Opservatorij

Smrt Majke Hrabrosti

Od svih žena koje je imao, u životu Oscara Schindlera, onog istog koji je proslavljen knjigom i filmom zbog toga što je iz nacističkih logora smrti otkupio Jevreje i tako ih spasio, najmanje zapamćeno mjesto zauzima njegova zvanična žena Emilie Schindler. Bolesna i na samrti, Emilie je, zaboravljena od svih, trenutno u njemačkoj bolnici u komi. Zanimljivi dio cijele priče je taj da je, kako tvrdi Erika Rosenberg, autor knjige Ich, Emilie Schindler ona ta koja je jednako zaslužna za spašavanje oko 1.300 Jevreja iz gasnih komora koncentracionih logora.

"Emilie je cijeli život provela u sjeni svoga muža. Ustvari, njihove zasluge su jednake", tvrdi Rosenbergova, koja je optužila autora knjige Schindler's Ark Thomasa Kenallyja i reditelja filma Schindlerova lista Stevena Spielberga da su iskoristili Emilie ne plativši joj ni jednog dolara za informacije iz prve ruke.

Informacije koje su dobijene od preživjelih spašenih Jevreja govore o tome kako je tačna činjenica da je i Emilie bila njihov spasilac, međutim, historijski je zabilježeno da je Oscar došao na ideju da spasi Jevreje pošto se Emilie udala za njega tek nakon spašavanja prvih porodica iz geta u Krakovu. Sam Spielberg odbija navode da nije platio Emilie za njene usluge na pravljenju filma i tvrdi kako su njene jedine zamjerke na film bile: "Moj muž je bio mnogo veći ženskaroš nego ste vi to prikazali."

Emilie i Oscar su nakon završetka rata emigrirali za Argentinu, gdje su kupili farmu nedaleko od Buenos Airesa. Nakon što je Oscar definitivno napušta 1957. i vraća se u Njemačku, u kojoj 1974. umire, Emilie se okružuje mačkama i živi od jevrejske pomoći i penzija koje je imala u Argentini i Njemačkoj. Posljednji novinar koji ju je posjetio u Argentini napisao je priču o mračnoj, skromno namještenoj kućici u kojoj se jedva disalo od zadaha mačije mokraće, ali je istakao kako su primanja gospođe Schindler nekoliko puta veća od prosječnih Argentinaca.

Emilie Schindler se na nagovor Rosenbergove nekoliko puta i sama pojavljivala u medijima. U posljednjem intervjuu, koji nije ni objavljen na njemačkoj televiziji, tvrdila je kako ona zapravo nikada nije bila udata, te pitala za svoje mačke i govorila kako mrzi keks. Rosenbergovu optužuju da ju je nasilu dovukla u Njemačku, kako bi promovirala svoju knjigu. Ona, pak, tvrdi kako je sama Emilie željela da se vrati. "Osjetila sam olakšanje kada smo stigli. I osjetila sam da je na kraju puta", rekla je novinarima nakon što je Emilie pala u komu.

Dok starica od 94 godine leži u bolnici u Njemačkoj i čeka trenutak kada će umrijeti, potomci spašenih Jevreja još uvijek je zovu Majka Hrabrost. Istovremeno, njeni se prijatelji grčevito bore da sakupe potrebne pare za plaćanje skupih bolničkih računa. Naime, niko se nije ponudio da ih snosi. (V. Seksan)

Metalci i ostali u Zenici

Gradu štrajkova i ukazanja oderane kune zlatice, Zenici dakle, napokon se desila i jedna pozitivna i prijatna stvar. Naravno da joj ništa nije palo sa neba, nego je, opet, neko morao uzeti i povući. Stvar je BH rock festival, a taj neko je Josip Dujmović, čovjek koji je osmislio i organizirao isti.

Prvobitna Dujmovićeva ideja, nakon što je u Zenici otvorio Hard Rock Caffe Club i stao razmišljati o povratku starog sjaja tamošnje rock scene kao i okupljanju mladih bh. rock snaga, bila je jednodnevni veliki koncert na stadionu. I onda je stvar daleko prevazišla okvire jednodnevnog hapeninga. Ispostavilo se da u BiH trenutno djeluje toliko mladih i perspektivnih grupa da sve ne može biti promovisano ne samo u jednom danu nego teško i u jednom mjesecu.

Tačnije, 42 grupe iz 19 gradova BiH je pokazalo interes da učestvuje, pa se organizator odlučio da umjesto jednodnevnog koncerta organizira jednomjesečni festival plus dvije reprize u Tuzli i Travniku, gdje bi nastupili pobjednici festivala. Festival koji počinje četvrtog augusta i traje do drugog septembra je zamišljen kao takmičarski, a nastupajući će bendovi biti u prilici osvojiti jednu od 11 predviđenih nagrada, što je daleko više nego što je Želimir Altarac Čičak svojedobno dijelio organizirajući festival Mlade nade, mlade snage u Domu mladih u Skenderiji.

