akvi zločini, kakav kriminal i trice: na kraju će biti da su nacionalisti pukli jer nisu dovoljno voljeli sopstveni narod, a narod jer nije ništa htio da zna ni o svojim nacionalistima ni o svom zavičaju. Onomad je (prošle zime) Aleksa Buha, nekadašnji ministar inostranih poslova Republike Srpske, na beogradskom tv-kanalu "Yu-info" rekao kako posjeduje dokumente koji će baciti sasvim drugo svjetlo na juli 1995. u Srebrenici. Na pitanje uzbuđenog voditelja, koji je prepoznao senzaciju, o čemu se radi, Buha je sa filozofski ledenih visina rekao da za to još nije vrijeme. Tako je morala da prođe još jedna godišnjica Srebrenice a da grešni Srbi ne saznaju kako su se ti nesrećnici tamo ubijali sami, dok su oni naivno slavili svoju posljednju ratnu pobjedu.

Nešto kasnije, Radovan Karadžić piše pismo patrijarhu srpskom Pavlu, u kome kaže: "Kad se objelodani cijela istina, srpska strana se neće stidjeti." Ali ni on je nije objelodanio. Očigledno, ni za tu istinu nije vrijeme, neka se Srbi još malo nose sa svojom krivicom, neka mašu ušima još koju godinicu, čekajući Karadžićevu i Buhinu istinu, neka uživaju u blagodetima ekonomskih sankcija, koje im je obećao Wolfgang Petritsch, ukoliko se sami ne potrude da obezbijede da Karadžić, sa istinom ili bez nje, još ovog ljeta u Haagu kaže šta je to što će unijeti preokret u njihove živote i poglede na minuli rat.

Da se razumijemo, nemaju mnogo toga da kažu ni Karadžić ni Buha, sve je to prašina preostala u rukama palih anđela, koji samo očituju da još ne znaju ni gdje su pogriješili. To, međutim, ne znači da nisu u stanju da Srbima prirede i jedno dobro djelo, sa kojim ipak, poučeni dosadašnjim iskustvom, (Srbi) ne bi trebalo da računaju.

Iznad svakog zla i sankcija Jer, dok u Banjoj Luci u krugu od nekoliko stotina metara štrajkuju glađu četvorica demobilisanih boraca, dok narod živi na standardu iz 1996, Buha, sa svojim tajnovitim prevratničkim papirima, iznad svakog zla i izvan svakih sankcija, uživa u demokratskim promjenama u Srbiji koje su vjerovatno zapljusnule i njegov beogradski stan, za razliku od onog paljanskog i trebinjskog. Naravno, dobar dio čitave beogradske demokratske priče otišao je i na haško izručenje Slobodana Miloševića, što će Srbiji - malo li je - udijeliti nešto para da se prezimi i neki mjesec života bez novih uslova stranaca.

Naravno, pitanje je šta će dobiti RS ako izruči Karadžića. Kada kažu ništa ili gotovo ništa, njegovi poklonici, gotovo odreda svijet koji se dobro razumije u računicu finansijskih uzimanja i davanja, su bezobrazno u pravu. Za to vrijeme, pravo pitanje šta RS, ako ne izruči Karadžića, gubi, prepušteno je Mladenu Ivaniću, uostalom on je sada na vlasti, a oni ili tu negdje ili u zasluženoj političkoj penziji, koju krckaju lagano i nezainteresovano kao ljudi koji su svoj posao obavili na vrijeme i stvorili Republiku Srpsku. Naravno, zaslužnici - od Buhe do Karadžića - ne pokazuju dovoljno podaničke ljubavi za srpski narod, uostalom napravili su mu državu, pa neka se sada nosi s njom. Šta je narodna žrtva spram njihove.

Problem, međutim, koji će Karadžićeva haška priča držati narednih dana do bola je jasan: ono što su oni napravili nije bila država, čak ni siromašniji dejtonski entitet, već privatni posjed koji je došao u pitanje istog onog trenutka kada se prije dvije godine svijet uvjerio u pravu snagu Miloševića, kome je, zarad mira u Bosni, prinesena žrtva po imenu Republika Srpska. Oni, dakle, nisu napravili ništa, a hoće li nešto od tog ništa ispasti, tek treba da se vidi, i nije da nema veze s njima.

