Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 217

03.
August
2001.

LIČNOST U FOKUSU
Radislav Krstić

Potočari, Kravica, Bratunac, Orahovac, Petkovci, Cerska, Pilica, Branjevo, Kozluk. Ovim putem se u julu 1995. kretala kolona iscrpljenih, izgladnjelih i napadnutih Srebreničana, idući iz zasjede u zasjedu, izlazeći sve slabiji iz svake prethodne. Tokom pet dana, koliko je trajao njihov proboj iz Srebrenice, između osam i deset hiljada ljudi je ubijeno, na najsvirepiji i ponižavajući način.

Drugog decembra 1998. generalpukovnik VRS Radislav Krstić vozio se iz Zvornika za Bijeljinu kada se na putu ispriječio automobil iz kojeg su istrčali SFOR-ovi vojnici, savladali iznenađenu generalovu pratnju, a šokiranog generala nasilu ugurali u auto i odveli ka Tuzli. Iza njega je na putu ostala nožna proteza. Već narednog dana bio je u pritvornoj jedinici u Scheveningenu.

Radislav Krstić, optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti, u rat je ušao kao potpukovnik JNA i komandant Druge romanijske motorizirane brigade, prve jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. U novembru 1992, prekomandovan je u Drinski korpus i to će odrediti ostatak njegove karijere. Dvije godine kasnije postao je načelnik štaba Drinskog korpusa, a zatim i zapovjednik, 13. jula 1995., kada je vojska bosanskih Srba u punom naletu zgazila ostatke odbrane Srebrenice.

Ratko Mladić, koji je cijelu ovu operaciju vodio, pronašao je u Krstiću suradnika i povjerio mu da sprovede ono što je nazvao "osvetom Turcima za bunu protiv dahija". Krstić je u narednih nekoliko dana, do 16. jula, kada su prvi preživjeli Srebreničani stigli na slobodnu teritoriju, nadgledao i zapovijedao jednom od najmonstruoznijih operacija ikad izvedenih u ovoj zemlji. Bila su potrebna četiri dana da njegove trupe pogube hiljade ljudi, i još ko zna koliko da se uklone svi tragovi masakra. Krstić je i tu operaciju obavio na zadovoljstvo svog zapovjednika, a Radovan Karadžić ga je u televizijskom intervjuu sa Draganom Božanićem javno pohvalio.

"U Srebrenici su doista počinjeni zločini", priznao je na koncu Krstić, dodajući, "njih su počinili pojedinci koji nisu u svom srcu marili za interes vlastitog naroda. Oni trebaju odgovarati za te zločine." On je tužiteljima kazao i to da je za zločine odgovoran "kninski klan", grupa najodanijih Mladićevih oficira, koji su pod njegovim zapovjedništvom ratovali u Hrvatskoj.

Kada u četvrtak poslijepodne bude izrečena presuda Radislavu Krstiću, u njegovoj blizini neće biti ni Mladića, niti bilo koga od oficira koji su s njim bili u Srebrenici. U kabini od neprobojnog stakla, sa slušalicama na ušima, stajat će Radislav Krstić - sam. I, valjda, saznati kako su se osjećale njegove srebreničke žrtve.


RIJEČ U FOKUSU
Kohl
Piše: Mile Stojić

Bivši njemački kancelar Helmut Kohl ove će se jeseni vratiti u aktivan politički život, objavili su početkom ovog tjedna njemački listovi, pozivajući se na izvore iz njegove Kršćansko-demokratske unije, CDU.

Prema istim izvorima, tvorac ujedinjene Njemačke i njezin prvi savezni kancelar uključit će se u vođenje predizborne kampanje na lokalnim izborima u Berlinu, a njegov će puni povratak u politiku ovisiti o izbornim rezultatima njegove stranke. Prije toga, Helmut Kohl će održati nastupni govor trećeg listopada, na Dan njemačkog ujedinjenja.

Taj dan ujedinjenja dogodio se prije jedanaest godina - ponovo su se spojile dvije njemačke države. Upravo pod Kohlovom kancelarskom "palicom" ukinuta je Njemačka Demokratska Republika (DDR) i ponovo priključena matici, nakon što je četrdeset godina bila pod sovjetskim utjecajem. Istočni Nijemci ispaštali su za grijeh fašizma, zbog kojeg je njemačka država i bila podijeljena 1945. godine.

