godinama u kojima su evropski i svjetski novinari, intelektualci, pisci još imali sposobnost empatije i zanimanja za Bosnu, a u kojima sam se kao grbavičko-sarajevski déraciné, plutajući bez stalnije adrese, zatjecao u bezbrojnim susretima i razgovorima po kolodvorima, snack-barovima, javnim dvoranama, redakcijama evropskih gradova od Sarajeva i Zagreba do Berlina, Frankfurta, Londona, Pariza i Beča, malo se koji put dogodilo da nije postavljeno i pitanje tzv. držanja Katoličke crkve, odnosno nadbiskupa a kasnije kardinala Vinka Puljića. Redovito bi slijedio moj dugačak i za evropskoga sugovornika vjerojatno enervantan pokušaj da "objasnim" svu složenost povijesne putanje i aktualne situacije Katoličke crkve u Sarajevu i u Bosni, kako bi Puljićeva očevidna politička anakronističnost i etnofilijsko žmirenje pred političkim i krvnim zlodjelima protagonista hrvatske politike, na koje su s naročito žestokom netrpeljivošću reagirali njemački intelektualci, bila nekako kontekstualizirana, a kritičnost, i njihova i moja, objektivirana.

Doista, nije u tim strašnim godinama bilo pristojno ne priznavati Vinku Puljiću egzistencijalnu solidarnost sa Sarajevom i njegovo načelno zauzimanje za opstojnost Bosne i Hercegovine, koja je, uostalom, i kao crkveni ali i kao politički okvir bila temeljem njegova pastirskoga pozvanja a i papinskoga osobnoga priznanja - izbora za kardinala. Napisao sam tada, u kasnu jesen 1994., za jedan alternativni zagrebački list članak o žrvnju u kojemu se Puljić i drugi bosanski katolički hijerarsi od samoga početka tiješte između arogancije HDZ-ovih rušitelja Bosne i Hercegovine i vlastite nesposobnosti da se konzekventno suoče s himeričnošću Tuđmanovoga svenacionalnoga projekta. Opirali su se - pisao sam tada - toj politici uništavanja naroda (u oba smisla: vjerničkome i nacionalnome) i države, ali s puno pristojnosti, obzira, čak snebivanja, jer ih je blokirala smjerna, ljiljanski čedna emocija i iluzija (sve)hrvatskoga jedinstva, ona uboga sentimentalna ljubav spram hrvatstva, o čijoj je političkoj neupotrebljivosti Krleža precizno pisao još dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Poslije zimušnjega Puljićeva blagoslova na Jelavićev "Sabor" u Novomu Travniku i višemjesečne kontinuirane podrške toj politici, a osobito poslije nedavne kardinalove washingtonske besjede, nema, međutim, prostora za bilo kakve relativizacije - radi se definitivno o priklanjanju Crkve i njezinoga Broja 1 najlošijoj i najbesperspektivnijoj hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini koja se može zamisliti.

Pred američkim kongresmenima iznio je Puljić fan tastičnu konstrukciju: ako Hrvati ne dobiju uvjer ljiva institucionalna jamstva da je Bosna i Hercegovina i njihova domovina, oni u Hercegovini okrenut će se ekstremizmu a oni u srednjoj Bosni i iz banjalučkoga kraja će se iseliti. A do "jamstava" se po Puljiću može doći tako što bi se ispravila "nepravda" prema HDZ-u i HNS-u i vratilo ih na vlast, jer hrvatski narod u federalnim i državnim institucijama, kaže on, gramofonski ponavljajući "argumente" Jelavićevih glasnogovornika, predstavljaju Hrvati s lista SDP-a, za koje su glasali Bošnjaci i Srbi, a ne HDZ, koji je dobio 95 posto glasova.

Što znači i kakvu težinu može imati Puljićev zahtjev "da Hrvati dobiju uvjerljiva institucionalna jamstva da je Bosna i Hercegovina i njihova domovina", ako on u isto vrijeme traži povratak HDZ-a? Mogao bih (kao što bi mogao i Vinko Puljić, više od ikoga, jer o tomu najviše i zna!) beskonačno nabrajati što je sve HDZ učinio da uništi državu Bosnu i Hercegovinu i da uništi kod Hrvata osjećaj za nju kao za domovinu. To i jest bila i ostala sama suština HDZ-ovoga "nacionalnog programa" - debosniziranje Hrvata, unutarnje psihološko-političko preusmjeravanje domovinskoga osjećaja (onoga, dakle, o čemu Puljić prazno patetično deklamira) s Bosne na Hrvatsku kao na tobožnju "matičnu domovinu", u čemu ni Crkva nije nimalo nevina. Danas, kada je taj inženjering kod velikoga broja Hrvata doista proizveo unutarnju odbojnost prema Bosni (može se govoriti čak o prijeziru i mržnji!), tražiti od nekoga drugog da Bosnu i Hercegovinu napravi domovinom za Hrvate, a istovremeno se i dalje zalagati za HDZ kao jedinoga političkog vođu toga naroda - govori ili o svjesnom licemjerju ili o beznadnoj političkoj i logičkoj konfuziji.