Šutnja koja izbjegava samospoznaju Zato priča o Karadžićevom izručenju nije samo najveća već vjerovatno najsuštinskija priča o opstanku srpskog entiteta. Kada je Haag razbio Ivanićevu posljednju odbranu - uhapsio bih ja njega, ali ne znam gdje je - tog momenta pred RS je stavljeno pitanje: ili ste organizovana državna vlast, ili ste gomila tipova koja sjedi na vlasti samo zato što su oni optuženi pa ne mogu sami, ili ste samo privremeni činovnici kriminalne privatne države, u kojoj se policija bavi džeparošima, dok se pravim stvarima bavi zna-se-ko.

Zato mediji u RS-u tako malo pišu o izručenju Karadžića, najnovijem pitanju svih pitanja, kao što su malo pisali o svim ostalim najvažnijim stvarima jer ne mogu da definišu poziciju u društvu koje toliko malo zna o sopstvenoj prirodi. Zato političari u RS-u danas toliko ćute, dok dim podižu samo one partije čiji marginalni rejting je takav da ne može da mu naškodi ništa, pa ni krajnje jasna računica da ne vrijedi žrtvovati narod za bilo koga, pa ni Karadžića. Karadžićev SDS ćuti kao što je uvijek ćutao kada je trebalo da govori i galamio preko svake mjere onda kada je trebalo da ćuti. Svi ćute, jer znaju da će, kada progovore i pokrenu se, dati najbolji odgovor šta je to zapravo RS.

Radovan Karadžić: Ili SFOR, ili hapšenje "mirnim i političkim dogovorom"

Da se mi razumijemo, haška priča o Karadžiću daleko je od svake priče o pravdi: vrijeme za taj žanr prošlo je (možda nepovratno) još negdje dok je Banjom Lukom vladao Milorad Dodik, koji je propustio priliku da (ako je ikada to fizički mogao) Karadžića izvede pred sud i pokaže šta Srbi znaju o domovini i zločinima. Jer Haag je, kao u Srbiji i Hrvatskoj proteklih nedjelja, trgovačka priča koja odgovara samo na pitanje koliko u dolarima vrijedi grešna glava "jednog od naših". Srbija tako može da bude ponosna na svog Miloševića, čiji rejting joj je osvjetlao obraz sa 1,3 milijarde, dok Hrvatskoj preostaje da žali Tuđmana koji ih je napustio u trenutku kad se njegova cijena bližila vrhuncu. Ali RS, bar tako se čini u moru tišine, ne može da odgovori ni na tako jednostavno pitanje. Zašto?

Dodikov neuspješni pokušaj Dodikovi socijaldemokrati, bivši i budući miljenici stranaca, najavljuju da će krajem jula u parlamentu, kada se bude usvajao zakon o Haagu, biti suzdržani. Objašnjenje, naravno, leži u njihovoj zapanjujućoj odgovornosti: kao, SDS nam nije dao da mi za svoje vlasti usvojimo taj zakon (zvali su ih izdajnicima, bogati), pa im evo sada neka se sami sa Ivanićem prže na tome. SDS, čekajući prženje, ćuti u dubokom uvjerenju da bi se sa Radovanom još i dala ponovo napraviti RS, ali se ova već postojeća bez Radovana ne bi mogla sačuvati. Ivanić, na kraju, prihvata svoje obaveze, hoće da ide u izručenje, ali on zna: ako zaista pokuša, pa ne uspije, bit će to najgori mogući odgovor na pitanje šta je RS, bit će to njen kraj, jer će se pokazati u onom svjetlu, jedinom koje joj ne obezbjeđuje opstanak.

