aj svijet odavno je osuđen na umiranje, konzerviran na izblijedjelim crno-bijelim fotografijama, zaleđen na požutjelim stranicama knjiga, zarobljen u njihovom memljivom mirisu i tragu prašine koji se zadržava na prstima. Bio je to svijet nekih drugih vrijednosti, drugačiji koliko i stariji od našeg, i pored toga što je pljesniv od starosti, ipak ljepši, privlačniji.

"Slučajno sam našao neku staru fotografiju, na njoj su tri muškarca na olimpijskom podijumu (...). Jedan je naš Brozović, a drugu dvojicu ne znam. Čini mi se da se radi o Olimpijskim igrama u Londonu, 1948."

Dogovorno srebro Miroslav Brozović, danas sarajevski penzioner, bio je kapiten jugoslavenske nogometne reprezentacije te 1948., predvodeći jednu od njenih najboljih generacija na prvim poslijeratnim Olimpijskim igrama. Rođen pred kraj Prvog svjetskog rata, Brozović je kao i ostali igrači sazrijevao u godinama pred drugi veliki rat koji je zahvatio bivšu zemlju, igrajući šesnaest puta za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije. Nakon četiri ratne godine, Brozović vodi reprezentaciju nove, "narodne" Jugoslavije i uz Čajkovskog, Mitića, Bobeka, Atanackovića, Wölfla i Vukasa, penje se na olimpijski tron i u zemlju koja se lomila pod Staljinovim pritiskom, donosi njeno vjerovatno najsjajnije srebro.

"Zaista nije bilo nikakvih političkih pritisaka, jer smo ipak bili autsajderi, ali u svlačionici smo se dogovorili da moramo dobiti te Engleze i proći u finale. I dobili smo ih 3:2", veli Brozović. Reprezentacija Švedske, koja je u to vrijeme dominirala evropskim nogometom, pobijedila je u finalu (3:1) jugoslavenski tim, desetkovan povredama u utakmici protiv Turske. Mutna fotografija, zaprljana godinama i novinarskim olovom, objavljena je u beogradskom Sportu osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je Brozović već ušao u fudbalsku historiju kao jedan od najboljih desnih bekova sa prostora između Vardara i Triglava, sačuvala je otisak slave. Ta, 1948. bila je vrhunac karijere jednog od dva sina željezničkog radnika, koji je sa 18 godina iz rodnog Mostara otišao u Zagreb.

"Igrao sam u JŠK u Mostaru, a potom i u Zrinskom, kada su mi ponudili da pređem u Beograd, u BSK. Ljudi iz kluba su se ljutili što želim preći u Beograd, pa su se javili direktoru Građanskog, Jozi Jakupiću, koji me zovnuo u Zagreb, i otišao sam tamo." Bila je to 1935, posljednja godina Nijemca Hansa Ringera na mjestu trenera zagrebačkog kluba. "Predstavio me igračima govoreći: 'Eto, dobili smo mladića iz Mostara, Miru Brozovića.' Jedan od njih će na to: 'Nije ti on Miro, on je Meho!' I otada me svi znaju kao Mehu!"

Krajem te sezone u hrvatsku prijestonicu stigao je Mađar Marton Bukovi, trenerski genije koji je poslije Drugog svjetskog rata stvorio mađarsku "laku konjicu" koja je osvojila sve osim titule prvaka svijeta, ali to je već neka druga priča. "Ah, taj je bio veliki! Pa ja sam zahvaljujući njemu postao igrač. Inače sam igrao krilo, ali nam je desni bek na jednoj utakmici bio povrijeđen i mene je stavio na njegovo mjesto. I pošto sam odigrao dobro, nastavio sam igrati tu", kaže Brozović.

Mobilizacija Bukovi će u Zagrebu, kao i Brozović, ostati do 1945. Prvi će se vratiti u Mađarsku, a drugi, nakon kratkotrajnog igranja u nogometnom timu KNOJ-a (za mlađe čitaoce: komunistička policija koja se sa ostacima ustaških i četničkih trupa u Jugoslaviji surovo obračunavala), po armijskoj direktivi preći u Partizan. Građanski je rasformiran, rad klubu zabranjen, a arhive spaljene. "Nas sedam-osam komunisti su mobilisali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo i ja smo igrali za tim JA." Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije sa 1:0.

