zmemo li grčku mitologiju ili Bibliju kao nekakve začetke zapadne književnosti, zapazit ćemo da u njima ne manjka erotike. Bogovi sa Olimpa bili su uglavnom upravo paradigmatično promiskuitetni. Prednjačio je, naravno, Zeus, koji je za potrebe zavođenja razradio veoma raznovrsnu strategiju: jednom bi uzeo formu bika, drugi put zlatne kiše te je tako začinjao herojske polubogove.

I sama Ilijada započinje ponešto erotskim motivom; naime, znamenita srdžba Ahilova za razlog je imala činjenicu da mu je Agamemnon oduzeo njegovu omiljenu robinju Briseidu. Uostalom, iz grčke mitologije potiču i danas odomaćeni nazivi nekih termina povezanih sa seksualnošću, poput nimfomanije ili Edipovog, odnosno Elektrinog kompleksa.

Kad je riječ o Bibliji i erotici, prvo na pamet pada Pjesma nad pjesmama. Stoljećima su se razni teolozi mučili u alegorijskom tumačenju Pjesme nad pjesmama. No, u pitanju je vrlo jednostavna pjesma, pjesma o ljubavi, u kojoj su žena i muškarac naizmjenično lirski subjekt te govore o svojoj čežnji. Zar neko zbilja misli da je u stihovima poput: Na postelji svojoj / cijelu noć ga tražih ili Dvije su dojke tvoje kao dva laneta, žena simbol crkve, odnosno jevrejskog naroda, a muškarac Jahvea ili Krista?

Ivo Andrić je 1924. godine objavio esej o Pjesmi nad pjesmama u kojem se upravo odupire alegorijskom tumačenju ovog biblijskog teksta. Ipak, na kraju eseja veli da je alegorično tumačenje bilo na izvjestan način korisno jer bi bez njega puritanski moralisti možda izbacili ovaj tekst iz Biblije te bi vjerovatno nestao bez traga. Ovako u Talmudu stoji: "Svi su spisi u Starom Zavjetu sveti, ali je Pjesma nad Pjesmama presveta."

A da Biblija ne bi zaostala za grčkom mitologijom u participaciji u današnjoj seksualnoj terminologiji, pobrinuo se starozavjetni gospodin Onan i gomila onih koji su pogrešno tumačili njegov coitus interruptus.

Od Augustina do Boccaccia Prezriv stav kršćanstva spram seksualnosti utjecao je, naravno, i na književnost. Život svetog Augustina (354- -430) vjerovatno je ponajbolji primjer prelaza iz perioda antičke dolce vite u asketizam kršćanstva. Najpoznatija Augustinova rečenica opisuje to vrlo plastično: "Bože, daj mi čistotu i uzdržljivost, ali još ne."

Ipak, Augustinovi opisi ljubavne želje iz njegovih Ispovijesti u srednjovjekovnoj Evropi postat će klasični. Svoj odnos sa dugogodišnjom voljenom ljubavnicom opisat će frazama nečista požuda i pakao pohotljivosti. Suvremeni globalno poznati norveški pisac Jostein Gaarder napisao je knjigu Vita Brevis. Knjiga je ustvari dugo apokrifno pismo koje napuštena ljubavnica (Gaarder ju je nazvao Floria Emilia) piše Augustinu. Gaarder se ovdje hedonističkom odom suprotstavlja Augustinovom asketizmu.

Sve od Augustina do renesanse u kršćanskoj Evropi gotovo da i nije bilo književnosti koja bi se mogla nazvati erotskom. Razloge nije teško utvrditi. Gotovo jedini pismeni ljudi su bili svećenici, a kako je gledano na njihovo upražnjavanje seksualnosti, može se lijepo vidjeti iz Abelardovog primjera.

Pierre Abelard (1079-1142) je za svoju konzumaciju veze sa Heloisom, kćerkom izvjesnog kanonika, kažnjen najstrašnijom kaznom: kastriran je. Njihova čuvena prepiska plod je razdvojenosti nakon ove bešćutne odmazde.

Trubaduri s juga Francuske te sveto trojstvo italijanske renesanse (Dante, Petrarca, Boccaccio) unijet će ponovo u evropsku književnost svježi dašak erotike. No, ni crkva ne miruje. Nakon reformacije i protureformacije jednako će se katolička i protestantske crkve upinjati u puritanskim porivima, što će se, naravno, osjetiti i na književnosti.

