Vidosav Stevanović: Milošević, jedan epitaf; Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2001.

Vidosav Stevanović jedan je iz plejade srpskih pisaca koji su klasičnu "fizičku" emigraciju pretpostavili unutarnjoj. Njegova sabraća u toj odluci su i Mirko Kovač, Bora Ćosić ili Bogdan Bogdanović. Unutarnjim emigrantima pripadali su (ili još uvijek pripadaju?): Filip David, Rade Konstantinović, Pero Luković te Mirjana Miočinović. No obje ove skupine pisaca imaju jednu zajedničku karakteristiku: oni su junaci imaginarne Opće povijesti časti. Višestruko brojnija grupa nacionalističkih intelektualaca može jedino biti dijelom Opće povijesti beščašća.

Dane svog egzila Stevanović provodi u Francuskoj. Muku muči s balkanskim izdavačima. Njegov dnevnik Kradljivci sopstvene slobode još nije izišao na Stevanovićevom maternjem jeziku, a jeste u prevodu na francuski. I knjiga o kojoj će ovdje biti riječi imala je svoju premijeru na francuskom jeziku. Vrijedno je napomenuti da je ovo njezino prvo izdanje na eksjugoslavenskim prostorima. Za njega je zasigurno najzaslužniji urednik ove knjige Gavrilo Grahovac, koji je 1989. godine, kad je Svjetlost bila najbolja jugoslavenska izdavačka kuća prolazeći kroz dane ponosa i slave, Stevanoviću objavio i sabrana djela. Inače, Lordan Zafranović već godinama najavljuje da će prema izvrsnom Stevanovićevom romanu Ostrvo Balkan snimiti film.

Stevanović se na Zapadu već etablirao kao stručnjak za Miloševićev lik i djelo. U knjizi Gospodari rata i mira (koju je na našim prostorima objavio splitski Feral Tribune) on je skicirao Miloševića, dok su Tuđmana i Izetbegovića opisivali Predrag Matvejević odnosno Zlatko Dizdarević. Međutim, u ovoj knjizi se latio mnogo ozbiljnijeg zadatka: u Gospodarima je crtao skicu, a ovdje radi portret: veliki razrađeni portret sa krvavom boschovskom pozadinom.

U dvadeset poglavlja ove obimne knjige Stevanović se bavio Miloševićevom porodičnom historijom, zatim biografijom od samog rođenja, pomno je analizirao njegov politički uspon, zatim period vladavine te brojne posljedice njegove diktature u Srbiji, ex-Jugoslaviji, na Balkanu, pa i u čitavom svijetu. Vidljivo je da je knjiga pisana prvenstveno za zapadnog čitatelja, no to joj u očima ovdašnje publike ne treba ni najmanje umanjiti vrijednost. Naprotiv! Detaljna analiza političkih prilika u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, a naročito perioda nakon Titove smrti, vrijedna je i sama po sebi. Stevanović ne štedi ni zapadnjačku politiku prema Balkanu opisujući ponekad vrlo ironično njezina zastranjenja. Mora mu se također priznati vanredna moć sagledavanja ovdašnje situacije kroz prizmu ukupnih globalnih događanja (nesnalaženje Zapada u vremenu nakon hladnog rata itd.).

Vrlo je važno spomenuti briljantnost Stevanovićevog stila. Makar je knjiga non-fiction koji se bavi skorašnjom poviješću te su čitatelju sve činjenice manje-više poznate, ona se ipak čita brzo jer je uzbudljiva poput kakvog Ludlumovog trilera. Stevanović uspijeva čak biti i duhovit, tako da se na nekim stranicama teško suzdržati od glasnog smijeha. Naročito kad se opisuju bizarni politički fenomeni miloševićevske Srbije, od Šešelja (koji je Stevanoviću naročito "drag") preko Jezdimira Vasiljevića (popularnog gazda Jezde) do Dragoslava Avramovića (deda Avrama ili super deke).