Poslije te utakmice, kaže Brozović, jedan od funkcionera tadašnje Političke uprave JA zatražio je od njega da ostane u Beogradu. "Ko je smio reći: 'Neću!'? Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine."

Nešto više od dvije godine kasnije, 30. novembra 1947, kao kapiten Partizana, Brozović je u Beogradu odigrao utakmicu koju je mnogo puta nazvao najdražom u životu. Na starom stadionu na Topčiderskom brdu, koji je srušen odmah poslije te utakmice, u finalu prvog takmičenja Kupa maršala Tita, susreli su se Partizan i Naša krila, tim Ratnog vazduhoplovstva JA, iz Zemuna. Ako je to uopće bitno, recimo i da je meč odigran pred deset hiljada gledalaca, da je sudio Milenko Podupski iz Zagreba, da je Partizan poveo golom Jezerkića u 20. minutu, a da se dva minuta kasnije Simonovski pobrinuo da prvi "najdraži trofej" ne ode iz glavnog grada.

Nakon utakmice predsjednik FISOJ-a Otmar Kreačić čestitao je kapitenu, a lični izaslanik Josipa Broza, general Radomir Babić, uručio trofej. Slika Brozovića, dok pomalo nespretno drži pozamašni pehar pod pazuhom i sa papira čita unaprijed pripremljeni govor, jedna je od najčešće objavljivanih u jugoslavenskoj štampi. "Nagrada? Jesmo, dobili smo nagradu, knjigu Put nove Jugoslavije! Nažalost, u ratu sam je ne htijući spalio, ložeći je zajedno s nekim drugim knjigama."

Kao "prvi kapiten Partizana, koji je (...) prvi poneo pehar maršala Tita", Brozović je ubrzo stekao i naklonost sportskih novinara, koji nikad nisu napisali niti riječi o njegovim nastupima za nacionalnu selekciju NDH između 1941. i 1945. "Igrali smo sa Slovačkom, Mađarskom, Italijom, čak smo jednu utakmicu odigrali i u Švajcarskoj. Pa, dobro nije da se Njemačku nije smjelo pobjediti, ali mi smo obje utakmice izgubili: onu u Zagrebu 2:0, a u Stuttgartu čak 5:1. A jugoslavenska reprezentacija ih je pred sam rat pobijedila 2:0", kaže Brozović.

Uz trijumf na Olimpijadi koji je uslijedio samo godinu nakon osvajanja kupa Jugoslavije, Brozović je stekao oreol nacionalnog heroja, ali bilo je to vrijeme kada su se heroji tražili drugdje. I tek po dolasku u Beograd, gdje je tada radio "kao službenik u JNA, sekretar Doma Armije", razmišljajući o povratku kući u Zagreb, dobija novi nalog. "Sve smo sredili s Partizanom, dolaziš u Sarajevo", kazao mu je Šemsudin Dizdar, funkcioner koševskog kluba, dočekavši ga na željezničkoj stanici.

Sarajevske priče "Znaš šta sam našao u Sarajevu? Ništa! Nije bilo ni jedanaest igrača, stadion je bio u izgradnji, treniralo se na '6. aprilu' ili Skenderiji, i morao sam moliti portire da nas puste na igralište nakon što nekakav armijski tim završi trening!" Dvije godine kasnije, Sarajevo se pod njegovim vodstvom vratilo u Prvu ligu.

Miroslav Brozović je prestao igrati nogomet 1952, odigravši više od hiljadu utakmica. U tih hiljadu mečeva igrao je sa i protiv najboljih igrača svoga vremena, ljudi koji su dio svjetske nogometne povijesti, i sam postao dio te iste povijesti.

