DANI: Mladi ljudi se rijetko opredjeljuju za solo pjevanje. Šta je u tvom životu bilo presudno?

LUČIĆ: Odgajana sam uz muziku. Uporedo sa osnovnom školom, koju sam završila u SR Njemačkoj, išla sam u privatnu muzičku školu gdje sam pohađala časove iz violine i klavira. Pjevala sam u raznim zborovima, tako da mi je muzika postala velika ljubav. Za solo pjevanje sam se odlučila prije tri godine prilikom upisa u Srednju muzičku školu u Sarajevu, a na nagovor moje profesorice. Nakon druge godine školovanje sam nastavila u Austriji. U Grazu sam konkurisala na konzervatorij, gdje sam primljena u klasu profesora Gerharda Schmarantza, kod kojeg sam završila treću godinu uporedo redovnim školovanjem u tamošnjoj gimnaziji.

DANI: I iako nisi završila nijednu srednju školu, uspijevaš se upisati na Univerzitet. Kako?

LUČIĆ: Ideja da konkurišem na Mozarteum pripada ustvari mom profesoru solo pjevanja, koji je nakon mojih raznih koncerata, koje sam održala u većim austrijskim gradovima i u Londonu, predložio da probam. Bio je uvjeren da, iako imam samo sedamnaest godina, mogu zadovoljiti kriterije. Prijemni ispit je trajao dva dana. Nakon prve selekcije, od stotinu kandidata na drugi dio ispita izašlo je nas dvadeset i dvoje. Morali smo otpjevati dvije kompozicije. Jednu po vlastitom, a drugu po izboru komisije. Nakon selekcije nas 16 upisalo je prvu godinu. Bila sam tada presretna, iako školovanje na Mozarteumu traje dugih sedam godina. Četiri godine je redovni studij za operskog pjevača, a tri godine traje postdiplomski. Naravno, ostala mi je još nezavršena četvrta godina srednje škole. Oni su mi već izašli u susret tako da su svoj plan i program nastave podredili mojim obavezama prema univerzitetu. I vjerujem da neće biti problema.

DANI: Misliš li se cijelog života baviti solo pjevanjem?

LUČIĆ: Moja velika želja je postati operski pjevač i vjerujem da ću se time baviti cijeli svoj život. Željela bih gostovati u svim većim svjetskim operskim kućama. Ali ono što bih kroz solo pjevanje najviše željela jeste da pomognem svom gradu Sarajevu u kulturološkom razvoju. Ipak, sve moje želje ovise o glasnim žicama i mojoj kondiciji. Moram strogo paziti na svoju ishranu. Ne jedem ništa ljuto ili papreno. Ne smijem piti ništa hladno ili gazirano. Sladoled sam prestala da jedem prije tri godine. Cigarete i alkohol ne dolaze u obzir. Ne smijem puno da pričam, a pogotovo ne da se derem jer to sve utiče na glasnice. Kada je svađa u pitanju, moram uvijek ostati potpuno mirna, što često nije tako lako. A kada je riječ o kondiciji, nju održavam plivanjem.

DANI: Je li ipak važniji dar od cijelog tog spartanskog načina života?

LUČIĆ: Mora se imati osjećaj za intepretaciju i za glumu. I mora se imati opće obrazovanje kako biste znali dostojno interpretirati dijela Wagnera ili Mozarta, iza kojih stoji jedna cijela filozofija života koju gledaocima prikazujete na sceni. Naravno, treba se imati i određeno isijavanje unutarnje energije kako biste potpuno razumjeli muziku iz sedamnaestog ili osamnaestog stoljeća i uspješno sve prenijeli na publiku.

DANI: Vjerujem da je predivan osjećaj biti prvi i do sada jedini student Mozarteuma iz BiH.

LUČIĆ: Moram vam priznati da je osjećaj neopisiv. Ali se nadam da sam na ovaj način otvorila put i ostalim talentovanim studentima iz BiH. Mislim da je moj uspjeh bio i dokaz kako moja država vrijedi i da ovdje žive talentovani ljudi koji se mogu dokazati u inostranstvu.

DANI: U BiH se uglavnom razmišlja o egzistenciji. Može li kod nas operski pjevač živjeti od svog rada?

LUČIĆ: Mislim da može, ali zavisi od države. U Austriji za premijeru jedne opere, čak i ako imate sporednu ulogu, možete zaraditi skoro 10.000 maraka. A da ne govorim o glavnim ulogama.

DANI: Koliko BiH, odnosno Sarajevo, ima razumijevanja za talentirane ljude poput tebe?

LUČIĆ: To je više nego delikatna tema. Pogotovo zato što je Sarajevo preokupirano drugim problemima koji nemaju blisku vezu sa umjetnošću. Stičem utisak da grad kao grad nas prihvata, ali stvarne podrške nema. Moje školovanje finansiraju roditelji. U septembru će biti raspisan konkurs za stipendije u Salzburgu, gdje ću biti u prilici da ponovo pjevam pred komisijom koja će odlučiti o tome da li mogu ostvariti pravo na stipendiju ili ne. Ukoliko ne ostvarim pravo, i dalje će me finansirati roditelji.

DANI: Većina mladih ljudi razmišlja o odlasku iz Bosne upravo zbog loše ekonomske i svake druge situacije. A ti?

LUČIĆ: Jedni odlaze bez namjere da se vrate. Drugi razmišljaju o povratku. Treći da bi stekli veće obrazovanje. Ovdje jednostavno mladost ne vidi perspektivu, ali to, prema mom mišljenju, situaciju u BiH čini još bezizlaznijom i lošijom nego što jeste. Ja sam otišla iz Sarajeva da bih stekla veće obrazovanje, kako bih pomogla svom gradu, upravo onim mladim ljudima koji su talentovani ali koji jednostavno nisu imali prilike kao ja da odu u neku od stranih zemalja i da se tamo obrazuju. Ali ja se mislim vratiti.

Arhiva Dani
217