Na pitanje da li bi, kad bi mu bilo naređeno, hapsio Karadžića, šef srpskih policijskih specijalaca Dragan Lukač priznaje da ne može "konkretno" da odgovori. "Ako nekad dođe do potrebe za Karadžićevim hapšenjem, mislim da neko ko to bude radio treba uspostaviti kontakt i mirnim putem i političkim dogovorom riješiti stvar", kao kiša oko Kragujevca je obilazio Lukač. Naravno, Lukač nije policajac iz viceva, on zna da bi sudbonosno izjašnjavanje o tome šta je RS mogao da spriječi jedino sam Karadžić "mirnim putem i političkim dogovorom".

Zato, Ivanić veoma dobro zna šta radi kada zahtijeva od SFOR-a pomoć za hapšenje. Nije stvar u tome što se on plaši da će mu Lukač okrenuti leđa, već zato što ni on sam ne zna da li je jača ona RS koju vodi on i za koju pendrek nosi Lukač ili ona podzemna, mukla, koju predstavlja Karadžić i koju su Srbi, đavo će ga znati zašto, više voljeli nego što su je se plašili.

Zanimljivo je da je u sukob sa tom RS prije tri godine ušao Dodik i tako se dobro proveo da i danas vuče oko sebe obezbjeđenja koliko nije trebalo ni ubici Vita Corleonea. Naime, odmah po dolasku na vlast, Dodik je pokušao da pod svoju šapu stavi šverc cigaretama, koji su prije njega držali Karadžićevi ljudi iz tajne policije Dragan Kijac i Dragiša Mihić. Ne samo da im nije oteo posao nego su jedina četiri kamiona cigareta koje je te godine "uhapsio" tadašnji Dodikov ministar poilicije Milovan Stanković bila - Dodikova.

Bitka sa podzemljem Tadašnjem premijeru RS-a postalo je jasno da cigarete u Crnoj Gori i Srbiji kontrolišu mnogo veće ribe od njega, a da ni u RS baš ne može da se nazove tipom koji vlada duvanskim dimom. Ali ubrzo se ponovo odmjerio sa dušmanima hapšenjem Milovana Cicka Bjelice, biznismena sa Sokoca, jednog od najbližih Karadžićevih ljudi. Potom je u atentatu stradao Srđan Knežević, čovjek koji je uhapsio Bjelicu i jedan od rijetkih policajaca koji su vjerovali da sa podzemljem treba ući u rat. Poslije toga, neviđenu profesionalnu blamažu na istrazi Kneževićevog ubistva doživljava Ljubiša Savić Mauzer, Kneževićev posljednji policijski istomišljanik. Ubrzo zatim, ostavljen i od reformskih političara, koji su borbu protiv kriminala doživljavali kao politički marketing i kao duboku mračnu šumu u koju se ne ulazi, ubijen je i Mauzer.

Upućeni tvrde da su se Mauzer i Knežević najviše približili da ugroze tu podzemnu esdeesovsku strukturu, iza koje je kao lider ili bar kao simbol stajao Karadžić. Htio ili ne, na njihovom putu morat će da se nađe i Ivanić, koji se za svog dosadašnjeg mandata klonio žestokih obračuna, uvjeren da ne treba ulaziti u bitke sa neizvjesnim završetkom.

Ako ne bude želio da uđe u bitku, nego se nastavi baviti klipovima u točkovima svojih koalicionih prijatelja i opozicionih osvetnika, ispast će smiješan jer će morati da računa s tim da će sam legitimisati RS kao zemlju u čiju malo mračniju šumu ne smije da uđe rođeni premijer. Ako pokuša i propadne, bit će to za Ivanića veoma častan završetak, ali za Srbe veoma nečastan. Ako, pak, uspije, bit će valjda najomraženiji srpski političar, ali će ono Srba sa zrnom soli u glavi imati sve razloge da ga zove tata, jer će ono ništa što su mu ostavili prethodnici moći da nazove imenom Republike Srpske. Čija će se sudbina opet nekako rješavati u dubokoj šumi kroz koju Crvenkapa odavno ne prolazi.

Arhiva Dani
214