roz višegodišnji uporan rad i četiri ovogodišnje sesije Otvorenog međunarodnog univerziteta ARS AEVI, elaboracija ideje o gradnji Muzeja savremene umjetnosti u Sarajevu unijela je u domaću javnost, paradoksalno, više relevantnih globalno-civilizacijskih tema nego je to u proteklih desetak godina bilo u slučaju mnogih euro-atlantskih integracijskih inicijativa izrečenih od strane lokalnih i međunarodnih političkih zvaničnika.

Artikulirana na fonu post-modernističke paradigme o društvenoj povijesti kao prevashodno povijesti kulture, ova se ideja u postojećem društvenom okruženju ispostavlja kao bitan instrument promišljanja pozicije Bosne i Hercegovine na globalnoj mapi svijeta. Tako se kultura i umjetnost stavljaju u poziciju proizvodnje društveno relevantnih ideja, a ne puke potrošnje materijalnih sredstava, kako to obično misle ovdašnji političari kada na tragu nove ekonomske strategije formiraju budžete u kojima, po inerciji naslijeđenog vulgarno-marksističkog poučka o tzv. bazi i nadgradnji, nikada nema stavki za vrijedne ideje iz sfere umjetnosti i kulture.

Kako je muzej pobijedio ETA-u Kraj stoljeća i početak milenija obilježeni su u svijetu ekspanzijom muzeja u tolikoj mjeri da mnogi teoretičari kulture ovaj globalni fenomen dovode u vezu sa čuvenom rečenicom srednjovjekovnog benediktinskog opata Sugera, koji je euforičnu izgradnju gotičkih crkava ranog srednjeg vijeka metaforički nazvao bijelim plaštom koji je prekrio Francusku. Moglo bi se reći da - u odnosu na umjetničku produkciju - institucija muzeja u savremenom društvu nastoji da igra ulogu koju je u srednjem vijeku imala Crkva, u doba renesanse vladari i kraljevi, a u XVIII i XIX vijeku trgovci.

Važne uloge muzeja u civilnom društvu, kao simbola građanske samosvijesti, sve više su svjesni mnogi moćnici koji odlučuju o njegovoj izgradnji. Svjetski se arhitekti natječu za enormne novčane iznose, za kapital kojeg gradski odbori, državne institucije i fondacije širom Zapada osiguravaju za posao trećeg milenija u kulturi - za gradnju novih i obnovu starih muzeja umjetnosti.

Baskijska vlada je za gradnju muzeja iz lanca njujorške Fondacije "Solomon Guggenheim" u Bilbau izdvojila stotinu miliona dolara smjestivši u ovo monumentalno zdanje kultnog američkog arhitekte Franka Gehryja zbirku savremene umjetnosti vrijednu 50 miliona dolara. Umjetnički muzejski kompleks Centar Getty fondacije naftnog magnata Paula Gettyja u Los Angelesu, kojeg je projektovao glavni zastupnik američkog kasnog modernizma Richard Meier, vjerojatno je najskuplja građevina u američkoj povijesti. Koštao je ni manje ni više nego čitavih milijardu dolara.Tokom prošle godine počela je u Berlinu gradnja pet muzeja čija se cijena, prema predračunu, kreće oko dvije milijarde DEM.

Sličnih izvještaja koji svjedoče o tome da se nikada nije toliko gradilo muzeja i sa tolikim sumama novca imamo na sve strane. Muzeji zaista sve više prekrivaju prostore zapadnog svijeta, ali ne bijelim plaštom, nego svim mogućim nijansama i materijalima koji spadaju u najrecentniji jezik savremene arhitekture, koja u ovom graditeljskom domenu gotovo svakodnevno dobija svoja nova antologijska djela.

Razlozi za ovakvu muzejsku ekspanziju leže na više strana. Prije svega, riječ je o tome da je umjetnost, posebno ona savremena, postala stvar od opšte civilizacijske i kulturne važnosti, te je kao takva zakoračila velikim korakom u prostor masovne kulture društva spektakla. Otud i golem interes korporacijskog kapitala da posredovanjem u muzeološkoj prezentaciji atraktivne umjetničke produkcije ostvari veliki profit. Sa druge strane, ogroman ugled stiču oni koji u svojoj sredini otvaraju spektakularne muzejske zbirke.

Slučaj Bilbao je u tom smislu vrlo znakovit. Ovaj mali, jedva poznati baskijski grad, znan jedino po separatističkim i terorističkim aktivnostima ETA-e, gradnjom ekstravagantnog Gehryjeva broda od titana usred starog urbanog jezgra, preko noći je postao nezaobilazno mjesto u turističkim itinererima svjetskih putničkih agencija.

