riza u Makedoniji je dosegla vrhunac početkom juna, kada je pobunjenička UCK (Ushtria Clirimtare Kombetare), boreći se u ime makedonske albanske manjine, bitku prenijela opasno blizu Skoplju, prijestolnici, zauzimajući selo Aračinovo, te prijeteći međunarodnom aerodromu i rafineriji nafte. No, do polovine jula već se činilo da je tok krize usmjeren na mirno rješenje. Kako su pregovori između predstavnika dvije glavne etničke grupe u zemlji nastavljeni, uz posredovanje dva inozemna posebna izaslanika za Makedoniju, američkog Jamesa Pardewa i Françoisa Leotarda iz EU, bilo je nekih osnova za suzdržan optimizam. Bez obzira na to, ostaje neizvjesno da li se konsenzus može postići, i koja će rješenja biti predložena za brojne makedonske probleme.

Stav Zapada odražava njegovo djelovanje u prethodnim krizama na Balkanu. Izuzetak je kratki i sada gotovo zaboravljeni sukob u Sloveniji 1991, koji je, usljed tek par sedmica trajanja i vrlo malo elemenata međuetničke borbe, priča za sebe. Odgovor Zapada, pak, na sukobe u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, ukazuje na jasan obrazac uključivanja. Miješanje počinje s početnom zabunom, zatim kaotičnim traženjem konsolidirane zapadne politike, te pokušajem iznalaženja odgovarajućih sredstava za sprovedbu konačno dogovorene politike, ma kakva ona bila. Tek kad završi to dugotrajno zrenje, i sprovedu se neki osnovni dogovori, doseže se svijest o tome da su proces razrješenja sukoba, i sprječavanje eskalacije, zahtjevniji nego što se u početku činilo.

Da bi proces izgradnje mira i dalje napredovao, potrebni su novi mehanizmi i zamah, jer je stvaranje vjerodostojnih i kompetentnih lokalnih institucija na Balkanu dug i mukotrpan proces. Makedonska kriza potvrdila je lekcije naučene u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu: suštinski element bilo kog mirovnog plana na Balkanu je uključenje SAD-a, kako simbolično, tako i praktično.

Obrazac neuspjeha Zapada Zapad je dosljedno ponavljao istu početnu grešku pri svakoj balkanskoj krizi: ignorišući rana upozorenja stručnjaka iz političkih, akademskih, bezbjednosnih i medijskih arena, birajući radije uljuljkivanje u lažnom osjećaju sigurnosti. Svjesne zamršenosti i delikatnosti unutarnjih političkih procesa EU, zemlje članice su uglavnom slijedile svoje sopstvene nekoordinirane planove u područjima Balkana koja nisu bila zahvaćena ratom. Konstantne budžetske i birokratske zavrzlame sprječavaju povećanje misija na terenu čak i kad rani predznaci najavljuju mogućnost predstojećih belaja.

Niz balkanskih kriza također je ukazao na krupan problem zapadnjačkog pristupa regionu: nedostatak jedinstvene transatlantske politike. EU, žestoko svjesna činjenice da kriza na njenim granicama može dovesti rijeke izbjeglica preko njih, nepogrešivo reagira prva. SAD, uz drugačija strateška razmatranja, napokon slijedi Evropu u akciji, no upravo tokom ovog vremenskog zaostatka izbijaju najkrvavije borbe, stvarajući na terenu realnost koja se pokazuje najtežom za prevladati.

U slučaju Makedonije, godinama je vladala zabuna oko adekvatne politike Zapada. Početkom devedesetih strahovalo se da bi se srpska nacionalistička vojna mašinerija koju je pokrenuo Slobodan Milošević mogla na nekoj tački okrenuti prema jugu, pa su ti strahovi na kraju proizveli, prvu u povijesti, preventivnu misiju UN-a (za razliku od uobičajenih reaktivnih) - UNPREDEP. No, Zapad nije uspio odaslati zadovoljavajući broj kompetentnih specijalista u Makedoniju, niti dodijeliti eksperte državnim prijestolnicama i Bruxellesu, sjedištu EU i NATO-a. Usredotočena na Kosovo, međunarodna zajednica nije uspjela predvidjeti regionalne implikacije i posljedice te krize na Makedoniju, ni da bi tamošnji razvoj situacije mogao konačno dovesti do oružanog sukoba.

