DANI: Gospođo Todorova, trenutak u kojem obavljamo ovaj razgovor nameće prvo pitanje: Šta mislite o pobjedi bivšeg kralja Simeona II na parlamentarnim izborima u Bugarskoj?

TODOROVA: To je sigurno bio težak poraz za dvije stranke koje su vladale Bugarskom u proteklih dvanaest godina - Uniju demokratskih snaga (UDF) i Bugarsku socijalističku partiju (BSP), koje su povjerovale da postaju uvriježena politička klasa sa stabilnim dvostranačkim modelom. To je bio naročit udarac za odlazeću vladu Ivana Kostova, čiji je stil vladanja u proteklih nekoliko godina bio karakteriziran nečuvenim stepenom arogancije i samozadovoljstva. Zbog svega toga pitanje o Simeonovoj pobjedi valja parafrazirati: to je prije bio zvučan poraz postojećeg partijskog sistema i postojeće političke elite. Simeon se pažljivo postavio u ozračju dubokog političkog razočarenja i egzistencijalnog očaja bugarskog glasačkog tijela. Postao je neobično karizmatična figura iz nekoliko razloga: ponašao se veoma pažljivo i taktično u protekloj deceniji, nije imao nikakav politički prtljag, njegov se vlastiti karakter - tih, ljubazan, pažljiv na riječima i dobro odgojen - pozitivno suprotstavljao zajedljivoj retorici protekle dekade. Čak su i nedostatak aristokratske kićenosti, te prisustvo stanovite, ponešto dosadne, ali čvrste pristojnosti, svojstvene srednjoj klasi, išli u njegovu korist.

Činjenica da su izbori i smjena političke moći prošli vrlo glatko, bez ikakvih ekscesa, može se tumačiti političkom apatijom i očajem. Meni se to, međutim, čini svjedočanstvom stabilnosti demokratskih procesa u Bugarskoj. Bugarsko izborno tijelo, koje je već iznijelo lavovski dio vrlo teške tranzicije, krcate raširenom korupcijom i uništenjem podjednako industrije i poljoprivrede, izabralo je ovaj način da izrazi svoju konsternaciju. Tokom izborne kampanje, najveći problem Simeonovog pokreta bio je nedostatak jasnog izbornog programa i strategije. Zbog toga se na izvjestan način rezultati izbora mogu protumačiti kao skok u nepoznato, kao avanturistička gesta, kao potez očajnika.

Međutim, sad kad je vlada oformljena, postoji skoro opći konsenzus da izgleda dobro. Načinjena je od eksperata sa, čini se, besprijekornom reputacijom; ministri su veoma mladi (dvije ključne pozicije drže osobe u ranim tridesetim godinama, a prosječna starost ministara iznosi 44 godine); prve izjave su konstruktivne. Veliko je pitanje hoće li ovi novi ljudi bez iskustva u bugarskoj političkoj klimi moći kontrolirati mehanizme moći, i posebno da li će se moći postaviti v.s. grupa sa ključnim pozicijama u ekonomiji, od kojih mnoge imaju veoma mračnu prošlost. U svakom slučaju, ovoj vladi vrijedi dati šansu.

A što se tiče samog Simeona i njegovih pogleda na budućnost Bugarske, nema sumnje da je on cijelog života odgajan kao kraljevska figura. On ne taji svoje osobno uvjerenje da je monarhija najbolji način društvenog uređenja Bugarske. S druge strane, što je za pohvalu njegovom smislu za realnost, on istrajava u ocjeni da ovo pitanje nije primarno u ovom trenutku te je i položio zakletvu republičkom ustavu. Paradoks je u tome da je kroz historiju republikanski pokret u Bugarskoj bio vrlo jak, kao i to da ankete pokazuju da su na posljednjim izborima za Simeona uglavnom glasale pristalice republike. Pred Simeonom je izazov da ubijedi javnost da je ustavna monarhija najbolje rješenje. Napokon, republike nemaju historijski monopol na demokraciju. Ali to nemaju ni monarhije

DANI: Kriza i oružani sukobi u Makedoniji približili su balkansko bure baruta Bugarskoj. Kakvo je Vaše mišljenje o makedonskoj krizi?