No, glavna tema knjige jest, naravno, sam Milošević. On je za Stevanovića još jedan dokaz za ispravnost znamenite teze Hannah Arendt o banalnosti zla. Opisi Miloševića kao neuglednog anonimnog mediokriteta kao da ponovo postavljaju pitanje koje decenijama muči povjesničare: Šta je tajna Hitlerovog političkog uspjeha u Njemačkoj? Milošević je, po Stevanovićevom mišljenju, neurotik čija je jedina opsesija i fiksacija - vlast! Zato on za moto svoje knjige uzima Euripidove riječi (iz Feničanki): "Evo, ako ti postavim pitanje, stavljajući te pred izbor: Hoćeš li vladati ili ćeš spasiti grad? Ti ćeš odgovoriti: vladaću "

U prvom poglavlju svoje knjige Stevanović naziva Miloševića čovekom bez osobina. (Robert Musil je junaka svog epohalnog djela prozvao čovjekom bez svojstava, no daleko od toga da Stevanović poredi Miloševića s prefinjenim kolebljivim Ulrichom.) Često će u knjizi ponoviti da je Milošević s dolaskom na vlast na lice stavio masku. No ta se maska stalno mijenja. U tom kontekstu Milošević podsjeća na Gumiflexa, onog negativca iz Alana Forda, negativca s gumenim licem koji se može preobraziti u bilo koga i koji najčešće vara uglednike. (Stevanović se na mnogo mjesta čudi zapadnim diplomatama koje je Milošević nadmudrio očaravši ih nekakvim svojim šarmom koji su oni toliko isticali.)

Najpoznatija epizoda Alana Forda koja govori o Gumiflexu zove se Nepredvidivi. A upravo ovaj pridjev savršeno odgovara Miloševiću. Pri kraju svoje knjige Stevanović kaže: "Ne znam koliko će trajati Miloševićeva vlast. Danas izgleda stabilna i nenarušiva, čvršća nego ikada. Niko joj se ne suprotstavlja, ni spolja ni iznutra. Niko je ozbiljno ne osporava." Prvo (francusko) izdanje knjige objavljeno je polovinom septembra 2000. godine. Štamparska se boja nije čestito ni osušila a Milošević je bio razvlašćen. Takozvani proroci najavljuju njegovo samoubistvo ima već deset godina, no ne čini se da će ih on poslušati. Slično je bilo i sa najavama o građanskom ratu u samoj Srbiji koji je Milošević, kao, trebao izazvati. Kad se ima u vidu njegovo ponašanje na prvom suočenju sa haškim sudijama, čini se da je posljednje poglavlje storije o Miloševiću još uvijek daleko od svršetka. (M.B.)

Antitrust, režija: Peter Howitt; glavne uloge: Ryan Phillipe, Claire Forlani, Rachel Leigh Cook, Tim Robbins; SAD, 2001.

Nekadašnji glumac Peter Howitt snimio je prije dvije-tri godine svoj režiserski prvijenac Sliding Doors (kod nas preveden kao Volim, ne volim), jedan od najboljih debitantskih filmova devedesetih i jedan od scenaristički najinteligentnijih filmova u posljednje vrijeme. Priča o životu glavne junakinje (koju tumači Gwyneth Paltrow) koji se razvija na dva dijametralno suprotna načina u zavisnosti od toga da li je uhvatila subway ili ne, vjerovali ili ne, četvrti je najuspješniji britanski film u povijesti otočke kinematografije. Zato se zbilja s nestrpljenjem moglo očekivati naredno Howittovo ostvarenje.

I evo Antitrusta, svojevrsnog cyber trilera! Mladi programer Milo (igra ga Ryan Phillipe) zapošljava se u gigantski softverski trust N.U.R.V. (Never Underestimate Radical Vision) gdje treba da radi na ultimativnom projektu softverske tehnologije tzv. Sinapsu koji bi trebao spojiti sve komunikacione uređaje na cijeloj planeti i od interneta načiniti tek antiknu vrijednost. No, naravno, takvi projekti ne idu bez manipulacija i zločina. Milo otkriva u kakvu je kaljužu upao, otkriva da su svi oko njega tek plaćene marionete (čak i njegova djevojka; igra je prelijepa Claire Forlani), no na kraju pobjeđuje maltene sam protiv svih. Naslov filma u jednom momentu postaje igra riječi: anti-trust - borba protiv trusta i monopolizma pretvara se u anti-povjerenje, situaciju u kojoj čovjek ne može imati povjerenja ni u koga do u sebe samog.

