"Službenica UN-a kazala mi je danas da je u Tuzli razgovarala sa prognanikom iz Srebrenice. Ono što joj je on kazao, bilo je, po njenom mišljenju, vrlo vjerodostojno i dokazuje da su bosanski Srbi masakrirali mnoge, ako ne i svih pet hiljada muškaraca koji su pali u njihovo zarobljeništvo nakon rata", stoji na početku pisma koje je Peter Galbraith, američki ambasador u Hrvatskoj, uputio State Departmentu 25. jula 1995, dvije sedmice nakon pada Srebrenice. U pismu, koje je u međuvremenu izgubilo karakter povjerljivog, pretpostavlja se da ista sudbina čeka i 16.000 stanovnika Žepe i kaže: "S obzirom na brojne dokaze o zlodjelima u Srebrenici i vjerovatnoću da je tamo počinjen masovan zločin, još jednom tražim da se razmotri mogućnost zračnih napada da bismo pomogli Žepi."

U nastavku Galbraith detaljno prepričava svjedočenje nepoznatog srebreničkog prognanika koji je nakon zarobljavanja odveden u "malu zgradu" već punu zarobljenika, a odatle prebačen na stadion u Bratuncu. Na stadionu se, prema njegovim riječima, zarobljenicima obratio general Mladić, i dok su im ruke bile vezane na leđima, uvjeravao ih da im se ništa neće desiti. Nakon toga, svi su muškarci sprovedeni u Konjević Polje i strijeljani, a on je samo čudom preživio.

Na kraju pisma Galbraith je posljednji put svojim pretpostavljenim uputio historijsko upozorenje: "Još uvijek nije kasno da spriječimo tragediju u Žepi. Branitelji Žepe hrabro odolijevaju napadima. Bez ikakve sumnje oni znaju šta ih čeka. Ne smijemo ih napustiti."

Dani su došli u posjed ovog pisma uoči intervjua sa ovim američkim diplomatom.

GALBRAITH: Osjećam se čudno Ovo pismo poslao sam uz naznaku "no distribution", koja se koristi onda kada se šalje najosjetljiviji materijal, da bih bio siguran da će pismo doći do državnog sekretara. I, ustvari, do njega je došao Holbrooke, odnio ga Warrenu Christopheru, tutnuo u ruke i kazao: "Chris, ovo moraš pročitati, ovo je ljudsko lice onoga što se desilo!" Bio sam zabrinut da ćemo nakon pada Srebrenice otpisati i Žepu i otišao sam da se sretnem sa Christopherom nekoliko dana nakon pada Srebrenice, da razgovaram o tome. Zvaničnik UN-a kojeg spominjem je moja supruga, Tone Bringa, iako ona u to vrijeme nije bila moja supruga, koja je bila na aerodromu u Tuzli i sa dvojicom humanitarnih radnika intervjuirala izbjeglice. Sjećate se, u to vrijeme štampa je pisala mnogo manje o nestalim muškarcima, akcent je bio stavljen na žene i djecu koji su autobusima deportirani iz Srebrenice. Na aerodromu je između ostalih srela i jednog muškarca, koji je, vrlo riješen, ponavljao: "Moram da pričam, moram da pričam!", žene su išle za njim i pitale ga vjerovatno za svoje rođake i muževe, ali im je on odgovorio: "Kasnije, moram da razgovaram!" Tone dobro govori bosanski i shvatila je da je on vrlo ozbiljan. On je zauzvrat vrlo detaljno objasnio šta mu se dogodilo. Međutim, dvojica radnika UN-a su već vjerovatno bili umorni, to im je morao biti stoti intervju, tako da uopće nisu shvatali značaj onoga što im je pričao. Tone mi je to kazala kada je došla u Zagreb i odmah smo shvatili važnost toga što je on govorio. Ja sam vjerovao da su ti ljudi i dječaci bili ubijeni od trenutka kada su nestali. Pet, sada se ispostavlja sedam, hiljada ljudi ne mogu tek tako nestati a da niko ne zna šta im se desilo...

DANI: Šta Vas je tjeralo na to?

GALBRAITH: Vojska bosanskih Srba, njen modus operandi. I pored toga što nisam stručnjak za ovo područje, i prije nego što sam imenovan za ambasadora u Hrvatskoj, bio sam tu, razgovarao sam sa prognanicima koji su pristizali iz Prijedora i Kozarca; bio sam u Banjoj Luci u oktobru 1992, u Manjači, što vjerovatno nije bilo najgore, ali je ipak bilo užasno. Naprosto sam znao da je tako, to je jedna od onih stvari U svakom slučaju, ovaj čovjek dao je prve opipljive dokaze.

DANI: Možete li se prisjetiti na šta ste naišli u Banjoj Luci u oktobru 1992?