TODOROVA: Žalim što moram reći da je makedonska kriza u ovom momentu veoma ozbiljna. Međutim, ja ne dijelim mišljenje većine zapadnih medija koji su još ranih devedesetih prognozirali da će Makedonija ponovo postati balkanska jabuka razdora i da će se kriza proširiti na susjedne zemlje - Grčku i Bugarsku. Mislim da je makedonski problem postao raspaljiv tek nakon događaja na Kosovu 1999. Također, makedonsku krizu danas valja posmatrati u okviru eksjugoslavenske krize, a ne kao balkanski problem.

Makedonsko pitanje s kraja 19., te s početka 20. stoljeća, koje je nastavilo stvarati teškoće u odnosima na Balkanu sve do Drugog svjetskog rata, bilo je dio procesa dezintegracije Otomanskog carstva, i bilo je, u suštini, borba Bugarske, Grčke i Srbije za kontrolu nad etnički vrlo kompleksnom regijom. Ovo nije slučaj u posljednjoj deceniji, i zato mislim da brige zbog moguće internacionalizacije makedonske krize nisu realne. Ne treba, naravno, zaboraviti prisustvo nacionalista i stanovite nacionalističke propagande u svim okolnim zemljama. Ali, danas je neodgovorno pričati o revanšizmu u vezi s Makedonijom. Skorašnju antimakedonsku kampanju u Grčkoj, usprkos njezinim histeričnim tonovima, treba promatrati kao unutarnji predizborni događaj, pokrenut populizmom nekih grčkih političara, i to se sve stišalo do te mjere da bi se čak uskoro mogao očekivati neki kompromis oko imena i simbola Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije. Ne vjerujem da danas iko ozbiljan pripisuje Srbiji neke pretenzije spram makedonske teritorije.

U slučaju Bugarske, najviši politički prioritet jest ulazak u okvir Evropske zajednice i svaka bugarska vlada je oprezna i želi rastjerati svaku sumnju u bilo kakve teritorijalne pretenzije prema Makedoniji. Čak se i mnogo komentirano kontroverzno priznanje makedonske nezavisnosti (ali ne i jezika) u ranim devedesetim mora promatrati kao rani pokušaj da se Zapad ubijedi da Bugarska nema teritorijalnih zahtjeva. Priznanje posebnog makedonskog jezika kasnije je također utvrđeno. Skorašnja izjava bugarskog predsjednika da je Bugarska spremna pomoći Makedoniji, izjava koja je u Skoplju protumačena kao akt miješanja u unutarnje stvari zemlje, treba se gledati u istom svjetlu. Trebala je potvrditi bugarski interes za zadržavanje cjelovitosti i suverenosti Makedonije. S druge strane, bila je to ilustracija pomanjakanja osjetljivosti među bugarskim političarima prema obrambenom stavu makedonske elite koji je posebno izražen u odnosima s Bugarskom.

No, iako ja odbacujem scenarij internacionalizacije makedonske krize u smjeru uključivanja Grčke, Bugarske i Jugaslavije, ne želim ostaviti utisak da pomišljam da makedonski problem danas nije ekstremno težak. Današnje makedonsko pitanje je kvalitativno nov problem. To je unutarnji problem koji je posljedica demografskih i političkih promjena nakon Drugog svjetskog rata. Makedonska je nacija, naime, prvi put priznata nakon Drugog svjetskog rata, a nakon raspada Jugoslavije zadobila je potpuno nezavisan i suveren status. Lako je, dakle, razumjeti obrambeni stav i nervozu makedonske (slavenske) elite koja se u prvim godinama nezavisnosti retorički definirala na tradicionalan način, suprotstavljajući se imaginarnim bugarskim i grčkim posezanjima. Ipak, ova elita ozbiljan izazov doživljava tek u odnosu spram rastuće albanske manjine, koja danas sačinjava trećinu makedonskog stanovništva. U proteklih nekoliko decenija ovu je manjinu karakterizirala rastuća nacionalna svijest te osjećanje da su u vlastitoj državi, na izvjestan način, narod druge klase. Albanski su lideri povećali broj kulturnih zahtjeva i zatražili istinsko učešće u političkom životu zemlje. U isto vrijeme, dvije zajednice se stalno razdvajaju, te situacija, makar nikad u tako ekstremnoj mjeri, strukturno i psihološki podsjeća na Kosovo.

