"Hi, this is Steve Blame and welcome to the MTV News!" Tako je počinjala jedina informativna emisija koju sam pratio krajem osamdesetih. Roditelji, rodbina, starija raja i starmali generacijski štreberi pratili su dnevnik u pola osam, razne političke TV magazine, kontakt-programe i slične gluposti. Kasnije je došao i Yutel, no moj jedini informativni program i dalje je uglavnom vodio Steve Blame (bilo je tih voditelja još, no njega sam najbolje upamtio). Njihove vijesti (osim centralnog dnevnika u pola osam) počinjale su u puni sat i redovito su trajale duže nego što je stajalo u TV programu, moje vijesti su počinjale pet minuta do punog sata i bile su uvijek kratke. Jer i te su kratke MTV News bile tek danak vremenu i mediju, neka vrst ironične aberacije, malo duža reklama. MTV je bio slika sretnog svijeta, svijeta gdje vijesti nema jer vijesti zapravo i nisu važne.

Satelitska via kablovska Tada još nije bilo bijelih tanjira satelitskih antena na svakom balkonu i prozoru. U nebo su gledale riblje kosti. No, tamo negdje 1987-1988, čudo zvano kablovska televizija stiglo je i u moj dom. Četiri je programa kabel prenosio do malog ekrana: Eurosport, Sky One, RTL te MTV. Eurosport su gledali sportski manijaci, Sky One romantične dušice (Love at First Sight), RTL ljubitelji blage erotike (Tutti Frutti). Ja sam gledao MTV. Godinu-dvije prije toga poneki se spot stidljivo znao pojaviti i u takozvanim noćnim programima (Program Plus, Noć i Dan), no ovo je bilo nešto sasvim novo. Po dvadeset i četiri sata na dan imao sam televiziju po svom ukusu. Počinjalo je rano ujutro. Čim bih ustao, palio sam televizor da gledam Waking on the Wild Side, jutarnji program sa trenutno aktuelnim spotovima koji je obično vodila fantastično zgodna Holanđanka Rebecca de Ruovo (valjda se tako piše). Oko dvanaest sati pojavljivao bi se Paul King, no valjalo je krenuti u školu. Ako bi se iz škole došlo ranije, stiglo bi se taman na vrijeme za MTV Greatest Hits (prvi susret s nekim starim dobrim stvarima; termin: 16:00 CET - Central European Time, of course). Sat vremena kasnije išla je Coca-Colina emisija (srednja žalost; vrijeme da se ruča). Između sedam i osam išle su i neke - kako se to kod nas govorilo - muzičke želje, a u devet navečer se znao inkarnirati legendarni Ray Cookes, najveća zvijezda ondašnjeg MTV-a, sa znamenitom emisijom One--Hundred-And-Twenty-Minutes. Kasni noćni sati razlikovali su se u zavisnosti do dana, no srijedom u ponoć išla je moja najdraža emisija: PostModern (koju će kasnije prekrstiti u Alternative Nation). Metalci su na svoje dolazili subotom, a reperi, čini mi se, utorkom. Nedjeljom u jedan popodne neizostavno je bilo gledati European Top Twenty, a nešto kasnije krenut će i vikendi posvećeni nekoj konkretnoj grupi ili izvođaču te legendarni rockumentaries.

Before the war Nikada, ni prije ni kasnije, nisam pred televizorom uspijevao sastaviti više vremena kao 1990. i 1991. godine. Kad bi me neko pitao šta sam radio, odgovarao sam: gledao spotove! A spot je muzičko-vizuelna revolucija. Tvrtko Kulenović je negdje zapisao kako su umjetnici svih fela stoljećima pokušavali imitirati san, a da je to dosegnuto tek s pojavom spota. No spot u to vrijeme nije bio samo slika sna, bio je i san o svijetu, sretnom svijetu gdje se snimaju spotovi i gdje ih tvoji vršnjaci gledaju u isto vrijeme dok ih i ti gledaš. Sad kad mislim na to prijeratno vrijeme, uglavnom mi se vraćaju slike spotova: legendarni mistični REM-ov Losing My Religion, crno-bijeli hit Scorpionsa - Wind of Change, potpuni ludaci Army of Lovers i Crucified, hit godine (čini mi se baš 1991) Everything I do (I do it for you), idilično-košmarni Shakespeare's Sister uradak Stay, Stingove black and white stilizacije - Englishman in New York te Mad About You, podugačka Guns'n'Roses bajka Novembar Rain, poetika crtanog filma i Another Brick in the Wall od Floydova, joneskovska Sinead O'Connor sa Nothing Compares 2 U, te ponajviše neki U2 spotovi: od prvih koje sam gledao With or Without You (koji je prvi spot uopće koji sam gledao na MTV-u), I Still Haven't Found What I'm Looking For, Where the Streets Have No Name do onih posljednjih prijeratnih The Fly (čiju sam svjetsku premijeru gledao u jednom - čini mi se - oktobarskom, PostModernu), Mysterious Ways te tri spota za (in my opinion) najbolju r'n'r pjesmu svih vremena od kojih je jedan režirao od AIDS-a oboljeli David Woynarowcz. To su bila vremena!

