o prvi put nakon deset godina ponovno autobus sa antifašistima u organizaciji SUBNOR-a ujutro, u pola šest ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kreće u pravcu Drvara. Datum je 27. juli, dan kada je u BiH prije šezdeset godina pukla prva ustanička puška. Istina, pucale su ustaničke puške po Bosni i Hercegovini i prije ovoga datuma, ali nisu po naređenju Komunističke partije, nego više spontano, pa se to ne pika. Takva vremena bila. Pika se tek kad partija kaže - pali. A kad partija kaže pali, onda ustanici do mraka oslobode Drvar, Grahovo i Oštrelj te Donji Lapac i Srb u Lici.

Zlobnici tvrde da KPJ te 1941. godine nije uspjela animirati narod Drvara na ustanak sa antifašističkom pričom sve dok se politički komesar nije sjetio da narodu kaže da se tu zapravo radi o ustanku protiv Turaka. E, ako je protiv Turaka, onda može. Da stvari nisu baš tako išle govori tekst zakletve drvarskih ustanika sačuvan u Muzeju revolucije u Sarajevu čiji početak glasi: "Zaklinjem se da iz ruku neću ispustiti oružje sve dok posljednji fašistički okupator ne napusti moju zemlju, sve dok posljednji ustaški gad ne bude iskorijenjen", i tako sve do kraja a da se Turci nigdje i ne spomenu, što je sasvim dovoljno da takvoj kleveti nema mjesta.

Antifašistička samokritika A kleveta i laži u ovih zadnjih deset godina po leđima partizana je palo da to u pet metara knjiga ne može stati. Za to vrijeme, povučeni u ilegalu, zaključili su da je deset deka od toga bila utemeljena dobronamjerna drugarska kritika, ostalo čista fašistička propaganda poraženih snaga reakcije. Partizani su izdržali i Hitlera i Mussolinija i sve domaće izdajnike zajedno, pa im propaganda ove šake savremenih fašista koji su uspjeli porušiti sve tekovine revolucije i djelo druga Tita, ne može pera odbiti.

Iako su ih godine uzele pod svoje, sad ponovno djeluju odlučni kao nekad. I nije to ona vrsta odlučnosti viđena u filmu Maršal Vinka Brešana, gdje su dočarani kao duhovita ali prevaziđena historijska pojava, nego ona režiserska, koja drži konce u svojim rukama. Samopouzdanje im vraća historijski trenutak. Fašizam se u bivšoj Jugoslaviji u deset posljednjih godina dovoljno iživio i urušio sam od sebe. A tu šaku preživjelih fašista partizani stavljaju na dušu sami sebi. Nije, kažu, temeljito obavljen posao onda kad su ga mogli i trebali obaviti. Da jesu, tvrde, ne bi došlo do ovoga. I plus što su u vlastitim redovima tolike godine trpjeli raznorazne prikrivene elemente i nosali guju u njedrima.

Samokritika u autobusu dobro ide u ranim jutarnjim satima sve dok sunce ne izgrije i ne krenu prve julske vatre. A kad one krenu oko devet onda krenu i evokacije uspomena iz vremena ofanziva zajedno sa likvidacijom sokova u tetrapaku.

Pet sati puta od Sarajeva do Drvara je sasvim dovoljno da se vremešni partizan prisjeti pet od sedam ofanziva. A u autobusu ispunjenom do posljednjeg mjesta, nisu sve sami partizani. Ima tu pored mitraljezaca, komandira jedinica, političkih komesara, ilegalaca i kurira i određen broj nešto mlađih antifašista i simpatizera pokreta otpora svojevremeno zbijenih u redove AFŽ-a i SSRN-a, plus dva skojevca s kamerom iz nezavisne Adilove televizije Studio 99, jedan mašinovođa pred penzijom te dva perspektivna konjovodca iz nezavisnog i, bezbeli, antifašističkog magazina Dani na zadatku objektivnog informisanja javnosti, smješteni na samom kraju kolone gdje im je i mjesto.

Vođa puta je Osman Maglajlić, Banjalučanin sa mjestom stanovanja u Sarajevu i principijelan antifašista koga su novinari Dana, kojih nije bilo na spisku putnika, a spisak je potencijalni istorijski dokument drugovi, ipak pred sam polazak nekako uspjeli slomiti da ih primi u autobus. Osman je vremešni ali vitalan antifašista ponosan na svoju partizansku prošlost, na tri poginula brata partizana i poginulu sestru, narodnog heroja Vahidu Maglajlić kao i na svog rahmetli oca, kadiju, jednog od potpisnika čuvene banjalučke deklaracije u kojoj su ugledni Bošnjaci branili Srbe od ustaškog terora. Onda su banjalučki Srbi, valjda u znak zahvalnosti, pedesetak godina kasnije iz Banje Luke protjerali Bošnjake. A to je, opet, njima na obraz. A sudeći po onome što se moglo čuti 27. jula 2001. godine u Drvaru, sve su prilike da je većina Srba Krajišnika na dobrom putu da se za učinjene grijehe prema komšijama pokaje.