HDZ nikada nije istinski zanimala izgradnja, razvijanje i učvršćivanje institucija države Bosne i Hercegovine, kroz koje bi bili djelatno zaštićeni svi pravi interesi Hrvata. Njih je uvijek samo zanimalo da budu u vlasti Bosne i Hercegovine, i da, bivajući u njoj na način trojanskoga konja, neproduktivno trate njezino političko vrijeme, čekajući neka druga rješenja. Usput nije bilo zgorega skorojevićki nezajažljivo trpati u vlastite džepove sve što se moglo maznuti od te države i od svojega sudjelovanja u vlasti, a paralelni građanski život (stanove, kuće, bankovne račune, poslovna dioništva itd.) na osnovi toga muženja Bosne zasnivati u Hrvatskoj. Naravno, bilo bi potpuno nepravedno i neistinito ne reći kako je taj sistem bio moguć samo uz zdušno sekundiranje tzv. federalnog partnera (jeste li već pomalo zaboravili ovaj umilni izraz kojim su se HDZ i SDA uzajamno častili?). Jesu li bosanski biskupi primijetili: Hrvati iz Alijanse, osobito oni iz SDP-a, koji za Puljića nisu pravi predstavnici naroda, nemaju takav dupli hrvatski život, nego su im i glava i dom i imanje (ako ga imaju) u Bosni.

Toliko o domovini Bosni i Hercegovini. Ali, ostaje ona tvrdnja o ek stremizmu i iseljavanju, kao nekakvoj masovnoj, gotovo kolekti vnoj narodnoj protumjeri. Na kojim i koliko egzaktnim podacima i informacijama kardinal temelji takvu prognozu? Ako ju zasniva na iskustvenom poznavanju naroda i njegovih želja, na što se pastiri vole pozivati, onda bi to govorilo o nekom jadnom i nesolidnom narodu, u koji čak ni glavni pastir nema mnogo vjere, da o utjecaju i ne govorimo. S druge strane, tko po svojoj zloj sudbini redovito čita novine, lako mu je ustanoviti pravi izvor ove Puljićeve katastrofičke i, zapravo, defetističke prognoze. Njome su prvi počeli operirati Jelavićevi propagandisti nekako u vrijeme osnivanja ilegalnoga Sabora; oni tako zamišljaju psihološko-propagandnu pripremu po recepturi onih silnih SIS-ova i HIS-ova još iz Tuđmanova vakta. Zatim se je moglo zorno pratiti kako njome opslužuju ugledne reportere najtiražnijih zagrebačkih tjednika i listova, a oni ih uredno diseminiraju sa svojih blještavih color-stranica. Tako je Globus još prije nekoliko tjedana, u velikoj reportaži iz Hercegovine, imao doslovno istu najavnu formulaciju o ekstremizmu i iseljavanju.

No, jedno je kada se tim ciničnim igricama igraju obavještajno-novinarski hohštapleri, a posve drukčiju dimenziju stvar dobija kada ju izgovara čovjek čiju glavu resi šešir kardinala Rimske Crkve, i to pred Odborom za međunarodne odnose Kongresa SAD-a!

Koji bi mogli biti pravi motivi ovakvoga Puljićeva držanja, koji narodu hvajde ne mogu donijeti nikakve, a na kardinalovu osobu bacaju debelu sjenu političke natražnosti? Očevidno, riječ je o nekim višestruko vezanim interesima, o kojima se javno ne govori, nego se prekrivaju gustim nanosima narodoljubne retorike. O materijalnim se već govorilo, čak i iz samih crkvenih krugova. A onaj političko-ideološki jasan je odavno: ne bori se Vinko Puljić tako lavovski da vrati HDZ zato što tu partiju i te ljude nešto osobito voli. Ali, od te njegove mlake ljubavi za HDZ neusporedivo je veći strah i mržnja na ove nove. Jednostavno: s HDZ-om na vlasti, biskupi osjećaju da imaju svoju vlast, s Alijansom, ta vlast je tuđa. A biti sa svojom vlašću je, ipak, od svega najvažnije - to je princip od kojega svaka starinska Crkva nikad nije izumila ništa mudrije! To je isti onaj konstitucionalni strah i mržnja od tuđe vlasti, svojstven nemodernoj i zaostaloj hijerarhiji "Crkve u Hrvata", koji je napisao famoznu Izjavu Komisije Justitia et pax Hrvatske biskupske konferencije.

Gdje je tu narod, njegova sudbina, njegova perspektiva i njegova "jamstva"? Za taj odgovor potrebni su neki mnogo ozbiljniji i vjerodostojniji ljudi i razgovori.

Arhiva Dani
217