Da Makedonija postoji u vakuumu, veoma zategnuti odnosi između Albanaca i Makedonaca mogli bi se riješiti, ili makar kontrolirati, povećavanjem prava albanske zajednice čak i do tačke federalizacije. To je ono što tzv. međunarodna zajednica pokušava promovirati danas u posredovanju i odvraćanju od krvavog sukoba. Nažalost, Makedonija nije u vakuumu. Također, nakon raspada Jugoslavije federalni princip, u ovom momentu, nema legitimiteta. Makedonija je pritisnuta sa zapada i sa sjevera dvjema de facto albanskim državama: suverenom Albanijom i kosovskim protektoratom. U ovom je trenutku Tirana vrlo oprezna i njezini su prioriteti daleko od "Velike Albanije". No, to nije slučaj sa Kosovom, gdje je priča o "Većem Kosovu" sveprisutna. Zato ne iznenađuje da je, usprkos politički korektnoj retorici, i za makedonsku vladu, i za Albance, i za međunarodne promatrače, federalizacija Makedonije samo prvi korak ka secesiji.

Ne bih se usudila prognozirati budućnost Makedonije. Posve nestabilna unutarnja situacija je dodatno zakomplicirana ponašanjem međunarodne zajednice, koja je, nasreću ili nažalost, u protekloj deceniji nametala politička rješenja na Balkanu. Ja ne dijelim sumnje o raznim teorijama zavjere u vezi s Balkanom. Tragedija u vezi s ponašanjem međunarodne zajednice (uglavnom NATO pakta, Evropske zajednice, SAD-a, pa i UN-a) jest u činjenici da oni nisu imali nikakvu stratešku viziju niti konzistentnu politiku prema regionu. Ponašali su se na ad hoc principu, da ne kažem potpuno neodgovorno. Kao rezultat nametnuli su kratkoročna rješenja koja otvaraju Pandorine kutije dodatnih problema. Sve ovo čini svaku spekulaciju o budućnosti Makedonije pukim nagađanjem.

DANI: Gospođo Todorova, Vi ste jedna od najkompetentnijih osoba za odgovor na pitanje, samo na prvi pogled jednostavno: Šta je Balkan?

TODOROVA: Napisala sam o tome cijelu knjigu, a opet sam samo zagrebala po površini. No, pojednostavljeno, to je najprije ime: ime planine korišteno mnogo od petnaestog stoljeća, ime regije (od devetnaestog stoljeća), te ime osobe (prezime u Bugarskoj, a ime u Turskoj). U funkciji ime nosi neutralnu, pa čak i pozitivnu konotaciju. Kao drugo, Balkan je metafora. Početkom 20. stoljeća ona postaje pejorativna, no to je postepen proces, uzrokovan događajima u vezi s raspadom Otomanskog carstva i nastajanjem malih i slabašnih ekonomski nazadnih i zavisnih nacionalnih država koje teže modernizaciji. Teškoće u modernizaciji i dodatni ekscesi u vezi s nacionalizmom stvorili su situaciju u kojoj je Balkan počeo služiti kao simbol za nešto agresivno, netolerantno, barbarsko, polurazvijeno, polucivilizirano, poluorijentalno itd. Ovu metaforu i njezinu današnju zloupotrebu u političkom kontekstu ja kritikujem u svojoj knjizi. Međutim, ne treba zaboraviti da Balkan može biti i pozitivna metafora. Makar je to izuzetak, u Bugarskoj od devetnaestog stoljeća pa nadalje Balkan označuje nezavisnost, slobodoljublje, hrabrost, ponos, te postaje inspiracija za egzaltiranu poeziju i prozu. Napokon, Balkan može biti naučna kategorija. U širem smislu riječi, regija koju danas nazivamo Balkanom, tj. južnoevropski poluotok, jest kompleksan rezultat međuigre brojnih povijesnih utjecaja: političkih, ekonomskih, društvenih, kulturnih itd. U užem smislu riječi, može se reći da je Balkan ustvari otomansko naslijeđe, jer regija je svoje ime zadobila u otomanskom periodu, a također postoje elementi iz otomanske baštine, ili oni koji se takvim smatraju, koji su ovo ovjekovječili.

