(Reagiranja: "Kan'te
se, gospodine Satler",
Dani br. 216, 27. juli
2001, str. 38)

I ćorav teniser nađe svoj turnir

Iz pisma Amira K.(dakle, nepotpisanog), provejava mladalačka naivnost i neupućenost osobe koja se, očito, malo čime bavi osim zagriženim sportskim i nacionalnim navijanjem, pa tu sklonost onda pripisuje svakom onom ko se ne slaže s njegovim mišljenjem. Amir prvo pominje strane hvalospjeve Ivaniševiću, ne shvatajući da su oni rezultat medijske opsjednutosti pobjedama slabijeg, manje favoriziranog sportiste. Šira publika skoro uvijek se identifikuje sa slabijim protivnikom, naročito u pojedinačnoj igri kao što je tenis, jer joj je slabiji igrač sličniji po sposobnostima.

Nadalje, Amir nam potvrđuje utisak o vlastitoj površnosti, jer kategorički tvrdi da pobjeda Ivaniševića stvarno ima kosmičko značenje, ali se ne trudi da nam objasni u kom smislu bilo koja sportska aktivnost može da se izdigne iznad jeftine dramatike i trenutnog bijega od stvarnosti. Istina, Amir pokušava nevješto da proširi kontekst svog oduševljenja pominjanjem Dejtonskog sporazuma. Međutim, kad vimbldonski uspjeh poredi sa mirovnim pregovorima koji su efektno spriječili daljnje masovno krvoproliće, on nam otvoreno daje na znanje u koji politički kontekst možemo da ga smjestimo, nazivajući strane učesnike u pregovorima "bjelosvjetskim kriminalcima".

Onda gospodin K. pokušava da malo ironizira. Kako to da je Ivanišević pacer, a triput bio u finalu Wimbledona? Za to postoji jednostavno objašnjenje. I ćorav teniser nađe svoj turnir. Vimbldonska trava pogoduje teniserima s atomskim servisom. Kad se sastave trava, neodbranjiv servis i malo povoljnih meteoroloških uslova, moguće je da i neko kao Goran postigne uspjeh. U svemu ostalom on je bio i ostat će pacer. Trebalo ga je samo gledati kako iz gema u gem nabija lopticu u mrežu s dva metra, kao početnik, ili najobičnije udarce šalje divljim, nekontrolisanim protuudarcima u tribine. Ja, lično, gledam tenis kao zabavu, a ne kao iživljavanje nacionalno-regionalnih kompleksa, pa mi je vrhunska igra Samprasa, Agassija i Raftera daleko draža.

Na kraju, Amir iz Lausanne hoće da me postidi prebacujući mi otuđenje od mog balkanskog porijekla i ispoljavajući trenutno moderni antiamerikanizam. Balkanski korijeni, Amire, ne zalivaju se samo navijanjem za balkanske sportiste, nego prvenstveno upoznavanjem i podrškom najboljih kulturno-civilizacijskih vrijednosti koje su izrasle na tom tlu i življenjem u skladu s njima. Tih vrijednosti nema toliko kao u nekim većim i razvijenijim zemljama, ali ih ima i ja ih bolje poznajem od vas. Većina bivših Jugoslavena kojima je preostalo imalo savjesti neće moći još dugo da se ponose svojim porijeklom zbog onoga što se dešavalo i još uvijek dešava u njihovo ime. Za vas je to, izgleda, davna prošlost, koja se lako zalječuje sportskim podvizima.

(Bosanski barometar:
Ramiz Mehmedagić,
Dani br. 216, 27. juli
2001, str. 6)

Agonija 100.000 stanara se nastavlja

  Na posljednjoj sjednici Vlade Federacije od 26.07.2001. godine ministar Ramiz Mehmedagić dao je prijedlog da se preostali neotkupljeni stanovi u Federaciji otkupe za gotovinu, što bi bio još jedan diskriminatorski prijedlog prema stanarima u nacionaliziranim stanovima. Pitamo se šta je ministar radio i čekao tri godine od kada je na vlasti. Sjetio se kad je donesen zakon u RS-u i kad je otkupljeno pola stanova u Federaciji za certifikate, a preostali neotkupljeni stanovi treba da se otkupe za gotovinu. I to za ministra nije diskriminacija, nisu ugrožena ljudska prava i ravnopravnost među građanima. Svi moraju otkupiti stanove po istim principima i uslovima. Usvajanje ovog prijedloga bilo bi još jedna u nizu diskriminacija prema stanarima koji žive u nacionaliziranim stanovima, a takođe prema povratnicima, izbjeglicama. Pitamo ministra zašto se nije zalagao za Zakon o otkupu stanova na nivou države kad je za to bilo vrijeme. Mnogi političari, a među njima i ministar, otkupili su svoje stanove za certifikate, pa ih sad nije briga za one koji to nisu uradili, i nije ni čudo da mogu davati ovakve prijedloge. Niko nema ništa protiv da se pomogne ratnim vojnim invalidima, porodicama poginulih i drugima, ali svi građani moraju podjednako dati svoj doprinos tome, a ne samo građani koji još nisu otkupili stanove. Iznenađeni smo i djelovanjem i upornošću ministra Ramiza Mehmedagića, koji na sve moguće načine već godinu i po pokušava kroz izmjene Zakona o otkupu da stanove bivših legata, zadužbina, vakufa i kulturnih nacionalnih društava izuzme od otkupa i to mu nikako ne uspijeva. Krajnje je vrijeme da se ministar Mehmedagić zapita da li svoj posao obavlja kako treba, da preispita svoje djelovanje i radi li u interesu većine ovog napaćenog naroda, koji mu je i omogućio da bude na ovoj dužnosti. I OHR se jasno deklarisao, ne podržavajući ove nebuloze. Rokovi u kojima političari obećavaju da će donijeti zakonske propise koji će riješiti problem otkupa nacionaliziranih stanova, npr. zakon o restituciji, stalno se probijaju, a za to niko ne odgovara. Danas se govori jedno, sutra drugo. Očigledno nemaju ni snage ni dobre volje da ih riješe i da ih donesu. Zakon o restituciji država ne mora ni donijeti. Vjerovatno se čeka da se građani isele u treće zemlje, ili da umru pa da im bude lakše. A agonija 100.000 stanara i dalje se nastavlja.