orgesovu misao da pisac ne stvara samo svoje sljedbenike nego i svoje prethodnike, poezija Ivana Slamniga (1930-2001) donekle stavlja na kušnju, jer malo je koja od poetika hrvatskog pjesništva ovog vijeka slična Slamnigovoj. Poetska tradicija koja je poznavala samo vertikale, ili, pak, samo horizontale, u Slamnigovu slučaju prividno je poremećena: on je uveo kosine.

Ujevićevske ekstaze i šimićevske metafizičke refleksije ovdje su zamijenjene čistom artističkom igrom. Filozofija Slamnigova pjesništva je, uprošćeno rečeno, u piščevoj nakani da pokaže da je poezija više stvar zakonitosti jezika nego kategorija mišljenja, da ona ne prihvaća filozofeme tipa "kategorijalno" ili "slikovno", ukratko, da njen način otkrivanja istine svijeta ima malo dodirnih tačaka sa sistemima pojmovnog mišljenja.

Ničući u okovima jedne monstr- -poetike, čija je osnovna postavka bila da je umjetnost "subjektivni odraz objektivne stvarnosti", Slamnig se nije upuštao ni u kakve "programske" eksperimente koji bi rušili ovo nametnuto načelo, svjestan da je problematična umjetnost koja se stavlja u službu bilo koje filozofske ideje, pa i najuzvišenije. Prevodeći već kao gimnazijalac (skupa sa A. Šoljanom) klasike evropskog pjesništva na hrvatski jezik, Slamnig je rano shvatio da se cjelokupna umjetnost riječi sastoji od umijeća rečenica. Za umjetničku snagu jedne pjesme više znače njene unutrašnje magične moći, njene kadence i kaskade, aliteracije i asonance, više nego sve "plemenite ideje" kojima ona ima namjeru služiti.

To, dakako, ne znači da je Slamnig larpurlartist, nego da je on uvidio da umjetnost može funkcionirati samo pomoću svoje unutrašnje logike, da su njena "značenja" uvjetovana njenim unutrašnjim organizacijskim elementima. Teško je, stoga, njegovu poeziju rasporediti u kategorijalne pretince vladajućih kritičarskih sistema, pa je ona u najnovijim tipologijama hrvatskog poratnog pjesništva, neka vrst izuzetka.

Opredijelivši se, dakle, protiv struje dominantnih poetika ili diktiranih svjetonazora, Slamnig se rukovodio onom Matoševom upućenom hrvatskim modernistima - da mrzi sve što liči frazi i pozi. Propjevavši još u toku Drugog svjetskog rata, on nije svoju inspiraciju tražio u velikim gestama i potezima; on se radije okretao prostoru vlastite "krive nasađenosti" u vremenu i prostoru, doživljavajući ljude kao smiješne kreature u nejasnom ogledalu mokrog asfalta (Ti hodaš naglavce / i ulaziš u svoj haustor obrnuti / nasuprot mene).

Ono što se, dakle, nameće kao locus communis Slamnigove poetike jeste neka vrsta disciplinirane liričnosti, disciplinirane mašte (kako glasi naslov jedne njegove teorijske knjige). Pjesma mora biti ostvarenje apsolutne slobode jedino ako dosljedno poštuje imanentne zakone vlastitog konstituiranja. Slamnig ovo načelo poštuje gotovo do klasicističke discipliniranosti, on ga ističe i onda kad ga napušta, razara.

Već u najranijoj Slamnigovoj fazi ističu se pjesme čvrstog, lakonski građenog stiha; premda su referencije na teme W. B. Yeatsa i ranog Rilkea (Šuma svjetlucavog lišća), one svoje temelje zasnivaju u fundusima hrvatske versifikacije. Pjesma Iz prijevoda nenapisane kineske lirike uvodi metod apokrifnosti poetskoga kazivanja (koji će u hrvatskom pjesništvu masovno biti upotrebljavan dva desetljeća nakon toga, kad nastaju prvi prijevodi Borgesa), metod koji simulira jednu nepostojeću a moguću kinesku pjesmu.

U ovim najranijim stihovima Slamnig započinje i svoj hu morno-paradoksni poetski diskurs, koji će kasnije biti razvijen do specifičnog znaka i obilježja u poslijeratnome hrvatskom pjesništvu.

Prva polovica pedesetih bit će presudna kao vrijeme stanovitog masovnog otklona od poetike socijalističkoga realizma u Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj. Kao jedan od osnivača časopisa Krugovi, Ivan Slamnig će se široko predstaviti kao kreator novih poetičkih obzora, puštajući samo da se razvije ono što je započeo u ranoj mladosti. Oslobađanje od staljinističke dogme za njega će biti samo otvaranje vrata onome što je on zagovarao u svojoj književnoj objavi. Pjesma Petero ljudi sa zamišljenim licima kosaca, objavljena 1952. godine, zorno demonstrira rasap poetike odraza: stigmatična slikovnost socijalističke, "trudbeničke slike" biva dekomponirana pitanjem o samoj njenoj svrhovitosti. Poetsko se otkriva u stremljenju prema prostoru izvan horizonta kroz pitanje što da rade ti kosci u ovoj slici, koja se zasniva na pitanju o dubljem značenju i smislu. Ova Slamnigova pjesma mogla bi se tumačiti i kao neka vrst njegove arspoetike: ona ukratko demonstrira dvije njegove poetičke osobine: klasičnu pjesničku naraciju i njeno dokidanje kao put do metapoetičkih sadržaja.

