srijedu prvog augusta oko 14 sati, u samom centru Sarajeva, na Marin-Dvoru, došlo je do pucnjave u kojoj je smrtno stradao Osman Brutus, dok je teže ranjen Mirsad Terzić Terza. Prema informacijama prikupljenim do zaključenja ovog broja našeg magazina, Terzić je u teškom stanju.

Dani su nezvanično saznali, s obzirom da je istraga još u toku i zvaničnih informacija nema, da je pucnjavi prethodila svađa između Brutusa i Terzića: navodno je Brutus, u pratnji Alena Redžepovića i Hilmije Garibovića naišao ispred kafića "Davor", u kome je bio Terzić sa nekoliko prijatelja. Bezazlena svađa kojoj je, navodno, povod bio "ko je jači i ko šta smije", dovela je do žestoke tuče između Brutusa i Terzića u koju su se pokušali uključiti Redžepović i Garibović. Treba li napominjati da su svi bili naoružani?!

Prema informacijama koje nismo uspjeli potvrditi, ispaljeno je desetak metaka iz četiri pištolja. Terzić je potegao pištolj, ranjen je, ali je uspio pucati na Brutusa, koji je podlegao na putu do Državne bolnice. No, izvori bliski MUP-u rekli su nam da ova verzija ne mora biti istinita i da će istraga tek utvrditi na koji način je Brutus ubijen!?

Dani slave: Ismet Bajramović ulazi na stadion Koševo 1998.

Za sada je privedeno šest osoba za koje se sumnja da su direktno ili indirektno učestvovali u pucnjavi. Pretresom njihovih automobila, među kojima su jedan crni BMW, džip, džeta, te crveni golf trojka, navodno je pronađeno nešto municije, pištolj i baseball palica.

Tajna spiska i "dugova" Nekoliko sati nakon opisanog događaja, u gradskim se kuloarima počelo nagađati zbog čega je došlo do pucnjave. Najviše materijala za priču dao je spisak pronađen u jednom od pretresenih automobila: na njemu se, prema našim informacijama, nalaze imena imućnijih sarajevskih privatnika, njih oko 80. Uspjeli smo saznati imena nekih i kontaktirati ih uz garantiranje anonimnosti. Kažu da su čuli kako su na pronađenom papiru svi podaci o njima i kako sumnjaju da se radi o dobro organiziranoj grupi koja se bavila uzimanjem reketa. Policijski izvori, međutim, potvrdili su tek postojanje liste na kojoj je, navodno, napisano da se radi o dugovanju izvjesnog broja ljudi, a da nijedan dug, uredno upisan pored svakog imena i prezimena, nije manji od hiljadu maraka.

U kasnim večernjim satima, istog dana kad se desila, ova pucnjava je bila glavna tema u svim gradskim kafanama. Momci koji su učestovali, više-manje su poznati: po dobrim automobilima, bučnim motorima, razvijenim i istaknutim mišićima, nasilničkom ponašanju... Očevici događaja tvrde da je jedan od njih vlasnik fitness kluba na Skenderiji, drugi kafića pored zgrade policije na Marin-Dvoru, dok većina živi od "have". Prepoznali su, kažu, Amera Isanovića, poznatijeg pod nazivom Kvrga, koga su sa još nekim od privedenih često viđali u društvu pripadnika ganga Ismeta Bajramovića Ćele, Kerima i Gmiza Nučija.

Jedan od očevidaca, prilično informiran o zbivanjima u podzemlju, za Dane je kazao: "To su ovi novi naraštaji koji hoće da preuzmu mjesta Ramiza i Ismeta. Problem je samo što se oni između sebe pucaju. Čuo sam da su se posvađali oko toga kome pripada koji dio grada. Bit će tu još svašta dok se ne pojavi neko glavni."

Prije skoro tri godine Dani su objavili informaciju bivšeg ministra policije Ismeta Dahića, upućenu tadašnjem guverneru Sarajevskog kantona Mustafi Mujezinoviću, u kojoj su navedene krivične prijave podnesene od strane MUP-a protiv "određenog broja višestrukih povratnika o kojima u javnosti vlada mišljenje da se organizirano bave vršenjem najtežih oblika organiziranog kriminala na području Kantona Sarajevo". U Informaciji je dalje bilo navedeno da su popisani "organizirali grupe kriminalaca za vršenje krivičnih djela: ucjena, razbojništava, raznih oblika iznuda (tzv. reket), otmica i drugih težih krivičnih djela koja najčešće vrše na drzak i opasan način uz prijetnju vatrenim oružjem i upućivanjem ozbiljnih prijetnji, nasilnički se ponašajući prema raznim kategorijama građana, te na taj način stvaraju psihozu nesigurnosti i uznemirenosti".

