjuju da dođu iz Sarajeva ovdje, a, sa druge strane, mi nemamo mogućnosti ni prilike da dođemo u Sarajevo, mada smo više puta konkurirali po kojekakvim festivalima koji se događaju u Sarajevu, ali tu se, čini mi se, gleda nepotrebno elitistički sa pozicije Sarajeva prema Tuzli. Za to, naravno, ima i razloga, ali, opet sa druge strane, ovdje itekako ima događaja. Ja bih, naravno, volio da sam više prisutan u Sarajevu, i lično i sa onim što radim sa svojim kolegama, jer ipak je Sarajevo centar ove države i nekakvo kritičko javno mnijenje daleko je izoštrenije tamo. Što se konkretno tuzlanskog pozorišta tiče, ja sam iz njega doslovno istjeran 1993. godine, nakon čega sam do 1995. radio u Živinicama sa mojim prijateljima sa kojima i dan-danas radim i surađujem. Onda sam otišao u inozemstvo, gdje sam bio tri i pol godine i gdje sam napravio jedan teatar putujućeg tipa koji se zvao Roda. Igrali smo predstave za djecu i odrasle na romskom, njemačkom i na ova tri novokomponovana jezika koja su se ovdje ustanovila.

DANI: Kažete da ste iz pozorišta u Tuzli istjerani, međutim, direktor pozorišta je svojevremeno za ovu novinu tvrdio upravo suprotno, odnosno da ste Vi samovoljno otišli iz angažmana?

KEROŠEVIĆ: Nije tačno. Meni je javno rečeno pred 200 ljudi da nemam šta da tražim u tom teatru. Da to nije moj teatar, da Tuzla nije moj grad, da idem u Husino i da tamo pravim svoje pozorište. Da sam ja otišao sam, ne bi se dogodilo da pet godina, otkako sam se vratio iz inozemstva, nisam odigrao ni jednu predstavu u tuzlanskom pozorištu. Ja sam jedini profesor na tuzlanskoj Akademiji koji obrazuje mlade generacije da bi sutra igrale u tom pozorištu, a istovremeno u njega ne može da uđe. Između ostalog, moji studenti su jedini koji nemaju stipendiju na tuzlanskoj Akademiji. Dakle, apartheid se nastavlja.

DANI: Šta se uopće dogodilo sa tuzlanskim pozorištem i koji je razlog da se nekada redovan repertoar danas gotovo ugasio?

KEROŠEVIĆ: Teatar u Tuzli je od 1985. do 1992. godine bio u jednoj sjajnoj ekspanziji. Pri pozorištu je radio dramski studio iz kojeg je svake godine na prijemni ispit na sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti bilo primljeno po dvoje-troje. Svi su imali stipendije, dakle svi su na neki način bili materijalno opskrbljeni, i ta djeca su, u to vrijeme, držali makar polovinu imidža sarajevske Akademije. Pola njih se vratilo u Tuzlu, dakle Tuzla je od toga profitirala u kadrovskom smislu. Mi smo tada napravili jednu sjajnu ekspanziju, obnovili glumački ansambl i počeli da pravimo predstave. Jedan od tih projekata je bio Brutov nož, u kome je igralo 35 glumaca, svi iz Tuzle. U to doba se u Tuzli održavala jedna od najboljih teatarskih manifestacija u onoj bivšoj državi. Bila je to revija jugoslavenskih pozorišta na koju su dolazili pobjednici sa MESS-a, Sterijinog pozorja, Bošnikovih susreta, Marulićevih susreta. U Tuzli se za mjesec dana igralo 30 predstava i Tuzla je tada bila praktički jedan kulturni epicentar bivše Jugoslavije. Međutim, kako je krenuo rat, došlo je do rasipanja. Ljudi su počeli da odlaze. Sa druge strane, ono što je ostalo tu počelo je da se rastura po principu tog primitivizma koji je rat neminovno donio sa sobom. Mi nismo ni znali ko smo i šta smo bili dok nismo došli na egzistencijalni minimum, u kome je i karakter i moral počeo da se rasprodaje po basnoslovno niskim cijenama i onda je sve to što smo mislili da je sjajno, ogromno, veliko i neuništivo odjedanput izgubilo tlo po nogama, srozalo se kao kula od karata i praktički nestalo. Takva jedna poplava je i mene istjerala.

DANI: Koji je Vaš recept za neku novu renesansu tuzlanskog, ali i pozorišta uopće?

KEROŠEVIĆ: Ja mislim da postojeće teatre treba rasturiti. Organizaciono ih rasturiti i prilagoditi ih trenutnoj mogućoj i jedinoj mogućoj situaciji - onoj koju ova država ekonomski, organizaciono, estetski i kadrovski može da podnese. Mi imamo megalomanska pozorišta. Ali na čelima takvih megalomanskih institucija nalazi se npr. čovjek sa Višom ekonomskom školom završenom u Brčkom. Pravi profesionalni teatri u BiH su u žestokoj etičkoj, organizacionoj i tehnološkoj krizi. U njima se gaje malo prahistorijski nazori o teatru, tako da se mladi ljudi koji završe akademiju i uđu u takve teatre unaprijed snebivaju od onoga što ih čeka. Jer šta im se nudi? Gajba piva na kojoj se sjedi, vadi jedna po jedna piva i tako se prave podjele. Postalo je uobičajeno da se podjela ne može napraviti dok se glumci ne napiju. Pa kad se otrijezne, onda se uhvate za glavu - ko će odigrati to što smo podijelili. Mladi glumci ne smiju biti glasniji od prvaka drame, ništa ih se ne pita i njihovo mišljenje se ne poštuje. Situacija je toliko jadna da mladi čovjek u našem teatru mora naći načina kako da joj se suprotstavi a da se ne potuče sa prvakom.