Teritorij Njemačke bio je desetljećima presječen neprolaznom državnom granicom, čiji je simbol bio čuveni Berlinski zid. Helmut Kohl je bio na čelu Vlade Zapadne Njemačke kad je taj zid srušen, a Istočnu Njemačku napustio zadnji sovjetski vojnik. Zbog toga će ga moderna povijest slaviti kao njemačkog ujedinitelja i vjerovatno, uz Willyja Brandta najuspješnijeg njemačkog predsjednika vlade u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

No, svega četiri godine nakon njemačkog ujedinjenja, Kohlova stranka izgubit će na izborima, a on sam će zapasti u grdne probleme zbog otkrića da je mešetario partijskim novcem. Iako nije bilo riječ o sumi većoj od 200 tisuća DM (koliko je u našoj novijoj povijesti "izuzeo" skoro svaki drugi kantonalni ministar), iako te novce nije koristio za sebe nego za stranku, Helmut Kohl će dospjeti u sudske klupe, gdje će nakon dugotrajnog procesa konačno biti pošteđen, zbog svojih državničkih zasluga.

Nakon ovog skandala dogodit će mu se i strašna obiteljska tragedija - samoubojstvo supruge Hannelore, koja ga je vjerno pratila za vrijeme cijele njegove karijere i uspona. Njegova supruga okončala je svoj život prije mjesec dana, jer je godinama bila alergična na sunčevu svjetlost, sve više se skrivajući među zidovima svoje obiteljske kuće u Berlinu. Medicinski stručnjaci smatraju da je ova neobična fobija bila rezultat trauma iz Drugog svjetskog rata.

Helmut Kohl je rođen 1930. godine, a od 1982. njemački je savezni kancelar. Zbog njegovih krupnih tjelesnih proporcija novinari su ga zvali "Mister XXL", a bio je poznat i po svojoj neposrednosti i smislu za humor. Imenica Kohl, inače, na njemačkom znači kupus, kelj.


Garibijada: gaća, čarapa, bokserica, satova, slika

Za vladavine Sulejmana Gariba, bivšeg federalnog ministra socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica, nenamjenski je u toku prošle godine potrošeno 1.280.230,69 maraka. To znači da je, umjesto za raseljene i izbjegle osobe, skoro milion i tri stotine hiljada maraka potrošeno na nabavku odijela, cvijeća, novčanih poklona radnicima ministarstva, avionskih karata, zakup poslovnih prostora i druge namjene koje nemaju veze sa povratkom i povratnicima. Svakako, najdrastičniji primjeri su vezani za kupovine umjetničkih slika, satova, novčanika, pribora za pisanje i odjeće.

Tako je Garibovo ministarstvo u 2000. godini kupilo četiri umjetničke slike, ukupne vrijednosti 13.144 marke. Tri od Adina Hebiba u vrijednosti 12.100 KM, dok je ulje Sebilj plaćeno preduzeću "Poin" 1.044 marke. Posebno je zanimljivo da nijedna slika nije uknjižena u poslovne knjige kao osnovno sredstvo ministarstva. Što se tiče ručnih satova, novčanika, pribora za pisanje i nakita, Garib, odnosno njegov prvi saradnik, bivši sekretar ministarstva Fadil Haverić, bili su još izdašniji. Platili su ih ukupno 32.067 izbjegličkih maraka. Satovi su kupljeni u Rijeci, prvo deset komada po cijeni od 12.787 švicarskih franaka ili 16.031 KM plus carinske i poreske dažbine u vrijednosti 5.322 KM. Od istog hrvatskog preduzeća "P - grupacija" d.o.o. naknadno je kupljen još jedan sat vrijedan 1.680 švicarskih franaka ili 2.106 maraka. Naravno, da bi se trošenje para za izbjegle i raseljene odvijalo "po zakonu", plaćene su carinske odnosno poreske obaveze od 921 KM.

Da Garib vjeruje u domaću proizvodnju i ne oslanja se bezrezervno na poklone kupljene u inozemstvu, dokazao je saradnjom sa sarajevskim preduzećem "Zlatar" od koga je nabavljeno pet komada bosanskih dukata i deset komada suvenira po imenu "bosanska vrata", što je vrijedilo samo 50 feninga manje od 5.000 maraka. Uz satove i suvenire nije red ne pokloniti i neki novačnik, pa je ministar Garib zagrabio u izbjegličku kasu i od preduzeća "Genco" kupio i 14 novčanika koji su vrijedili 1.134 marke. Dati 81 marku za novčanik očigledno nije bilo mnogo, ali je zato Garibov sekretar Haverić pokazao da se može dati i više: potpisao je zahtjev za plaćanje četiri komada pribora za pisanje koji su ukupno koštali 2.367,28 KM. Ili nevjerovatnih 591 KM po jednom priboru. Treba li uopće spominjati da za nabavke nije donijeta odgovarajuća odluka niti postoji akt o dodjeli satova i nakita, kao ni spisak onih koji su ih dobili.