DANI: Svoju knjigu Imaginarni Balkan posvetili ste svojim roditeljima jer su Vas, kako kažete, naučili da volite Balkan bez potrebe da se njime ponosite ili da ga se stidite. Je li ovo najsažetiji recept za pravilan odnos Balkanaca (i nebalkanaca) prema Balkanu?

TODOROVA: Ja mislim da jest. Naravno, nije nužno da baš svi vole Balkan. Igrom slučaja ja osjećam posebnu emotivnu, pa čak i estetsku, povezanost s Balkanom, a još mnogo ljudi, jednako Balkanaca i nebalkanaca, dijeli ovo osjećanje. Ali osnovni dio recepta za pravilan odnos prema Balkanu nije element ljubavi. Ono glavno jest ono drugo, nedostatak ponosa ili stida, riječju - mirni stav prihvaćanja, prihvaćanja Balkana ne kao zastranjenja, nego kao zanimljivog fenomena u svoj njegovoj kompleksnosti, sa ružnim i lijepim osobinama podjednako. Napokon, to vrijedi za sve zemlje i krajeve na svijetu.

U svemu što sam pisala, a naročito u mojoj posljednjoj knjizi, cilj mi je bio da trivijaliziram Balkan i tako ga normaliziram. Čini mi se da bi se u vezi s tim mogla povući dobra analogija s njemačkom historijom. Unazad nekoliko generacija većina tumačenja njemačke historije insistirala je na kontinuitetu nasilja i militarizma, ako ne od Teutoburške šume, onda barem od Tridesetogodišnjeg rata. Matrica njemačke historije dugo je objašnjavana pojmom Sonderweg. Tek relativno nedavno desila se promjena fokusa te se njemačka historija tumači ne kao devijacija, već kao jedna verzija glavnog toka europske historije, ističući zajedničke karakteristike, riječju, normalizirajući je. Neko može reći da se ovo desilo nakon što se sama Njemačka normalizirala, no ja insistiram da je normalizacija kompleksan dijalektični proces koji uključuje i spoljnje poglede i odnose kao važan faktor.

Zato bi zarad postizanja željenog cilja morali kultivirati ovaj stav "normalizacije" i među Balkancima i nebalkancima. Balkan nije ni bolji ni gori od ostatka svijeta. Ovdje bih naročito željela naglasiti prvi dio ove poruke jer sam u svom djelu uglavnom pokušavala ubijediti strance da Balkan nije gori od ostatka svijeta. Ovo je, naravno, tačno, no Balkan također nije nužno bolji i to je ono što bi svi nacionalisti na Balkanu morali shvatiti.

DANI: Prva rečenica Vaše knjige varijacija je na prvu rečenicu Komunističkog manifesta: "Jedan bauk kruži kulturom Zapada - bauk Balkana". Da li je Vaša knjiga pokušaj raskrinkavanja fantomske prirode tog bauka?

TODOROVA: Ta je rečenica, naravno, stilsko (ili retoričko) sredstvo. Želim vjerovati da sam raskrinkavanjem mehanizama pomoću kojih se diskurs o Balkanu postepeno pretvarao u pejorativni stereotip doprinijela realističnijem prihvatanju jednako regije kao i načina na koji smo navikli misliti o događajima, procesima i pojavama. Na neki način ja zbilja želim raskrinkati fantomsku prirodu tog bauka.