GALBRAITH: Banja Luka u oktobru 1992. bila je mjesto sa najviše zla u kojem sam ikad bio. Zlo se tako očigledno odvijalo, a život u gradu bio je površno normalan. Dok su putovi bili blokirani, muslimansko stanovništvo nije moglo izaći ili ući u grad, ulicama su krstarili naoružani ljudi zarasli u bradu i kosu, tvrdih crta lica - danas bismo ih nazvali četnicima. Avioni su sa vojnog aerodroma u blizini Banje Luke uzlijetali i letjeli iznad grada usprkos zabrani letenja, a malo izvan grada odvijalo se etničko čišćenje. Sreo sam se sa srpskim zvaničnicima, kao i sa katoličkim biskupom i liderom bošnjačke zajednice Muharemom Krzićem, koji je nevjerovatno hrabar čovjek. Sjedili smo u hotelu "Bosna" kada je on pred srpskim zvaničnicima kazao: "Morati znate da se, dok sjedimo ovdje, u Kotor-Varoši, samo 30 kilometara odavde, odvija masovno ubistvo..."

DANI: Rekao je to pred njima?

GALBRAITH: Da, pred njima! Bio sam umoran, jer sam istog dana doletio iz SAD-a; on je mislio kako mu ne poklanjam punu pažnju, pa je tražio da se sretnemo i sutradan. I ponovo smo se sreli ujutro.

DANI: Kako su se ponašali domaći Srbi s kojima ste razgovarali?

GALBRAITH: Vodili smo običan razgovor, u mjeri u kojoj običan razgovor možete voditi u takvim okolnostima. Ne sjećam se tačno šta su mi kazali, ali sam siguran da su mi pričali o posljednjih pet stotina godina srpske historije, dva genocida u ovom vijeku... Ne moram se sjetiti pojedinosti, mogu samo pustiti traku. Ali, kako sam ja ponio fotoaparat, htio sam se slikati s njima i jedan od njih je kazao: "Zašto vam to treba, za sud za ratne zločine, ha-ha-ha!" Pomislio sam da to i nije tako loša ideja, a sada vidimo ko se posljednji smije njihovoj šali (smijeh) To je bilo uoči američkih predsjedničkih izbora 1992. Bio sam zabrinut za Krzića pa sam ga pozvao iz američke ambasade u Beogradu i rekao mu, jer sam znao da su nas prisluškivali, da će se Clinton, ako pobijedi, lično zauzeti za njega. Zatim sam rekao kolegi iz ambasade da, kada sljedeći put ode u Banju Luku, objasni Krziću da je to bilo samo za telefon, i da ću ja također učiniti sve, ali ne smijem obavezati narednog predsjednika SAD-a. Nažalost, mom kolegi je trebalo previše vremena da otputuje, pa je Krzić već kazao novinarima da ima garancije Clintonovog ličnog izaslanika, što ja također nisam bio. Ali, samo sam mu pokušavao spasiti život, jer sam se divio njegovoj hrabrosti. Kasnije je i on zatvoren i pretučen, i zaista sam intervenirao koliko god sam mogao, i na koncu je i on pušten i došao je u Zagreb. Kasnije, i u tome leži ironija, kada su republikanci ispitivali moju ulogu u uvozu oružja, pitali su i: "Ko je taj tip iz Banje Luke, kakav je to tajni sastanak bio?"

DANI: Spomenuli ste tu anegdotu o Sudu za ratne zločine. Da li ste ikad, tokom svog mandata u Hrvatskoj, vjerovali da će Tribunal podići optužnice protiv tako visokih oficira?

GALBRAITH: Uvijek sam vjerovao u to.

DANI: Zašto?

GALBRAITH: Ako pročitate prijepise mojih konferencija za štampu, koje vam mogu pokazati jer su objavljeni, vidjet ćete to. Skupina američkih novinara je 1994. napadala Tribunal uz argument da je to "sramota", i da mi to činimo da bismo "olakšali svoju savjest", da će samo "male ribe" dospjeti pred sud, a možda čak ni oni. Rekao sam im: "Ne, nije mala stvar biti osumnjičeni ratni zločinac: prvo, cijeli svijet te smatra ratnim zločincem; drugo, moraš se brinuti hoće li te neko oteti, hoće li te neko od tvojih izdati, ne možeš u istom krevetu provesti dvije noći zaredom." Gospodine Karadžiću, gdje sada spavate? Sumnjam da ikad provede dvije noći u istom krevetu. Možete li zamisliti život u stalnom strahu pet ili šest godina, naročito ako ste kukavica kao Karadžić? Druga stvar koju sam tada rekao bila je: "Jednog dana tvoja strana više neće biti na vlasti!" Jednog dana će na vlast doći vlada koja će zaključiti da je mnogo lakše poslati te u Haag nego držati u zemlji.

DANI: Kako tumačite komentare koji dolaze sa desnice u Hrvatskoj i Srbiji, ali, recimo, i iz Moskve, da je Haški sud faktor destabilizacije u bivšim jugoslavenskim republikama?

