Reagiranja

Da se historija ne ponovi

Prilog dr. Stiepe Andrijića pod naslovom "Danajski darovi" privukao je moju pažnju jer se odnosi na temu za koju sam i sam zainteresiran. Mogu reći da se uglavnom slažem sa stavovima autora, izuzev u odnosu na uvodni dio njegovog priloga. Tačno je da je "znanost potvrdila da takav (naš) gospodarski sustav nema moć vlastite reprodukcije", ali je isto tako tačno da znanost nije objasnila zašto je to tako. Naime, ne smije se prihvatiti tvrdnja da su to posljedice "neprirodnog oblika vlasništva", jer objektivne činjenice upućuju na drugačiji zaključak. Radi toga neka mi bude dozvoljeno da u tom smislu iznesem svoje viđenje istog problema, koje je utemeljeno na sopstvenim istraživanjima. Saglasno tim istraživanjima, sve firme, odnosno sva preduzeća možemo podijeliti u dvije velike grupe zavisno od toga da li je lice koje upravlja poslovanjem firme istovremeno i njen vlasnik, ili nije. U prvu grupu uključujem firme kojima upravlja lice koje je istovremeno i njen vlasnik, dok u drugu grupu uključujem firme kojima upravlja lice koje istovremeno nije i njen vlasnik. Prema tome, u drugu grupu treba ubrojiti sve firme (preduzeća) koja se nalaze u državnom ili društvenom vlasništvu, kao i firme koje se nalaze u svojini tzv. institucionalnih vlasnika, kakvi su npr. penzioni fondovi, fondovi osiguranja i sl., a također i sve firme koje posluju kao dioničarska društva sa vrlo velikim brojem dioničara. U svim tim slučajevima poslovanjem firme upravljaju lica koja nisu njeni vlasnici, jer drugačije rješenje nije fizički moguće.

Osim toga treba uzeti u obzir činjenicu da niko ne može uspješno upravljati poslovanjem bilo koje firme ukoliko na raspolaganju nema neki novčani fond iz kojeg može pokriti troškove razvoja. Taj novčani fond označit ćemo kao fond razvoja. Kada poslovanjem firme upravlja njen vlasnik, onda izvor fonda razvoja može biti lociran u ostaloj imovini tog lica koja se nalazi izvan imovine firme, što znači da onda kada se ukaže potreba za plaćanjem troškova razvoja, vlasnik firme može iz svoje ostale imovine prenijeti određenu sumu u imovinu firme i na taj način unutar imovine firme formirati fond razvoja. Međutim, kada firmom upravlja lice koje nije njen vlasnik, onda izvor fonda razvoja mora biti lociran unutar imovine te firme, jer bi bilo nerealno očekivati da, onda kada se ukaže potreba za plaćanjem troškova razvoja, to lice iz svoje ostale imovine prenese određenu sumu novca u imovinu firme, ili takav zahtjev postavi pred njene vlasnike. Jedini mogući izvor fonda razvoja koji se može naći unutar imovine firme jeste njen tekući dohodak, odnosno njena tekuća poslovna dobit, što znači da u slučaju kada poslovanjem firme upravlja lice koje nije njen vlasnik, ta firma mora jedan dio svog tekućeg dohotka odnosno poslovne dobiti trajno akumulirati unutar svoje imovine. To je istovremeno uslov sine qua non uspješnog poslovanja takve firme. Međutim, ono što ekonomska znanost obično gubi iz vida jeste činjenica da fond razvoja u bilo kojem slučaju ne smije, niti može imati tretman kapitala, mada je lociran unutar imovine firme. Na taj način dolazimo do jednog kontradiktornog zaključka. Naime, ako firma mora jedan dio svog tekućeg dohotka ili dobiti trajno akumulirati unutar svoje imovine, onda imovina te firme ne može imati tretman kapitala. Ako imovina firme nema tretman kapitala, onda obračun dohotka ili poslovne dobiti putem knjigovodstvenih bilansi gubi svoju realnu i racionalnu osnovu. Drugačije rečeno, ako firmom upravlja lice koje nije njen vlasnik, onda imovina te firme ne može imati tretman kapitala. U protivnom, egzistencija te firme će biti ugrožena, što znači da takva firma ne može slijediti pravilo sticanja i raspodjele dohotka ili poslovne dobiti kakvo može slijediti firma kojom upravlja njen vlasnik. Ona može slijediti samo pravilo sticanja i raspodjele društvenog proizvoda firme. (U cilju objašnjenja želim napomenuti da npr. pod društvenim proizvodom nekog trgovačkog preduzeća podrazumijevam iznos razlike u cijeni koju to preduzeće ostvari prodajom robe u toku određenog perioda). U toj činjenici treba potražiti onaj osnovi uzrok propasti privrednih sistema tzv. socijalističkih zemalja srednje i istočne Evrope, a posebno bivše Jugoslavije, jer su opći uslovi privređivanja u tim zemljama bili koncipirani upravo na shvatanju da imovina firmi ima tretman kapitala, bez obzira što su firme bile u državnom ili društvenom vlasništvu, i što su njima upravljala lica koja iz sasvim objektivnih razloga nisu istovremeno mogla biti i njihovi vlasnici.

Prema tome, ako se uzme u obzir prethodno objašnjenje, čiju istinitost je moguće eksperimentalnim putem potvrditi u praksi, onda ni proces tranzicije ne smije biti jednosmjerno orijentisan, tj. samo u pravcu privatizacije državnih i društvenih firmi s ciljem da poslovanjem tih firmi ubuduće upravljaju njihovi novi vlasnici. Bilo bi mnogo korisnije proces tranzicije usmjeriti u pravcu prilagođavanja općih uslova privređivanja poslovanju firmi kojima ne upravljaju njihovi vlasnici, jer oni istovremeno odgovaraju bilo kojem obliku vlasništva. U protivnom će se ponoviti historija, pa ćemo umjesto evolucionarnih ponovo sticati nova revolucionarna iskustva, a poslovnu korespondenciju završavati sa S.F.S.N.

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 218 10. August 2001.