Za razliku od novinara iz ostalih tv kuća, kolege sa Neovisne televizije Hayat Kenan Ćerimagić i Adnan Rondić imaju naviku da tokom intervjua svojim atraktivnim gostima postavljaju prava pitanja. Demonstrirali su to i tokom razgovora sa predsjednikom SDP-a, predsjedavajućim Vijeća ministara BiH, ministrom vanjskih poslova BiH, direktorom MIT centra, profesorom Ekonomskog fakulteta... Zlatkom Lagumdžijom. Nakon što je neuspješno pokušao glumiti mahalca, Lagumdžija je u istom stilu pokušao govoriti i o "ozbiljnoj spremnosti" SDP-a da preispita učinak svojih kadrova u izvršnoj vlasti, najavljujući smjene svih onih za koje se ustanovi da nisu ispunili očekivanja. Da je gostovao na nekoj drugoj sarajevskoj televiziji, ovim ispraznim obećanjem bi se i završio razgovor o ovoj temi. No, na Hayatu ga je dočekalo pitanje šta je sa "mladim, perspektivnim" SDP-ovcem Muhidinom Hamamdžićem, najlošijim izborom za funkciju gradonačelnika u istoriji Sarajeva. Lagumdžija je, očito zbunjen, ponudio odgovor upravo suprotan od onoga nakon prethodnog pitanja: "O Hamamdžiću će odlučiti Gradsko vijeće." Dakle, o neuspješnim kadrovima SDP-a će odlučivati SDP, a o onima koje je on osobno instalirao, neće odlučivati stranka. Logičan epilog kadrovskih kriterija prošlog vremena u kojem je Lagumdžija sam mogao postavljati kadrove na najatraktivnije funkcije, u skladu sa temeljnim principom "što su drugi bljeđi, ja sam upečatljiviji".

Bivši drugi čovjek Ministarstva vanjskih poslova BiH zaista nema sreće. Nakon što su ga proglasili najmoralnijim iz kamarile Izetbegovićevih diplomatskih kadrova, jer se jedini pojavio u Sarajevu da objasni gdje su pare, od Huseina Živalja se očekivalo da će makar priznati kako je dupli sistem koji je (p)održavala SDASDSHDZ diplomatija bio - nelegalan. Ali jok, Živalj je ostao vjerni vojnik partije koji ne vidi ništa sporno u tome što je bošnjačka strana krila "bošnjačke" pare od svojih partnera u vlasti i (što je još gore) od javnosti. Opravdavajući se upadom Milorada Dodika u diplomatski sistem BiH i osnivanjem ureda RS u Sloveniji, Austriji i Njemačkoj, Izetbegovićev diplomatski favorit je volšebno prebacio lopticu na mudru odluku svog šefa da 2,5 miliona maraka, umjesto raljama srpsko-hrvatskog dijela bh. diplomatije, pokloni Edhemu Bičakčiću, odnosno SDA, odnosno sebi. Tako je i Živalj uspješno otpjevao napamet naučenu pjesmicu koju od izbijanja afere sa tajnim računima ambasade u Beču ponavljaju svi zvaničnici tzv. "bošnjačke strane". Naravno, ni on nije znao kako će Bičakčić trošiti pare, niti je znao da li mu je Izetbegović to naredio. Tako je priča o poštenoj gesti zvaničnika bivše vlasti došla do bljutavog konca: Živalj je zavalio Bičakčića jer se protiv ovoga svakako vodi sudski postupak; Izetbegović i nakon ovog svjedočenja izlazi kao moralni pobjednik i čuvar "bošnjačkih para", a paralelni sistem kojim se SDA finansirala zloupotrebljavajući "više državne interese" (p)ostao je legalno sredstvo za održavanje "jakih pregovaračkih pozicija bošnjačke strane". Fuj!

