d otkrića radioaktivnosti do krvave primjene atomske bombe
prošlo je nepunih pedeset godina, jedva pola stoljeća. Povijest
atomske bombe uglavnom potpuno staje u tih pet decenija. U
decembru mjesecu Wilhelm Konrad Röntgen otkrio
je nešto što je on prozvao "novom vrstom zraka";
radi se, naravno, o X-zracima. Prvog januara naredne godine
Röntgen će objaviti naučni rad o ovom fenomenu, koji
će prvu primjenu naći u medicini. Makar i nije znao objasniti
sam fenomen, njegovo će otkriće Röntgenu donijeti svjetsku
slavu, te prvu Nobelovu nagradu za fiziku u njezinoj sveukupnoj
povijesti: među prvim laureatima 1901. bio je upravo Röntgen.
Otkriće X-zraka izazvalo je pravu pomamu među fizičarima.
Potaknut ovim otkrićem, Hernri Becquerel otkrit će
fosforenciju uranovih soli, a zatim i nove, uranove zrake.
Kad je Marie Sklodowska-Curie odlučila pisati doktorat,
nije znala šta da uzme za temu dok joj muž Pierre Curie
nije preporučio da se pozabavi istraživanjem uranovih zraka.
Marie Curie bit će, ustvari, prva koja će upotrijebiti termin
radioaktivnost. Prije kraja devetnaestog vijeka bračni
par Curie otkrit će dva nova hemijska elementa; nazvat će
ih polonijum i radijum. Od tog vremena rapidnom
će se brzinom, kao na filmskoj traci, nizati nova otkrića
i novi istraživači: alfa, beta i gama-zraci, neutroni, fisija,
Ernest Rutherford, Hans Geiger, Frederic
Joliot i Irene Curie-Joliot (kćerka Marie i Pierrea
Curiea).
Manhattan
Projekt Ovaj digest uvod samo je blijeda skica
što ukazuje na činjenicu da je otkriće atomske bombe ustvari
neka vrsta nus-produkta velikog napretka fizike, koji se desio
s kraja devetnaestog i s početka dvadesetog stoljeća. Kao
u onim klišejiziranim vicevima o rasijanim profesorima, fizičari
nisu previše razmišljali o mogućoj zloupotrebi atomske energije.
A prva istraživanja u ovom pravcu zbila su se, ustvari, u
nacističkoj Njemačkoj. Sam Bog zna šta bi se desilo da su
se nacisti dokopali atomske bombe. Američki projekat stvaranja
atomskog oružja započeo je tek 1939. godine, nakon znamenitog
pisma koje je Albert Einstein uputio predsjedniku Rooseveltu,
pisma u kojem ga upozorava na potencijalno ogromnu moć atomskog
oružja. U kolektivnoj svijesti stanovnika globalnog sela
upravo se Einstein smatra tvorcem atomske bombe, makar ne
postoji jedan čovjek kojem bi se ovo otkriće moglo pripisati.
Ipak, Einstein je neka vrsta postmoderne naučničke ikone,
dobroćudni raščupani čičica isplaženog jezika, koji je stvorio
oružje sudnjeg dana, ne znajući šta čini. Koga je briga
što ovaj populistički image uopće ne odgovara stvarnom
Einsteinu. Možda i ponajbolja metafora za atomske bombe jest
ona koju je stvorio izvrsni suvremeni britanski pisac Martin
Amis: Einsteinova čudovišta. (Makar je možda historijski
ispravnija Stingova metafora: Openheimer's deadly
toy - Openheimerova smrtonosna igračka.) U knjizi
sa ovim naslovom Amis će sabrati pet kratkih priča koje govore
o kataklizmičnom svijetu nakon potencijalnog nuklearnog rata.
Kao svojevrsni predgovor za ovu knjigu, Amis će napisati jedan
od najboljih polemičkih eseja o atomskom oružju pod nazivom
Thinkability. No vratimo se Rooseveltu.
 Potaknut
Einsteinovim pismom, on pokreće takozvani "Manhattan
Projekt", čiji je cilj bilo stvaranje atomske bombe.
Nakon šest godina, troška od dvije milijarde dolara (što je
današnjih dvadeset i šest milijardi), rada dvije stotine hiljada
ljudi u četrdeset laboratorija i fabrika, bomba je bila stvorena.
Prva nuklearna proba zbila se 16. juna u mjestu Almogordo
u Novom Meksiku. Bomba iskorištena na probi zvala se Fat
Boy (debeli dječak). No još prije testiranja Rooseveltov
nasljednik Harry Truman je, kažu, odlučio upotrijebiti
bombu protiv Japana. Razlozi koje historičari obično navode
jesu: tjeranje Japanaca na što bržu kapitulaciju, da bi se
spriječio dugogodišnji rat s potencijalnim brojnim žrtvama,
svojevrsno opravdanje za trošenje tolikog novca jer se valjda
mislilo da je novac uzalud potrošen ako se bomba praktično
ne upotrijebi (izračunato je da je izrada atomske bombe koštala
tek neznatno manje od svog ostalog oružja upotrijebljenog
u Drugom svjetskom ratu: svih mina, granata i avionskih bombi
korištenih u četiri ratne godine) te napokon gnjev zbog Pearl
Harbora - bila je to i svojevrsna odmazda.
Šestog augusta 1945. američki
bombarder B-29 bacio je bombu zvanu Little Boy (mali
dječak) na Hiroshimu. Procjenjuje se da je na licu mjesta
poginulo između devedeset i stotinu četrdeset hiljada ljudi.