Još brža reakcija Međunarodna zajednica je bijedno propala u sprječavanju makedonskog sukoba, no kad su problemi planuli u februaru 2001, bila je mnogo brža i odlučnija da djeluje nego ikad ranije na Balkanu. Činjenica značajnog NATO prisustva u regionu (40.000 trupa raspoređenih u misiji KFOR-a na Kosovu i njihov pozadinski ešalon od 4.000 u Makedoniji) svakako je tome doprinijela. No, bez obzira na to, te su snage trebale političke smjernice koje su od početka nedostajale usljed odsustva efektivno razrađenih planova. Tako je počela skoro grozničava "leteća diplomacija", tokom koje su vrhovnik vanjske politike EU Javier Solana i generalni sekretar NATO-a George Robertson bezbroj puta putovali u Makedoniju kako bi pokušali privoljeti dvije strane da se suzdrže.

"Leteća diplomacija" EU i NATO-a u početku je malo što učinila, bilo na zaustavljanju borbi, bilo na sprječavanju pobunjeničke UCK da zauzme više teritorije, ili zaustavljanju Armije Republike Makedonije, koja je tukla sela pod kontrolom pobunjenika oklopom, artiljerijom i borbenim helikopterima, s jako malo obzira prema civilnom stanovništvu. Iako ni najbolji od posljednjih pokušaja Solane i Robertsona nisu mogli spriječiti oružanu eskalaciju, ipak su bili dovoljno vjerodostojni da spriječe ili barem odgode potpunu unutarnju podjelu makedonske političke scene koja se u jednom trenutku, početkom maja, činila neminovnom.

Borbe su posustale u martu i aprilu, nakon početnih erupcija nasilja, u kom periodu je UCK postigla bitan politički cilj snažno se učvršćujući na makedonskoj sceni. To zatišje nije bilo odmah propraćeno vjerodostojnom političkom inicijativom i obje etničke grupe u Makedoniji tvrdoglavo su se držale svojih tvrdnji i zahtjeva da druga strana ponudi početne ustupke prije ulaska u smislen politički dijalog. Nakon iskustva sa hrvatskim, bosanskim i kosovskim obrascima, trebalo je biti očito da svako zapadno miješanje u razrješenje sukoba na Balkanu mora, da bi bilo vjerodostojno, sadržavati značajan američki doprinos i uživati jasnu podršku administracije u Washingtonu - nešto što ni Solana ni Robertson nisu mogli obezbijediti.

Stoga, malo iznenađuje to što je nova runda borbi izbila početkom maja, kad je UCK otvorila front na granici s Kosovom i Srbijom blizu Kumanova, potiskujući do ruba napore EU i NATO-a. Frustrirani teritorijalnim širenjem UCK, makedonski političari reagirali su na način koji je trebao biti predvidiv da zapadnjačka zbunjenost nije toliko potrajala. Pod pritiskom opozicije koju predvodi ljuti protivnik premijera Ljupča Georgijevskog, bivši prvi premijer Branko Crvenkovski, Vlada je bila prinuđena povisiti vojne i političke uloge u igri. Time su gurnuli svoje nominalne koalicione partnere u vladi, Demokratsku stranku Albanaca pod vođstvom Arbena Xaferija u naoko nemoguću poziciju. Zbog toga je prijetio kolaps koalicione vlade, što bi prouzročilo i sveopći rat.