"Puskas? Čuvao sam ga, još dok je igrao u Ferencvarošu. Najveći u to doba, pravi mađioničar", kaže Brozović. "A golmani? Pa, igrao sam protiv Vladimira Beare, ali najbolji golman je, bez dileme, Franjo Glaser. Taj je letio. Sjećam se jedne utakmice Građanskog protiv nekog talijanskog tima, ljudi nisu mogli da vjeruju šta sve on brani", razrješava još jednu ovdašnju fudbalsku dilemu, koja nije samo pitanje generacije, već, puno vjerovatnije, istinskog poznavanja nogometa.

Okončavajući igračku karijeru, Brozović je kao trener otišao u banjalučki Borac, odatle u ljubljanski Odred, zatim Željezničar, onda u kakanjski Rudar, vraćajući se potom u Sarajevo u sezoni 1966/1967. I manje informirani poznavatelji nogometa reći će kako je te godine Sarajevo bilo na ivici raspada: Mušović i Ristić su doslovno pobjegli u Hajduk, Muftić i Vujović na "odsluženje vojnog roka", Asim Ferhatović odigrao je pola sezone, kao i Ibro Biogradlić, koji će u drugoj polovini sezone postati tehnički direktor ekipe.

Ekipa Partizana koja je osvojila Kup maršala Tita 1947. godine

Kao najslabije plaćeni trener u ligi (ilustracije radi, zarađivao je oko 200.000 dinara godišnje, u vrijeme kada je uprava Sarajeva pravila megalomanske planove i Barceloninom Mađaru Josephu Bosziku nudila nekoliko miliona za prelazak, uz 300.000 dinara mjesečno i dvostruke premije), Brozović je sa Sarajevom sigurno došao u finale Kupa, zadržavajući usto prvo mjesto na prvenstvenoj tablici.

Drugi finalist bio je Hajduk i cjelokupna je javnost sa ushićenjem priželjkivala finale. Mladi sarajevski tim, do tada već pun samopouzdanja, bio je nesumnjivi favorit. Ali, za razliku od svih prethodnih i potonjih, ovo finale nije se igralo u Beogradu, nego u Splitu. "Da smo igrali bilo gdje drugo, pobjedili bi ih. A i ovako su nam morali dati gol iz auta da bi nas pobjedili", govori Brozović sa istinskim žaljenjem. U međuvremenu, stvari su se zakuhale i u prvenstvu: dvije utakmice do kraja Sarajevo je i dalje bilo prvo, ali je u pretposljednjem meču moralo izvući bar remi na Maksimiru.

"Na toj utakmici sam imao samo dvanaest igrača, dakle svega jednu rezervu. I ubacio sam u igru Makića, koji je samo malo prije toga stigao iz Unisa. Napravim neku sitnu varku sa brojevima, dam mu devetku a povučem ga u sredinu gdje mi je i trebao. Na kraju utakmice prilazi mi Branko Zebec i pita: 'Boga ti, Miro, ko ti je ovaj?', a ja mu kažem: 'E, moj Branko, ne znam ni ja, tek je deset dana u timu!'" U posljednjoj utakmici u prvenstvu, Sarajevo je pobijedilo Čelika 5:2 i tako poslije Vojvodine postalo prvi klub u historiji jugoslavenske lige koji je u pitanje doveo dominaciju pomalo otrcane "velike četvorke". Novine su pisale o velikom strategu, čovjeku koji je uveo disciplinu u tim, "sportski režim", itd, dok je u gradsku mitologiju ušla legenda kako je "Broza smio svakome šamarčinu opaliti". A Brozović? On je napustio klub zato što je predsjednika kluba otjerao iz svlačionice kad je ovaj u poluvremenu jedne utakmice došao davati igračima upute.

Bio je to, dakle, svijet u kojem se uvijek počinjalo iznova i ispočetka, u kojem se možda nije imalo pravo na snove, ali jeste pravo na sreću, sasvim ljudski svijet koji nisu mogle pokvariti pare, jer ih, zaboga, nije ni bilo, svijet u kojem nije bilo autsajdera jer su, ustvari, svi bili autsajderi.

Arhiva Dani
217