Crvena dolina Drvar danas djeluje sablasno iz više razloga. Prvi razlog su vidljivi tragovi očito nepotrebnog materijalnog razaranja nesagledivih razmjera. Drugi je nelagoda koja se kod antifašista javlja samim pogledom na današnju drvarsku ikonografiju, dominantno obilježenu zastavama sa šahovnicama, tek tu i tamo prošaranu sa kojom zastavom HDZ-a. To što na putu od Bosanskog Petrovca do Drvara niko nije zaustavljao autobus da traži putovnice putnicima, nimalo ne umanjuje utisak da se Drvar nalazi u Hrvatskoj. Tamošnjim policajcima je šahovnica i na lijevom i na desnom rukavu, a grb Federacije ni u primisli, baš kao ni u ostalim dijelovima Hercegbosanske županije, kojoj Drvar danas pripada. Predratno stanovništvo su velikom većinom činili Srbi, koji su se pred naletom "Oluje" 1995. godine povukli ka Banjoj Luci. Taj prazan prostor koji je za partizanskog vakta slovio kao Crvena dolina, politika je proglasila hrvatskim stolnim gradom i naselila oko 3500 Hrvata iz Vareša, Kaknja i srednje Bosne.

Onda Drvarčane, raseljene u pedesetak općina, okuplja Mile Marčeta, koga zbog zajedničke ideje povratka svih na svoje begeniše antifašista i čuveni vođa federalnih povratnika Fadil Banjanović Bracika. Mile u svojoj plemenitoj ideji da izbjegle Drvarčane vrati kući, djelimično uspijeva. Danas se u Drvar vratilo oko 5.000 njegovih predratnih stanovnika, što im brojčano daje mogućnost da kao Bošnjaci u Srebrenici biraju načelnika, što još uvijek ne znači da je i pendrek, kao suštinski simbol vlasti, u njihovim rukama.

Drvarčani su, istina, u prošlom "otadžbinskom ratu" bili pod zastavom srpstva i ta zastava im i danas garantuje kako-tako pristojan život na imovini Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, ali je problem što Drvara tamo nema. Na vrijeme su shvatili da je život na tuđem veća gubitnička varijanta nego povratak na svoje pa kako-tako. Načelnik Drvara Rajko Damjanović veli da Drvarčani nikada nisu prihvatili fašističku ideologiju i da zbog povratka u Drvar imaju tretman izdajnika svoga naroda.

Hrvati iz srednje Bosne na privremenom boravku u imovini Drvarčana još uvijek žive u iluziji da su se riješili odvajkada teškog života u Varešu i Kaknju. Tu iluziju im podgrijava činjenica da još uvijek nije posječena sva šuma po okolnim brdima. Ona će ovim tempom sječe potrajati još možda koju godinicu, i šta onda? Onda će i u Drvaru život biti težak podjednako kao u srednjoj Bosni. Samo, sve su prilike, da o tome ne misle. Drugo im je na hataru.

Ustaničke zastave 2001.

Istovremeno dok je trajalo obilježavanje šezdesetogodišnjice ustanka, u organizaciji Katoličke crkve je u gradu obilježena šezdesetogodišnjica hrvatskih stradalnika, beli istih onih protiv kojih je ustanak i podignut. Pa dobro, današnja demokracija dopušta i takvu mogućnost mada bi se drug Tito nad takvom situacijom itekako ibretio. A bio je vezan za Drvar toliko da je 1944. godine kanio tamo proslaviti rođendan. Pošto su ljeti u Drvaru nesnosne vrućine, bio se sklonio u hlad obližnje pećine koja je dotad zvrjala prazna i bezimena, a od tada postala čuvena i nosila njegovo ime. U hladu pećine je sjedio i pijuckao čuvenu drvarsku rakiju od drijenjaka sve dok se na nebu ranom zorom 25. maja nije pojavila njemačka divizija "Princ Eugen" s namjerom da umjesto rođendanskih svjećica zapali slavljenika. Bili su ga Nijemci dobro saletjeli da se morao provući kroz rezervni pećinski izlaz, što ga ne bi spasilo da ga nisu kanili hvatati živog. U tome su nahvatavanju izdangubili toliko da su drugu Titu u pomoć stigli Ličani i Slovenci i spasili mu glavu.

Ivan Hiti, predstavnik slovenačkog SUBNOR-a koji je par dana prije pred pećinom postavio spomen-ploču narodnom heroju Henriku Miklavcu, koji je poginuo braneći Tita, na narodnom skupu održanom na drvarskom stadionu između ostalog je rekao: "Spasili smo druga Tita i nije mi žao."

E sada kad čovjek pogleda njih, preživjele Titove partizane, i smisao života koji su našli u antifašističkoj ideji za koju su vjerovali da je vrijedna života, i pogleda ovu sljedeću generaciju iza njih koja se borila i ginula bez ideala vrijednih spomena (ako je pljačka ideal, a bila je motor pokretač agresije na BiH, onda ga jebaji), uoči bitnu razliku između jednih i drugih. Ideja antifašizma ima smisla utoliko što je, sve su prilike, jedini modus života na prostorima BiH, pa i Balkana. Ako nije ideja koja vječno traje, barem je u stanju sačuvati kakav-takav mir makar pedeset godina. Za sada je u odnosu na nju sve ostalo sranje. Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže.

Arhiva Dani
217