Vrlo uvažen političar širom regiona, Xaferi je u početku pokušao prigušiti tenzije, ali položaj mu je postajao sve teži zbog postojanja UCK, koja je, u samo par mjeseci oružane borbe, uspjela da nedaće albanske manjine u Makedoniji gurne u žižu međunarodne pažnje daleko efikasnije nego godine Xaferijeve umjerene i strpljive političke borbe. Istodobno je makedonsko vrhovništvo odbilo raditi sa UCK i njihovim političkim poglavarom Alijem Ahmetijem. Vrhovništvo RM zahtijevalo je da Xaferi, dotle već potpuno marginaliziran na domaćoj albanskoj sceni, nešto učini. Bio je to zadatak koji nije mogao izvršiti. Frustriran, Georgijevski je pokrenuo proceduru u Skupštini za objavu rata, ustavnu odredbu kojom bi Armiji RM i moćnom MUP-u dodijelio skoro neograničene ovlasti.

U tom stadiju Solana i Robertson brzo su reagovali, uz hvale vrijednu odlučnost da se po svaku cijenu izbjegne eskalacija, ali su, nemajući brzo rješenje, mogli samo istupiti sa zahtjevom za stvaranje vlade nacionalnog jedinstva. Proglašena 13. maja, stavila je dvije vodeće makedonske partije, VMRO-DPMNE Georgijevskog i SDSM (Socijaldemokratski savez Makedonije) Crvenkovskog, za isti sto s albanskim političarima, Xaferijevim PDSh i Partijom demokratskog prosperiteta (PDP) Imera Imerija. Takvo je rješenje na papiru djelovalo razumno i možda bi uspjelo da je Makedonija bila neka zapadna zemlja s razvijenim demokratskim institucijama i odgovornim političarima. No, imajući u vidu stvarnu situaciju, naprosto nije bilo dovoljno nasilu spojiti četiri grupe lidera od kojih je svaka imala pretpovijest nesporazuma sa ma kojom drugom među prisutnim grupacijama.

U ponavljanju obrasca poznatog iz prethodnih kriza, nužno je bilo direktno uključenje SAD-a kako bi bio učinjen istinski korak ka mogućem rješenju. Djelujući u žurbi, SAD su morale upotrijebiti zvaničnika koji je nominalno bio pod mandatom OSCE-a, Roberta Frowicka, iskusnog igrača na Balkanu. Frowick je 23. maja donio tešku odluku da uključi "terorističku" UCK u inicijativu mirovnog procesa, nadvladavajući odbijanje skopske vlade da pregovara s ustanicima direktno. Po Frowickovim smjernicama, Xaferi i Imeri su se susreli sa vođom UCK Alijem Ahmetijem na susjednom Kosovu, a ovaj je potpisao papir kojim je, u suštini, ovlastio dvije albanske stranke u Makedoniji da nastupaju kao posrednici, zastupajući politički program UCK u pregovorima sa Vladom u Skoplju. Mada je potez izazvao zvanično zgražanje, a Frowick bez ceremonija ispraćen iz Makedonije, njegov glavni zadatak, stvaranje uvjeta za pregovore, bio je uspješno obavljen.

Nužna sredstva Naredni stadij bilo je iznalaženje odgovarajućih političkih i vojnih sredstava za smirivanje makedonske krize. Po pitanju politike, trebalo je ojačati proces pregovora, te su krajem juna i EU i SAD imenovale svoje posebne izaslanike za Makedoniju. Washington je imenovao Jamesa Pardewa, još jednog diplomatu od karijere sa iscrpnim iskustvom u klupku bosanskih međuetničkih razmirica, dok je EU poslala bivšeg francuskog ministra obrane Françoisa Leotarda. Mada su nominalno od jednake simboličke i strateške važnosti, malo je mjesta sumnjama u to da James Pardew, aktivni diplomat s nedavnom ulogom posebnog izaslanika za vojnu stabilizaciju u Bosni i Hercegovini za sobom, ima prvenstvo pred Leotardom, na kojeg se gleda kao na "bivšeg", izabranog usljed unutrašnjih razmatranja EU o raspodjeli moći. Leotardova vjerodostojnost je bila dodatno uzdrmana prije nego što je uopće kročio na tlo Makedonije, kada je izjavio da će UCK biti pozvana da sjedne za pregovarački stol. Mada je ova izjava, koja je upalila Makedonce, bila brzo povučena, njegov kredibilitet je već pretrpio štetu.

