| |
Završetak misije američkog
ambasadora Thomasa Millera je veliki gubitak za Bosnu
i Hercegovinu i sve one koji je doživljavaju svojom domovinom.
Taj gubitak se može mjeriti jedino sa olakšanjem koje istim
povodom osjećaju one političke snage, lokalni fašisti i kriminalci,
protiv kojih se Miller uporno i dosljedno borio od prvog dana
svog boravka u Bosni i Hercegovini.
Tačno sa danom njegovog
skorog odlaska iz Sarajeva, Bosna i Hercegovina će se po prvi
put ogoljeno suočiti sa činjenicom da je u Washingtonu stvarno
došlo do promjene američke administracije. U njoj više nema
Albrightove, Holbrookea, Clarka, Gorea,
Clintona... Dakle, lidera kojima se mogu prigovoriti
ponekad zakašnjele i ponekad pogrešne procjene i odluke o
Bosni; no, istovremeno se radi i o liderima čija je osobna
preokupiranost Bosnom, kojom su inficirali i cjelokupnu prethodnu
administraciju, te briga i bdjenje nad prvim koracima dejtonskog
nedonoščeta, još uvijek potpuno neobjašnjiva i najboljim analitičarima
američke vanjske politike u Washingtonu. Ono što je predmet
njihovog čuđenja jeste ogromna disproporcija između globalnog
značaja Bosne, s jedne, i vremena i pažnje koje joj je prethodna
američka administracija posvećivala, s druge strane.
Da je s promjenom stanara
u Bijeloj kući došlo i do promjene nivoa angažmana sadašnje
administracije, osobno sam se uvjerio prije par mjeseci u
State Departmentu kroz jedan vrlo bizaran detalj. Naime, sa
šefom deska State Departmenta za BiH razgovarao sam u njegovom
uredu, koji je takve veličine i opremljenosti da ga ne bih
mijenjao sa mojim, više nego skromnim.
Iz prethodnog detalja zaključak
o rangiranosti i nivou na kojem se vodi referat Bosne i Hercegovine
može izvući i neko ko ne pamti puno veće kabinete i puno više
zvaničnike State Departmenta koji su se tokom posljednjih
godina bavili ovom zemljom. Za ovdašnji pogrešan utisak da
se američka politika i prema Bosni i prema čitavoj regiji,
kao, uostalom, i čitava američka spoljna politika, nije promijenila
onoliko koliko su se mnogi pribojavali, kriv je - Thomas Miller!
Svojom strašću da pomogne ovoj zemlji sjajno je kompenzirao
činjenicu američkog opadanja interesa i gubljenja strpljenja
za Bosnu. U ovom nezahvalnom poslu obilato se koristio ugledom
jednog od najboljih američkih ambasadora uopće, čijih usluga
se nije htio lišiti ni predsjednik Bush (čak toliko
beskompromisan da je smijenio svih 15 američkih ambasadora
koje je postavila Clintonova administracija u zemljama Evropske
unije, imenujući svojih 14 prijatelja iz businessa i politike
i Thomasa Millera, unatoč Millerovoj i osobnoj vezanosti za
demokrate).
Dakle, šta gubi Bosna i
Hercegovina odlaskom Thomasa Millera? Gubi vjernog saveznika
svih onih koji zemlju pokušavaju otrgnuti iz čeličnog zagrljaja
svih lokalnih, te fašista i kriminalaca u susjedstvu; gubi
diplomatu koji je više bio predstavnik Bosne i Hercegovine
u američkoj politici nego Amerike u Bosni i Hercegovini; gubi
stranca koji je vrlo brzo detektirao ko su snage za koje je
mir nastavak ostvarivanja zločinačkih ratnih ciljeva drugim
sredstvima; gubi čovjeka koji, za razliku od bosanskih političara,
zna koliko su teške desetine i desetine vreća cementa koje
je, nimalo pozerski, na svojim leđima prenosio pomažući povratnicima
u obnavljanju porušenih domova; gubi zapadnjaka koji se s
poštovanjem odnosio prema lokalnoj tradiciji, uredno izuvajući
cipele kada ulazi u sobičke onih kojima je pomoć potrebna;
gubi mađioničara koji je čak uspio da pomiri Lagumdžijinu
i Silajdžićevu sujetu, kao najveću prepreku stvaranju svog
čuda - Alijanse; gubi Amerikanca kojem briga o slobodi i zaštiti
novinara nije samo fraza i koji je od sasvim izvjesnih ubistava
spasio najmanje po jednog novinara u Federaciji i u Republici
Srpskoj...
Zbog svega navedenog, i
još mnogo sličnog, vjerujem da dijelim osjećaj mnogih građana
Bosne i Hercegovine koji su, uz sav rizik patetike, spremni
reći: "Hvala, gospodine Miller."
|
|
