Ovdje nemam namjeru raditi tuđi posao, nek se prema tome određuju "unije nezavisnih novinara", "bosanski pen" i slične organizacije koje zasigurno u povodu ovog događaja nisu izdale nikakva saopćenja. Mislim, budalasto je štititi zdrav razum ako su gluhi i nijemi oni koji bi ga trebali predstavljati

TRANSATLANTIK
Press

anima već, sa izrazitim zanimanjem, pratim ovo svoje dijete: on sistematski ispituje povijest sedamdesetih godina i sada već, s namještenim izrazom lica neprikosnovenog znalca, glasno iznosi svoje sudove.

Kažem mu da ja o sedamdesetim ne mogu misliti bez podsmijeha, jer se na pomen tih godina sjetim cipela s visokim potpeticama i košulja s kragnama od vakcine do vakcine, kakvu sam i sam u skladu s modom vremena nosio, košulju boje trule višnje. I da je među sarajevskim baštama neusporediva bila ona u restoranu "Kvarner" u kojoj sam upoznao meteorološku posebnost: kako je bašta ograđena visokim zidom i zgradama uokolo, tako je u ljetnu večer vjetar tamo dospijevao samo kad se vertikalno, s neba, spusti među stolove u bašti, a u svom povratnom smjeru dizao je stolnjake u zrak, a džinovske kragne košulja šamarale lica gostiju. Kad se, dakle, danas sjetim sedamdesetih i cipela s visokim potpeticama, imam osjećaj da je taj svijet izgledao tako voljom muškaraca niskih rastom.

Ja, kažem mu, skroz spadam u osamdesete.

Dva su se događaja zbila ovih dana, a međusobno ih povezuje sentiment osamdesetih godina. Prvo je (da krenem s vedre strane) zvala novinarka lokalnog zagrebačkog radija i tražila Matu Bašića. Mate je, koliko ja znam - kažem - u Australiji. U razgovoru se brzo otkrije da je djevojka zapravo pomiješala naše adrese, Matinu i moju; mislila je da ja, zapravo, živim u Australiji, a da...

Razlog zbog kojeg zove je njezina emisija u kojoj je gost Edo Popović, a namjera je da ga iznenadi tako što će telefonskim putem u toku emisije uključiti, bez njegova znanja, prekooceanske prijatelje, t.j. Matu i mene. I Senada Avdića. Meni se ideja dopala, premda sam, nakon razgovora, kratko porazmislio o vlastitoj zagubljivosti na planeti.

Drugi događaj je tekst, a njegov autor - Senad Avdić - prepričava telefonski razgovor s novinarkom nekog Avazovog izdanja. Ova pita: da li je tačno da je on osamdesetih godina silovao, te ubio neku djevojku, a potom zataškao oba čina. Pročitao sam to jednom. I još jednom sam pročitao. U prvom čitanju mi je cijeli događaj, u svojoj nadrealnosti, bio smiješan. U drugom, međutim, jezovit. Jer tekst je opremljen faksimilima (istog) pitanja, ispod logotipa novine koju novinarka predstavlja. I sad više prestaju biti važni mentalni limiti novinarke, u prvi plan izlazi pogromaški mentalitet institucije iz koje njena pamet dolazi.

Ja ovdje nemam namjeru raditi tuđi posao, nek se prema tome određuju "unije nezavisnih novinara", "bosanski pen" i slične organizacije koje zasigurno u povodu ovog događaja nisu izdale nikakva saopćenja. Mislim, budalasto je štititi zdrav razum ako su gluhi i nijemi oni koji bi ga trebali predstavljati. Ono što je meni zanimljivo, a što je u spoju dva događaja prizvalo sentiment, jedno je sjećanje na osamdesete godine i na svijet koji je, prirodno, bio neusporedivo manje agresivan od ovog koji se manifestno pokazuje u događaju Avaz/Avdić.

Ozbiljan je nesporazum kad se u istu ravan, kad se u istu stvarnost smjeste paralelni svjetovi.

Mate Bašić je bio novinar Poleta, a Edo Popović je radio za Quorum. Iz Zagreba su noćnim vozom euforično pogužvani stizali u Sarajevo. Senad i ja smo uređivali Lica i s polovičnim uspjehom se borili s glavnim urednikom (sada nezavisnim intelektualcem koji meritorno promišlja bošnjačku zbilju), jer je rukopise predviđene za štampanje nosio na ovjeru u Centralni komitet; mislim, mi smo mu se s uspjehom odupirali osim što je cijena bila to da je Avdić, naposlijetku, ostao bez posla. Večeri smo provodili po sarajevskim kafanama s Matom i Edom, koji su, zapravo, bili neformalni članovi redakcije, a nas je vezivao isti interes za Brinkmana i Deliusa (za cijelu tzv. novu osjećajnost u njemačkoj poeziji sedamdesetih), za teoriju haosa, Kerouaca i Ferlinghettija, za Beuysove radove, za eseje Bele Šubić, za Wendersove filmove i Boba Wilsona, za Elvisa Kurtovicha i Phila Glassa, za Burroughsovu tehniku pisanja, itd...