Istinski politički kamen spoticanja kroz deceniju postojanja Makedonije bila je podjela moći između glavnih etničkih grupa. Zvanično, Makedonci čine 66 posto stanovništva, a Albanci 23, ali potonja cifra je osporavana te bi mogla biti veća.

Razlike su i ustavne i praktične. Da će proces nalaženja zajedničkog jezika biti fer, jamčilo je prisustvo francuskog ustavnog eksperta Roberta Badintera, koji je doveden da rukovodi ponovnim pisanjem ustava i novih zakona koje je zahtijevala UCK. Tokom raspada stare Jugoslavije 1991, Badinter je predvodio pravnu komisiju čiji su zaključci omogućili priznavanje bivših jugoslavenskih republika kao nezavisnih država, uključujući i Makedoniju, tako da je bio prihvatljiv za obje grupe. Politički proces je također bio unekoliko olakšan samoinicijativnom ostavkom Georgijevskog, koji je zbog nacionalističke nepopustljivosti postao neomiljen među zapadnim izaslanicima, koji su brzo našli voljnijeg i umjerenog sugovornika u predsjedniku Borisu Trajkovskom, koji se smatra otvorenijim za međunarodne inicijative.

Po pitanju vojnih sredstava, predviđena je NATO ekspedicija u jačini 3.000 vojnika koja bi nadgledala planiranu demilitarizaciju UCK ako i kada politički dogovor bude postignut. Operacija pod šifrom Essential Harvest (Nužna žetva) bit će pod britanskim vodstvom, SAD još nije obećala nikakve trupe za operaciju. To bi moglo škoditi njenoj djelotvornosti čak i prije nego što počne.

Uvijek i nanovo, na Balkanu se, od Bosne do Kosova, ispostavljalo da je direktno vojno učešće SAD-a ključno u pružanju vjerodostojnosti bilo kom nastojanju na uspostavljanju mira. Obje strane u sukobu u Makedoniji dijele uvjerenje da proces može uspjeti samo ukoliko Armija SAD-a igra aktivnu ulogu. Uistinu, konkretan dokaz odlučnosti Washingtona da pruži vjerodostojnost mirovnom procesu dat je 25. juna, kada je postignut dogovor o povlačenju kontingenta UCK iz Aračinova, gdje je svojim prisustvom predstavljala ozbiljnu vojnu i psihološku prijetnju. UCK je na povlačenje pristala tek nakon saznanja da će ih na nekoliko kilometara udaljenu teritoriju pod kontrolom pobunjenika ispratiti elementi 101. padobranske brigade SAD-a. Činjenica da su borci UCK smjeli zadržati oružje te da je povlačenje proteklo glatko, dalje je ojačalo kredibilitet SAD-a u očima albanske zajednice u Makedoniji. Vlada je također shvatila poruku, te usprkos demonstracijama razjarenih Makedonaca u centru Skoplja, nije opstruirala operaciju koju su Amerikanci vodili, dajući jasan signal dobrodošlice daljnjem i značajnijem uključivanju SAD-a.

Sprovedba mirovnog plana Čini se da je međunarodni plan za smirivanje krize uznapredovao do stadija u kojem se može učiniti prihvatljivim za obje strane. Glavni dokument i tri aneksa, s detaljno izloženih 14 amandmana na Ustav, zakonodavnim promjenama i mjerama izgradnje povjerenja, uključuje nove institucije kojima se jamče ljudska i nacionalna prava.