Međutim, u drugom smislu, pitanje mi je pomalo neugodno. Kad se insistira na fantomskoj prirodi bauka, kao da se sugerira da je taj bauk potpuno izmišljen ili lažan. A to ne mora biti tako. Ne možemo odbaciti negativnost u vezi s Balkanom samo zato što je negativna. Napokon, ni svi stereotipi (bilo pozitivni ili negativni) ne moraju biti pogrešni; najčešće se temelje na istinitim i zamjetnim karakteristikama. A ja ne ispitujem sadržaj ovih karakteristika, nego njihov status i funkciju kad se prihvate kao stereotipi i postanu pretjerane i krute generalizacije načinjene na individualnim i grupnim karakteristikama (makar i stvarnim) te posljedičnu instrumentalizaciju ovakvih stereotipa u individualnim ili grupnim akcijama. Stereotipi zadržavaju komplekse pa čak i mijenjaju stvarnost unutar ludačke košulje (sa svim medicinskim i kaznenim reperkusijama sugeriranim korištenjem ove analogije).

DANI: Da li je rat na području bivše Jugoslavije povećao naučni interes za balkanološke studije?

"Tragedija u vezi s ponašanjem međunarodne zajednice jest u činjenici da ona nije imala nikakvu stratešku viziju niti konzistentnu politiku prema Balkanu"

TODOROVA: U SAD-u zasigurno jeste. Sve više svršenih studenata želi pisati doktorate o problemima u vezi sa eksjugoslovenskom krizom, a i fakultetski kursevi koji se bave bivšom Jugoslavijom i Balkanom su redovno puni. Također, pojavile su se brojne publikacije o Balkanu i dosta njih su dobra naučna istraživanja makar je većina, naravno, tek senzacionalističko novinarstvo. Tako je, paradoksalno, tragedija Jugoslavije pomogla interesu za regiju. Koliko je stabilan taj interes jest, naravno, posve drugo pitanje. Problem korelacije politike, interesa javnosti, naučnih istraživanja i njihovog upliva na vanjsku politiku je također vrlo kompliciran. Po mom mišljenju, u stvaranju američke politike prema Balkanu vrlo su rijetko, da ne kažem nikako, konsultirani akademski stručnjaci za Balkan; ja čak mislim da su namjerno ignorirani. Što se tiče aktivne promocije naučnog istraživanja, praksa u SAD-u ponovo pokazuje nedostatak dugoročne strategije. Sovjetologija je, naprimjer, bila vrlo aktivno promovirana tokom hladnog rata te je provodila ozbiljna istraživanja sa dobrim rezultatima. Nakon raspada Sovjetskog Saveza vladina i privatna podrška ruskim i istočnoevropskim studijama je vidno opala. Ovo je, naravno, kratkovida politika, što će se vrlo brzo pokazati, no dobra je ilustracija ad hoc pa često i arbitrarne podrške naučnim istraživanjima za koja bi mnogo bolja bila dugoročna strategija u razvoju značajnih polja.

DANI: Čini li Vam se da se u posljednje vrijeme imalo popravlja negativna zapadnjačka slika o Balkanu?

TODOROVA: Ne bih išla tako daleko, no primjetno je da je taj odnos nešto drugačiji. Nakon fijaska većeg dijela zapadne politike prema Balkanu ima mnogo više kritičkih glasova. Oni ne dolaze samo iz znanstvenog miljea ili opozicije nego i iz zapadnjačkog političkog vrha. Ovi glasovi, koji ne promoviraju nužno pozitivan odnos spram Balkana, ipak uspješno kritikuju tvorce negativnog stava i tako doprinose da dođe do izvjesnog korektiva. Objavljeno je nekoliko knjiga koje ne šire sliku tekućih stereotipa o Balkanu: radi se o knjigama Mishe Glennyja, Marka Mazovera, Stevana Pavlovitcha i nekih drugih autora.

DANI: Kakva je šansa Balkana da se bezbolno integrira u Evropsku zajednicu?