DANI: Dosta ogorčeno i pesimistički zvučite.

KEROŠEVIĆ: Ne mogu biti optimističan. Da mi u teatru imamo bilo što vrijedno, ja bih bio sav sretan. Ja sam u tuzlanski teatar uložio svoju mladost i sad ispada da ga ja ne volim. Ja taj teatar u Tuzli obožavam, ali, u isto vrijeme, ne mogu obožavati teatar koji ima 75 zaposlenih, dvije predstave na repertoaru i 30 repriza godišnje. Teatri u Husinu i Živinicama su dva mala teatra koji imaju 10 predstava na repertoaru i igraju 190 predstava godišnje. To što nas država ne dotira ni sa jednom tridesetinom onoga što oni dobivaju, to je druga stvar, ali mi živimo od toga. Mi uporno dokazujemo da se teatar može organizirati na komercijalnoj osnovi. Ne može se napraviti predstava koja će se jednom izvesti i više nikad. Teatar u Tuzli sebi to može dopustiti zato što imaju milione. Ja suosjećam sa mojim kolegama. Njihove plaće su katastrofalne. Glumci od tih miliona nemaju po' banke, ali nek se upitaju gdje idu te pare, šta se događa sa tim parama koje država daje za teatar. Jesu li sve to samo troškovi tih zgrada ili je to možda nešto drugo. Svako pozorište ima zaposlenih 100 ljudi koji ne znaju šta rade u pozorištu, pa čak i ne rade u pozorištu, već na nekim drugim mjestima, a u pozorištu primaju plaću itd. To je pitanje sistema koji treba dovesti u red. Teatre u BiH treba svesti na ono što je njihova osnovna funkcija - da prave produkcije, a ne da se bave nekim efemernim stvarima koje za pozorište ništa ne znače.

DANI: Glumci su potpuno neorganizirani u BiH, tj. ne postoji niti jedno udruženje koje bi zaštitilo njihove interese, ali i nametnulo određena pravila profesionalnog ponašanja. Zašto se deset godina nakon rata ne može udružiti relativno mali broj glumaca koji se tim poslom bave u BiH?

KEROŠEVIĆ: Mislim da je etika glumaca na niskom nivou. Moral je grozno pao i zato se ne mogu organizirati. Glumci su jeftina roba i tu je problem. Ja sam glumac, ali ne želim biti jeftin. Ne želim da me manipuliraju za sitne pare. Da nije tako, mi bismo se organizirali, mi bismo imali svoje udruženje, svoj sindikat, mi bismo vodili glavnu riječ o tome ko će biti direktor jednog teatra, a ne tamo nekakva elitistička politička kamarila koja odlučuje o svemu i u čijoj je blizini uvijek neki od teatarskih mecena, koji u presudnom trenutku šapne presudno ime i odjedanput se pred glumcima pojavi čovjek spasitelj koji će teatar izvaditi iz krize, riješiti sve njihove probleme itd. Glumci su djeca. Mi smo naivni, to je prirodno. Da nismo naivni, ne bismo bili dobri glumci.

DANI: Da li uopće ima smisla biti glumac u situaciji kada nema udruženja koja bi štitila prava glumaca, nema pozorišta u kojima bi glumci radili, ili kritike koja bi valorizirala njihov rad, od kojeg se ne može živjeti?

"Glumci su jeftina roba i tu je problem. Ja sam glumac, ali ne želim biti jeftin. Ne želim da me manipuliraju za sitne pare"

KEROŠEVIĆ: Mislim da ima smisla i mislim da mora biti smisla, jer mi se moramo baviti svojim poslom. Osim toga ne bi bilo dobro da se svi skupimo u Sarajevu i da ostali centri ostanu bez teatarske tradicije i onoga u šta je jako mnogo uloženo u prijašnjih 50 pa i 100 godina teatarske tradicije. Zato je osnovana Akademija u Tuzli, da djeca koja završavaju akademiju nemaju baš onaj utisak da su završili akademiju u centru pa da u centru moraju i ostati, nego da steknu dojam da se i izvan Sarajeva može doći do diplome glumca, naučiti se nešto o glumi i sa tim znanjem otići u Tuzlu, Mostar, Zenicu, Travnik i tamo uspostaviti neke kriterije. Sa druge strane, ja lično mislim da će, ukoliko tuzlanska Akademija profunkcionira onako kako je ona u startu zamišljena, to biti dobro i za sarajevsku Akademiju, jer nije loše da ima malo konkurencije na tom planu.