Ova ogoljena trilerska fabula ne otkriva, naravno, sve vrijednosti filma. Ovo je uza sve ostalo i pomalo kafkijanska cyber-story što pomalo podsjeća na Winklerovu Mrežu. No vjerovatno najzanimljiviji aspekt filma jest lik vlasnika N.U.R.V.-a - Garyja Winstona (glumi ga Tim Robbins, u posljednje vrijeme specijaliziran za negativce: od fascinantnog hičkokovskog Arlington Roada do High Fidelitja). Jer Winston je - Bill Gates! U nekim momentima kad ga čovjek gleda, pomisli da vidi samog Gatesa: frizura, naočari, stil oblačenja - sve je kopija Gatesa. Tu je, naravno, i činjenica o Gatesovim problemima s ministarstvom pravde koji su ovdje pripisani Winstonu kao i na jednom mjestu spomenuti internet siteovi koji Winstona proglašavaju Đavlom osobno (slične se stvari u stvarnom svijetu dešavaju Gatesu). Naravno, Howitt je oprezan, pa se tako u jednom razgovoru Mila i Winstona spominje - Bill Gates. Tako Winston i jest i nije Gates; najtačnije bi možda bilo reći da je on paranoidna vizija Gatesa. A igrom slučaja podnaslov filma mogao bi komotno biti identičan nazivu jednog skorašnjeg ratnog filma - spektakla o Staljingradskoj bici (samo bi posljednju riječ trebalo umjesto zajedničkom smatrati vlastitom imenicom): Enemy at (the) Gates. (M. Bazdulj)

Medina Džanbegović: Pepeljara i sedam opušaka; Ljiljan, Sarajevo, 2001.

Poezijom prve knjige Medine Džanbegović dominira emocija neispunjenosti ženstva koja se promeće u esencijalnu prazninu. Njezine pjesme stoga su fragmentirani, izlomljeni tekstovi, parataksično nizanje naporednih, okljaštrenih slika - koje ne može postati sintaksom, jer mu nedostaje vezivno tkivo: Smisao. Lirski subjekt sučeljen je sa obesmišljenim svijetom, mnoštvom krzotina, haosom koji nema demijurga da mu podari red, teleologiju. A demijuršku bi ulogu, čini se, mogla odigrati jedino drugost: Na prozoru čuči dosada. / Ako ne zapada kiša, / sama ću je saprati! / Na vratima besmisao bijelog kreča. / Ako ih niko ne otvori, / morat ću je kao muhu / ubiti svežnjem novina! (Sve marš iz sobe).

Protkane su ove pjesme, iz svog jezgra, upravo tim odsustvom drugoga, onoga, možda, što bi mogao značiti ljubav (i u puteno-erotskom i u filozofskom smislu), ljubav koja bi mogla povratiti svrhu i iznova raspršeni svijet, i egzistencijalnu podijeljenost lirskoga jastva - okupiti u jedninu, u cjelinu. To je rodno mjesto ove poezije: Umrtvljene vode hoće / da se vrate oblacima / Zemlja i Nebo / opet bi da su jedno / I sve više svijet podsjeća / na tačku / u kojoj je sve sraslo u gušenju (Međuživot). Međutim, već je naznačeno, ta emocija nije ni romantična niti, pak, romantičarska: njena je karakteristika depatetizirana modernost.

Uočljivo je, dakako, u ovim pjesmama bježanje od fabule (kako to pjesnikinja eksplicira u pjesmi U vremenu rata), ali ne a priori. Od fabule, od priče, od vanjskoga svijeta ona se odmiče tek nakon što je, u mnoštvu pjesama, rila po njemu, secirala ga, i - pronalazila laž i prazninu. Tek tada je njeno oko okrenuto prema unutra, gdje, opet, pronalazi isto, kao odraz vanjskoga. A to vanjsko ima svoje sasvim realne i prepoznatljive vremenske i prostorne koordinate: to je Bosna u periodu rata 1992-1995. godine. U nekolicini pjesama s početka ovoga rukopisa bježanje od fabule ukazuje se, zapravo, kao demistifikacija, tj. demitiziranje domovine, bijeg od ustaljene patetične priče o domovini, koja potire individuum, da bi se, u jednoj oljuđenoj perspektivi, koja se doimlje izokrenutom u odnosu na mit o Bosni iznad svega (ili o domovini uopće), dom ispostavio jedinim pravim značenjem i smislom, a ne tek dalekim korijenom riječi domovina. Od doma, i onih koji su u njemu (otac, majka, brat..., sa svojim ljudskim, a ne mitskim licem) - vizura pjesničkoga subjekta okreće se sasvim unutra, i pjesme registriraju košmar, pustoš i razvaline egzistencije: Bezdan / Magla / Para / Dim / Počinak / Zastoj / Potraga / I krilati magnet / Požarna večer / Idealni povratak / Eros, prizor pobjednika / Bivstvovanje, naličje crno-bijelog / Mučenje prošlosti uz brigu budućnosti / Pepeljasta rijeka ne zna za sadašnjost / Ako niko i ne razumije / To nije konačan kraj košmara... (Ratne meditacije, I).