GALBRAITH: Kada sam bio ambasador u Hrvatskoj, prvi prigovor se odnosio na to da sud vodi postupke samo protiv Hrvata, umjesto protiv brojnih srpskih zločina i njihovih počinitelja koji bi trebali biti u Haagu. Sada su u Haagu i srpski počinitelji, počevši od apsolutnog "prvog" - Slobodana Miloševića, preko najviših oficira, do političkog vođstva - Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika - uz izuzetak Karadžića i Mladića, koji će, ako požive dovoljno dugo, siguran sam, završiti u Haagu. Dakle, mislim da je sud suštinski faktor stabilnosti, i to iz dva razloga: zbog hapšenja zločinaca, ali i kao preduvjet trajnog mira. Ljudi se moraju suočiti sa zločinima koje su počinili i doći do pravde. U Hrvatskoj sam shvatio da je dio uzroka posljednjeg sukoba i to što je pravda zaobiđena nakon rata od 1941-1945. Tito je došao na vlast, pobio sve ustaše koje je htio, vrata su zatvorena i svi su nastavili živjeti, ali pod počinjene zločine nije povučena linija, što je omogućilo Srbima da ne kažu kako je Ante Pavelić odgovoran, nego: "Hrvati su odgovorni!" Sada je jasno da nisu odgovorni ni Srbi ni Hrvati, nego pojedinci: Milošević je odgovoran, Karadžić, Mladić, Kordić, Blaškić...

DANI: Carla Del Ponte je Danima kazala kako je tužilaštvo vodilo istragu protiv Franje Tuđmana i da bi, da je živ, i on bio optužen. Da li ste Vi tokom mandata u Hrvatskoj bili upoznati s tom istragom?

GALBRAITH: Razgovarao sam sa istražiteljima koji su prikupljali dokaze protiv Tuđmana prije nego što je umro, ali Tribunal je zakasnio u istraživanju stvari koje su se odnosile na taj slučaj. Već do tog doba on je bio na samrti.

DANI: Kolika je, po Vama, Tuđmanova lična odgovornost u zločinima koje su počinile jedinice Hrvatske vojske?

GALBRAITH: Vjerovatno bi bilo mudrije da taj sud prepustim historičarima, a u slučaju njegovih potčinjenih - sudovima. Postoje dva odvojena pitanja: jedno je umiješanost hrvatske vlade i režima u ono što smo tada zvali muslimansko-hrvatski rat i etničko čišćenje koje je tada počinjeno. Nije sporno da je Hrvatska imala odlučujući utjecaj na HVO i HDZ BiH. Ustvari, Tuđmanov utjecaj na bosanske Hrvate bio je mnogo veći nego Miloševićev utjecaj na Karadžića. Taj utjecaj bio je vrlo koristan, jer su Tuđman i Šušak okončali rat: onog časa kada su potpisali Vašingtonski sporazum oni su ga i sproveli. Drugo je pitanje operacija "Oluja": pročitao sam optužnicu protiv Gotovine i očigledno je da se iste stvari odnose i na vrh lanca zapovijedanja, odnosno Tuđmana. Dakle, nakon što je uspostavila kontrolu nad teritorijom krajinskih Srba, HV je ili učestvovala ili dopustila sistematsku pljačku i paljevinu, odnosno ubistvo najmanje 150 srpskih civila koji su ostali u svojim kućama. To nisu bili individualni akti, bila su to djela koja su se desila na teritoriji pod kontrolom hrvatskih vlasti i koja se ne bi mogla desiti da vlasti nisu dale odobrenje za to. To je komandna odgovornost i to bi bio vrlo ozbiljan slučaj...

DANI: Rasvijetlite nam okolnosti pod kojima je došlo do Vaše čuvene vožnje na traktoru sa srpskim izbjeglicama koje su napuštale Hrvatsku. Hrvatski građani koji su stajali pored puta kojim ste prolazili, nisu bili nimalo prijateljski raspoloženi prema kolonama srpskih izbjeglica.

GALBRAITH: Moramo prvo shvatiti da je srpsko stanovništvo napustilo svoje domove prije nego što je HV preuzela kontrolu i vrlo je teško zagovarati poziciju da je HV protjerala Srbe. To se uveliko razlikovalo od Prijedora, Višegrada i drugih mjesta koja su sinonimi za bosanski genocid, ali sam ubijeđen da su počinjeni zločini protiv čovječnosti nakon što je HV preuzela kontrolu nad Krajinom. Objasnit ću i moju vožnju na traktoru: oko 40.000 srpskih izbjeglica upale su u zamku kod Topuskog i HV ih je držala u okruženju. Potpisano je primirje i izbjeglicama je dopušteno da prođu kroz hrvatske položaje, kroz Sisak sve do autoputa ka istočnoj Slavoniji. Prvog dana evakuacije u Sisku je došlo do kamenovanja, rulja je napala kolonu, i nekoliko starijih žena je ubijeno, dok je hrvatska policija pasivno promatrala šta se dešava. Saznao sam za to tek naredno jutro: ispostavilo se da je tamo bio novinar AP-a i napisao je vrlo dobar tekst opisujući ženu kako vadi komadiće stakla iz ćebeta kojim je pokrivena njena beba. Zatražio sam sastanak sa Tuđmanom, koji je zakazan za podne i protestirao protiv tretmana srpskih civila. Rekao sam mu da bi u normalnoj demokratskoj zemlji ministar unutrašnjih poslova podnio otkaz, ili bi ga on otpustio. Naljutio se na mene, kao što je inače često činio (smijeh) i rekao da nisam u pravu. Uzvratio sam mu, nakon što sam se i ja naljutio, da ću te izbjeglice zaštititi ja ako on to ne želi.