Na ministrovom spisku bili su, kako je objasnio, "samo neki od višestrukih povratnika", njih 14, protiv kojih je podneseno ukupno 75 krivičnih prijava, a za koje je "uvidom u kaznenu evidenciju MUP-a Kantona Sarajevo utvrđeno da nijedan postupak nije okončan niti je izrečena bilo kakva kazna". Dahić je naveo: Ismeta Bajramovića Ćelu, Selvera Lekića, Ramiza Delalića Ćelu, Nijaza Karkelju Nisku, Feku Tahirovića, Edu Omerovića, Fikreta Kajevića, Mahira Radžu, Sanjina Goluba, Taiba Torlakovića... U krivičnim prijavama koje je MUP podnio protiv njih najčešće su se pominjali: nasilničko ponašanje, teške tjelesne povrede, teške krađe, nedozvoljena trgovina, izazivanje opće opasnosti, ubistva, iznude, tuče, razbojništva, napad na policajce, falsifikovanje isprava i novca, prevare, silovanja, otmice, prikrivanje...

U isto vrijeme otvoreno se u Sarajevu govorilo i o sudijama i tužiocima koji su nacionalno i stranački obojeni, nekompetentni, korumpirani, preplašeni... Sve to doprinijelo je da je u Sarajevu krajem devedesetih bio općeprisutan strah i nesigurnost, dok se tadašnja aktuelna vlast uveliko povezivala sa dobro organiziranim i izuzetno jakim mafijaškim krugovima. Toliko jakim da se nametalo pitanje da li vlast kontrolira mafiju ili mafija vlast.

Danas, tri godine kasnije, situacija se znatno promijenila. "Ili se sprema nešto veliko, ili su najopasniji kriminalci nakon izricanja presude Ćeli totalno razbijeni.", kazao je za Dane policajac sa iskustvom u borbi protiv ovdašnje mafije. Da bi teorija o vezi presude Bajramoviću i naglog smirivanja kriminalaca mogla biti bliska istini, potvrđuje i vlasnik jednog od omiljenih okupljališta "heroja ulice": "Bog im pamet dao, gdje će pucat'... Sad će ih Miso oderat'"

Preventiva i liječenje društva Ima još nešto: od petog februara ove godine, kada je sudija Kantonalnog suda Salem Miso izrekao dugogodišnje zatvorske kazne Ismetu Bajramoviću, Mahiru Radži i Mersudu Ličini, zbog ubistva koje se desilo u fast foodu "Brajlović" na Ilidži, nijedno teže krivično djelo nisu počinili kriminalci koji su sa Bajramovićem najčešće povezivani, a koje je Dahić naveo u svom spisku.

Paralelno sa zatvarnjem Ismeta Bajramovića i pokretanjem postupka protiv njega, u jednoj od najspektakularnijih poslijeratnih akcija MUP-a Kantona Sarajevo priveden je i Alija Delimustafić. Zvanično, zbog propasti BH banke, čiji je većinski vlasnik. Nezvanično, to je bilo sve za šta su se mogli uhvatiti čuvari i djelioci pravde, jer protiv njega nije bilo drugih dokaza. Kako su se i ti pokazali nedovoljnim, Delimustafić je pušten. Istraga je nastavljena i kad je trebao biti ponovo priveden, nestao je iz Sarajeva. Još uvijek se ne zna gdje se krije.

Treći bitan događaj koji je doveo do povlačenja "uglednih kriminalaca" u Sarajevu, jeste rad haških istražitelja koji su ispitivali ulogu Ramiza Delalića Ćele u ratnim zbivanjima na području Grabovice, ali i presuda Kantonalnog suda, koji mu je izrekao zatvorsku kaznu zbog napada na policajce. Delalić je jednostavno otišao iz Sarajeva. Javna je tajna da je boravio u Turskoj. No, odnedavno se može čuti da je viđen i u Sarajevu, a kao razlog njegovog povratka navodi se strah od mogućnosti da ga turske vlasti "prodaju".

Zbog čega je pad Delalića, Delimustafića i Bajramovića direktan uzrok transformacije Sarajeva iz prijestolnice organiziranog, u grad neorganiziranog kriminala? Odgovor je jednostavan: oni su najčešće pominjani kao šefovi mafije, s tim da je Delimustafić, čak i po izvještajima u State Departmentu, bio glavna veza između gangova i vlasti.

Delalić je "ugled i zasluge" koje je stekao kao ratni komandant uveliko iskoristio u miru: luksuzni stan, poslovni prostor na ekskluzivnom mjestu, te činjenica da su mu vlasti u mnogočemu gledale kroz prste, stvorili su od njega idola i magnet oko kojeg su se okupljali mladići spremni izvršiti sva naređenja, bez obzira o kako teškom krivičnom djelu se radilo.