A onda su Nenad Pejić, Senad Hadžifejzović, Christiane Amanpour, Dan Damon, Martin Bell i kompanija zasjenili Stevea Blamea. TV Dnevnik u 19:30 pobijedio je MTV News: počeo je rat.

Kad ima struje i kodirani mir Rat je, naravno, otežao gledanje MTV-a. Nije, naime, bilo struje. No kad bi struja došla, mogla se primijetiti ironija: na MTV-u je upravo nastupalo unplugged vrijeme. Najslavniji od svih MTV koncerata bez struje jest zasigurno onaj Nirvanin. Spotovi koji se pamte iz vremena ratnog (kad je bilo struje) najčešće su upravo Nirvanini (Lithium, Heart Shaped Box, Smells Like Teen Spirit), no tu je i Pearl Jam (Alive, Jeremy), Soundgarden (Black Hole Sun), Green Day (Basket Case), Oasis (Whatever), The Cure (Friday, I'm in Love). Spomenimo i Arrested Devalopment i njihov spot za pjesmu Tenesee koji su neke američke ankete proglasile jednim od najboljih spotova svih vremena (inače, režirao ga je Milčo Mančevski) te tri spota danas tada slavnog, a danas zaboravljenog Right Said Fred ćele: I'm too sexy; Deeply, deepy te Don't Talk Just Kiss. Rat je bio i vrijeme kad se bh. grupa Sikter počesto znala pojaviti na MTV-u. (Prije rata od jugoslavenskih su se grupa na MTV-u mogli vidjeti Laibach te Psihomodo Pop; potonji su izvodili englesku verziju pjesme Ja volim samo sebe pod nazivom I'm in Love with Gobac.) Jedno vrijeme je skoro svakodnevno išla neka reklama za mir u kojoj se pojavljivala sarajevska Ana Frank - Zlata Filipović.

Taman negdje kad je rat završio, MTV postaje kodiran. Nemoguće ga je gledati bez plaćene kartice. To je vrijeme kad zaposleni u IFOR-u šire apokrifne priče o MTV čudesima kao da su se vratile rane osamdesete, a gastarbajteri došli za ljetne praznike. Obični su smrtnici osuđeni na VIVU, VIVU II, MCM i slične surogate. E sad jel' se ostarilo il' je nešto drugo, no ovi kanali i MTV to je k'o nebo i zemlja, k'o Bog i šeširdžija. Možda je Lenny Krawitz u pravu kad pjeva Rock and Roll is Dead, no gledati ove kanale je pravo mučenje. Ne znam je li do mene, no CNN mi je zanimljiviji.

Razočarenje S kakvom su se slašću slušale glasine: ukida se MTV kodiranje. Nakon dugo vremena antena je podešena na Astru, no slijedilo je razočarenje. Novi German-speaking MTV više je ličio na VIVE (ajnc i cvaj) nego na stari dobri MTV, najboljeg televizijskog prijatelja na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. Nekad je valjalo čekati po dva-tri sata da naiđe loš spot, danas treba čekati pet-šest dana da se vidi dobar. Jedina bosanska veza s MTV-em u posljednje vrijeme jest onaj predizborni OSCE-ov spot Zgrabi Svoju Sreću. Nema više onih vremena kad je upravo MTV bio utočište u kojem nije bilo krize ni politike, danas je to tek gramatički pojam: davno prošlo vrijeme. Najbolja stvar koju današnji MTV nudi jest ona reklama za kompilacijski set hitova iz osamdesetih. Tad samo treba zažmuriti i dok slušaš par sekundi neke pjesme u glavi izvrtiti spot. To vrati čovjeka u ono vrijeme na čiju glavnu osobinu sad podsjeća samo naziv uložaka: carefree. Postmodernom (PostModern) Proustu kolačić madeleine je MTV spot.

Arhiva Dani
218