Šef IPTF-a Vincent Couderoi oduzeo je dozvolu za rad bivšem šefu CSB Bijeljina Savi Cvjetinoviću. Savo i danas radi u bijeljinskoj policiji, čak je i šef nečega što se zove Operativni centar a smijenjen je jer je opstruirao deložacije. Reklo bi se, hvale vrijedan gest prvog međunarodnog policajca dok se ne pročita drugi dio pojašnjenja. Cvjetinović je "bio direktno odgovoran za neuspjeh policije u Janji da profesionalno odgovori na etnički motivirano nasilje koje se desilo između 24. i 26. jula prošle godine". Vjerovali ili ne, IPTF-u je trebalo godinu dana da provede "svobuhvatnu istragu" i utvrdi kako je 250 Srba za ta tri dana oštetilo 58, a zapalilo tri bošnjačke kuće, a Cvjetinović nije uradio ništa!? Istina CSB Bijeljina, kojeg li čuda, podigao je krivične i prekršajne prijave protiv 22 Srba i jednog Bošnjaka i to samo nekoliko dana nakon bacanja ručnih bombi na nesretne povratnike i njihovu imovinu. Bijeljinska policija, međutim, nije istražila zločin nego je, povrh svega, sistematski izdavala privremene dozvole za boravak stranaca koji su ilegalno ulazili u BiH. I sve to nije bilo dovoljno da dozvola za rad Cvjetinoviću bude oduzeta, recimo, u avgustu ili septembru ili oktobru ili novembru prošle godine ili svih ovih prethodnih mjeseci. Da ironija bude veća, IPTF je bio među najglasnijim kada se od MUP-a RS tražila brza istraga i hvatanje osumnjičenih za fašističke demostracije u Trebinju i Banjoj Luci. Naravno, to je bilo obično prosipanje demagogije utopljeno u horski istovjetne zahtjeve iz međunarodne zajednice. Tek je odnos spram najodgovornijih za slične događaje u Janji pokazao pravo lice ove inertne, birokratizirane i nesposobne policijske strukture.

Mediha Bakalović je po svim rezonima međunarodnih reformatora sudskog sistema u BiH izvršila direktan pritisak na neovisno sudstvo. Ministrica pravde u Vladi Tuzlanskog kantona je učinila nešto neprimjereno službenici izvršne vlasti: zatražila je smjenu predsjednika Općinskog suda Tuzla Adnana Gulamovića. Time je ujedno napravila presedan jer je naspram teorije o nespojivosti uticaja izvršne na sudsku vlast i demokratije postavila najčvršći mogući argument - 25.979 neriješenih predmeta na tuzlanskom sudu u 2001. godini. Što je više od pola od ukupno 45.905 neriješenih predmeta na području Tuzlanskog kantona. "Radi se o totalnoj nesposobnosti predsjednika Općinskog suda da u skladu sa svojim obavezama organizira unutrašnji rad Suda i adekvatno rasporedi sudije po referatima", precizna je bila Bakalovićeva u objašnjenju svoje inicijative kojom bi konačno mogao početi proces raskrinkavanja teze kako će međunarodna supervizija i enormno povećanje plata doprinjeti da sudstvo odjednom postane neovisno i efikasno. Zar hiljade nezavršenih predmeta na sudu u Tuzli ali i u sarajevskim općinskim sudovima i drugdje ne dokazuje upravo suprotno: dijelu nestručnih, lijenih i politički instrumentaliziranih sudija motivacija ne mogu biti ni mnogo bolji uvjeti rada, ni mnogo veća plata od zavidnih koje sada primaju. Oni, naprosto, opstruiraju pravosudni sistem, a zaštićena pozicija sudstva im omogućava potpuno lagodan odnos bez opasnosti da ih njihove kolege - iz iracionalne solidarnosti ili zbog straha - ikada smijene. Gulamovićev slučaj je najbolja ilustracija ove strašne prakse koja se polako uvlači u sve pore bh. pravosuđa: nesposobnog predsjednika suda njegove kolege ne da nisu skinule sa funkcije nego su mu 11. jula, bezbeli zbog dobrih rezultata, produžile mandat.