To su pjesme disparatnih slika, paraleliziranih, takvih da ne proizlaze jedna iz druge niti su objašnjene trećom. Svaka ima svoju samosvojnu opstojnost. Nije to, međutim, asemantička poezija, ili antipoezija. Smisao je u ovim slikama prisutan, ali učahuren u svakoj ponaosob. Značenja su parcijalizirana, molekularna, i nema suvislosti u smislu cjeline. Taj je poetski postupak, zapravo, adaptiran rascjepkanosti slike modernoga svijeta, ostvaren halucinantnim probljescima i zatamnjenjima putem njihove nedorečenosti, redukcije obavijesti realizirane izostankom logičke povezanosti slika.

Ali - nisu sve ovakve pjesme građene na registraciji raskidanja Apsolutnog (Nestanak). Postoji, naime, u ovoj zbirci i znatan broj pjesmotvora konstituiranih po principu vrtložne kompozicije gdje, doduše, čitalac nema osjećaj o unaprijed osmišljenoj kreaciji, nego se pjesma doimlje kao krêt začet rezignacijom u kojem jedna sintagma, jedan stih, jedna slika - asocijativno priziva drugu, slijedeću, potencirajući osnovnu emociju i intonaciju, a gradnji pjesme zadržavajući, makar i labilnu, koherenciju. To su i najostvarenije pjesme u knjizi, kao npr. Pred prvi snijeg koju karakterizira i specifičan baladični ton, ili pjesme Klimatanje, Afrika, Kad veselica puca, Sizif, Ja ne vjerujem u magistrale, i neke druge.

Dvjema pjesmama - U krugu i Pepeljara i sedam opušaka - Medina Džanbegović pokazuje da izrazito moderno osjećanje svijeta umije intenzivirati neočekivano koristeći bajkogene strukture, postižući time efekat začudnosti, ali ne na taj način što bi evokativno i patetično oživljavala prošlost nego upravo ironizirajući uređene bajkolike sisteme njihovim punjenjem sadržajem aktelnoga haosa i entropije. (A. Brka)

"Tokom rata u Bosni sam stalno gledao fotografije američkih fotografa koji su slikali moju zemlju. Svijet je Bosnu praktično upoznao putem slika koje su pravili stranci. Palo mi je na pamet da bi jedan Bosanac mogao napraviti fotografije Amerike." Ovako je nastala serija fotografija Postcard From Freedom Milana Popovića, koja pored toga što prikazuje sve ono što bi Bosanca moglo fascinirati u dalekoj zemlji prosperiteta, nudi i jedno lično viđenje kontrasta slobode, ljepote, prirode i veličine. Miješajući tehnike i stilove, autor je izložbom koja je postavljena u Sarajevu za Dan američke nezavisnosti, pokušao približiti ljudima neku svoju Ameriku.

Milan Popović je rođen u Sarajevu, a fotografiju upoznaje u Italiji za vrijeme rata, gdje završava Bottega d'arte Giuseppe de Nittis, umjetničko--slikarsku radionicu koju je vodio jedan od kreatora urbane art scene Barija u posljednjih 15 godina, Beppe Ardito. Po povratku u Sarajevo nastavlja se baviti fotografijom, nakon čega nastaju almanah sa koncerta U2 u Sarajevu te kalendar Adriatic Forms. "U Sarajevu ne postoji državna ili privatna školska ustanova koja bi pružila adekvatnu foto naobrazbu, ne postoji komercijalna profesionalna laboratorija. Sve to i činjenica da niti jedna od velikih foto kompanija nema svoj ured ili trgovinu u Sarajevu, tjera ljude da se oslone isključivo na sebe i da rade samostalne projekte", kaže Popović.

Fotografije iz zemlje koja je privukla mnoge umjetnike bile su prvi susret Milana Popovića sa publikom Sarajeva. Šta dalje? "Pored projekta na kalendaru koji trenutno radim, želio bih nekako dati svoj doprinos tome da odgovorni konačno počnu shvaćati pravi značaj fotografije. To znači da bi bilo potrebno da se ona kao predmet uvede u školske programe srednjih i viših stručnih škola. Fotografija danas nije stvar estetike, već komunikacije i tehnologije. Naša spremnost da je prihvatimo kao pokretača urbane svijesti u zemljama koje su naši uzori, jedini je način da mladi i kreativni ljudi sa ovih prostora daju neki svoj doprinos našem društvu." (V. Seksan)