Uliks na sudu Romantizam u književnu erotiku unosi vjetrove dekadencije. Samuel Richardson, De Sade, Lewis, Byron, Shelley, Keats, Laclos i ostali u svojim djelima razrađuju onu poznatu tezu o bliskosti ljubavi i smrti, odnosno seksa i smrti, tezu koju će Emil Cioran sažeti u rečenici: "Zagnjuriti svoje lice među dvije dojke, među dva kontinenta smrti..."

Konac devetnaestog stoljeća ponovo je vrijeme radikalnog puritanizma. Takozvana viktorijanska era je vrijeme u kojem je - kako kaže Lewinsohn-Morus u svojoj Historiji seksualnosti - sagledavanje ženskih stopala i otkrivanje članaka djelovalo afrodizijački. Iz današnje perspektive veoma čedni romani Thomasa Hardyja poput Tesse od Ubervillea ili Neslavnog Judea smatrani su skandaloznim. Stih ruskog pjesnika Igora Severjanina O sakrij samo te blijede noge smatran je ludački smjelim. Ipak, negdje baš u to vrijeme pojavljuju se prvi Freudovi radovi i polako postaje očita klima pogodna liberalizaciji.

Kažu da je mrak najgušći uoči svitanja. Dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća čak je i Uliks Jamesa Joycea mogao zaglaviti na sudu pod optužbom da širi nemoral makar će se svako ko ovo djelo uzme čitati želeći se spolno uzbuditi, grdno razočarati. Povjesničari književnosti obično kažu da je David Herbert Lawrence u romanu Ljubavnik Lady Chatterley iz 1928. godine prvi put u ozbiljnoj književnosti otvoreno opisao spolni čin. Iako je cjelovita verzija tog romana bila u Engleskoj zabranjena još tridesetak godina nakon prvotne publikacije, od ovog vremena nastupa ipak period u kojem se puritanski moralizam više ne miješa previše u književnost.

Henry Miller ili Lawrence Durrel iskoristit će ovo na za literaturu blagotvoran način, a mnogi drugi će jednostavno pisati puku pornografiju. Pojavit će se i veliki teoretičari erotizma poput Battaillea ili Foucaulta. No, kako reče Battaille - nema erotizma bez prestupa. U vremenu kad se čini da skandal više nije moguć, Vladimir Nabokov napisat će Lolitu - jedan od najboljih romana svih vremena, roman o ljubavi sredovječnog muškarca spram dvanaestogodišnje djevojčice, roman koji je (i) erotski, no koji je lišen onih vulgarnih pojedinosti za koje neuki (koji ne razlikuju erotiku od pornografije) misle da su suština erotike.

Privlačnost skrivenog Danilo Kiš (koji je - ne zaboravimo - sastavio znamenitu antologiju francuske erotske poezije Bordel muza) veli kako potpuno ukidanje starih zabrana u literarnoj obradi erotskih tema sa strogo književnog stanovišta, izvan bilo kakvih moralizatorskih uvjerenja, nije dobro. Kiš kaže kako je jednako u obradi političkih i erotskih tema izvjesna doza autocenzure korisna jer je na taj način literatura u prvom planu. U istom ogledu on citira Barthesa koji kaže da su otvori na odjeći erotičniji od nagog tijela, a kaže isto tako da je erotika u književnosti opasna kao i svaka književna monomanija (politička, ideološka, rasna itd.).

Italo Calvino je suglasan kad piše: "U književnosti je seksualnost jezik u kojem je ono što se ne kaže važnije od onog što se kaže." U svom eseju Erotizam i književnost istu će stvar veoma lijepo sumirati Ivan Čolović. On veli: "Moderni seksualni moral, utemeljen u antipuritanskom, na nauci zasnovanom afirmisanju prava na seksualnu sreću, nema svoj umetnički izraz, pa ga ni najslobodnije deskripcije u erotskim književnim delima ne izražavaju ništa više od stidljivih metafora tradicionalne ljubavne priče. Pisac je ili retor ljubavi ili pornograf, ali nikada nije seksograf. Na radost svih romantičnih duša, ljubav i seks nisu isto. U književnosti ima mesta za strast, za želju, za sevdah i, s druge strane, za razne verzije (perverziju, inverziju, transverziju) seksualnog ponašanja, ali ona ne ume da opiše i opeva ideal savremene higijene i medicine: zdrav i srećan koit i relaksirajući orgazam. Književnost uvek dovodi u pitanje, problematizuje zadovoljstvo, ili ga izvrće naglavce, pa se ono pretvara u stradanje."

