Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup

rajem je jula naročita komisija Hrvatske biskupske konferencije, pod znakovitim imenom "Justitia et pax" ("Pravda i mir"), javno oči tala bukvicu hrvatskoj vlasti i međunarodnoj zajednici. Zbilo se to na slijedeći način: vodstvo HBK-a nije znalo kako bi se kolektivno postavilo, a postaviti se nekako prema gorućim haškim stvarima moralo, pa je muku gurnulo do svojega pravednog i mirnog organa.

Tamo se nekako zatekao ugledni kaptolski skribent i potkazivač don Živko Kustić, iz Glasa Koncila poznat po pseudonimima "don Jure" ili "redakcijski komentar", te je namjesto biskupa sastavio poslanicu od koje se Konferencija već danima trese. Da sad ne prepisujemo čitavu Izjavu J&P komisije, tek valja podsjetiti kako je Hrvatska, prema njoj, obezglavljena, na udaru "sprege inozemnih moćnika" i domaćih izdajica, koji "planski provode nejasnoće i maglu", te izmišljaju "nove dokaze protiv hrvatske suverenosti", pa se već "može govoriti o dvije Hrvatske", iza čega su "interesi koji nama nisu jasni", iako su nam ustvari sasvim očigledni... I u tom stilu do kraja Izjave.

Rečenica ispala iz Izjave Reakcija biskupske komisije nadovezala se na poznate burne događaje oko posljednjih optužnica Haškog tribunala, i podijeljenih stavova hrvatske javnosti oko izručenja optuženih generala HV-a Ante Gotovine i Rahima Ademija. Potonji je u Nizozemsku već otputovao, a prvi je zbrisao u nepoznatom smjeru, i za njim je raspisana (hrvatska) potjernica. A nije malo onih koji vjeruju da Hrvatska više ne treba slijediti Zakon o suradnji s Haagom, koji je prije nekoliko godina blagoslovio i u praksi proveo sam Franjo Tuđman.

Međunarodni čimbenici nas potcjenjuju - glasi njihova uvriježena argumentacija - kinje nas i plaše, kažnjavaju i porobljavaju, dovode u pitanje našu borbu za slobodu. Na tragu sličnog mišljenja je i najistaknutiji dio Crkve. Oko spuštenoga garda Komisije "Justitia et pax" okupile su se i druge političke snage, koristeći autoritet Crkve kao sjajan zamašnjak u svojim dnevnim ciljevima. Stavovi su podijeljeni uglavnom oko stare i sasvim pojednostavljene, pravog sadržaja lišene crte razgraničenja na "lijeve" i "desne".

Međutim, izvan konteksta pregolemog autoriteta Crkve u današnjoj Hrvatskoj, treba konstatirati da je ona još jednom sebi skočila u trbuh. Komisijski tajnik Josip Grbac priznao je kako je u "radnoj verziji" Izjave stajala rečenica o tome da je "Hrvatska zakasnila s uočavanjem i procesuiranjem određenih negativnosti i zločina". Grbac nije rastumačio gdje je između radne i završne verzije ta rečenica ispala iz Izjave, no to već i nije tako važno. Bitno je da se službenoj Crkvi ni ovaj put nije omaknulo ono čega se oduvijek poslovično i uspješno pazi. Naime, istinoljubivost.

Dvije Hrvatske, dva Račana i dvije Crkve Lijepo je iz prve ruke čuti dokaz da je kler "određenih negativnosti i zločina" definitivno svjestan, pa ih jednoga dana zaista nitko neće moći zastupati s onom "oprosti im, Bože, jer ne znaju što čine". Znaju što čine, dakle, znaju da su "određene nepravilnosti i zločini" počinjeni, ali i da je "Hrvatska zakasnila s uočavanjem i procesuiranjem" istih. Te sad mora Međunarodni sud odrađivati preskočeni posao, dok im Crkva u Hrvata namjerno muti vodu.