Javnosti je već poznata sklonost ministra Gariba ka kupovini odijela, košulja i ženskog veša, ali nije zgoreg podsjetiti kako je u ovu svrhu potrošeno 18.530,38 KM. Naravno, ni za ovakvu kupovinu odijela, kostima i druge odjeće, nabavljene u "Sarajevotekstilu" i travničkom "Borcu", ministarstvo nema nikakvu osnovu jer nema ni akta ni liste sretnih službenika koji su odijela dobili i pronosali. Dani će i dalje nastaviti sa predstavljanjem epohalnih rezultata administracije Bičakčićevog ministra, nadajući se da će neko od tužilaštava reagirati na ove i ranije napise u dnevnim novinama te ispitati pozitivni uticaj umjetničkih slika, skupocjenih nalivpera i bosanskih dukata na broj ljudi koji su se vratili u predratna mjesta stanovanja.

SDP više ne interesiraju strane investicije!?

Agencija za promociju stranih investicija, koja je u nadležnosti Vijeća ministara BiH, već više od mjesec nema rukovodeći kadar. Razlog tome jeste to što je početkom juna rukovodilac Agencije Besim Ćulahović podnio ostavku zbog bolesti, ali ga još uvijek niko nije zamijenio. Bitno je napomenuti da je prilikom raspodjele vlasti u okviru Alijanse za promjene, ovo mjesto dobila Stranka za BiH, čiji je Ćulahović i bio kadar. No, nakon što se on odlučio povući, Stranka za BiH na to mjesto predložila je Mirzu Hajrića, kao jedinog kandidata.

S obzirom na to da je Agencija pri Vijeću ministara, na njemu je i da odluči ko će je voditi. Vijeće je, doduše, formiralo komisiju sa Krešimirom Zubakom na čelu, koja bi trebala odlučiti ko će Agencijom upravljati, ali to je sve što je ono po tom pitanju do sada uradilo.

"Tražili su od mene mnogo papira, od uvjerenja za fakultetsku diplomu do toga da sam državljanin BiH", kaže Hajrić i objašnjava da uopće ne shvata zbog čega se imenovanje toliko odugovlači. On veli da su se čak i predstavnici međunarodne zajednice složili s izborom stranke koja treba predstavljati Agenciju.

Činjenica je da je u Agenciji već više od mjesec samo tehničko osoblje koje nema ovlasti sklapanja ili transakcija poslova, jer prethodni rukovodilac nije imao pomoćnika koji bi preuzeo obaveze do imenovanja novog. Osnovni cilj i zadatak Agencije je prezentacija BiH u svijetu, te nuđenje alternativa za investiranje novca.

"Problem je što poslovi stoje, a za to nema valjanih razloga", kazao je za Dane Hajrić. On je podsjetio i na to da se SDP u predizbornoj kampanji zalagala za ulazak stranog kapitala i naglašavala njegov značaj porukom - jedini izlaz za BiH je strani kapital.

Čak je nedavno i jedan od članova komisije, i SDP-ovac, tražio ukidanje Agencije za promociju stranih investicija, nakon čega je Jadranko Prlić morao pojašnjavati značaj Agencije i ukazivati na posljedice ukoliko bi se ona ukinula.

"Da sam preuzeo dužnost kada je Ćulahović podnio ostavku, poslovi bi se nastavili u kontinuitetu, a ovako imamo jednu veliku prazninu ", izjavio je Hajrić, pojašnjavajući da ukoliko bi i u najskorije vrijeme preuzeo obnašanje dužnosti rukovodioca, ne bi ga imao ko ni uputiti u poslove.


Dejtonski ustav je prepreka napretku BiH

Daniel Serwer, direktor uglednog američkog In stituta za mir, boravio je proteklih dana u posjeti zemljama bivše Jugoslavije. Nakon posjete Makedoniji i Beogradu, posjetio je i Sarajevo i Danima dao kraći intervju o trenutnim političkim prilikama, kako u regionu, tako i u zemlji.