TODOROVA: Tu se radi o dva odvojena pitanja. Jedno se tiče šanse za uključenje bez obzira na cijenu. Drugo se bavi bezbolnim karakterom integracije. Danas se govori samo o prvom pitanju; drugo je za sada posve odbačeno, makar postoje neke analize koje ispituju ispravnost nekritičkog prijema u Evropsku zajednicu. Naravno, cijenu bilo koje integracije je vrlo teško procijeniti, a poznate su kontroverze u vezi s prihvatanjem izvjesnih promjena koje su iskazale čak i neke zapadnoevropske zemlje (referendumi u Danskoj ili Norveškoj, rezultati ispitivanja javnog mnijenja u Austriji, Švicarskoj, Velikoj Britaniji itd.). Čini se da je u ovom momentu želja za priključenjem Evropskoj zajednici u svim zemljama nekadašnjeg istočnog bloka diktirana maglovitom nadom da će to priključenje osigurati materijalno blagostanje, no još i više iz čisto političkih razloga.

Prije rata na Kosovu 1999. mislila sam da će se balkansko priključenje Evropskoj zajednici beskrajno odlagati. Paradoksalno a, po meni, i protiv njihove volje, Evropljane (i Amerikance) kosovski su događaji duboko, čini se i nepovratno, povezali s Balkanom. Postoji, faktički prvi put, značajan lobi među eurokratima koji vjeruje da je za Evropu najbolje da pomogne razvoj Balkana, a ne da ga zatvori u geto. Makar Pakt o stabilnosti još nije donio nikakvu značajnu pomoć, sama činjenica da je Balkan na dnevnom redu kreatora evropske politike jeste ohrabrujuća i pokazuje značajan napredak.

Što se tiče puta prema integraciji, on mora biti veoma spor. I čini mi se da su na Balkanu svjesni toga. Također mislim da će se, ma koliko sporo, balkanske zemlje primati u Evropsku zajednicu pojedinačno, a ne na širokoj regionalnoj bazi.

Balkan express

Imaginarni Balkan, Biblioteka XX vek, Beograd, 1999. (prevele Dragana Starčević i Aleksandra Bajazetov-Vučen)