Kad se bavi svojom registriranom djelatnošću po učenju Isusa Krista, Crkva se oslanja na dogmu koja promiče vrijednosti duhovne nad smrtnima; kada se nerijetko punim svojim angažmanom upliće u domenu svjetovnu, Rimokatolička hrvatska crkva stvari uzima po jednoj drugoj dogmi. Ta prema Evanđelju stoji kao hereza, točnije poganski svjetonazor i bezboštvo. Njezin se kumir i svetinja zove Nacijom, i nema veće vrijednosti iznad toga, po bilo koju cijenu i štetu. Zato ne treba potkrepljivati tvrdnje o "spregama", "moćnicima", "planovima", "maglama", "nejasnoćama", "interesima". One su neupitne otprilike poput uskrsnuća Bogočovjeka, osim što ne slave individualnu dušu, nego kolektivno tijelo.

Ali, što se Crkve tiče, ništa novoga... Baš kao i u slučaju hrvatskog premijera Ivice Račana. On je povodom Izjave Komisije "Justitia et pax" mudro izjavio kako mnoge dijelove teksta osobno podržava. Da ne bi bilo zabune, Komisija njega prilično osobno kritizira, tereti ga indirektno za antihrvatsku spregu, popuje mu bez ikakvih dokaza... On će zacijelo vrdati da se slaže s ostalim dijelovima, koji uglavnom jesu nabrajanje općih mjesta bez važnosti, ali zašto se onda nije Račan osvrnuo na bitne različitosti? Valjda zato što i Račana postoje dvojica, kao i dvije Hrvatske po interpretaciji Komisije, ili dvije Crkve po iskustvu sviju nas.

Još jedna sličnost veže Ivicu Račana sa Crkvom u Hrvatskoj: količina povijesne odgovornosti naspram utjecaja koji objektivno realiziraju. Imati toliko društvene moći u rukama a tako se politikantski njome igrati, karakterizira baš ova dva centra vlasti. Ako doista postoji negdje neki nebeski Haag, pred kojega svi jednom neizbježno izlazimo, krhki i providni kao isplahnute vinske čaše, načekat ćemo se dok pored njih dođemo na red. I malo kome neće pasti na pamet kako je čudna ta božja rabota bila; osnivati dolje duhovni pandan ćesarskoj vlasti, pa im onda oboma podizati tužbe i zahtjeve za izručenjem.

Don Ivan Grubišić, splitski župnik

Potrebne su radikalne promjene u Crkvi

DANI: Je li posredstvom Komisije "Justitia et pax" ovom prilikom zastupljena samo jedna struja crkvenog vrha u Hrvatskoj, ili je možda ipak riječ o "većinskom" stavu Crkve? GRUBIŠIĆ: Izjava Komisije "Justitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije, o stanju u hrvatskom narodu i društvu, bila je pokušaj da se zadovolje obje strane u podijeljenom episkopatu. Komisija se vodila po onoj narodnoj: da bude vuk sit i koza cijela. U normalnim okolnostima i kod običnih ljudi to je nemoguće postići, no Komisija je očito uvjerena da je to njoj uspjelo učiniti. Ova izjava predstavlja kompromisni stav vrha Crkve, njezina kleričkog dijela, ali ne i Crkve kao naroda Božjega. DANI: Kako procjenjujete izrečene stavove i eventualne posljedice dotične izjave u smislu crkvenog nauka, i napose u svjetlu aktualnih prilika u Hrvatskoj? GRUBIŠIĆ: Crkva je ovom i ovakvom izjavom iskoračila iz svojih kompetencija na temelju evanđeoskog poslanja, stavova Drugog vatikanskog koncila i stavova papa poslije Drugog vatikanskog sabora. Izjava je "posudila" stereotip iz onih komunističkih vremena o sprezi vanjskih i nutarnjih neprijatelja hrvatske samostalnosti, ujedno nadodala da u stvaranju hrvatske države nismo svi jednako zaslužni, čime je podjele u društvu amenovala i naznačila političke krivce. Komisija kao da je zaboravila da Crkva treba poštivati autonomiju političke zajednice i njenih institucija, a ne svisoka toj zajednici dijeliti lekcije. DANI: Možete li komentirati pretežito pristajanje Crkve uz vladajući hrvatski režim devedesetih i principe koji često stavljaju nacionalne ispred općih humanističkih interesa? GRUBIŠIĆ: Retorika Crkve u tranzicijskim godinama bila je isključivo u domoljubnoj i rodoljubnoj opciji, točnije nacionalnom diskursu. Izostao je poziv o čovjekoljublju kao bitnoj evanđeoskoj vrijednosti, a koja je onda neodvojiva od etičkog i humanog stava i vrednovanja događaja. Crkva bi također trebala biti zadnja ustanova koja dovodi u pitanje ustavni zakon i međunarodne, potpisane obaveze hrvatske države. DANI: Kako postići optimalnu mjeru i odnos između evanđeoskog poslanja Crkve i njezina participiranja u društvenom i nadasve političkom životu sredine kojoj i sama pripada? GRUBIŠIĆ: Crkvi su potrebne značajne, da ne kažem radikalne strukturalne promjene, povratak k svjedočenju osnovnog evanđeoskog poslanja, življeno kršćanstvo. Potrebna joj je proročka dimenzija s više skromnosti i služenja, a manje dociranja i konfesionalne ideologije. Ona je poslana da bude "sol zemlje", "svjetlo svijeta" i "kvasac", a ne samo i prvenstveno snažna institucija i nepogrešiva ideologija. U tom vidu, radi naraslosti problema, ne samo kod nas nego i u svijetu, Crkvi je potreban Treći vatikanski koncil.