Berlin kao novi/stari glavni grad ujedinjene Njemačke glamuroznom muzejskom arhitekturom, čiji su protagonisti sve sami asovi savremenog graditeljstva, čitavom svijetu stavlja do znanja da je u pitanju grad koji može i hoće da bude najvažniji na ljestvici planetarne moći. London je sa svojim Tate Modern dobio ne samo prostorno zanimljiv postav recentne svjetske umjetnosti nego je sa izmještanjem zbirke u bivšu elektranu stvoren novi kulturni i turistički topos u nekada neatraktivnom industrijskom dijelu grada.

Dejtonski bizarno Razloga za i protiv ovako koncipiranih mamutskih muzejskih institucija ima podjednako mnogo, od slučaja do slučaja, ali ono što se nameće svakoj kritičkoj analizi ovog planetarnog fenomena je pitanje stvarne uloge ovih institucija u produkciji, predstavljanju, distribuciji i valorizaciji savremene umjetničke prakse. Nužno je podsjetiti na činjenicu da istoriju muzeja obilježavaju tri događaja u tri vijeka zaredom. Krajem XVIII vijeka - nastanak muzeja u sadašnjem obliku (muzej kao trodimenzionalna slika poretka znanja-episteme, kao konkretna konfiguracija sa svojim klasifikacijskim postupcima). Krajem XIX vijeka pojava antimuzejskih ideologija koje će u sljedećem stoljeću prihvatiti avangardni umjetnički pokreti (italijanski futurizam, ruski produktivizam, dadaizam...). I konačno krajem XX vijeka nestanak muzeja u obliku koji je do tada postojao, odnosno ustanovljavanje novog tipa muzeja čijoj enormnoj ekspanziji danas prisustvujemo.

Muzeji su, opšte uzevši, dio društvenih struktura koje institucionaliziraju procese umjetnosti na način koji nam omogućava misliti o umjetnosti kao instituciji, odnosno kao o sistemu umjetnosti. U tom smislu ovdje se radi o javnoj sferi potreba, prizvodnje i potrošnje umjetnosti regulirane djelovanjem muzeja. Muzeji kodificiraju i strukturiraju umjetnost modernog svijeta. Moderna umjetnost je u tom smislu institucija koja u sebi sabire sve protivrječnosti savremenog konzumentskog društva i kao takva nam u aktuelnom povijesnom obzoru pokazuje da naše ideje o konstrukciji muzeja nestaju u suočavanju sa novom situacijom. No, nije riječ o smrti muzeja, kako je to predlagala poststrukturalistička teorija rođena na tragu antimuzejskih strategija istorijskih avangardi s početka XX vijeka i neoavangardi u okviru konceptualne umjetnosti potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Riječ je, zapravo, o kraju povijesne definicije muzeja, kako to precizno tvrdi Peter Weibel. Ako je muzej početkom prošlog stoljeća s pravom bio kritikovan od strane umjetnika kao anahrona institucija koja zaslužuje da ode sa istorijske scene, jer ne doprinosi progresističkoj viziji novog društva (sjetimo se samo žestoke osude muzeja koju je 1919. u Petrogradu izrekao Kazimir Maljevič u časopisu Umjetnost komune), a tokom sedamdesetih bio definiran kao institucija sablasne moći i od strane konceptualnih umjetnika osporavan do tačke uništenja, muzej današnjice je toliko moćan da svoju ogromnu snagu spram umjetničke produkcije i društva ne samo da ne krije, kao što je to nekad kameleonski činio, nego ustvari vulgarno i sasvim tehnokratski iz dana u dan sve žešće potvrđuje. Muzeji su danas toliko moćni na površini, sa tako glamuroznom arhitekturom koja usisava svaku umjetničku kritičnost spram muzejske strukture, da ih zapravo nije potrebno ni posjećivati. Dovoljno ih je vidjeti izvana da bismo u toj totalnoj transparentnosti moći, u toj opscenoj vidljivosti prepoznali način obustavljanja simboličkog zakona/zabrane, čija je funkcija dovođenje umjetnosti u univerzum društvene realnosti.

U tom svjetskom muzeološkom kontekstu i u aktuelnom društvenom i kulturnom trenutku bosanskohercegovačke zajednice, ma šta to značilo, ideja Internacionalnog kulturnog projekta ARS AEVI da se u Sarajevu podigne Muzej savremene umjetnosti u prvi mah izgleda sasvim bizarno. Koliko zbog ogromne mašinerije koja u svijetu stoji iza jedne ovakve operacije, toliko i zbog sumračne neizdiferencirane post-socijalističke stvarnosti bh. društva u kome je svaka kulturna akcija međunarodnih standarda osuđena na propast, jednako tešku kao i propast ideje uspostavljanja državnosti Bosne i Hercegovine putem Dejtonskog sporazuma.