Na pitanje da li vidi šansu za promjenu Ustava BiH, Serwer je odgovorio: "Dejtonski ustav je prepreka napretku ove zemlje. Ne možete očekivati zalaganje međunarodne zajednice za promjene, jer je ona zadovoljna postavljenim okvirima. Postoje procedure i bojim se da samo Bosanci mogu pokrenuti ustavne promjene." Serwer je uz to kazao kako ne vjeruje da je ovakav stav posljedica promjena u američkoj vanjskoj politici: "Američka politika se i dalje zalaže za izgradnju zemlje koja će moći funkcionirati, ali je pitanje kako to postići."

Komentirajući nedavne rasprave o jedinstvenoj odbrambenoj politici BiH, on je kazao: "Ako BiH želi ući u Partnerstvo za mir, a svi bosanski susjedi žele u Partnerstvo, onda to mora učiniti sa jednom vojskom, jednim ministarstvom i ministrom." Serwer je opovrgnuo i tvrdnje političara RS-a da u Partnerstvo za mir mogu ući i obje bh. vojske: "To nije tačno, jer NATO se ne bavi vojskama koje imaju više od jednog zapovjednika ili ministra odbrane. To nema smisla!"

Kao poznavatelj prilika u regionu, Serwer je kazao i kako je kosovska nezavisnost za sada nemoguća jer bi za to bilo potrebno izmijeniti Rezoluciju 1244 Savjeta sigurnosti. To se može desiti "samo ako se Kina i Rusija suzdrže od glasanja", a Peking i Moskva će to učiniti samo na beogradski zahtjev. "U ovom času svakome, i Srbima i Albancima, jasno je da Beograd više ne može upravljati Kosovom. Ali, to automatski ne znači nezavisnost."

Prognozirajući rezultat sadašnje političke krize na relaciji Beograd - Podgorica, Serwer je rekao: "Crna Gora je podijeljena i nije jasno da li bi nezavisnost dobila podršku na referendumu. S druge strane, Srbija se sve više bavi svojim problemima, a u nekim krugovima se sve češće spominje nezavisnost Srbije!"

Kada je riječ o Makedoniji, Serwer drži da se tamo "odvija tragedija slična bosanskoj, samo u slow-motionu": "Bit će potrebno više vremena za raspad makedonskog društva nego što je trebalo u BiH, i to je dobro. Makedonija je do sada pokazala više otpornosti na rat 'građanin protiv građanina' nego Bosna."


Dva metra nije tri metra

Vlada Kantona Sarajevo svake godine iz budžeta izdvoji sredstva za finansiranje ogrjeva najugroženijih populacija na području kantona. Da bi se dobila subvencija za ogrjev strogi su kriteriji. Zapravo, svake godine sve su strožiji. U Ministarstvu za socijalnu politiku, izbjegla i raseljena lica Kantona Sarajevo kažu da je razlog tome trend porasta broja lica koji imaju potrebu za ovakvim vidom pomoći.

Prisjetimo se da se subvencionirati može kupovina čvrstog goriva, plina ili plaćanje parnog grijanja. Firmu preko koje će vršiti subvencioniranje uredbama bira Vlada Kantona. Stoga je Vlada od 1996. godine do sada angažirala kantonalna preduzeća "Sarajevogas", KJKP "Toplane" i "Ogrjevtrans".

I sve ovo bi bilo u redu da dva kubna metra drva, subvencioniranih, ne košta 250 KM. Zapravo, a to se fino može vidjeti iz računa, kubni metar drva košta 82.140 KM, "pilanski otpad", po komadu, 2.880, dok se prevoz računa po metru i iznosi fantastičnih 31.430 KM.

"Do sada nikada nije bio raspisan tender kako bi se birala firma sa najjeftinijom ponudom, već je to svake godine 'Ogrjevtrans', koji je kantonalno preduzeće", objasnila je Mirsada Poturković, zamjenica ministra za socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica Kantona Sarajevo, dodavši da je razlog bio i to što ova firma ima i prevoz, i skladište, i sirovinu, te da stoga nije bilo praktično angažirati ih više. Kada smo joj pokazali račun jednog od korisnika subvencije, nakon višeminutnog objašnjavanja, shvatila je da je 250 KM za dva metra drva, ipak, visok iznos.

Činjenica je da kada se metar drva kupuje u slobodnoj prodaji, košta puno manje - oko 50 KM. U tu cijenu uračunat je i prevoz.

"Ima razlike između kubnog i kvadratnog metra", kazao je direktor "Ogrjevtransa" Edib Hamzić, a onda taj zaključak, bliži efektima lakih droga nego zdravom razumu ovako pokušao objasniti:"Kada kupujete kod privatnika, oni vam računaju 0,70 metara kvadratnih, a kod nas su kubni metri. Naša dva metra su kao njihova tri metra drva. Kubni metar je, ustvari, puna kocka i u njoj se nalaze drva. Kod nas su pravi kubni metri oni sa popunjenim šupljinama."

