 DANI:
Sarajevska publika je imala priliku vidjeti tvoje kreacije
koje se baziraju na narodnoj nošnji i tradiciji BiH. Zašto
baš dimije i ćilimi?
KORMAN: Meni su
dimije fascinantne. Prije svega, u njima ima toliko platna
da se možeš ogrnuti, a jako su me zaintrigirale i priče o
tome kako su ljudi u dimijama prenosili oružje. To je odjevni
predmet koji je ovdje bio uvijek zastupljen. Prvo u doba Otomanskog
carstva, kada su ih počele nositi muslimanske žene, da bi
se onda to proširilo i među srpskim i hrvatskim ženama, tako
da to postaje jedan modni trend u 18. vijeku, koji i predstavlja
neku kulminaciju, odnosno trenutak kada su dimije zaista ušle
u modu. Kada se čovjek pozabavi historijom mode, može se reći
da je to odjevni predmet koji je možda nadjačao mini suknje
Mary Quant iz 70-tih i 60-tih godina prošlog vijeka. Zanimljivo
je i to da su se dimije zadržale i danas u seoskim nošnjama,
odnosno u svakodnevnoj garderobi žena na selu, ali i kao neki
kućni, recimo home wear, žena u gradu. Budući da, kao
što sam to već rekla, imaju toliko platna u sebi one su dobre
za oblikovanje. Ja sam odlučila da prostudiram sve tipove
dimija, pošto se vremenom njihov kroj mijenjao. Pokušala sam
da napravim neku noviju, avangardnu verziju dimija. Uradila
sam tri modela koji su posvećeni različitim stvarima i nose
svaki svoju poruku. Dimiju sa ćilimom posvetila sam avlijama,
stavljajući cvijeće naprijed na model i kombinirajući sa svim
tim bosanski ćilim. Model treba da bude asocijacija na neku
zatvorenu, žensku avliju, odnosno harem. Druge su bile posvećene
šadrvanima. Rađene su sa tilom koji je korišten kao mreža,
a sam model je izdignut, odnosno iznad koljena. Bedra su pokrivena
kovanicama, koje predstavljaju dukate, zato jer postoji običaj
da se novčići ubacuju u bunare ili fontane za sreću. Treći
model je posvećen Hagadi, i radi se o kat haljini, odnosno
dimijama iz jednog dijela sa bluzom na kojoj su rukavi ukršteni.
Ovaj model radila sam sa flasterima i zavojem, što bi trebalo
poslati apel da se obnovi ova vrlo značajna knjiga koja propada.
DANI: Ono što se pita
većina ljudi koji se u modu ne razumiju: gdje se zapravo nose
svi oni nenosivi modeli koji defiluju modnim pistama?
KORMAN: Visoka moda,
o kojoj se ovdje radi, većinom ostaje kreatorima. Neki specijalni
komadi koji se nose na revijama rade se zapravo da bi se privukla
pažnja publike, da se skrene pažnja na samog kreatora. To
je isto kao logo koji odjeća nosi - ime i prezime jednog modnog
kreatora. Modelima kakvi se vide na revijama visoke mode i
koji su dakle neki self promotion, privlače se kupci.
Što si luđi, ili što imaš neki poseban stil, privlačiš više
ljudi i više kupaca. Njima se mogu raditi varijante na taj
model, neke blaže varijante i za nešto manje novca. Modeli
koje oni predstavljaju na modnim revijama, završe u muzejima
ili kod kreatora u ateljeu koje on povremeno posuđuje nekim
zvijezdama. Alexander McQueen je svoje modele posuđivao,
recimo, Björk. Takva posudba se ne naplaćuje,
odnosno na to se gleda kao na vid promocije.
DANI: Ovo je dobar uvod
u priču o tvom boravku u svijetu visoke mode, pošto si nakon
studija imala priliku raditi za dvije poznate modne kuće?
KORMAN: Dok sam
studirala u Italiji, radila sam u ateljeu kod Gatinonija,
koji se bavi prvenstveno visokom modom i za kojeg se može
reći kako je pionir visoke mode u Rimu. Međutim, to je bio
neki svijet u kojem sam se teško snalazila. Ljudi hoće da
radiš, a neće da plate. Odnosno time, po mišljenju ljudi koji
vode tu kuću, onaj ko za njih radi zapravo zarađuje
iskustvo. Mladi ljudi koji tu dođu, rade na pripremama modnih
revija: šiju, crtaju, boje Tu nema neke vlastite kreativnosti.
Talijani na to pristaju. Čeka se u redu na takav posao. Meni
to nije odgovaralo. Poslije studija sam otišla u London i
bukvalno kucala na vrata McQueenu i slučajno ga i našla i
uspjela razgovarati s njim. On je tada imao jedan mali dizajnerski
tim od ukupno četiri osobe. Ostali ljudi koje je zapošljavao
tu dolaze da mu pomažu da napravi modnu reviju. Radi se o
tome da su svi svjesni kako se zarađenim novcem od tog rada
ne mogu pokriti troškovi puta, hrane i svega ostalog, ali
se maksimalno zalažu i daju sve od sebe da bi dobili preporuke
od Alexandera McQueena. Ja sam uradila to isto, da bih se
sa njegovim preporukama vratila u Italiju i našla neki konkretan
posao. Donijela sam mu radove koje sam radila na studiju,
koje su oni pogledali i primili me. Moj posao je bio također
priprema revija, što je jako naporno jer se radi od deset
ujutru do pet ujutru sljedećeg dana. Odspavaš nekoliko sati
i ponovo na posao.
DANI: Kakav je svijet
visoke mode?
KORMAN: Visoka moda
je ono što sam doživjela u Rimu. McQueen je alternativa, neka
avangarda. On ima svoju regularnu kolekciju, ali je u reviju
na kojoj sam ja radila ubacio i oko deset-dvadeset specijalnih
komada koji se rade u ateljeu. To upravo i jeste metod rada
visoke mode. I to je užas. To je pravo težak rad, kod kojeg
nema crteža, već se radi šivanje ili vez ili bilo šta što
model zahtijeva - direktno na lutki na kojoj se kreira. To
su upravo oni modeli koji ostaju u ormaru i ne prodaju se.
Kreatori zapravo nemaju zarade na visokoj modi. U Italiji
se, recimo, modeli visoke mode rade za arapske žene. Te modele
kupuju arapske princeze i to je strašno jako tržište. U Rimu
se gotovo svi bave ručnim radom i unikatnim dizajnom, tako
da cijene modela mogu ići i do 40.000 DM. To su neke nevjerovatne
cifre. Rade se, naravno, i "pristupačniji" modeli.
Sve ima svoj cjenovnik koji se kreće u rasponu od 6.000, pa
do 600.000 DM. Sve zavisi šta klijent želi. Ako je u pitanju
vez sa dijamantima, to se uradi, ali se i naplati. Takvi modeli
se rade danima i zato se pretežno zapošljavaju mladi ljudi
kao ispomoć.
DANI: Gdje je u svemu
tome neki modni identitet Bosne i Hercegovine i da li takvo
nešto uopće postoji?
KORMAN: Ja vjerujem
da Bosna ima toliko toga da ponudi, počevši od ručnih radova
pa nadalje. Mislim da Bosna može na tržište svjetske mode
izaći sa nekim posebnim folklornim dizajnom, onim što je tipično
naše. Studirajući u Italiji, ja se nisam mogla baviti Italijom
kad na istom fakultetu studiraju ljudi koji su na tom polju
toliko jači od mene. Ja sam im mogla ponuditi ono što je moje,
i to sam i radila i to u tolikoj mjeri da sam im više postala
i dosadna. Cijelo ovo područje je svim tim strancima jako
egzotično. Nažalost, više borave u susjednim zemljama i niko
još nije došao do Bosne, jer ovdje ne postoje kontakti. Nakon
onoga što sam vidjela u Sarajevu na revijama, ubijeđena sam
da bismo mi mogli imati visoku modu. Tokom studija su nas
uvijek učili da je najvažniji self promotion. Mislim
da bismo mi sa strancima koji nas posjećuju mogli imati tržište
ručnih radova, pa čak i te visoke mode. To bi, sa pečatom
ove zemlje, našlo svoj put do kupaca.
DANI: Kako gledaš na
modu ulice koja se može vidjeti u Sarajevu i koliko, s obzirom
na sintetičke materijale, cipele na platformu i općenito cijeli
turbo-folk stil, ima smisla praviti modu ovdje?
KORMAN: To isto
postoji i u Italiji. Ljudi ovdje nastoje da prate modu, i
to se vidi. Sigurno im finansijska situacija ne dozvoljava
da kupuju neke markirane stvari, ali i Kate Moss kupuje
u second handu u Londonu. McQueen dovlači kamionima
second hand robu. Neka tašnica ili haljinica izvučena
iz bakinog ormara je sasvim OK. Pa čak i sintetičke hlače
sa pijace sa nekom starom izvezenom bosanskom bluzom. Ono
što Sarajevo sada jeste treba iskoristiti, kao i naš mentalitet.
Kakvi smo, takvi smo. Postoji ulica koja je obučena u sintetiku
i cipele sa visokim platformama: ako se one ne naprave od
gume, nego od drveta, ako im se udahne duh nanula, recimo,
to postaje nešto sasvim drugo. Potrebno je kupiti detalje
ulične mode i onoga što je naša tradicija i onoga što su svjetski
modni trendovi i sve to sklapati kao neke puzzle i onda takav
proizvod gurnuti na tržište. Mislim da bi to sigurno uspjelo.
Arhiva Dani
217
|