Daniel Buren

Trijumf ideje Ono što je nagnalo malu intelektualnu zajednicu na čelu sa agilnim Enverom Hadžiomerspahićem da usred 1992. godine svemu uprkos zakotrlja tek zasanjanu ideju osnivanja Muzeja savremene umjetnosti put bahate, razjedinjene i neosjetljive Europe, već je dio nenapisane povijesti stradanja Sarajeva i njegove urbane mitologije otpora zlu. Ali šta je to ponukalo mnoge europske umjetnike, kritičare, muzealce, političare i privatne poduzetnike da povjeruju u ovu ideju i da je podrže sa darovnicom od stotinjak vrhunskih radova, koji danas čine kulturni kapital budućeg Muzeja, i znatnom sumom novca što nije iz humanitarnih donacija, pitanje je nakon čijeg odgovora se čitava ideja ne čini više bizarnom. Zapravo, riječ je o pravoj europskoj priči i to priči one Europe koja je uprkos svojoj ksenofobičnosti i samodovoljnosti zadržala trunku samokritičnosti, osjećaj za vrijednosti duhovnih i humanističkih utopija što su od ovog kontinenta - i pored neprekidnih krvavih igara moći, kapitala i dogmatizma - napravile kroz povijest stalno vrelo civilizacijskih vrijednosti.

Mnogi umjetnici Europe i svijeta su sa ovom idejom dobili nešto bitno novo. Jedan egzistencijalno i značenjski drugačiji pogled na umjetnost, njenu novu ulogu u razjedinjenom svijetu kritički preispitanu na fonu sarajevske drame i onog obilja mogućnosti umjetnika u centru naspram nesavladivih teškoća umjetnika na periferiji europskog kulturnog i civilizacijskog kruga. Iz toga susreta, zapravo iz susreta sa Drugim, umjetnici su mogli izvući konsekvence ne samo estetske nego i političke i egzistencijalne prirode. Iz te solidarnosti, iz osjećaja da sa jednom kulturom dijele nešto jako bitno, europski intelektualci okupljeni oko projekta ARS AEVI uspostavili su jednu kritički i teorijski novu platformu za promišljanje funkcije muzeja u savremnom svijetu. Otud postepeno i sistematično građenje profila budućeg Muzeja na sesijama u okviru Otvorenog međunarodnog univerziteta, koji je proteklog mjeseca, po četvrti put u ovoj godini, u sarajevskom Collegiumu Artisicumu okupio brojne učesnike oko stalnih tema: Muzej budućnosti - Budućnost muzeja, Umjetnost na razmeđu milenija i Umjetnik, fenomen svoga vremena. Otuda i stalna kritička distanca prema negativnim stranama globalizacijskih procesa u koje su muzeji zapadnog svijeta duboko i nekritički uronjeni.

Važnost ovog, posljednjeg sureta u Sarajevu leži u činjenici da je na njemu promovirana ideja mogućeg finansiranja izgradnje budućeg Muzeja putem svojevrsnih umjetničkih dionica koje bi se ponudile na prodaju svim zainteresiranim galerijskim i muzejskim institucijama, pojedincima i preduzećima koja podržavaju ideju ovakvog muzeja. Još jednom je potvrđeno da će muzejski kompleks na osnovu idejnog rješenja znamenitog talijanskog arhitekte Renza Piana biti izgrađen u sklopu sadašnjeg antologijskog djela moderne bh. arhitekture, objekta Historijskog muzeja u kojem se, za sada, nalazi veoma znakovito postavljena depo-zbirka budućeg Muzeja ARS AEVI.

Kako je to već uobičajeno iz ranijih susreta, na ovom posljednjem je predstavljen jedan od umjetnika čiji se rad nalazi u zbirci Muzeja. Riječ je o Danielu Burenu, umjetniku možda najznačajnijem i najinspirativnijem da svojim djelom i govorom svjedoči o ideji jednog novog i drugačijeg muzeja, u kojem će umjetnik i njegov rad biti u centru pažnje, kome će umjetnik, kako Buren kaže, biti gazda.

Za takvu poziciju umjetnosti Buren se bori još od ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, od kada datiraju njegovi kritički intonirani tekstovi o Funkciji muzeja.

Svoje čuvene zastave, uvijek na isti način izvedene sa bijelim i obojenim poljima, Buren je postavio na platou ispred zgrade budućeg Muzeja. Umjetnikova uvijek kritička misao i ovaj Trg zastava, što svojim značenjem daju smisao budućem muzeju, snažan su poticaj ideji da se Međunarodnim kulturnim projektom ARS AEVI ustanovi jedna moguća institucija koja bi se iz instrumenta represije pretvorila u instrument kritike kako samog umjetničkog sistema, tako i svijeta u kojem sve veće podjele postaju stvarnost.

No, do tog cilja moguće je doći ne samo zalaganjem internacionalne porodice umjetnika, kritičara, galerista i muzealaca koji zajednički sanjaju jednu Utopiju. U toj bi se kulturnoj akciji trebali naći i domaći umjetnici i svi drugi intelektualci koji umjetnost shvataju kao paradigmu promišljanja i mijenjanja svijeta. A taj svijet nije više tamo negdje u centrima moći, nego je neumitnim globalizacijskim procesima ukotvljen i u našoj lokalnoj zajednici.

Arhiva Dani
217