Ako se vratimo Calvinu, naići ćemo i na ove retke: "Danas kada su slike i riječi o erotizmu već istrošene i beskorisne, poetskom izrazu ostaje neograničena sloboda u korištenju prenosnog smisla. Jedno od najjačih i nedvosmislenih izražavanja erotskog naboja u našem vijeku dolazi nam iz poezije i proze Dylana Thomasa, iako su one vrlo čedne u slikama i riječima. To je zato što Thomas iz iskustva erosa izvlači smisao o deflagraciji univerzuma sadržanog u svakom listu, u svakom sjećanju, u svakoj radosti i strepnji. Jorge Luis Borges je izrazio ljubavni zanos u pripovijetkama u kojima se predstava o ženi povezuje sa simbolom kosmičkog totaliteta (vidi Zahir i Aleph), dosežući intelektualnim putem emotivnu dimenziju koju uobičajeni način dekadentističke mimeze osjećaja ne bi mogao ni da sanja."

Šta ustvari Calvino želi kazati? On valjda hoće reći da je ona stara lorensovska erotika potrošena, da modernom čitatelju ne trebaju dosadne vlažne deskripcije zamorno sličnih situacija, da - ako mutatis mutandis govorimo o filmu - nema umjetnički ostvarenog pornića i da su, primjerice, Sirove strasti neuporedivo uzbudljivije od Dubokog grla.

Ono što Calvino kaže za Thomasa i Borgesa u južnoslavenskim književnostima se može primijeniti na Ivu Andrića. Neke njegove pripovijetke (recimo, Bajron u Sintri) višestruko su nabijenije erotskim nabojem negoli djela raznih bulatovića koji nisu savladali Kiševo naravoučenije o Darmolatovu.

Polica osiguranja Milan Kundera kroz usta jednog od svojih likova priča vic u kojem se nakon prve bračne noći uštogljeni engleski lord obraća svojoj novopečenoj supruzi: Lady, nadam se da ste zatrudnjeli; ne bih želio biti prisiljen da ponavljam one smiješne pokrete. Kunderin lik poantira: Živimo u vremenu u kojem se vođenje ljubavi pretvara u smiješne pokrete. Calvino kaže da je apologetika seksa dosegla takav stepen retorike da je postala neupotrebljiva, izuzev na nivou mas-medija.

Nemoguće je oduprijeti se ideji da je tabu seksualnosti neka vrsta primitivne police osiguranja. Važnost erotike za čovječanstvo je prevelika da bi se dopustila njezina trivijalizacija.

Današnji književni psovači, oni koji na svakom koraku koriste four letter words (cock, cunt), ili kako bi se to, prilagođeno našem jeziku, moglo prevesti - petoslovnice, tajna su subraća starih puritanaca. Oni obično vole glumiti nekakve realiste koji kao dopuštaju svojim likovima da govore svakodnevnim jezikom. A književnost je uvijek stilizacija; ljudi ni u Shakespeareovo vrijeme nisu govorili u stihovima. Radi se, dakle, o pukom izgovoru, o želji da se vanknjiževni motiv zamaskira kao književni.

Ima u Čengićevim zapisima S Krležom iz dana u dan jedna Krležina opaska kojom on opisuje takve tipove. Nakon što se Krleža odbio javiti na telefon nekakvom Bazini pod izgovorom da je bolestan, Čengić ga pita ko je to, a Krleža odgovara: "To je, brate, književnik koji u svakoj svojoj noveli kad je piše na nekoliko mjesta veli kurac i pizda." Krležin opis tiče se svih literarnih psovača: njihove su sličnosti daleko veće od razlika. Ti ejakulirajući eunusi (izraz je Llosin) zadovoljavaju se na bjelini hartije u disciplini u kojoj je bjelina plahte jedino pravo bojno polje.

Štulić bi kazao da svako plaća za ono što mu fali, a Schopenhauer citirao španjolsku poslovicu Herradura que chacolatea clavo la falta (U potkovici koja zvekeće nema jednog eksera). Kad čovjek čita ogromnu većinu tekstova koji danas koriste privilegiju dugog osvajanja slobode, može jedino parafrazirati Miljkovića: Sloboda opet ne ume da peva kao što su sužnji pevali o njoj.

Arhiva Dani
217