Nikad valjda u svoj svojoj ogromnoj historiji Balkan nije bio interesantniji ostatku svijeta nego u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća. Taj je interes mahom bio senzacionalistički, no u moru kukolja bilo je i žita. U posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka objavljene su na Zapadu brojne knjige o Balkanu od kojih nekolicina zasigurno ulazi u imaginarnu biblioteku najboljih ostvarenja o Balkanu ikad napisanih. Ovdje zasigurno spadaju knjige Noela Malcolma Bosnia: A Short History i Kosovo: A Short History; tu je i knjiga Vesne Goldsworthy Inventing Ruritania; važne su i knjige, primjerice, Tima Judaha ili Susan Woodward, no kad bi - što se kaže - na pusto ostrvo trebalo ponijeti samo jednu non-fiction knjigu o Balkanu objavljenu u prethodnoj deceniji, ponajbolji izbor bi bio knjiga Imagining the Balkans Marije Todorove. U jednom od brojnih hvalospjevnih prikaza ove knjige objavljenih širom svijeta Gail Stokes sa Rice univerziteta kaže kako je Maria Todorova jednostavno savršena osoba za pisanje ovakve knjige o Balkanu. Todorova je podrijetlom s Balkana, iz samog srca Balkana - Bugarske, briljantna je znanstvenica enormne erudicije, s lakoćem se služi i citira izvore s cijelog mora jezika (engleski, njemački, francuski, bugarski, grčki, srpskohrvatski, turski, rumunjski) te, uza sve, voli Balkan, no ne način što bi je ponukao da negativan stereotip o Balkanu mijenja pozitivnim. Maria Todorova ima rijetku privilegiju da o Balkanu može govoriti i kao insider i kao outsider. Ono po čemu se ova knjiga razlikuje od ostalih knjiga nabrojanih u uvodu jest širina i cjelovitost njezine teme. Malcolm se u jednoj knjizi bavi Bosnom, u drugoj Kosovom (ima tu, naravno, i komparativnih balkanskih tema, no fokus je jasno određen), dok se Goldsworthyjeva, recimo, bavi balkanskim stereotipima, ali uglavnom u sferi beletristike. Todorova, naprotiv, piše o cijelom Balkanu, o samom pojmu Balkana, i prilazi tom pojmu sa raznih strana. Ima tu i historije, i književnosti, i publicistike, i antropologije, i politike, i geografije, i U uvodu knjige, naprimjer, ona se suprotstavlja mišljenju Milice Bakić-Hayden, koja je sklona diskurs o Balkanu promatrati kao varijaciju saidovskog orijentalizma. Todorova se mnoštvom argumenata protivi ovoj tvrdnji. Nemoguće je za potrebe ovog prikaza pobrojati sve te argumente, no vrijedi, recimo, spomenuti lako dokazivu tezu da za razliku od prilično amorfnog pojma orijent (teško je odrediti šta je ustvari orijent) Balkan ima konkretnu historijsku egzistenciju. U nastavku knjige Todorova se detaljno bavi mnogobrojnim aspektima imaginarnog Balkana: od nastanka i evolucije samog termina "Balkan" preko poglavlja o Balkanu kao samoodređenju ili otkrivanju Balkana, sve do izuzetno zanimljivog poglavlja o međuodnosu Balkanu i mita o Srednjoj Evropi. Na samom kraju cijele knjige Todorova efektno zaključuje: "Pošto je geografski neodvojiv deo Evrope, ali je kulturno konstruisan kao 'unutrašnja drugost', Balkan je zgodno poslužio da apsorbuje mnoštvo eksternalizovanih političkih, ideoloških i kulturnih frustracija koje potiču iz tenzija i protivrečnosti svojstvenih regionima i društvima izvan Balkana. () Ako je Evropa stvorila ne samo rasizam nego i anti-rasizam, ne samo mizoginiju nego i feminizam, ne samo antisemitizam nego i njegovu osudu, onda za takozvani balkanizam još uvek nije pronađen komplementaran i oplemenjujući par." Knjiga je opremljena izvrsnom bibliografijom koja plastično otkriva ogroman dijapazon autoričine erudicije. Tu su, među ostalim, Ivo Andrić, Ivo Banac, Dubravka Ugrešić, Predrag Matvejević, Jovan Cvijić i Oslobođenje; Emil Cioran, Eugene Ioneco, Mircea Eliade; Milan Kundera, Czeslaw Milosz, Waclav Havel te Gyorgy Konrad; Ismail Kadare i Gazmend Zajimi; Edward Said, Bertrand Russel, George Bernard Shaw, Rebecca West, Samuel Huntington, Michel Foucault, Timothy Garton Ash, The New York Times i Time. Nakon čitanja ove izvrsne knjige nameću se kao svojevrstan epilog riječi koje je nedavno ispisao Vidosav Stevanović: "No pogledajmo još jednom - i s milošću u srcima - prema prostoru gde su živeli Sofokle i Sokrat, Perikle i Fidija i mnogi drugi duhovi kojih danas možda nismo dostojni. Budimo kao Orfej koji, vodeći Euridiku za ruku iz podzemlja prema svetlosti, odoleva svojoj želji da se okrene unatrag i da je preda Hermesu. (Stevanović veli Hermesu, no vjerovatno bi trebalo stajati Hadu, prim. MB) I tek na suncu stvarnosti osvrnimo se s nadom koju, da ne bi bila još jedna ideološka laž, moramo potkrepiti delom i voljom. 'Kad bi se vatra predrasuda mogla ugasiti eliksirom trpeljivosti bio bi Balkan najlepši predeo sveta.' Neka bude tako!" Stevanović je u pravu: nadu valja potkrijepiti djelom i voljom. Todorova ju je potkrijepila svojim djelom, a volju valjda moraju imati svi Balkanci. Onda možda i taj imperativ mogne preći u stvarnost, onda će možda zbilja biti tako!

Arhiva Dani
218