Iz debele političke hladovine, s penzionerske klupe oglasio se bivši predsjednik Republike BiH, Stranke demokratske akcije, višestruki član Predsjedništva BiH. Da decidirano ustvrdi kako "naši generali nisu krivi": "Već neko vrijeme bilo je najavljivano optuženje Bošnjaka, ali siguran sam da niko nije očekivao da će to biti bosanski generali." Očekivalo se, valjda, da "optuženje", šta god to u jeziku ostarjelog pravnika podrazumijevalo, dožive nekakvi slovenski generali porijeklom iz Bosne, šta li? Uglavnom, Avaz bilježi da je Dedo (skoro) svih Bošnjaka izrekao, valjda pri "ovoj" pameti, slijedeće: "Mislim da su politički razlozi ovdje prevagnuli nad obzirima prava i pravde." Svrstavajući se u, za njega ipak neprimjerenu falangu srpskih propagandista koji na sav glas izvikuju parolu o Tribunalu kao "političkoj, a ne pravnoj instituciji". Demantirajući efektno sopstvenu tvrdnju da se, ipak, "naš odnos i odnos srpskih tvrdolinijaša prema Tribunalu razlikuje". Poentirajući, onako alkarski "u sridu", bivši predsjednik, po navici govoreći u Nečije ime ili stavljajući se u kraljevsku množinu: "Mi, generalno, podržavamo rad Međunarodnog suda, što ne znači da i on nekada ne griješi." Ko radi, taj dakle, i griješi, a ko ne pazi na svoje riječi morat će misliti i popodne. Promišljajući šta je to "lanac komandne odgovornosti" za koju veli da je "ne može biti", kao vješt pravnik prišteđujući Tribunalu zahmet oko utvrđivanja eventualne krivice.

Aljkavo, sporo, tromo, nestručno, nesposobno. Svakim od ovih atributa moguće je objasniti reakciju Ureda visokog predstavnika na proteste prognanih Kotorana koji traju već danima. Stojeći na žezi iz dana u dan, sve pod policijskom paskom, skupina najupornijih među njima čeka da Wolfgang Petritsch potvrdi svoj blijedeći autoritet i iznova zabrani dodjelu privatnog zemljišta za izgradnju. Naime, srpske vlasti u Kotorskom, uprkos propisima Ureda visokog predstavnika, za proteklih nekoliko godina podijelile su izbjeglicama nastanjenim tamo oko 800 dunuma zemlje, inače u bošnjačkom vlasništvu, a na njihovim placevima već je izgrađeno 400 kuća. Najglomaznija i najskuplja administracija na Balkanu, ona OHR-ova, do sada se pokazala potpuno nesposobnom da svoju odluku i sprovede. S druge strane, Kotorsko nije izuzetak, nego pravilo. Zvorničke vlasti također su nakon podjele nekoliko hiljada dunuma zemlje, OHR-u uputile dokumentaciju o dodjeli, tražeći uz to da se dodjela zemljišta, na koncu, i legalizira. "Dobro je da smo se sastali s njima i da smo čuli njihovu situaciju", kazao je izvjesni Kevin Sullivan, inače glasnogovornik OHR-a, nakon sastanka sa prognanim Kotoranima. U drugačijim okolnostima, ova bi izjava ostala samo glupa. Ovako je i zlonamjerna. Dok stotine ljudi ostaju bez svoje očevine, svakodnevno gubeći i posljednje preostale komade zemlje, ne može biti riječi o situaciji. Nego o pljački.

Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99 napokon je izašla iz hermetičnih okvira rasprava koje su mahom održavane u nedjeljna jutra i obratila pažnju na ono što se dešava u njihovoj okolini. Rezultat takvog izleta u stvarnost ove zemlje je inicijativa upućena Ujedinjenim nacijama u kojoj se traži da Vijeće sigurnosti formira specijalni fond za školovanje djece čiji su roditelji stradali kao žrtve genocida u Srebrenici. Nakon što su UN u izvještaju o Srebrenici preuzele i odgovornost za osam hiljada srebreničkih žrtava, konačno je došlo i vrijeme da se barem dijelom pokušaju suočiti sa posljedicama tog zločina. A jedna od najvidljivijih posljedica su desetine hiljada djevojčica i dječaka bez skrbi, bez novaca za školovanje, bez mogućnosti da izađu iz bijede u koju su zapali tuđom krivicom. Jakob Finci, novi predsjednik Kruga 99, otišao je i korak dalje iskoristivši i svoj neupitni autoritet u međunarodnoj zajednici i inicijativu uručio Jacquesu Paulu Kleinu, specijalnom izaslaniku generalnog sekretara UN-a u BiH. Pokušaj Kruga 99 može ostati samo to, dakle pokušaj, ali prvi je ovakve vrste i zato zaslužuje poštovanje; utoliko više što je jedini i usamljen u baruštini koja je još poznata i kao "bosanska javna scena", sa koje odavno nije došao pošteniji prijedlog.