Pored njih, u Sarajevu su se neposredno poslije rata stalno pojavljivale nove organizirane grupe kriminalaca koje su međusobno često dolazile u sukob. Ilustrativan primjer ambicioznosti krim-podmlatka bila je pucnjava u restoranu "Kan", kada je, samo iz želje da se dokaže, jedan do tada nepoznat mladić pucao u puno poznatijeg kriminalca.

U to vrijeme je Ismet Bajramović Ćelo živio u inostranstvu, odakle se nakon kupovine caffea "Estrada", predratnog okupljališta sarajevskog jet seta, vratio u Sarajevo. Registrirao je i firmu i zvanično se počeo baviti biznisom. Zahvaljujući svom predratnom "ugledu", ratnoj funkciji komandanta vojne policije, dobrim vezama sa vlasti, ali i vlastitoj snazi, Bajramović je izmirio sve grupe koje su postojale u Sarajevu i stavio ih pod svoj uticaj.

Odahnule su tada sarajevske gazde od kojih su pripadnici posvađanih kriminalnih grupa već otvoreno tražili reket, laknulo je donekle i građanima - doduše onima koji su na bilo koji način mogli doći do Ćele i zatražiti neku vrstu pomoći - ali, odahnula je i vlast koja je Ćeli prepustila da sredi situaciju u gradu. No, on je otišao i dalje: uvezao je kantone, a uspostavio je i "međudržavne odnose" sa svojim kolegama.

Na kraju je Bajramović "sredio situaciju", ali je u međuvremenu i njegov ugled toliko narastao da ga je malo ko mogao kontrolirati. Vrhunac njegove moći svakako je bio 1998, kada se pred početak utakmice "Sarajevo" - "Željezničar" na stadion Koševo uvezao u kočiji u koju su bili upregnuti rasni konji. Oni koji su bili blizu mogli su vidjeti da je, tokom meča, u loži za odabrane goste sjedio blizu Alije Delimustafića.

Jedan od njihovih posljednjih zajedničkih poslova bio je pokušaj spašavanja BH banke. Pričalo se da je "Alija zamolio Ismeta" da naplati dugovanja banci. Ćelo je poslušao. No, dešavalo se da on ode kod čovjeka koji se pozove na Alijinog mlađeg brata Mirsada, koji je zvanično bio direktor BH banke (i on je sada u bjekstvu), i kaže da mu je Mirso prolongirao dug. Ćelo je tada, navodno, nazvao starijeg Delimustafića i zatražio da zamoli Mirsada da mu se ne miješa u posao. No, BH banka je propala. I na Koševo više niko ne dolazi u kočijama.

Ostali sa Dahićevog spiska danas žive miran život, imaju firme, kafiće, drže se svojih krugova, ne prave belaje, policija sa njima posljednjih nekoliko mjeseci nema problema No, da li to znači da u Sarajevu više nema kriminala, bar onog organiziranog? Odnosno, da li se i ko, osim novih, mlađih naraštaja, "bavi" kriminalom?

Uvoženje problema Početkom ove godine postalo je više no upadljivo da se broj Kineza na ulicama Sarajeva znatno povećava. Mnogi od njih su u Federaciji boravili nelegalno, a direktna posljedica toga bila je i ilegalna trgovina. Većina njih ne zna jezik, a žive zatvoreni u svojim zajednicama. I probleme rješavaju međusobno. Jang Jong, vlasnik preduzeća u Sarajevu, tražio je od Zhang Zhiweiua da mu isplati 60.000 maraka koje mu je navodno dugovao. Novac je Jongu trebao kako bi pokrenuo novi posao. Zapravo, radilo se o čistom reketašenju: prijetio je Zhangu da će ga ubiti ukoliko mu ne plati. Uplašen, Zhang je zatvorio firmu, pokupio porodicu i odselio se iz Sarajeva.

U Starom Gradu su sredinom maja ove godine opljačkana dvojica državljana Tunisa od kojih je uzeto oko 1.500 maraka. Orobili su ih njihovi zemljaci, Hidhili Hazem ben Rachid, Abasi Nuri ben Mohamed i Abbasi Salah ben Mohamed. Za Hazema se u Sarajevu pričalo da je organizirao tzv. tunisku mafiju, kojom i upravlja. Interesovanje ove grupe, navodno, fokusirano je na njihove sugrađane i druge strance sa Istoka koji su ilegalno dolazili u BiH kako bi se, nakon kraćeg boravka, prebacivali u treće zemlje. Hazem je sa svojom skupinom, navodno, direktno učestvovao u organiziranju transfera ovih ljudi, pri čemu je i dobro zarađivao.