Pored 42 najavljene grupe iz cijele BiH na festivalu će učestvovati Unlogic skill iz Hrvatske, crnogorski predstavnik Rambo Amadeus, Dejan Cukić, Bajaga i E play iz Jugoslavije. Zainteresovani za praćenje programa i pojedinosti vezanih za festival se mogu obratiti Hard Rock Caffe Clubu u Zenici ili na adresu: www. bhrock.com.ba. (N.Dž.)

Cvijeće za šesticu

Korak do slave (Almost Famous); režija: Cameron Crowe; glavne uloge: Patrick Fugit, Billy Crudup, Kate Hudson, Jason Lee, Frances McDormand, Philip Seymour Hoffman; SAD 2000.

Taj Cameron Crowe i nije nešto bog zna šta na filmu napravio, ali to što je napravio uradio je tako dopadljivo da se za to lijepe kojekakve nagrade. Teško je sad naći nekoga ko se sjeća o čemu se zapravo radi u onome njegovom Jerryju Maguireu iz '96. jedino što je Cuba Golding Jr. igrajući u tom filmu uzeo Oscara za sporednu mušku ulogu.

Ni njegov najnoviji uradak, Almost Famous, iako je već nagrađen Globusom, sigurno nije jedan od onih dugovječna života, i ako po čemu ostane upamćen bit će to činjenica da je u kinu igrao isto ono veče i u isto vrijeme kada je nacija pred televizorom čekala da se na lotu izvuče šest brojeva koji u dobitnoj kombinaciji nose do sada nevjerovatnih milion i 100.000 maraka, tako da se to sudbonosno veče na projekciji filma koji se bavi rock and rolom našla publika koja više vjeruje jednom dobrom derneku nego svim šesticama na svijetu.

Jasno, bilo je i posrnulih vjernika u liku ocvalog hašišara sa tiketima lota u džepu. Pocijepana hašišarska ličnost malo gleda film, malo sanja šesticu. A sjeća se hipik da je i prije bilo tih šestica, pa se opet stajalo mirno i bez daha na projekciji Kose Miloša Formana.

Znači, nije do šestice nego do Crowea, koji je ta sex, drugs & rock & roll (Željezničar, alkohol) vremena naslikao malo sladunjavijim i romantičnijim nego što su ustvari bila. Dobro, rane sedamdesete nisu bile ni surove, ali u vrijeme Led Zeppelina, Doorsa, Black Sabatha i drugih rock ikona iz tog vremena nije samo cvijeće cvalo. Jeste Crowe tražio mjeru, to se vidi, samo što je na vagi to cvijeće malo preteglo pa je sve ispalo pomalo blu, što bi rekli Buldožeri.

Možda je ipak dobra stara Frances McDormand, u liku brižne roditeljke malodobnog rock kritičara (Patrick Fugit) koji prati jedan bend na turneji te tako dolazi u raznorazna iskušenja, od droge do mindže, uspjela isprepadati sve - od vođe benda do članica groupie (ženska jedinica za podršku rokerima) i samog Crowea da malom ne bi slučajno kakve tripove poturio.

Tako isprepadani Patrick prođe kroz dva sata najljepšeg doba rock and rolla a da ništa od sve te ljepote ne proba, ne računajući to što su mu groupie nazor junfer skinule. On svoje pa svoje. Da je njemu tekst za Rolling Stone da napiše, a ostalog će biti, neće svijet propasti.

Aha, naravno da će i za dvadeset godina biti svega, samo pod uslovom ako na lotu dobiješ jedno milion i 100.000 maraka. Konvertibilnih. (N.Džanko)

Rusko-francuska veza

Andrej Makin: Kći heroja Sovjetskog Saveza, PAIDEIA, Beograd, 2001.

Ruska književnost devetnaestog stoljeća i njezina literarna vrijednost već su poslovični. Postoje čak mišljenja da devetnaesti vijek u ruskoj literaturi stoji rame uz rame sa grčkom antikom i italijanskom renesansom po vrijednosti kulturne baštine ostavljene u amanet svijetu. Nakon Oktobarske revolucije najveći dio vrijedne ruske književnosti nastajat će od pisaca disidenata i protivnika režima. Mandeljštam, Bulgakov, Babelj, Piljnjak, Nabokov i Brodski predstavljaju najveće vrhunce ruske književnosti dvadesetog vijeka.

No, šta je sa ruskom književnošću danas? U posljednjih nekoliko godina jugoslavenski izdavači upoznali su čitateljstvo sa dvojicom bez sumnje vrijednih pisaca. To su Aleksandar Genis i Andrej Makin.

Genis i Makin su generacijski bliski; Genis je rođen 1953. godine, a Makin četiri godine kasnije. U SR Jugoslaviji prvi je Geopoetikin ekskluzivac, dok drugi objavljuje kod Paideije. No njihova možda najvažnija spona jest život u inostranstvu: u Americi, odnosno Francuskoj. Njih su dvojica imali privilegiju nezamislivu njihovim starijim kolegama: mogli su živjeti u inostranstvu a ne biti disidenti.