Nakon predugih i krajnje suvišnih špekulacija oko toga za šta će biti podignuta optužnica državljaninu Srbije Slobodanu Miloševiću, sve je jasno. Neće biti suđen samo za "planiranu, podsticanu, naređenu, počinjenu ili drukčije potpomaganu i podstrekavanu kampanju terora i nasilja upravljenu protiv kosovskih civila Albanaca", kao što je najavljeno u objavljenim ulomcima optužnice UN-a. Nego i za genocid u BiH i Hrvatskoj. Genocid, riječ toliko puta oprezno izbjegnuta. Riječ koja se teško prelamala na usnama silnih diplomata koji nisu željeli uvrijediti "faktor mira i stabilnosti na Balkanu", potpisnika Dejtonskog sporazuma rodom iz Požarevca. Genocid, koji preživjeli pamte s više stida nego krivci i zločinci. Genocid, potvrđuje u ime Haškog tribunala Carla Del Ponte. Kakva god bila presuda "balkanskom kasapinu", bit će tužen za ono što su njegove trupe sprovodile širom Bosne i Hercegovine. U vrijeme kad su se po raznim kabinetima širom Evrope smišljale sve moguće i nemoguće floskule o "građanskom ratu", "etničkom sukobu", kojim bi se izbjeglo da zločin nazovu pravim i pravnim imenom. Genocid. "Optužnice za genocid na Kosovu neće biti, nismo našli dovoljno dokaza", dodala je tužiteljica Del Ponte. Jer teško je potvrditi jezive priče o leševima pobijenih Albanaca spaljenim u srbijanskim termoelektranama, tamo gdje su par godina prije možda dovožene i hladnjače iz Bosne. Ali je lako naći riječ i za to: žrtva paljenica. Na grčkom: holokaust. Nije pravni termin, ali se pamti.

Republikanska stranka Bosne i Hercegovine je upozorila javnost na porazan trgovinski bilans zemlje u razmjeni sa svijetom, te na činjenicu da se stotine miliona dolara troše na uvoz proizvoda, posebno prehrambenih, koje bi na ovdašnjem tržištu mogla nadomjestiti i domaća proizvodnja. Na značajno upozorenje republikanaca reagirala je ministrica vanjske trgovine u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine Azra Hadžiahmetović, lakonskom izjavom po kojoj se radi o posljedici djelovanja tržišnih zakonitosti, uz dodatak da "ne uvozi država, nego preduzeća". Od ministrice Hadžiahmetović bi trebalo tražiti da navede makar jednu državu na svijetu u kojoj je tržište isključivi i vrhovni kriterij domaće proizvodnje, posebno u poljoprivredi i prehrambenoj industriji. Osim toga, zanimljivo bi bilo i čuti njenu ocjenu tržišnog ambijenta u Bosni i Hercegovini, u kojem je daleko profitabilnije baviti se uvozom bilo čega nego se zamajavati bilo kakvom proizvodnjom. Postojeća situacija višestruko favorizira uvoznike i ubija entuzijazam svih onih koji upozoravaju da je nastavak postojeće ekonomske politike poguban po zemlju, koja ne može još dugo opstati na principu motora sa unutarnjim sagorijevanjem. Hoće li ovdašnja vlast početi koristiti instrumente državnog uticaja na tržište koje koristi svaka zemlja na svijetu? Ili je pravo pitanje - s obzirom na objašnjenje koje je ministrica Hadžiahmetović ponudila nakon upozorenja republikanaca - umije li to postojeća vlast?

"Danas su na groblju Stražište u Višegradu sahranjena 152 Bošnjaka poginula tokom rata." Ova vijest, sročena agencijski suho, emitirana je u dvadesetoj minuti Dnevnika RTRS-a prošle nedjelje nakon opsežnog, desetominutnog bloka o nelegalnoj gradnji u Republici Srpskoj. Osim što je emitirana i nakon vijesti o poplavama u Poljskoj i sudaru vozova u Turskoj i nemirima u Indoneziji, riječ je o laži. Naime, ne radi se o "poginulim" - što u ovom kontekstu obično podrazumijeva ljude pale u borbi - nego ubijenim, da, ubijenim!, višegradskim civilima. Utoliko više što su njihovi ostaci pronađeni sasvim slučajno, razbacani na livadi uza samu obalu Drine. Ostale TV-stanice u zemlji tu vijest su emitirale u prvih pet minuta, jer riječ je o 152 života, proprativši dženazu uglavnom iscrpnim izvještajima o nedavnoj prošlosti Višegrada. RTRS je i pored najavljivanih promjena, i pored skupih međunarodnih supervizora poput Dragana Marteša, ipak ostala srpska televizija. Toliko srpska da na njoj nema mjesta čak ni za ubistvo nekakvih Bošnjaka. Sasvim sigurno, nije riječ o greški urednika Dnevnika, koji se usudio ovu vijest staviti u dvadeseti minut, nego o koncepciji televizije koja, recimo, šest godina nakon rata nije emitirala neki, strani naravno, dokumentarni film o Srebrenici. Samo Srbi smiju biti ubijeni na toj televiziji. Ostali imaju pravo poginuti.