Grijesi Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj devedesetih

Pojavom nacionalnih partija krajem osamdesetih i početkom devedesetih, Crkva u Hrvata politički se opredijelila za radikalnu emigrantsku opciju, s kojom je preko svojih misija desetljećima održavala plodonosne kontakte. Duhovna ljubav s Hrvatskom demokratskom zajednicom potrajala je do dana današnjeg, s posve svjetovnim posljedicama po sudionike odnosa i širi društveni kontekst. Popi su s oltara zazivali vjernike na glas(ov)anje za HDZ, propovijedali o svetosti nacionalnog bića i vjekovnim patnjama istog, te izricali eksplicitne anateme na račun političkih protivnika. Godinama je evanđeoski nauk ovdje bio zapostavljen ili relativiziran, smrtni grijesi dovođeni su u ovisnost prema povijesnim datostima, a povijest je interpretirana prema zahtjevima novog vremena i pobjednika. Jedna od rijetko bestidnih postavki koje su često branjene s oltara, usprkos načelnim izjavama Kaptola koje su joj se naizgled suprostavljale, jest ona kako napadnuta strana u ratu a priori nije mogla počiniti zločin. Bez obzira na uvjerljive dokaze o zločinima "hrvatske strane" u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, naši rimokatolički dušobrižnici nisu se udostojili o njima konkretno i analitički progovoriti. Tolerirane su i propovijedi dominikanca Vjekoslava Lasića, na misama zadušnicama za ustaškog poglavnika Antu Pavelića, koji da je zasigurno "na nebu u društvu sa nevinom dječicom". Također, jedna od rijetkih kritika pljačkaškog režima stigla je tek nakon što je posao odrađen i blagoslovljen, kada je krajem devedesetih zagrebački nadbiskup Josip Bozanić digao silnu prašinu unjkavim spomenom socijalnoga "grijeha struktura". Doista, imala je Crkva puno razloga za svoju smjernu šutnju, a imao je i Karol Wojtyla zašto dvaput obilaziti Hrvatsku, baš kao što se sada navodno sprema to učiniti po treći put. Naime, nije poznat u modernom svijetu slučaj države koja bi s Vatikanom potpisala takve ugovore, kao što je to Hrvatska učinila tokom druge polovine devedesetih. Crkva je njima stekla ekskluzivno pravo na povrat nacionalizirane imovine, mimo svih ostalih građana čiji će se slučajevi unedogled vući po sudovima i općinskim pisarnama. Svećenici su dobili pravo na plaće i mirovine iz državnog proračuna, i oltar u svakoj hrvatskoj školi za tzv. fakultativni vjeronauk. Inkvizicija zasad nije reaktivirana, formalno...

Arhiva Dani
217