| |
U času dok pišem ove retke,
gospođa Rosita Steenbeek nalazi se negdje u bespućima
istočne Bosne.
O gospođi Steenbeek ja
znam vrlo malo - tek toliko da vizualno pamćenje priziva korice
njezina romana Schattenreich (Carstvo sjena),
koji protekle godine u Njemačkoj mjesecima nije silazio s
liste bestselera. Ono što je ovu uglednu nizozemsku spisateljicu,
koja godinama živi u Rimu, dovelo u našu zemlju (i našu kolumnu)
veće je, međutim, od svakodnevnog turističkog, ili literarnog
izazova. Kao istaknuta spisateljica svoje zemlje, gospođa
Steenbeek prošle je godine sa grupom svojih kolega uputila
otvoreno pismo nizozemskoj javnosti s jasnim i ubitačnim pitanjima:
"Je li Nizozemski bataljon mogao učiniti više da spasi
ljudske živote Srebrenice? Zar se toliko plašimo istine da
se ne usuđujemo vidjeti je i čuti svjedočenja preživjelih?"
Prilikom našeg kratkog
susreta prije dva-tri dana u sarajevskom Domu pisaca, gospođa
Steenbeek mi je pojasnila: "Iako su moje životne i literarne
preokupacije miljama daleko od vaše zemlje, sama činjenica
da su vojnici moje zemlje suodgovorni za najveći masakr civila
u Evropi poslije Drugog svjetskog rata vrlo je gadna stvar
ne samo za vladu jedne demokratske države već i za jednog
nizozemskog pisca. Ako ostanu slijepi i gluhi pred činjenicom
Srebrenice, pisci moje zemlje izgubit će svaki kredibilitet
pred budućnošću i njihova djela neće značiti mnogo više od
spisa licemjera."
S oborenim pogledom i glavom
poduprtom rukama, ispratio sam ovu daleku našu gošću na put
prema Potočarima. Osjećaj stida nije mi dao da kažem kako
vlada moje zemlje ni šest godina nakon masakra u Srebrenici
još nije sastavila ni spisak umorenih (govori se o ciframa
od sedam do deset tisuća ljudi!), kako se njihova imena još
jedino spominju kao moneta za potkusurivanje u aktualnim političkim
bitkama za očuvanje vlasti.
Osjećaj pristojnosti priječio
me je da navedem kako je više od polovice preživjele Srebrenice
već iselila u daleke zemlje, kako vlasti nemaju novaca ni
za privremeni smještaj ovih ljudi, a imaju za gradnju mramornih
vila, privatnih aerodroma, monumentalnih mauzoleja i raskošno
uređenih bogomolja, kako u mojoj zemlji, jednostavno, nema
odgovornih političara za tragediju Srebrenice, a u dalekoj
Holandiji ih ima. Kako međunarodna zajednica podiže tek kamen
temeljac na sablasnom mjestu njihova stradanja, istodobno
kao glavne Gespraechspartnere akceptirajući upravo
one koji su uzrokovali tragediju ovih ljudi.
Osjećaj mučnine u želucu,
pak, priječio me je da cijenjenu gošću upoznam s činjenicom
da ni mi, bosanski pisci, niti naša cehovska udruženja gotovo
i ne postavljamo više pitanja odgovornosti za Srebrenicu.
Političke protagoniste srebreničke tragedije i njihovo poricanje
bilo kakve osobne odgovornosti, bilo kakva grijeha činjenja
ili nečinjenja, mi častimo epitetima mudraca: Riječi o "esejističkoj
kreativnosti i emocionalnoj obojenosti", "odbrani
lika i djela od neznalica, sadašnjih i budućih", "hvatanju
ritma mišljenja svoga naroda" i.t.d., međutim, ne pripadaju
više stvarnome svijetu, već prije nekom irealnom i literarnom
našem carstvu sjena.
U času, dakle, dok pišem
ove retke, gospođa Rosita Steenbeek iz daleke zemlje tulipana
nalazi se u Potočarima, u namjeri da narod svoje zemlje pokuša
suočiti sa odgovorom na pitanje: "Je li Nizozemski
bataljon mogao učiniti više da spasi ljudske živote Srebrenice?",
kako bi ta iscjeliteljska istina potomke te zemlje oslobodila
krivnje za najveći zločin vijeka. A mi nemamo nikakvih pitanja
- naši dželati i naše žrtve, naša vlada i naša oporba, naši
ideolozi i naši književnici - sve je to divno i krasno - živimo
iživjet ćemo blaženo i spokojno bog zna koliko dugo još -
u carstvu sjena.
|
|