DANI: Nije vjerovao da ćete to i učiniti...

GALBRAITH: Ni ja nisam vjerovao, ali sam to rekao i sada sam to morao i uraditi. Sakupili smo sve novinare koje smo mogli sakupiti i otišli tamo da se pridružimo konvoju. Moja je namjera bila da se vozim u blindiranom autu sa istaknutom američkom zastavom, ali dan je bio vrlo lijep i otišao sam među izbjeglice i razgovarao s njima. Upoznao sam nekog čovjeka iz Karlovca, njegovu suprugu i dvoje male djece, ali usred našeg razgovora konvoj je krenuo i on me pozvao da mu se pridružim. Sjeo sam u traktor u Petrinji i kada smo stigli u Sisak, duž ulice stajala je rulja, sve je izgledalo vrlo ružno: ljudi su se zaista htjeli svetiti, mržnja je bila opipljiva...

DANI: Tuđman Vam to nikad nije oprostio.

GALBRAITH: Ali, ovaj put policajci su bili na svakih petnaest metara, vrlo odlučni da zaštite izbjeglice. I usred svega toga ljudi su me poznali: "Oo, vidi, Peter Galbraith!", i počeli mi mahati, na što sam ja uzvratio. I, da, Tuđman mi to nikad nije oprostio. Do tada smo imali vrlo dobre odnose...

DANI: Šta Vam je kazao?

GALBRAITH: Nikad nije rekao ništa izravno, ali sam imao mnogo manje pristupa...

DANI: Nazvao Vas je "traktorskim diplomatom".

GALBRAITH: To je bilo kasnije. Bio sam u Londonu u vrijeme sabora HDZ-a. On je održao govor o crveno-zelenim vragovima i traktorskim diplomatama. Međutim, to je bilo u hrvatskoj verziji govora, ali u engleskom prevodu tome nije bilo ni spomena.

DANI: U intervjuu HRT-u kazali ste da je Vaša Vlada bila upućena u operaciju "Oluja" i prije njenog početka. Hoćete li nam to malo podrobnije objasniti?

GALBRAITH: Moramo se vratiti u to vrijeme, sjetiti se kako smo tada razmišljali. Srebrenica je već bila pala, bilo je sve jasnije da su nestali muškarci pobijeni, Žepa je bila pred padom, a onda je uslijedio napad na Bihać, u kojem nisu učestvovali samo bosanski, nego i krajinski Srbi. U Londonskoj deklaraciji pisalo je samo da ćemo "zaštititi Goražde", ali nije bilo ni riječi o Bihaću, niti Žepi. Iskreno, i ja sam vjerovao da će se, ako Bihać padne, ponoviti Srebrenica, ovaj put četiri puta veća. Hrvati su imali nekoliko savršeno legitimnih interesa. Da je Bihać pao, oni bi morali prihvatiti sve preživjele; drugo bili su u strahu da će se, ako Bihać padne, strateško okruženje promijeniti na štetu Hrvatske, jer bi došlo do stvaranja kompaktne zapadne srpske države. Oni su oduvijek planirali da napadnu Krajinu, ali prvotno su to namjeravali učiniti u novembru, zato što bi u to doba vrijeme još uvijek bilo dovoljno dobro da se napad izvede sa obale, ali bi Srbiji bilo teže da logistički podrži Krajinu preko bosanske teritorije. Međutim, shvatili su da će nakon pada Srebrenice i usred srpske ofanzive na Bihać, sankcije i međunarodni pritisak, kojih su se toliko bojali, biti mnogo blaži. To je bio lukav potez. Ja sam za tu odluku saznao negdje oko 21. jula. Šušak je bio domaćin prijema u čast našeg vojnog atašea i na tom prijemu saopćio nam je odluku hrvatskih vlasti da u operaciju krenu prvog augusta.

DANI: Još uvijek nije sasvim jasno kako je došlo do prekida akcija hrvatskih snaga pred Banjom Lukom. Vaše svjedočanstvo bi moglo dodatno osvijetliti okolnosti pod kojima je akcija prekinuta.