Cijenu prevoza drva Hamzić je opravdao ovako: "Za auta trebamo kupiti dijelove, a sarajevski sokaci su mali i loši pa je i to jedan od razloga visoke cijene. Mi smo tražili i veću cijenu, ali nam je to kantonalna vlada odbila."

Na koncu svega, penzioneri i ostali koji primaju "subvencije" ima samo Bogu da zahvale što se ta subvencija odnosi na samo dva metra drva. U suprotnom, neko od njih bi naručio četiri, pet, možda i deset metara. E, tek onda bi bio belaj. Tada bi iz budžeta kantonalne vlade samo za prevoz trebalo obezbijediti oko 2.500 KM po korisniku. A njih je na području Kantona Sarajevo 21.000.


Rumuni, ipak, "prodaju zemlju"

Tokom devedesetih godina prošlog vijeka pristalice rumunske socijaldemokratske partije svoje protivljenje prodaji državnih kompanija stranim investitorima izražavali su protestnim marševima čiji je moto bio: "Mi ne prodajemo našu zemlju".

Međutim, 25. jula ove godine vladajuća Socijaldemokratska partija (PSD) okrenula je ploču. Ministar privatizacije Ovidiu Mustescu potpisao je ugovor kojim se 90 posto vlasništva nad željezarom Sidex Galati prodaje britansko-indijskoj kompaniji LNM Holding. Rumunski premijer Adrian Nastase je ovaj posao nazvao "najvažnijim privatizacijskim ugovorom u zemlji", dok su ga rumunski mediji proglasili "poslom decenije".

Prema podacima koje je dao Nastase radi se o poslu vrijednom oko 500 miliona dolara, od kojih će oko 50 miliona dobiti vlada. LNM se obavezala da će investirati u programe za zaštitu okoliša, te da neće otpuštati radnike u slijedećih pet godina. Koliko je ovaj posao značajan svjedoči i činjenica kako je do sada ova željazara proizvodila uglavnom gubitke. Vlada je, kao ustupak stranom investitoru otpisala oko 600 miliona dolara duga koji je Sidex Galati dugovao na osnovu poreza i drugih neizmirenih obaveza, međutim, ostaje činjenica da je njihov dnevni gubitak oko milion dolara. Bez obzira što ukupna proizvodnja ove željezare predstavlja dva posto od svjetske proizvodnje željeza, te više od četiri odsto rumunskog domaćeg proizvoda, postavlja se pitanje da li će četvrti po veličini proizvođač željeza u svijetu, sa zaradom od oko šest milijardi dolara godišnje i više od 70.000 zaposlenih uspjeti izvući Sidex iz dugova i transformisati ga u profitabilnu kompaniju.

Za rumunsku vladu je činjenica da su dopustili stranom ulagaču da otkupi željezaru, koja se prostire na 1.600 hektara i koja je sa kapacitetom od 9,2 miliona tona najveći izvoznik u zemlji, samo početak pjevanja potpuno drugačije pjesme od one koja se borbeno zalagala za antizapadnu kampanju. Sada se sve češće u Rumuniji čuju hvalospjevi evropskim vrlinama, priče o potrebi za stranim investicijama i zakonima marketinga i ekonomije.


Amater

Nakon što je postao ministar vanjskih poslova, očekivalo se da će Zlatko Lagumdžija tu instituciju pretvoriti u moderno, funkcionalno ministarstvo. Međutim, lider SDP-a je u velikoj mjeri prihvatio naslijeđe prethodnog ministra i uz to vrlo spor i aljkav protokol koji u kombinaciji sa njegovom arogancijom daje katastrofalne rezultate. Naime, običaj je da svaki novi ministar vanjskih poslova u toku prvog mjeseca primi u kratke posjete rezidentne ambasadore u zemlji. Međutim, mađarski ambasador Kalman Kocsis, morao je tri mjeseca čekati na prijem; na dan sastanka, ostavljen je da još sat vremena čeka u hodniku. Kada je konačno ušao u ministrovu kancelariju, Kocsis, vuk mađarske diplomacije, rekao je Lagumdžiji: "Ovo može značiti tri stvari: da sam ja persona non grata, ali mi to niko ne govori; da moja Vlada više nije prijateljska ili da je, treće, ministar amater!" Lagumdžija, prema riječima svjedoka, nije ponudio odgovor.

 


Arhiva Dani
217

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh