e otkriva li se u napadnom nazivanju gradova srpskima sociopsihološki prilično opasan simptom tuđosti? Uz imena francuskih, njemačkih, ruskih, talijanskih gradova nikad ne stoji posvojni pridjev izveden iz imena zemlje i naroda! Nešto što se istinski i prirodno osjeća svojim, nema se potrebe deklarativno nazivati svojim

Očevidno je Sejfudin Tokić obavio dobre formalne konzultacije prije nego što je odlučio uputiti Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine inicijativu za ukidanje atributa srpski iz naziva onih gradova u Republici Srpskoj koje je tim ukrasom zakitila ratna vlast SDS-a i Radovana Karadžića. U svoj prijedlog nije uključio sve druge promijenjene nazive, valjda zato što se kod ovih s etničkim atributom može s najuvjerljivijom argumentacijom pokazati da su protivni Daytonskom sporazumu i Ustavu Bosne i Hercegovine, da su aktivna smetnja povratku prognanika i izbjeglica, te da predstavljaju izravnu manifestaciju politike apartheida i diskriminacije na etničkoj osnovi.

Da je riječ o pitanju s izrazitom političko-ideološkom pozadinom, posvjedočile su hitre reakcije političara iz Republike Srpske. Budni čuvari srpstva i srpske države u Bosni i Hercegovini odmah su u Tokićevoj inicijativi prepoznali ni manje ni više nego plan za ukidanje same Republike Srpske. Kako će se u svemu tomu držati i kako će odlučiti Ustavni sud Bosne i Hercegovine, nemoguće je predviđati, ali je jasno da će to biti jedan od važnih testova na mučnom i neizvjesnom putu ponovnoga uljuđivanja Bosne i Hercegovine.

U našoj toponomastici nema mnogo dvodijelnih, pridjevsko-imeničkih naziva, i u pravilu svi su iz novije prošlosti. Ono malo izuzetaka, koliko ih ima, veoma su karakteristični.

Jedan od njih je ime drevnoga bosanskog grada Banje Luke. To ime čuva u sebi tisućugodišnju socijalnu i povijesno-kulturnu memoriju i jezičnu melodiju. O etimologiji ovoga imena, pa onda i o njegovom značenju, najbolje govori način na koji su ga izgovarali i kroz padeže mijenjali izvorni Banjalučani i Bosanci. Od njih ste rijetko mogli čuti: Banjaluka, Banjaluke, ili Banja Luke, Banja Luci, nego samo: Bânja Luka, Bânje Luke, Bânjoj Luci, Bânjom Lukom... To je zato što u etimologiji ovoga imena nema nikakve banje (u smislu kupališnom), ni luke (u smislu pristanišnom), kako se "po zvuku" najčešće čini ogromnoj većini današnjih njezinih stanovnika, koji nemaju intimnijega odnosa ni s tradicijom grada ni s melodijom njegova jezika. Prva riječ u nazivu stari je, srednjovjekovni oblik posvojnoga pridjeva od imenice ban, a druga je obična, stara luka, kakvih je po Bosni na hiljade, u značenju obradiva zemlja, livada uz vodu (u našemu slučaju uz Vrbas, jakako). Dakle: banova luka. Evo kako povijest može zaboraviti fakte (koji ban?, kako mu je luka došla u ruke?, kada se to dogodilo? - o tomu ništa ne znamo), a kako jezik zna sačuvati otisak socijalne zbilje, i, nadasve, muziku akcenata, dužina, intonacija.

Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender.

U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih "uspomena" od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga "ilirskog", pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.

Novi dvodijelni nazivi naselja i gradova počeli su se u Bosni množiti kada je i u nju, s Austro-Ugarskom, stigla civilizacija administracije. Goleme kampanje katastarskih premjeravanja i uspostavljanja porezno-imovinskih knjiga i popisa, težnja za sveobuhvatnom kartografskom obradom zemlje, strasno zanimanje za geološka, arheološka i zemljopisno-etnografska istraživanja - sve je to rađalo potrebu za što većom toponomastičkom preciznošću, izbjegavanjem zabuna i dubliranja. Tada je administrativno utvrđen i pridjev bosanski u nazivu onoga niza gradova na Uni i Savi, da bi se razlikovali od blizanačkih naselja na drugoj obali: Bosanska Kostajnica, Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanski Kobaš, Bosanski Brod, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Šamac...