GALBRAITH: To je definitivno jedna od ključnih tačaka rata. Čak ni sada vam ne mogu reći da li smo učinili pravu stvar. Možda jesmo, možda nismo

DANI: Kakva je Vaša dilema?

GALBRAITH: Reći ću vam u kojoj sam dilemi bio tada, i kako na to gledam danas. To je bilo u septembru i Holbrooke je stigao sa svojim timom. Obično bismo prvo nas dvojica išli izravno kod Tuđmana i razgovarali s njim sat, sat i po, da bismo se poslije toga pridružili njegovim ministrima. Stajali smo ispred Tuđmanovog ureda, Holbrooke je bio stigao iz Beograda, sa instrukcijama državnog sekretara da Tuđmanu kaže da ne zauzima Banju Luku. I pitao me šta mislim o tome.

DANI: I on se dvoumio?

GALBRAITH: Moj je utisak bio da Holbrooke nije smatrao kako mora slušati naređenje jer ih ni ranije nije slušao. I pitao je mene. Ljudi koji stvari poznaju iznutra, reći će vam da sam ja bio jastreb, da sam tražio vojnu intervenciju, zagovarao vojno rješenje. Ali, u tom trenutku i ja sam imao izvjesnih sumnji. Moje su se sumnje odnosile na dvije stvari: jedna je bila izbjegličko stanovništvo iz zapadne Bosne i Krajine koje je bilo u tom području, kao i domaće stanovništvo, jer sam već ranije vidio Hrvate na djelu. Istina, grad je bio u rukama ljudi koje smatram fašistima, ali bilo je i normalnih ljudi, žena i djece, nevinih ljudi. Bio sam zabrinut potencijalnim posljedicama izbjegličkog talasa od 400.000 ljudi, koji bi krenuo kroz posavski koridor i Brčko, i humanitarnom katastrofom koju bi to izazvalo. S druge strane, plašio sam se da ne mijenjamo jedan problem za drugi. Drugim riječima, da li bi Tuđman predao Banju Luku ako je zauzme? Čuo sam ga puno puta kako govori da je Banja Luka tradicionalno bila okrenuta Zagrebu i znao sam šta to znači: kad podijelimo Bosnu, Banja Luka će biti u Hrvatskoj. Mislim da je na Holbrookea utjecalo i to što mu je Milošević kazao da u Banjoj Luci ima Srba koji predstavljaju alternativu vođstvu sa Pala. Razgovarali smo o tome i obojica došli do zaključka da trebamo Tuđmanu reći da stane. Holbrooke mu je to rekao. Bila je to vrlo teška odluka i da smo se samo malo drugačije osjećali, bila bi drugačija. Ponekad se historija ne stvara velikim, pažljivo promišljenim strateškim odlukama, nego upravo ovako.

DANI: Kako Vam se to čini iz današnje perspektive?

GALBRAITH: Razlog da dopustimo Hrvatskoj da zauzme Banju Luku je taj što bi to rezultiralo potpunim slomom bosanskih Srba i fašističkih principa za koje su se zalagali. Bilo bi puno lakše obnoviti zemlju u uvjetima potpunog srpskog poraza nego što je sada. I o tome smo razmišljali u to vrijeme. Ali, čak ni danas ne znam pravi odgovor. Mir bi bio mnogo snažniji da je HV zauzela Banju Luku.

DANI: Drugim riječima, žalite zbog te odluke?

GALBRAITH: Ne obavezno. Druga strana te medalje je pitanje koliko bi još ljudi umrlo. Ne znam koja je cijena. Znam samo da su to teške odluke, od kojih se ne može pobjeći. Mi smo imali odgovornost da donesemo tu odluku i mislim da smo je donijeli na temelju najbolje moguće procjene koju smo tada imali. Proteklih šest godina razmišljao sam o tome svaki dan.

DANI: Da promijenimo temu. Mislimo da je Tuđman, s obzirom na njegove stavove o Bosni, upravo idealni državnik kakvog je Sammuel Huntington imao na umu kada je pisao Sukob civilizacija. Tuđman Vas na kraju Vašeg mandata, bez sumnje, nije volio, ali ste sve vrijeme imali vrlo česte kontakte. Recite nam nešto o vašim razgovorima u kontekstu njegovih stavova o Bosni, muslimanima, civilizacijskim razlikama...

GALBRAITH: Tuđman se jako razlikovao od Miloševića, iako ljudi olako kažu da su njih dvojica isti. Oni su bili potpuno različite ličnosti. Milošević je bio najveći oportunist kojeg sam ikad vidio, dok je Tuđman bio jako rigidan, znao je šta želi, u šta vjeruje. Njegov jedini problem je bio u tome što je živio u pogrešnom stoljeću, jer je više pripadao 19. nego 20. vijeku.

DANI: Što je naša nesreća...