Slamnig u Bosni: Pjesme u izboru Mile Stojića i redakturi Irfana Horozovića, Novi glas, Banja Luka, 1988.

U pjesmi Evanđelisti Slamnigova poetska igra biva obogaćena novim izražajnim elementima. U rafiniranu jezičnu masu uvodi se kolokvijalni govor, sleng. U Slamniga ovaj postupak nije u funkciji "moderniziranja" pjesničkoga iskaza, već je on, prije bi se moglo reći, u službi svojevrsne remistikacije same pjesničke geneze. Pronaći uzvišeno u banalnom, u jednom širem hermeneutičkom postupku moglo bi značiti i učiniti naše banalne živote uzvišenijim.

Opisujući kroz znane biblijske izvore portrete četvorice evanđelista, on ih uobičava, demistificira, predstavljajući trojicu kao "radne ljude", a četvrtog kao nježnog hermafrodita, intelektualca. Otvarajući put za prostor portretiranja vlastite književne individualnosti (ime glavnoga lika pjesme), Slamnig cjelokupnu svetu objavu, evanđelja, stavlja u poziciju antropološke situacije, u kojoj se sveto manifestira kao poetsko: /dok su drugi Kristu bili stijene / imena takvih, takvih i ramena / On bio nježan, djetinjaste ćudi / i kužio je Isusa ko žena.

Desakralizacijski jezik (kužiti Isusa - ko žena) u službi je uspostavljanja novog, snažnijeg aureola oko Isusove glave, oreola ljubavi. Pjesma dakle razbija apstraktne kanone govora božanske ljubavi i tu ljubav prikazuje kao ljudsku. U vezi sa opažanjem suvremenika da Slamnig u poeziju uvodi "obični govor", Slobodan Novak primjećuje: "Bila bi puka nepromišljenost, pa i zabluda, zadovoljiti se tvrdnjom kako Slamnig nastoji uvesti u poeziju tzv. obični svakidašnji govor i slang, a korisnije bi i zanimljivije bilo istraživati zašto taj govor uopće nije svakidašnji, kao što se pričinja, nego je pravo otkriće jedne od najneobičnijih mogućnosti hrvatskog poetskog izraza."

Sve Slamnigove pjesničke knjige prožete su nekom vrstom tužnog humora. Ispovijesti bludnika, ostavljenih djevojaka, šiparica, slike obezglavljenih konjanika, osrednjih pjesnika, svetaca i mladića iz žala, kroz vrcave iskre jezika otkrivaju neku dublju, unutrašnju tugu koja najčešće izvire iz besmislenosti takvog postojanja. Slamnigovi motivi rijetko kad su socijalne provenijencije (kao u pjesmi Mi smo crni), oni su najčešće u snimkama prizora razorene individualnosti suvremenog urbanog inferna. Tuga koja izvire iz općih mjesta suvremene civilizacije: samoće, napuštenosti, nevoljenja.

U već klasičnoj pjesmi Ubili su ga ciglama objekt naracije nije uopće vidljiv, njegova polisemija stavlja nas pred bezbrojne asocijativne mogućnosti. Ubili su čovjeka ili psa, ubili su guštera čiji se rep pretvara u samo jezično tkivo koje se rastače i tako sugerira samu smrt. Smrt bića postaje smrt jezika, letristički znak njegovo je novo rođenje. U kratkoj pjesmi Mi u travi sjedili smo postupak se obnavlja, ali daje drugačiji rezultat: promjena perspektive utječe i na promjenu jezika. Mikro svijet postaje makro svijet i završava u nekoj vrsti magične (onomatopejske) formule. Stihovi pjesme Osjećam kako se urušujem na neki način su i urušavanje samog jezika - u šutnju. Vjeruje li Slamnig u "vječno poslanstvo" pjesništva ili pjesništvo shvaća samo kao jedan oblik šutnje?

Nema u suvremenom hrvatskom pjesništvu autora da je toliko dosljedan svome rukopisu a da je uvijek nov. Iz pjesme u pjesmu, iz knjige u knjigu niče uvijek novi a prepoznatljivi glas, glas koji odbacuje zamke manirizma i uvijek pulsira u živom jezičnom jezgru, isijavajući stalno nova i nova značenja i oblike. Ako su za oslobađanje i emancipiranje hrvatskog ili srpskog modernog pjesničkog jezika zaista zaslužne grupe kao što su "Krugovi" ili "Razlog", Ivan Slamnig je sam stranica za sebe u tom procesu.

Održavajući svježinu i autentičnost, on je sam obilježio jednu od najzanimljivijih smjernica suvremene jezične prakse, nudeći ostvarenja koja se teško mogu porediti sa bilo čim u našoj novijoj književnosti. Sad kad je njegova pjesnička pustolovina završena - možemo govoriti o njegovu djelu kao jednom od karijatida poslijeratnog pjevanja u Hrvatskoj.

A takav autor nužno mora imati i ovakve stihove: i pitao sam jesi li ti stvarnost? i rekao sam da ne želim biti sam. A bio sam sam. U čijem god naručju bio, bio sam sam.

Arhiva Dani
214