Andrej Makin rođen je, dakle, 1957. godine. Rodio se u Sibiru, u Krasnojarsku. Baka mu je bila Francuskinja te je Makin francuski naučio u najranijoj dobi. Bio je, znači, bilingvalan praktički od rođenja. Makin je kao tridesetogodišnjak u Moskvi doktorirao filologiju, a nedugo zatim se nastanio u Francuskoj. U Parizu predaje ruski jezik i književnost, a također priprema još jedan doktorat: o Bunjinu.

Vrijeme u kojem se rodio, Makinu je dalo privilegiju da može pisati o ruskoj svakodnevici u vremenu nakon Drugog svjetskog rata a da ne bude ni disident ni apologeta režima. Makin se bavi svojom generacijom, generacijom koja je prilično neprisutna u ruskoj književnosti.

Ovaj obimom nevelik roman je priča o ocu - Ivanu Dimitrijeviču Demidovu i njegovoj kćerki Olji, ocu koji je u bici za Staljingrad zaslužio odlikovanje - Zlatnu zvijezdu Sovjetskog Saveza, i kćerki rođenoj nakon rata, djetetu svog vremena, kojoj ipak, na izvjestan način, život određuje činjenica da je kći heroja Sovjetskog Saveza. Stilski je ovaj roman blizak klasičnoj ruskoj književnosti devetnaestog stoljeća. To je ponešto inoviran starinski realizam pristupačan širokoj publici. Makin se u ovom romanu bavi vječitim ljudskim temama: generation gap u stilu Turgenjeva: Očevi i djeca, kratkoća ratničke slave (Sve će to narod pozlatiti), balzakovske Propale iluzije.

Priču vodi vješto i ekonomično. Zato je valjda podjednako drag književnoj kritici i čitalačkoj publici. O naklonosti prve govore ocjene poput one objavljene u Le Figaro Magazineu ("jedan od najvećih svjetskih pisaca"), a o broju Makinovih čitatelja najrječitije govore tiraži njegovih knjiga te njihova brojna izdanja u prevodima na mnoge svjetske jezike.

Ovaj četrdesetčetverogodišnjak danas je jedan od poznatijih pisaca - stanovnika Pariza, te najveće književne kuhinje. Prije nekoliko mjeseci boravio je u Jugoslaviji, gdje se susreo sa velikim brojem svojih čitatelja.

Danas, kad se na našim prostorima uglavnom prevode djela mrtvih klasika, nobelovaca i zapadnjačkih populističkih instant success autora, Makinove su knjige hvale vrijedan izuzetak. On je reprezentativan rusko-francuski predstavnik globalne literarne scene izvrsnih pisaca koji su - kako se to kaže - u srednjim godinama, scene kojoj pripadaju, primjerice, Britanci Amis, Barnes i Rushdie, Amerikanac Auster ili Norvežanin Gaarder. (M.Bazdulj)

Sevdah in Schengen

Mini turneja grupe Mostar Sevdah Reunion, 21.- 27. jula

U gradu Mezeu, pored Montpelliera, na festivalu De Thau Mostar Sevdah Reunion je odsvirao svoj prvi nastup na ovoljetnoj mini turneji. Najveća zvijezda tog festivala bio je legendarni Kubanac Eliades Ochoa, gitarist Buena Vista Social Cluba, koji je, nastupajući sa sa svojim bendom, apsolutno očarao publiku, kao uostalom i jedna od najvećih zvijezda afričke muzike Rokia Traore.

Veliki dan za Mostar Sevdah Reunion bio je 25. juli. Grupa je zasvirala na jednom od najvećih jazz festivala u svijetu, u Nici. Koncert se zvao "B.B. King & Friends - Blues Around the World". Bili su tu, uz velikana s delte Mississippija, i Van Morrison, Keb Mo, Bill Wayman, Linda Hopkins, Marve Wright, Afel Bocuma. U ostacima stare rimske arene Reunion je odsvirao svoj program i bio značajno medijski zapažen, dok su tokom ostalih večeri festivala nastupale zvijezde kakve su Cesaria Evora, Omara Portuondo, Kool and the Gang, Solomon Burke, Eagle Eye Cherry, Susan Vega

Sljedeća odrednica bio je Festival Stimmen (od petog do dvadeset i devetog jula). U gradu Lorrachu, u Njemačkoj, taj je festival dosad ugostio Joan Baez, UB 40, Joea Cockera, Ala Jerreaua, Johnnyja Casha, Sinead O'Connor, Baaba Maala, a ove godine pojavili su se veterani Bob Dylan i Neil Young, zatim Omara Portuondo, Keb Mo, Susane Vega, John Cale Pojedini dijelovi koncerta, kao i dokumentarna emisija posvećena mostarskom bendu bit će ove jeseni prikazani na ZDF-u, njemačkoj državnoj televiziji. Već se zna i tačan datum - 23. septembar u 23:15.

Ovom mini turnejom Mostar Sevdah Reunion je potvrdio da "bosanskohercegovački projekti" mogu stati rame uz rame sa najvećim svjetskim atrakcijama. Dovoljno je biti autentičan i imati nešto malo smisla za organizaciju. (D. Šestić)

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 217 03. August 2001.