GALBRAITH: ...I hrvatska, također. Njegov pogled na svijet bio je historijski određen, a kao što možda i znate, omiljeni pisac bio mu je Huntington, Sukob civilizacija omiljena knjiga. Uvijek je i meni i posjetiteljima koje sam dovodio, objašnjavao da je Balkan središte sukoba civilizacija u kojem je Hrvatska bila istočna granica zapadne civilizacije, Srbija je utjelovljavala pravoslavni svijet, nepoznat i misteriozan, dok je treći učesnik u sukobu bio islam u prodoru u Evropu, i njega su predstavljali bosanski muslimani. Pokušavao sam mu objasniti da ne koristi tu argumentaciju, naročito pred posjetiteljima, jer nikoga nije uvjerio; svi su jednostavno otišli od njega misleći kako je taj tip nevjerovatan rasista. Svi kongresmeni koji su dolazili, solidarizirali su se s Bosnom; htio sam kod njih izazvati i suosjećanje sa Hrvatskom, a Tuđman je to stalno sprečavao! Govorio sam mu: "Ne činite to! Recite kako želite pomoći Bosancima, suprotstaviti se Srbima." I razvio sam čitavu argumentaciju koju sam koristio kada bih razgovarao s njim. Rekao bih mu: "To je vrlo interesantno, gospodine predsjedniče. Ja nisam veliki historičar kao Vi, ali razumijem svoju zemlju i volio bih Vam objasniti kako to Amerikanci vide."

DANI: Znao je da ste Vi harvardski historičar. Da li je shvatao ironiju u Vašim riječima?

GALBRAITH: Ne, on je bio nesposoban za ironiju (smijeh). Ali, da dovršim. Dakle, rekao bih mu: "Gledaju na televiziji bosanske Srbe koji granatiraju Sarajevo i iscrpljuju grad u opsadi i kažu: 'Bože, kakvi barbari!' A onda, iskreno da Vam kažem, gledaju Matu Bobana i uništavanje Mostara, rušenje Starog mosta i kažu: 'I oni Hrvati su također barbari!' Kada vide stanovnike Sarajeva, žene u štiklama, muškarce u odijelima koji pokušavaju otići na posao ili stoje u redu za hljeb ili vodu dok traje granatiranje kažu: 'Ovi ljudi izgledaju kao i mi, oni su zapadnjaci, oni su obični ljudi kao i mi!' A to su, gospodine predsjedniče, muslimani!" U to vrijeme smo još uvijek bili u prijateljskim odnosima, on ne bi kazao ništa, nego bismo prešli na drugo pitanje. Dva dana kasnije, došao bih ponovo na sastanak i on bi iznova počeo razvijati svoju teoriju.

DANI: Kako cijenite današnji položaj Bošnjaka? Imaju li oni stvarne razloge za strahove o mogućnostima opstanka, stiješnjeni između dva očigledno vrlo snažna nacionalizma koja imaju neskrivene pretenzije prema dijelovima BiH?

GALBRAITH: Ja sam optimist kada je u pitanju budućnost kako Bosne, tako i Bošnjaka. Mnogi su ljudi rat u BiH vidjeli kao put u budućnost: hladni rat bio je završen, i ulazili smo u period haosa, stabilnost bipolarnog svijeta je nestala, a BiH je uvod u tu budućnost. Naprotiv, ja mislim da je to bio odjek iz prošlosti. Država-nacija na početku 21. stoljeća nema važnost koju je imala na početku 20. stoljeća. Ona više nije definirajuća institucija ljudskog života, lokalne institucije kao što su selo, grad, okrug, dobijaju na važnosti. Također su važne i nadnacionalne institucije, supradržava kao što je EU, ali i UN, WTO, OSCE, Savjet Evrope. Ljudi danas putuju mnogo više, nema barijera međusobnoj komunikaciji uz internet, sve više govorimo jednim, engleskim jezikom. Pretpostavljam da će i Hrvatska i Srbija - kažem Srbija jer dugoročno sumnjam u budućnost Jugoslavije - ući u evropsku zajednicu i da će i njih zanimati nadnacionalni problemi, dok će nacionalna pitanja gubiti na važnosti. Možete li pretpostaviti da li će hrvatska kuna postojati za 20 godina? Vjerovatno ne. Vjerovatno će i Hrvatska koristiti euro. Možda će za dvadeset godina opasnost koja Bosni prijeti iz Hrvatske biti uporediva sa opasnošću koja Švicarskoj prijeti iz Njemačke, Italije i Francuske.

DANI: Da li su neki međunarodni krugovi u činjenici da su Bošnjaci i muslimani vidjeli opasnost za širenje fundamentalizma? Da li je pripadnost islamu budila podozrenje i otežavala njihov položaj u međunarodnim krugovima?

GALBRAITH: Pa, jeste. Taj stav nije bio utemeljen u stvarnosti, ali je ta činjenica otežavala stvar. I u mojoj zemlji ima ljudi koji su tražili novog neprijatelja. Ali, mislim da je pravednost bošnjačke stvari na kraju prevagnula, što se najbolje vidjelo u izraelskoj, odnosno reakciji židovske dijaspore koja se identificirala sa bosanskim muslimanima. Zašto? U poređenju s tim, među njima je vladalo pravo neprijateljstvo prema hrvatskoj vladi, iako je Tuđman pokušavao da pomogne jevrejskoj zajednici u Hrvatskoj, ali to nije vrijedilo jer su ljudi stalno spominjali njegove veze sa ustašama. Ne njegove lične veze, jer on je bio partizan, već njegove napore da rehabilitira ustaški pokret.

DANI: On je izviždan na otvaranju Muzeja holokausta u Washingtonu.

GALBRAITH: Tačno. To je bilo pomalo nepravedno, jer je za Tuđmanova režima jevrejska zajednica bila potpuno zaštićena, ali niko nije mogao preći preko te opscene ideje da se ustaše pokopaju u Jasenovcu.

DANI: Kakav je Vaš utisak o Miloševiću? Jeste li i Vi bili jedna od mnogih međunarodnih žrtava njegovog "šarma"?

"Milošević ne vjeruje ni u šta, njegov osjećaj za prava Srba je nepostojeći"

GALBRAITH: Mislim da sam, uopće uzevši, imun na šarm. I njegov mi je šarm potpuno promakao. Sreo sam ga 1992. u Srbiji, dok sam radio za Komitet za vanjske poslove, i bio sam impresioniran time što je bio veoma artikuliran na engleskom i pomislio: "Ovaj čovjek laže!" Otišao sam sa tog sastanka nezadovoljan. Vodili smo duge razgovore u Daytonu, ali, iskreno, on je bio pijan. Na prvom sastanku u Daytonu vodili su se razgovori o istočnoj Slavoniji; bio je to njegov prvi sastanak sa Tuđmanom nakon nekoliko godina, a na kojem smo učestvovali Christopher, Šušak, Milan Milutinović, Holbrooke i ja. On je zakasnio 35 minuta! Šta možete raditi na vojnom aerodromu u Daytonu, u Ohiu?! Bio je u oficirskom klubu i nakon ručka se zapio. Christopher i Tuđman su pili bijelo vino i tokom jednog i po sata popili po jednu čašu, dok je Milošević zatražio bocu bijelog vina, i moj jedini posao tokom sastanka bio je da vidim koliko će puta napuniti čašu. Na koncu su svi otišli i ostavili nas dvojicu, a vrhunac sastanka je bio kada mi je on kazao, jer sam trebao ići u istočnu Slavoniju da nastavim posredovanje, kako je to traćenje vremena. Na kraju večeri sam upitao konobara koliko je Milošević vina popio: bocu i po!

DANI: Da li ste Vi imali osjećaj da on zaista nije imao nikakvih problema da ostavi i krajinske Srbe i vrati dijelove Sarajeva koji su bili okupirani?

GALBRAITH: Na sastanku o istočnoj Slavoniji Milošević je insistirao da se o njenoj sudbini odluči referendumom, dok Tuđman nije prihvatao ništa osim bezuvjetne reintegracije. I nakon duge svađe Milošević je kazao: "O.K. Neće biti referenduma!" Tek tako! On nikad nije brinuo za ljudska prava Srba u Hrvatskoj. Christopher mi je rekao da napravim briefing o sporazumu za istočnu Slavoniju, jer od četrnaest tačaka sporazuma, sedam sam napravio ja. Sva su se odnosila na ljudska prava Srba u Hrvatskoj. Milošević, iako sam ga pokušao "zagrijati" za to, nikada nije pokazao nikakav interes. To je njemu bilo potpuno nevažno. Taj čovjek ne vjeruje ni u šta, njegov osjećaj za prava Srba je nepostojeći.

DANI: Hrvatska je postala članica Vijeća Evrope tokom Tuđmanovog režima, dok Bosna mora proći veoma dugu i kompliciranu proceduru za ulazak u ovu evropsku instituciju. Možete li to komentirati?

GALBRAITH: To je vrlo interesantan primjer evropskog modusa operandi. U slučaju Hrvatske, Vijeće Evrope napravilo je listu od 40 uvjeta koje je ona morala ispuniti da bi postala članica. Prošla su tri mjeseca, Hrvatska nije ispunila niti jedan od 40 uvjeta i postala je članica. Naša politika je bila drugačija: tražili smo da se ispune uvjeti koje smo postavili za ulazak u Partnerstvo za mir i nikad nismo popustili. Meni se čini da ako je Hrvatska postala članica Vijeća Evrope, onda bi trebala i BiH. Uslovi koje su oni postavili su dobri uslovi, ali nije mi jasno kako se uslovi za Hrvatsku mogu razlikovati od uvjeta za BiH.

DANI: Vratimo se još jednom na Srebrenicu. Da li ste razočarani odsustvom akcije, s obzirom na to da su informacije koje ste poslali bile skrivene tokom narednih mjeseci? Da su ti podaci otkriveni na vrijeme, barem je Žepa mogla biti spašena.

> GALBRAITH: Bio sam razočaran što nismo poduzeli ništa da spasimo Žepu. Mislim da su ovo pismo i pad Srebrenice promijenili mnogo toga. Promijenili su američku politiku, SAD više nisu imale primjedbi na operaciju "Oluja", vojnu operaciju koja je promijenila dinamiku regiona i dovela do poraza bosanskih Srba. Mislim da je to imalo utjecaja: ovo pismo i informacije koje su u njemu, pomogli su da se spasi Bihać.

DANI: Vi ste upravo okončali vođenje Misije UN-a u Istočnom Timoru, uz laskava priznanja i hvale svjetskih medija. Nažalost, javnost u BiH ne zna puno o izvoru krize i trenutnoj situaciji u ovoj mladoj, dalekoj zemlji. Molimo Vas da nam ukratko objasnite šta se tamo dogodilo, šta je Misija UN-a učinila i kakvo iskustvo iz jedne takve međunarodne misije nosite.

GALBRAITH: Istočni Timor bio je portugalska kolonija 500 godina, sve do dekolonizacije 1975, kada je postao nezavisan iako je stanovništvo bilo potpuno nespremno za to. Indonezija je izvršila invaziju potkraj 1975, okupirala zemlju, pobila stotine ljudi, i Timor je narednih 22 godine bio dio Indonezije. Nakon što je došlo do prevrata u Indoneziji 1998, novi predsjednik Habibi predložio je održavanje referenduma za koji su Indonežani mislili da će ga dobiti, ali je 80 posto stanovništva željelo referendum i Indonežani su se povukli s ostrva paleći sve što nisu mogli ponijeti. Svaka javna zgrada u zemlji je spaljena, fizička šteta bila je mnogo veća nego u BiH, iako je poginulo svega 1.000 ljudi. Ujedinjene nacije su imale mandat da pripreme Istočni Timor za nezavisnost i Misija je započela u oktobru 1999. Kada smo stigli tamo, sve je bilo uništeno, nikakvih institucija nije bilo, nije bilo javne službe i zajedno sa stanovnicima Timora počeli smo stvarati zemlju iz ničega. Morali smo uspostaviti pravosudni sistem, izabrati hoće li to biti common law ili civil law, izabrati monetu zemlje, itd. Poteškoće nisu onolike kao na Balkanu, jer u ovom slučaju, ono što Misija UN-a želi postići je ista stvar koju želi i narod Timora. Nije to kao na Kosovu, gdje UN upravlja provincijom koja je zakonski još uvijek dio Jugoslavije, a narod želi nezavisnost; ili kao u Bosni, gdje se mnogi opiru izgradnji jedinstvene zemlje. Prošle godine napravili smo kabinet u kojem su četiri stranca i pet Timoraca i Nacionalno vijeće, a krajem augusta bit će održani izbori za Ustavotvornu skupštinu.

DANI: Ispričajte nam kako ste osujetili pokušaj Australije da u svom posjedu zadrži timorske rezerve nafte i prirodnog gasa?

GALBRAITH: U Timorskom moru, između Istočnog Timora i Australije, leže velike rezerve gasa i nafte. Australija i Indonezija su 1972. potpisale sporazum o morskom razgraničenju po kojem su skoro sve rezerve ostale na australijskoj strani granice. Portugal, koji je bio kolonijalna sila, nije se složio s tim sporazumom i zatražio je da se granica povuče na sredini i jedan od razloga zbog kojih je Australija podržavala Indoneziju jeste upravo taj što se nadala da će linija ostati tamo gdje to njima odgovara. Međutim, ni to se nije desilo, jer je Indonezija pristala na portugalski plan: pregovarali su deset godina i onda se složili da to podijele pola-pola. Kada smo došli tamo, Australijanci su bili od velike pomoći, njihove su trupe bile u Timoru sa željom da UN prihvati uvjete iz tog sporazuma sa Australijom. Mi smo odgovorili da moramo razmisliti, i kada smo vidjeli o čemu se radi, shvatili smo da bi, po međunarodnom pravu, skoro sve rezerve trebale pripasti istočnom Timoru. To je otvorilo godinu dana duge pregovore sa Australijom, teške pregovore, ali smo na kraju postigli sporazum kojim 90 posto rezervi pripada Istočnom Timoru. To će Timoru donijeti sedam milijardi dolara tokom narednih 20 godina, udvostručiti bruto nacionalni dohodak Istočnog Timora svake godine u narednih 20 godina. Znači, umjesto da ostane siromašna zemlja, Timor će biti u stanju pružiti djeci obrazovanje, medicinsku zaštitu itd.

Arhiva Dani
217