Stevan Todorović se 13. decembra 2000. godine izjasnio kao kriv po optužnici Haškog tribunala koja ga je teretila za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti. On je učestvovao, planirao, poticao, naređivao i na druge načine pomagao i doprinosio kampanji progona i "etničkog čišćenja" te učestvovao u drugim ozbiljnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava usmjerenim protiv bosanskih Hrvata, bosanskih Muslimana i drugih nesrpskih civila koji su živjeli u općinama Bosanski Šamac i Odžak. Šef policije i član srpskog kriznog štaba općine Bosanski Šamac 1992. godine zbog svojih djela od milja je dobio nadimak Monstrum. Za sve što je učinio osuđen je na deset godina zatvora. Pretresno vijeće Haškog tribunala zaključilo je da je Monstrum počinio posebno težak zločin. Ipak, jedan od kreatora zločina u području Bosanskog Šamca osuđen je kao da se radi o kakvom obijaču banke ili dileru lakim drogama. Ova "vaspitna" kazna izrečena je uz objašnjenje da je Todorović priznao da je učestvovao u progonu, okrutno se ponašao i premlaćivao više osoba te da se nakon svega pokajao zbog onoga što je učinio. Bizarni princip po kome priznanje zločina i kajanje zločinca u tolikoj mjeri predstavlja olakšavajuću okolnost tako je u potpunosti relativiziralo samu težinu onoga što je Todorović učinio. Uzimajući u obzir visinu prethodno izrečenih kazni za slična djela, ispada da su zločincu oproštene godine i godine zatvora samo zbog toga što pomogao sudu. Da bi se, valjda, žrtve i prognani osjetili sretnim kada neko drugi dobije koju godinu više zbog Todorovićevih svjedočenja.

Ko zna šta je natjeralo Harisa Silajdžića da napusti višemjesečnu medijsku izolaciju i oglasi se izjavom kako ga je zvala Sonja Mozer - Starac, specijalni predstavnik generalnog sekretara Vijeća Evrope, kako bi mu rekla da će BiH biti primljena u Vijeće Evrope u septembru čak i ako ne usvoji Izborni zakon. Možda su šutnja i povlačenje konaca iz sjene dojadili predsjedniku Stranke za BiH. Možda ovim istupom želi ojačati stav stranaka Alijanse koje su odbile spornu verziju zakona i lakonski se odnose ka činjenici da je za usvajanje izmijenjene verzije ostalo svega nekoliko dana nakon povratka poslanika sa godišnjih odmora. Bilo kako bilo, predstavnica Vijeća Evrope je ekspresno demantirala ono što je Silajdžić rekao, diplomatski uvijajući kako je vijest o prijemu BiH "za sada, na žalost preuranjena". Doduše, Sonja Mozer - Starac je spominjala da Vijeće Evrope kontinuirano razmatra i druge mogućnosti za prijem BiH, zbog velikih prepreka za ranije usvajanje zakona. Ali to, nažalost, opet ne znači da će BiH biti primljena bez usvojenog Izbornog zakona. Izborni zakon je, podsjećanja radi, samo jedan od uvjeta koje je BiH trebala ispuniti da bi se približila najstarijoj evropskoj integraciji. Vjerovatnije je, stoga, da predstavnici Vijeća Evrope samo podsjećaju na tu činjenicu, uporno i dalje insistirajući na tome da bi usvajanje Izbornog zakona bio krupan napredak za članstvo BiH. Još jedno podsjećanje: prije dvadesetak dana u BiH je boravio predsjedavajući Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope, lord Russell Johnston. Prvi čovjek Vijeća Evrope nijednom rječju nije ni spomenuo da će BiH bezuvjetno biti primljena u septembru. Silajdžićev telefon tada nije zvonio. Ili mu se tada nije izlazilo iz izolacije.