Ovo nisu i jedini primjeri organiziranog kriminala na području Federacije BiH, odnosno Sarajeva, u koji su uključeni državljani drugih (nerijetko susjednih) zemalja, kao što nije rijetkost ni to da su neki od njih u međuvremenu dobili bh. državljanstva. Krajem januara ove godine od R.S. (ime i prezime poznati redakciji) iz Sarajeva otet je automobil i izvjesna količina novca. On je slučaj prijavio policiji, koja je za samo dva dana pronašla počinioce, protiv kojih je podnijela krivične prijave nadležnom sudu. Radi se o državljanima SR Jugoslavije, Belmeru Numanoviću i Edisu Ibrahimoviću.

Ramiz Delalić Ćelo: Bitan događaj koji je doveo do povlačenja "uglednih kriminalaca" u Sarajevu, jeste rad haških istražitelja koji su ispitivali ulogu Ramiza Delalića u ratnim zbivanjima na području Grabovice, ali i presuda Kantonalnog suda, koji mu je izrekao zatvorsku kaznu zbog napda na policajce

Nedavno je izvedena policijska akcija na području općine Trnovo u kojoj je zaplijenjeno 130 kilograma kanabisa, što je najveća zaplijenjena količina droge na prostoru BiH. Na licu mjesta policija je uhapsila Ferida Elezovića, rođenog u Sarajevu, dok su pripadnici Centra javne bezbjednosti Srpsko Sarajevo priveli dvojicu građana Crne Gore, rođenih u Nikšiću. Droga potiče iz Albanije, odakle je prebačena u Crnu Goru pa zatim u Republiku Srpsku. Akcija sarajevske policije izvršena je u trenutku kada je droga trebala biti preuzeta u Federaciji. Pretpostavlja se da je dijelom bila namijenjena za bh. tržište, a drugim, većim dijelom, za Hrvatsku, odnosno Sloveniju. Također, pretpostavlja se da je "hrvatska grupa" drogu trebala preuzeti u Derventi.

U ovakvim djelima "kolegama iz inostranstva" zdušno pomažu i domaći kriminalci. Razlika između njih i zvučnih imena sa Dahićevog spiska jeste ta što su ovi novi policiji nepoznati, a pritom nisu ni jaki ni organizirani kao što su bili njihovi prethodnici. Jer, dok se do prije dvije-tri godine znalo ko u Sarajevu može uzeti reket i kome se to ne odbija, danas se češće radi o pokušajima sitnih lopova da na brz način dođu do nešto love. Zanimljivo je da su se u nekim slučajevima reketaši toliko osilili da se stalno vraćaju po novac bez obzira o kakvim količinama je riječ. Primjer je Sejdo Mulaomerović, koji je jednom privatniku svako malo dolazio i, uz prijetnje oružjem njemu i članovima njegove porodice, uzimao reket. Nerijetko reketaši dolaze s opravdanjem da traže naplatu nekog nepostojećeg duga i od vlasnika radnji uzimaju po nekoliko hiljada maraka. A često i jesu u pitanju dugovanja koje vlasnik novca naplaćuje preko reketaša.

Naravno, uvijek postoje izuzeci: u februaru ove godine, u kasnim noćnim satima, dok je posmatrao više nego skromno obučene plesačice iz istočne Evrope, Miši Radoviću prišla su dva momka i, prijeteći mu da će ga "olešiti", uzeli 2.500 maraka. Otimači su bili: Saša Golub i Selver Lekić (jedan od "povratnika" sa Dahićevog spiska).

Ko će hapsiti direktore Osim ovih slučajeva organiziranog kriminala, može se govoriti i o trgovini ženama koje se tjeraju na prostituciju, no gazde "barova" najčešće imaju dobre veze u RS-u ili inostranstvu, tako da o razbijanju lanca ove trgovine ne može biti govora bez entitetskih i međudržavnih akcija. Privođeni su već nekoliko puta vlasnici sarajevskih noćnih barova, ali i puštani uz određene kazne.

Također i broj ubistava, kao najtežeg oblika krivičnog djela, u odnosu na predratni period u Sarajevu je u porastu. No, prema riječima eksperata, ne može ga se dovesti u vezu sa organiziranim kriminalom jer se uglavnom radi o pojedinačnim, nepovezivim slučajevima. U ovoj godini je izvršeno već sedam ubistava, plus ono sa početka teksta. U policiji naglašavaju da su svi počinioci otkriveni i predati sudu.

U Sarajevu, kao i u mnogim drugim svjetskim metropolama, naravno, ima kriminala, ali je "razbijanjem" glava podzemlja došlo do rasula organiziranih grupa. Ono što je sada bitno je da policija svojim radom ne dozvoli novim naraštajima da se organiziraju i preuzmu "poslove" idola. Za sada, tvrde u MUP-u, od toga ništa nema.

"Najveći kriminalci u gradu su trenutno direktori firmi i neki političari koji okreću milione maraka i varaju sve oko sebe. U odnosu na njih, kriminalci koji se mogu svrstati pod neki opći kriminal - prevare, ucjene, fizičke napade... - samo su obični kokošari."

Arhiva Dani
217