No, pitanje sprovedbe mirovnog plana za Makedoniju bit će izuzetno zahtjevno za međunarodnu zajednicu. Nevoljkost vojnih planera da obezbijede trupe za "Žetvu" na bilo koji period duži od par mjeseci, s njihove tačke gledišta je razumljiva, jer snage su im već previše razvučene, ali nije razumna ukoliko treba ostvariti dugoročnu bezbjednost. Mada bi razoružanje UCK moglo biti uspješno izvršeno za manje od 90 dana, ostaje pitanje što činiti poslije.

U Armiju RM i MUP ne može se pouzdati pri pružanju bezbjednosti za sve građane Makedonije bez obzira na njihovo etničko porijeklo, imajući u vidu skorašnju povijest nasilja, arbitrarnu raspodjelu automatskog naoružanja civilima u junu i s njom povezano javljanje paravojnih grupa makedonskih nacionalista. Policijske poslove nakon razoružanja, uključujući i zastrašujući, težak i delikatan zadatak patroliranja na granici između Makedonije i Kosova, na sadašnjem stupnju domaće snage ne mogu uspješno vršiti.

Pa ipak, dodatna obuka i reorganizacija policije i armije kojom bi ih se približilo zapadnim standardima uz uključivanje odgovarajućeg broja službenika iz redova manjinske zajednice Albanaca, nužna u slučaju postizanja sporazuma, trajala bi predugo. Međuetnički odnosi bili su oštećeni, i mada šteta možda još i nije nepopravljiva, bilo bi odveć optimistično pretpostaviti da bi makedonski Albanci u novim snagama momentalno i s entuzijazmom ponudili lojalnost državi koja ih nije baš uvijek dobro tretirala.

Sve to skupa ukazuje na neizbježnost značajnog međunarodnog prisustva u Makedoniji nakon sporazuma. Svako odbijanje da se to prizna moglo bi dovesti do kasnijeg ponovnog izbijanja sukoba, pri čemu bi mogućnosti zaustavljanja i zadržavanja bile znatno umanjene. Nakon razoružanja, zadatak neće biti čisto vojnički, no ne postoje međunarodne policijske snage koje bi bile ekvivalent NATO-a. To bi vojne planere moglo dovesti u nezavidnu situaciju: uprkos njihovoj želji da se povuku nakon ispunjenja svog izvornog, vojnog zadatka - prikupljanja pobunjeničkog oružja - ne bi bili u stanju da to učine znajući da bi naprosto dopustili da situacija reterira na nivo prije postizanja sporazuma.

Čini se da se, i pored sklonosti brzom povlačenju, Zapad već upleo u novu dugoročnu obavezu. Zadaci koji će morati biti izvršeni prije nego što se Makedoniji bude bezbjedno mogla dati kontrola nad svim njenim suverenim prerogativima, obuhvataju policijske poslove na etnički izmiješanim teritorijama širom zemlje, pa i u samom Skoplju, dodatnu obuku policije i vojske, izgradnju civilnih institucija te primjenu raznih mjera za izgradnju povjerenja. Paralelno će međunarodna zajednica morati da obrati puniju i odgovorniju pažnju na problem rasparčane i neefikasne makedonske ekonomije, gdje bijedne plaće i rastuća nezaposlenost od skoro 40 posto stvaraju nove regrute za nacionaliste i paravojske svih vrsta.

Najpovoljniji scenarij je postizanje dogovora, čak i ako to znači novu dugoročnu obavezu za Zapad na Balkanu. No, u najgorem slučaju, bez ikakvog sporazuma, međunarodna zajednica mogla bi se naći upletena u sukob gdje bi se borci UCK pod oružjem, kojih je sada više od 4.000, našli sukobljeni s 14.000 manje odlučnih, loše obučavanih i vođenih vojnika Armije RM.

Arhiva Dani
217