Hoću reći, to je ozbiljnije vrijeme od ovog sada, barem po tome što je pretpostavka pisanju bilo, ipak, neko obrazovanje. Sjećam se fotografije Sama Sheparda, okružene tekstom iz komada Fool for Love, na zidu Avdićeve sobe u Švrakinom Selu. Ali, to druženje je važno u mom sjećanju zbog praskavih igri duha: najviše zahvaljujući Avdićevoj vehementnosti, jer on - što se valjda i iz njegovih tekstova da pročitati - misli brzinom intel pentiuma.

Tako je bilo onda. Sjećam se da ga ni u prvim mjesecima rata nije napuštala duhovitost; u prolasku, na ulici, ispričao mi je sljedeće: njegov otac je, u ono vrijeme gladi, na travnate dijelove Alipašinog Polja izvodio kravu; kako su teritorijalci posebno u tom dijelu grada pod izgovorom odbrambenih potreba "izuzimali" sve što se opljačkati dalo, otac se sinu obratio s molbom: "Senade, ti imaš nekog uticaja u gradu, pa vidi da središ neku iskaznicu ili press-karticu za kravu inače ću ostati bez nje." Cijelu priču je, zacijelo, izmislio, ali je ona na ubjedljivo lijep način opisala našu ratnu zbilju.

Da ne govorim o tome da se navika nekritičkog dijeljenja press-kartica produžila do danas. Čuo sam dosad barem stotinjak mediokriteta koji imaju prigovor na Avdićevo pisanje, ali to je prirodan način na koji prosječnost štiti sebe. To je u redu. Ono što nije u redu i što je - nek mi bude dozvoljeno da s ove udaljenosti kažem - ozbiljno oboljenje društva da je danas u Sarajevu manje ravnopravna posvećenost profesiji kakva je Avdićeva, ma šta zluradi o tome mislili, od policijske vizije novinarstva koja stvarnost oko sebe vidi kao strelište, pa onda izdvoji koga mu drago i kaže: e, ti si silovo, ti si ubio. A onaj Bob Wilson odozgo, Burroughsova tehnika pisanja i Sam Shepard sa zida Avdićeve sobe u Švrakinom, sve to skupa predstavlja neprijatelja Avazovom modelu novinarstva, jer se sve to prirodno protivi lakoći da se za potrebe odstreljivanja drugih kaže: on je silovo, te ubio...

U bezazleno vrijeme našega druženja, kad su svi kestenovi u ulici Đure Đakovića bili na svom mjestu, a kafana "Šetalište" u dubokoj hladovini, pa, jedina agresivnost koju pamtim: Zoran Ilić, upućenik u filozofiju Waltera Benjamina, bit će - podstaknut vinom, iz vaze na stolu je pokupio ružu i njom prošao kroz supu pred Matom Bašićem. Mate je jedno vrijeme gledao u tanjir, potom izvadio ružu i nastavio s jelom tamo gdje je stao.

Hoću reći: ako postoji grijeh našeg svijeta, tog kojeg smo nas četvorica tada činili, više kao posljedica mladenačke igre i valjda otpora prema kulturnom modelu sedamdesetih, to je bio naš nadmen odnos prema muškarcima ispod metarosamdesetpet i prema onom što njihova uskraćenost za visinu može proizvesti.

A da su se kontinenti pristojno izmrvili, kao u telefonskom notesu novinarke iz Zagreba koja je na mom broju tražila Matu, znam po tome što sam duh Sarajeva osamdesetih našao u San Franciscu. S tom razlikom da se ono što je u zajedničkim zanimanjima koja su nas okupljala oko stola u "Šetalištu", što je bilo književna ili art projekcija, tamo pokazalo kao zbilja. U Unitarian Church, već pola stoljeća znamenitoj kao mjestu u koje se sklanjaju beskućnici, kao mjesto davanja, i čiji dekor zidova sam poznavao s video snimki Burroughsovih čitanja tamo, šeretski duh Mate Bašića je progovorio iz Lawrencea Ferlinghettija koji mi kaže: "Sine, kad dođeš do mikrofona, reci popu da nam donese vina."

Arhiva Dani
214