ptužnice protiv trojice
Izetbegovićevih oficira za ratni zločin počinjen nad
civilima i zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u srednjoj
Bosni u toku 1993. godine vratile su mi u silnom intenzitetu
jednu temu i jedno vrijeme, onako intenzivno kako nisam mislio
da će više ikada biti moguće. Prateći i osluškujući tada,
kroz tu strašnu 1993. godinu, krvavu spiralu klanja između
Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni, u onoj pitomoj, dubokim
sedimentima zajedničkoga naslijeđa obremenjenoj utrobi
i korijenu Bosne, s nekom samrtnom jasnoćom nadavala mi se
misao da će sva ta divljački prolivena krv, s nerazmrsivim
kolopletom uzroka i posljedica u besmislenoj borbi za teritorij,
daleko unaprijed zatamnjivati živote i svijesti generacija...
S uvijek istom mučninom
prelistavam vlastite tekstove iz tih dana, ne nalazeći nikakve
satisfakcije u njihovoj današnjoj potpisivosti. Tek
- potrebu za točnim podsjećanjem na zbivanja i protagoniste...
Tako, nalazim: Počev od
proglašenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u ljeto 1992.
oligarhija iz Gruda cijelim nizom postupaka nedvojbeno je
pokazivala da radi na ustrojavanju paradržave na tlu Bosne
i Hercegovine, s tendencijom potpune dominacije u civilnoj
i vojnoj vlasti. Odmah je bilo jasno da na prostoru srednje
Bosne i gornje Hercegovine nijedan oblik ostvarenja te tendencije
ne može biti lišen nepravde, uzurpacije, nasilja, ili pak
otvorene okupacije. Ona neizbježno dovodi do rata s Muslimanima.
Nakon propasti Vance-Owenova plana i njegova pretvaranja u
konfederalnu koncepciju, Muslimani su u svojoj osami zastrašujuće
kasno shvatili da se samo o tome radi - o većem ili manjem
komadu teritorija. Sada, po toj de facto u međunarodnim forumima
priznatoj formuli: neka svatko uzme koliko može, pa ćemo
uvesti političko rješenje, Armija Bosne i Hercegovine
konačno se pretvorila u muslimansku vojsku, i krenula u osvajanje
srednje Bosne i gornje Hercegovine, ne libeći se srpskoga
načina u tretmanu starosjedilačkoga hrvatskoga puka. Ništa
nije lakše nego, na podlozi užasnih zločinstava i bezgranične
patnje, navesti ljude da se počnu mrziti kao narodi.
Tada mržnja lako postaje uobičajena emocija a zločin poželjan
oblik ponašanja. A kada se to desi, sve je ostalo lako. Sve
je tada samo stvar tehnike i njegovanja mržnje. Ili, ako hoćete:
tehnike mržnje. I klanja.
Poslije ovoga, povijest
će se baviti krivicom Muslimana i Hrvata za besmisleno, kobno
mijenjanje karaktera rata (dugo vremena jasna agresija Srbije
na Bosnu i Hercegovinu, a onda, ipak, po vrućoj želji svih
neprijatelja Bosne - građanski rat!), te za uništenje vlastitoga
habitata, rođenog doma. Tako mi je to izgledalo tada, u rujnu
1993, a danas, osam godina kasnije - ništa ne treba mijenjati.
Hrvati koji su u tom klanju
imali udjela, u Haag su otišli davno; Blaškića, Kordića
i drugove Tuđman je tamo poslao istoga časa kada je
ocijenio da mu je korisno u političkoj trgovini s međunarodnom
zajednicom. Zahvaljujući snažnoj ideološkoj propagandi, koja
je to putovanje pratila, a ni do danas se nije promijenila
(bez obzira na promjenu vlasti u Hrvatskoj), ti ljudi su proizvedeni
u svece, mučenike i junake, a njihova zlodjela ili se prešućuju
ili pravdaju ekvivalentnim zlodjelima druge strane.
Dugogodišnje utjelovljenje
nacionalnoga vođe, političko-intelektualnoga pa pomalo i vjerskoga
gurua - Izetbegović je imao na raspolaganju sve ove godine
da opservira ponašanje srpskih i hrvatskih nacionalnih i duhovnih
elita u odnosu spram Haaga. Ono, koje se na simbolično--vizualnom
planu najplastičnije izražava posterima tipa svi smo mi
Norac ili nedavno viđenim maskama koje potiru individualna
obilježja pojedinaca i poručuju: svi smo mi Karadžić.
