| |
Prije desetak dana na Žabljaku je održan
osnivački sastanak Odbora za novu regionalnu saradnju, na
kojem je učestvovalo više istaknutih intelektualaca iz svih
republika bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Slovenije. Pojašnjavajući
motivaciju za osnivanjem Odbora, putem kojeg će intelektualci
i djelovati, jedan od učesnika sastanka je za Dnevni avaz
objasnio da je "neosporno da odgovornost za ono što se
zbilo i za ono što se može zbiti nedostaje u svim zemljama",
dodajući da "odgovornost snose svi sudionici intelektualne,
političke, ekonomske pozornice i međunarodna zajednica".
Postoje dva problema u
vezi sa citiranom izjavom. Manji je vezan za činjenicu da
nije tačno da odgovornost snose svi sudionici "intelektualne
pozornice". Kada je riječ o Bosni i Hercegovini i intelektualcima
Bošnjacima, jedino je istina da veliki dio odgovornost za
nesreću koja se sručila na ovu zemlju snose ne svi, već oni
intelektualci koji su se od početka višestranačja stavili
u službu nacionalističkih, kriminalnih stranaka, prodajući
maglu po kojoj će zemlju usrećiti upravo "bratske, nacionalne
stranke".
Skandalozniji problem predstavlja
činjenica da navedeni citati pripadaju Rusmiru Mahmutćehajiću.
On, očito, pripada onim ključnim akterima bosanske tragične
decenije koji s puno razloga računaju na nepostojanje kolektivnog
pamćenja ovdašnjeg puka, koje traje koliko i pivska pjena
na vrhu čaše. Zahvaljujući ovoj okolnosti, uz retoričku poštapalicu
o "odgovornosti svih", Mahmutćehajić se efektno
rješava moralne nelagode koju bi valjda trebalo da osjeća
intelektualac čiji se dojučerašnji angažman završio u moru
krvi, uglavnom bošnjačkoj.
Fascinantna je lakoća sa
kojom intelektualac Mahmutćehajić mijenja "okrugle stolove":
jučer je to sarajevski "Holiday Inn" i organizacija
razgovora sa Dobricom Ćosićem, Miloradom Ekmečićem,
Nikolom Koljevićem i drugim sebi ravnim "srpskim
intelektualnim bardovima"; danas je to Žabljak i susret
sa malo drugačijim predstavnicima srpske intelektualne misli
- Latinkom Perović, Sonjom Biserko, Natašom
Kandić, Olgom Popović-Obradović; u praskozorije
bosanskog rata to je susret nacionalnih usrećitelja, ovlaštenih
i opunomoćenih predstavnika nacionalnih inteligencija; u postratnoj
kataklizmi evo našeg junaka među onima čiji se moralni glasovi
nisu mogli čuti od glasnog hora njegovih dojučerašnjih sagovornika.
Koliko god optužbe o kolektivnoj
odgovornosti naroda imale opravdanja, toliko ih nemaju one
o "odgovornosti svih na intelektualnoj pozornici".
Ili ih nemaju barem dotle dok postoje intelektualci kao što
su Latinka Perović i intelektualci kao što je Rusmir Mahmutćehajić.
|
|