DANI: Postavlja se pitanje kako će se glumci komparirati, jer BiH nema niti jedan festival takmičarskog karaktera na kojem bi se prikazivale predstave nastale tokom jedne sezone. Sa druge strane i produkcija je takva da se postavlja pitanje šta bi se eventualno i prikazivalo?

KEROŠEVIĆ: Upravo tu i jeste problem. Kada BiH bude imala dobru produkciju, tek tada ćemo moći imati dobar festival takmičarskog karaktera, na kojem će se estetski komparirati predstave i glumci. Mi toga nemamo, kod nas je to puka improvizacija. U Sarajevu su pozorišta popunjena glumcima koji su završili određene škole za bavljenje tim poslom, ali ako odete u Zenicu, vidjet ćete da tamo, od 15 članova njihovog ansambla, jedno ili dvoje imaju završenu akademiju; u Mostaru nema niko sa akademijom, ni sa jedne strane Neretve. U Tuzli ima 8-9 ljudi koji su u angažmanu, a svega ih troje ima akademiju.

DANI: Pored toga što ste profesor na Akademiji u Tuzli, radite i sa mladim ljudima koji se glumom bave amaterski u pozorištima u Husinu i Živinicama. Na kojem principu funkcionišu ti dramski studiji i pozorišta?

KEROŠEVIĆ: Pozorište na Husinu postoji već 30 godina. Tu se 1972. okupila jedna zanimljiva grupa mladih ljudi, predvođena profesionalcima iz tuzlanskog pozorišta. Za godinu-dvije smo napravili prve predstave i ta dramska sekcija je tada naprosto zablistala. Kad sam se nakon završene Akademije u Beogradu vratio ovamo, kao stručni rukovodilac nastavio sam da radim sa tom grupom i dobili smo tada status amaterskog pozorišta. Onda je došao rat. Teatar je preuzelo HVO, pa su mu oni predili ime iz Amaterskog pozorišta "16. August" u Hrvatski teatar Soli. Nakon završetka rata nastao je Otvoreni teatar Soli. Već deset godina radimo koprodukcije sa teatrom u Živinicama i vlastite predstave. Rad sa mladim ljudima ovdje je veoma jednostavan. Mi radimo jako profesionalno. Naš posljednji projekat je, mi smo ga tako nazvali, rock mjuzikl Zlatni šut, koji za temu ima borbu protiv narkomanije. Ova je predstava nastala kao generacijski stav mladih ljudi, koje predvode dvoje studenata sa moje klase, isto tako poteklih iz ovoga teatra ovdje na Husinu. Riječ je o Saneli Babić i Daliboru Brkiću. Ovoga puta su oni uradili taj studijski dio rada, a ja sam im se priključio u posljednjih mjesec i pol dana, kad je trebalo sve to estetski privesti kraju. Tekst je literarni predložak Žarka Miletića na koji sam ja napravio jednu dramatičko--jezičnu obradu, da bi to funkcioniralo i komuniciralo ovdje što je moguće spontanije i normalnije i da bi se nas ticalo. Čini mi se da to sve skupa djeluje kao dosta disciplinirana predstava koja postavlja određena pitanja ali iz ugla narkomana, a ne iz ugla našeg socijalističkog odnosa prema svemu tome.

DANI: Mnogo prašine podigla je Vaša postavka predstave Hasanaginica, kada su Vas u Ljiljanu optužili da rušite bosanske mitove. Šta se zapravo dogodilo?

KEROŠEVIĆ: To je bio skandal organizovanih socijalističkih snaga bivše Jugoslavije. Mi smo napravili određenu teatarsku predstavu koja postavlja određna pitanja ovom društvu. Kao redatelj te predstave, uzeo sam, po mom mišljenju, jedan od najboljih tekstova napisanih na temu Hasanaginice, riječ je o tekstu Ljubomira Simovića i napravili smo dramaturško-jezičku obradu, kako bi taj jezik bio prijemčiv za sadašnje metafizičko stanje u bh. etno-kulturološkom krugu. Sa druge strane sam kao redatelj postavio destrukciju kao osnov svih kriterija života. Tako smo postavili Hasanaginicu u jednoj dosta kritičkoj formi, naravno, vodeći računa o tome da najelementarnije, najplemenitije ljudske osjećaje ta destrukcija razara i dovodi u pitanje, pa čak dovodi do smrti. To, naravno, ne odgovara nekim ljudima u tim organiziranim socijalističkim snagama, koji žive u ubjeđenjima folklornih predodžbi o teatru. To je njihov problem. Ja sam njih tužio i očekujem rasplet na sudu. Podnio sam odštetni zahtjev, jer oni su gadno povrijedili moj ljudski, moj umjetnički, moj etički integritet i ugrozili moju profesionalnu budućnost. Ne mogu sa njima raspravljati na nivou na kojem su oni mene napali, jer to je ispod svakog nivoa i bijedno jer se nije radilo o kritici, već o tendencioznom napadu na mene i ljude okupljene oko te predstave. Ali sam ih ja na ovu premijeru uredno pozvao.

Arhiva Dani
218