Sudeći, međutim, po njegovoj prvoj reakciji nakon odlaska
trojice oficira u Haag, Izetbegović ni po jednom bitnom, strukturalnom
elementu svoga stava ne iskače iz te matrice.
Za njega, doduše, "pojedinačnih
zločina jest bilo", ali "nije pravo da za to odgovara
general, koji je bio na čelu korpusa ili brigade". Optužnica,
pak, govori o smaknućima i pokoljima nakon napada na gradove
i sela, o premlaćivanju, psihičkom zlostavljanju i ubojstvima
u zatočeničkim objektima i logorima, korištenju zatočenika
u živim štitovima i za kopanje vojničkih rovova, o uništavanju
vjerskih objekata u Travniku i Gučoj Gori... Govori o konkretnim
imenima žrtava, o datumima i događajima u kojima je smrtno
stradalo najmanje dvije stotine Hrvata, uz mnogo više ranjenih
i ozlijeđenih u pokušajima bijega ili skrivanja. Ovakvi zločini
ne mogu se tumačiti tek kao pojedinačni i nekontrolirani incidenti,
osveta čovjeka koji je izgubio rođake a došlo mu oružje
u ruke, kako Izetbegović nepodnošljivo nonšalantno relativizira.
U njegovom pokušaju potpunoga
ekskulpiranja optuženih oficira upadljiva je još jedna potpuna
analogija s držanjem srpskih i hrvatskih apologeta haaških
optuženika - ni jednom jedinom riječju, ni najmanjom aluzijom
se ni kod njih ni kod njega ne spominju žrtve tih nacionalnih
i domovinskih junaka. Ono jadno i nesretno ljudsko
meso što je ostajalo iza njihovih krvavih pohoda, i za čiju
patnju satisfakcije nema niotkuda. Višak strasti i neke morbidno
kreativne energije, te često naglašeni, upravo poručujući
ritualizam pri obavljanju zločina, a s druge strane očevidno
uživanje u patnji žrtve - kao da su se prelili i sublimirali
u naknadna stanovišta i tumačenja tih jezivih događaja. Ta
praznina, ta odsutnost bilo kakve sućuti spram žrtava, u govoru
vođa bolje nego išta drugo oslikava potpunu ideologičnost
i nikakvu ljudskost njihovih politika i njihovih nazora.
Izetbegoviću je svih ovih
godina bilo veoma stalo do toga da pokaže kako "sve strane
nisu bile iste". To znaju i svi objektivni promatrači
i analitičari ratnih zbivanja. A stvarni omjeri ratnih zločina,
koje su u Bosni počinile tri etničke vojske i svi mogući njihovi
prirepci, nigdje neće biti moguće tako točno utvrditi, barem
u grubim obrisima, kao kroz haaške procese. Iz digniteta prema
ogromnim žrtvama iz svojega naroda i zbog povijesnoga značaja
utvrđivanja globalne istine o zločinima, bilo bi zato logično
da Izetbegović, čak i iz posebnih ako već ne iz načelno etičkih
razloga, ne osporava rad Haaškoga suda i ne proglašava optužnice
na bošnjačke oficire rezultatom "ogromnog pritiska nekih
srpskih i hrvatskih krugova u Bosni i Hercegovini na Haaški
tribunal da se sudi i Bošnjacima".
Njegovo tipično esdeesovsko
i hadezeovsko ustrajavanje na stavu da su kod ovih optužnica
"prevagnuli politički rezoni nad kriterijima pravde i
prava" zato se može razumjeti jedino kao izraz male brige
za same generale, a mnogo veće brige za vlastitu poziciju.
To biva prilično jasno kad se pročita slijedeći iskaz: "Može
biti pojedinačne odgovornosti direktnih nalogodavaca i izvršilaca
jer pojedinačnih zločina jest bilo." Dakle, nipošto i
ni pod koju cijenu ne pristati na zapovjednu odgovornost,
jer ona - kad već dohvati generale, zapovjednike korpusa -
lako dosegne i do vrhovnoga. Zapovjednika i ideologa.
Arhiva Dani
218
|