S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu "staroga kralja" Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara "stari kralj" nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno. Opisao ga je, apologetski, Milan Karanović u brošuri Četovanje vojvode Petra Mrkonjića (Štamparija Petra N. Gakovića, Sarajevo, 1921), a stvarne dimenzije ustanka u Bosanskoj krajini u pikarski jarkim slikama opisao je vojvoda Pero Kreco, trgovac iz Varcara. Strojopisnu verziju njegove autobiografije dobio sam na poklon od Ive Andrića u vlastoručno poslanoj kuverti početkom sedamdesetih, a veza je bio Branko Ćopić, od kojega nitko nije bolje znao veselu historiju hajdučije u bosansko-ličkom mikrokozmosu... Trebam li uopće napominjati da je ta žuta kuverta stajala na sasvim posebnom mjestu među mojim papirima. Tko zna što je bilo s mojim Krecom, kao i sa svim drugim papirima, u okupaciji Grbavice 1992? Možda uvaženi književnik Neđo Šipovac, koji je tamo bio šef nečega što se zvalo Nacionalna biblioteka, i, kažu, staralo o spasavanju knjiga, rukopisa, dokumenata...

Godinu dana nakon Varcara, ideološki je adaktirano ime još jednoga prastarog bosanskog naselja. U znak vječne troimeno-jednonarodne ljubavi i sloge, kralj Aleksandar dao je svojemu sinu ime legendarnog hrvatskog kralja Tomislava, a 1925. godine pod visokim pokroviteljstvom Dvora proslavljena je okrugla tisućugodišnjica Svehrvatskoga Sabora na Duvanjskom Polju 925. (kako je stoposto pouzdano, čvrstim metodama kritičke historiografije, utvrđeno u poznatom literarnom spisu Popa Dukljanina). Tom prilikom ime Tomislavgrad (sad ti znaj po komu više - kralju Tomislavu, ili mladomu princu Karađorđeviću!) zamijenilo je drevno delmatsko-romansko-bosansko-hrvatsko ime - Duvno. Novi, današnji Tomislavgrađani (zovu li se sad Duvnjaci tako?), koji su po drugi put vratili "staro" ime gradu, kada svake godine proslavljaju Tomislavljev Sabor, mogli bi odati bar malo hvale i prvom kumu Aleksandru Karađorđeviću.

S istim tipom ideološkoga nazivlja imali smo iskustva i u drugoj Jugoslaviji, osobito u njezinu prvom razdoblju. Tada su na sve strane nicala Kardeljeva, Pucareva, Kidričeva, a o gradovima s Titovim imenom da ne govorimo. No, SDS-ovo "posrbljivanje" gradova nešto je posve novo, i razlikuje se od svih prethodnih ideoloških promjena. Nakon jezivih i krvavih događaja, ono dolazi da na simboličko-političkom planu zapečati ono što je u tim događajima napravljeno fizičkom silom i zločinom. Tako, pridjev srpski u imenu naselja danas nema samo ekskluzivističko nacionalno značenje koje su mu namijenili njegovi tvorci, već još snažnije isijava zloslutnost i mračnu jezu u sjećanju na te događaje. To osobito dobro znaju njihovi predratni nesrpski stanovnici, i to je psihološko sredstvo, jedno od najmoćnijih, kojim se na nevidljiv način sprečava njihov povratak.

No, nije li moguće govoriti i o psihološko-političkom naličju? Nazivajući gradove (i "državu") napadno, naglašeno srpskima, ne odaju li sami zagovornici takvih imena stanoviti - sociopsihološki prilično opasan - simptom tuđosti, neukorijenjenosti? Ne mogu se sjetiti da uz ime ijednoga francuskoga, njemačkog, ruskog, talijanskog grada stoji posvojni pridjev izveden iz imena zemlje i naroda! Nešto što se istinski i prirodno osjeća svojim, nema se potrebe napadno deklarativno nazivati svojim.

Arhiva Dani
215