Tri dana kasnije, devetog augusta, na Nagasaki je bačena nova
bomba (ovu su zvali Fat Man - debeli čovjek, debeljko).
Ona je odnijela između šezdeset i osamdeset hiljada žrtava.
Hladni
rat Nemoguće je uopće nabrojati dugoročne posljedice
atomske eksplozije. Kao da trenutna razorna moć sama po sebi
nije dovoljno grozna. Ne postoje riječi kojima se može opisati
destruktivnost atomske bombe. Nešto što je u stanju da u jednom
jedinom trenu izbriše toliko života izmiče dijapazonu čovječije
imaginacije.
Samo četiri godine Amerikanci
su jedini imali atomsku bombu. Dvadeset devetog augusta 1949.
Sovjetski Savez je izveo svoju prvu nuklearnu probu. Godine
1951. Amerikanci će stvoriti takozvanu hidrogensku bombu,
hiljadu puta moćniju od atomske, istinsko oružje sudnjeg dana.
Rusi će ih ubrzo slijediti. Da, već pedesetak godina čovječanstvo
ima moć da samo sebe uništi. Smak svijeta ne zavisi samo od
izbjegavanja prirodnih katastrofa, raznih meteora ili, rekli
bi pobožni, Božijeg gnjeva; čovječanstvo sad ima sredstvo
za samouništenje, za kolektivno (samo)ubistvo. Mnogi misle
da je za vrijeme kubanske krize nuklearni rat visio u zraku.
Nedavno snimljeni film 13 dana sa Kevinom Costnerom
samo je jedna umjetnička obrada tog neuralgičnog historijskog
trenutka. Ameriku i SSSR u izgradnji atomske bombe slijedili
su Velika Britanija, Francuska i Kina. Stalne članice Savjeta
sigurnosti UN-a ustvari su one zemlje koje zvanično posjeduju
atomsko oružje. Indija, Pakistan i Izrael, po mnogima, također
imaju atomsko oružje. Špekuliralo se da je i SFRJ u Vinči
željela stvoriti atomsku bombu.
U vrijeme takozvanog hladnog
rata tvrdilo se da Zemlju od nuklearne katastrofe spašava
samo tzv. ravnoteža straha. Ko biva: SAD se boje SSSR-a,
a SSSR se boji SAD-a. Njemački bestselling pisac Simmel
uporedio je SAD i SSSR sa dva dječaka koji stolje do koljena
u benzinu i svađaju se ko ima više upaljača.
Ne
postoji rat u kojem je moguće pobijediti U već spomenutom
eseju Martin Amis ironično rezonuje o nuklearnom oružju: "Šta
je jedina provokacija koja bi mogla prouzrokovati upotrebu
nuklearnog oružja? Nuklearno oružje. Šta je prioritetna meta
nuklearnog oružja? Nuklearno oružje. Koja je jedina poznata
odbrana protiv nuklearnog oružja? Nuklearno oružje. Kako spriječiti
upotrebu nuklearnog oružja? Prijetnjom nuklearnim oružjem.
Da, ne možemo se riješti nuklearnog oružja zbog nuklearnog
oružja." Amisova maestralna duhovitost izvanredno
iskazuje sav apsurd postojanja nuklearnog naoružanja.
Amis, naravno, nije jedini
umjetnik na kojeg je utjecalo postojanje atomskog oružja.
Može se čak reći da su svi umjetnici druge polovine dvadesetog
stoljeća djeca A bombe, ljudi koji žive u sjeni stalne
svijesti o mogućem smaku svijeta uzrokovanom ljudskom rukom.
U slikarstvu, recimo, najprije pada na pamet Jackson Pollock.
U modernoj likovnoj umjetnosti ovo je maltene fah-tema. U
književnosti atomska je bomba inspirisala brojnu SF literaturu,
no, također, nije prošla nezapaženo ni i u mainstreamu.
Dijapazon filmova ponešto inspirisanih atomskim oružjem varira
od remek-djela tipa Dr. Strangelove ili kako sam zavolio
atomsku bombu do akcijskih filmova b-produkcije u kojima
neki junak bez straha i mane spašava svijet od katastrofe.
Što se tiče muzike, vrijedi
spomenuti Stingovu pjesmu Russians i pjesme grupe U2
The Unforgettable Fire i Seconds. U svojoj pjesmi
(inače napisanoj na muziku Prokofjeva) Sting veli da
on ne pada ni na Hruščovljeve prijetnje ni na Reaganova
obećanja odbrane, ono što njega tješi jest činjenica da i
Rusi vole svoje djecu. Ova divna pjesma sadrži prelijepe stihove
koji se ne odnose samo na Ruse i Amerikance: We share the
same biology/ regardless od ideology (Dijelimo istu biologiju/
bez obzira na ideologiju), te misao koja vrijedi za svaki
rat, ne samo potencijalni nuklearni: There's no such thing
as a winable war (Ne postoji rat u kojem je moguće pobijediti).
Pjesma The Unforgettable
Fire inspirirana je japanskom izložbom o žrtvama Hiroshime.
Plamena pečurka bila je, jeste i treba uvijek da bude nezaboravna
vatra. Mora se zapamtiti da se ne bi ponovila. Ako bi
se ponovila, svi se možemo samo oprostiti jedni s drugima.
Pjesma kaže: It takes seconds to say goodbye!
Arhiva Dani
218
|
